• Utvrđeno je da je kombinacija dijagnosticiranja postporođajnog krvarenja (PPH) na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi (krv se skuplja u plastičnu podlogu s oznakama volumena), zajedno s opažanjima (npr. srčana frekvencija, krvni tlak, tonus maternice i protok krvi), ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket liječenja, učinkovitija od dijagnosticiranja vizualnom procjenom uz uobičajenu skrb.

• Pri primjeni istog paketa za liječenje PPH-a, dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, zajedno s opažanjima, ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi bilo je učinkovitije od dijagnosticiranja samo na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod ili 2) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi.

PPH se obično definira kao gubitak krvi od 500 mL ili više u prvih 24 sata nakon poroda.

PPH je diljem svijeta čest uzrok smrti majki pri porodu. Za smanjenje štetnih posljedica PPH-a potrebna je kombinacija točne dijagnoze i učinkovitog liječenja. Cilj ovog sustavnog pregleda bio je utvrditi koje su kombinacije najučinkovitije.

Cilj je bio utvrditi koje su kombinacije načina dijagnosticiranja i liječenja PPH-a najučinkovitije.

Pregledana su relevantna istraživanja kako bi se utvrdilo koje su kombinacije načina dijagnosticiranja i liječenja PPH-a najučinkovitije. Uključene su žene koje su rodile vaginalno ili carskim rezom u bilo kojem okruženju, uključujući rodilišne centre u zajednici, bolnice i porod kod kuće.

Primjeri načina dijagnosticiranja PPH-a uključuju procjenu na temelju kliničke zabrinutosti osobe koja provodi procjenu, promatranje gubitka krvi i procjenu njegova volumena (vizualna procjena), mjerenje volumena izgubljene krvi u podlozi ili posudi s oznakama volumena (volumetrijska metoda), mjerenje gubitka krvi u podlozi zajedno s opažanjima, kao što su srčana frekvencija i krvni tlak te vaganje izgubljene krvi na vagi (gravimetrijska metoda).

Primjeri načina liječenja PPH-a uključuju „uobičajenu skrb” (uobičajenu bolničku praksu) i „pakete liječenja” u kojima se istodobno primjenjuje više postupaka, kao što je paket MOTIVE ( M – masaža maternice kako bi se potaknulo njezino stezanje, O – primjena lijekova poput oksitocina za stezanje maternice, T – primjena traneksamične kiseline (lijeka koji usporava krvarenje), IV – intravenske tekućine: tekućine koje se daju infuzijom radi održavanja krvnog tlaka, E – pregled i eskalacija liječenja: ako krvarenje ne prestane, poziva se pomoć i razmatraju se druge mogućnosti liječenja).

Pronađeno je pet istraživanja u kojima je sudjelovala ukupno 236 771 ispitanica.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, zajedno s opažanjima, ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, učinkovitije od vizualne procjene uz uobičajenu skrb u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više i PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više, ali vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na potrebu za transfuzijom krvi ili drugim liječenjem lijekovima ni na rizik od smrti majki.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod ili 2) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, učinkovitije od vizualne procjene uz uobičajenu skrb u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više, ali vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na učestalost PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više ni na potrebu za transfuzijom krvi, a možda malo ili nimalo ne utječe na rizik od smrti majki. S velikom se sigurnošću može tvrditi da se time povećava potreba za dodatnim liječenjem lijekovima.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, zajedno s opažanjima, ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, učinkovitije od dijagnosticiranja na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod ili 2) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više, PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više i potrebe za dodatnim liječenjem lijekovima. Vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na potrebu za transfuzijom krvi, a možda malo ili nimalo ne utječe na rizik od smrti majki.

Dijagnosticiranje pomoću podloge za prikupljanje krvi uz uobičajenu skrb (E), odnosno uobičajenu skrb u europskom zdravstvenom sustavu koja se može razlikovati od skrbi u okruženju s niskim prihodima zbog dostupnosti, primjerice, učinkovitijih načina liječenja, u usporedbi s vizualnom procjenom uz uobičajenu skrb (E) vjerojatno malo ili nimalo utječe na potrebu za transfuzijom krvi.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje gravimetrijskom metodom uz uobičajenu skrb učinkovitije od dijagnosticiranja pomoću podloge za prikupljanje krvi uz uobičajenu skrb u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više, ali možda malo ili nimalo utječe na potrebu za transfuzijom krvi.

Dijagnosticiranje pomoću posude uz uobičajenu skrb u usporedbi s dijagnosticiranjem pomoću podloge za prikupljanje krvi uz uobičajenu skrb možda malo ili nimalo utječe na smanjenje učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više i PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više.

Dijagnosticiranje gravimetrijskom metodom uz uobičajenu skrb u usporedbi s dijagnosticiranjem pomoću posude uz uobičajenu skrb možda malo ili nimalo utječe na smanjenje učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više.

U sva su istraživanja bile uključene žene koje su rodile vaginalno, a većina istraživanja provedena je u bolnicama. Potrebno je više podataka o ženama koje rađaju carskim rezom i o porodima u drugim okruženjima, primjerice kod kuće. Potrebno je i više podataka o neželjenim učincima i iskustvima žena sa skrbi.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 18. listopada 2024. godine.

• Kada se primjenjuju uz RT-PCR testove (molekularne testove kojima se tehnikom lančane reakcije polimerazom s reverznom transkripcijom otkriva genetski materijal virusa koji uzrokuje COVID-19), samostalno prikupljeni uzorci tekućine nakon grgljanja i uzorci sline iz dubokog dijela grla imaju sličnu osjetljivost za otkrivanje bolesti COVID-19 kao nazofaringealni uzorci koje su uzeli osposobljeni zdravstveni djelatnici (uzeti kroz nos sa stražnjeg dijela grla).

• Kada se primjenjuju uz RT-PCR, uzorci prikupljeni iz nosa, orofarinksa (grla kroz usta) i usne šupljine te uzorci sline prikupljeni drugim metodama manje su osjetljivi za otkrivanje bolesti COVID-19 od nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici.

• Kada se primjenjuju uz brze antigenske testove (Ag-RDT; kućne testove odnosno samotestove), uzorci iz nosa imaju sličnu osjetljivost za otkrivanje bolesti COVID-19 kao nazofaringealni uzorci koje su uzeli zdravstveni djelatnici.

Koronavirusna bolest (COVID-19) uzrokovana je infekcijom koronavirusom 2 povezanim s teškim akutnim respiratornim sindromom (SARS-CoV-2). Osobe kod kojih postoji sumnja na COVID-19 mogu se odlučiti za testiranje kako bi saznale jesu li zaražene, dobile odgovarajuće liječenje te slijedile preporuke o samoizolaciji i obavještavanju osoba s kojima su bile u bliskom kontaktu. Ako se COVID-19 ne otkrije iako je prisutan (lažno negativan rezultat), povećava se opasnost od širenja infekcije i propušta se prilika za liječenje.

Vrsta i kvaliteta uzorka uzetog za potvrdu dijagnoze bolesti COVID-19 utječu na pouzdanost dijagnoze. Najtočnija vrsta uzorka za dijagnosticiranje bolesti COVID-19 jest nazofaringealni uzorak koji osposobljeni zdravstveni djelatnik uzima kroz nos sa stražnjeg dijela grla. Ova vrsta testa otkriva genetski materijal virusa pomoću tehnike koja se naziva lančana reakcija polimerazom s reverznom transkripcijom (RT-PCR). Međutim, takav je uzorak teško pravilno uzeti, njegovo uzimanje uzrokuje nelagodu, a postoji i opasnost od širenja infekcije ako osoba tijekom uzimanja uzorka kašlje ili kihne. Alternativne vrste uzoraka, posebno one koje se mogu samostalno uzeti za testiranje brzim antigenskim testovima (Ag-RDT; tj. samotestovi), mogu smanjiti troškove i nelagodu te povećati sigurnost uzorkovanja. To bi pak moglo poboljšati dostupnost testiranja i njegovo prihvaćanje.

Cilj je bio usporediti osjetljivost uzoraka uzetih na različitim mjestima i različitim metodama pri otkrivanju bolesti COVID-19 molekularnim testovima (RT-PCR) ili brzim antigenskim samotestovima (Ag-RDT).

Pretražena su istraživanja u kojima je uspoređena točnost nazofaringealnih uzoraka s bilo kojom drugom vrstom uzorka koja se može primijeniti kod osoba izvan bolnice, uključujući uzorke iz nosa (nazalne uzorke), uzorke grla uzete kroz usta (orofaringealne uzorke), uzorke tekućine nakon grgljanja i uzorke sline. Razmotrena je uporaba tih uzoraka uz RT-PCR ili Ag-RDT testove. Pretražena su i istraživanja u kojima su uspoređene različite metode uzimanja uzoraka, primjerice uzorci koje su uzeli zdravstveni djelatnici i uzorci koje su osobe uzele same, bez uputa ili uz minimalne upute.

U sustavni pregled uključeno je 106 istraživanja s ukupno 60 523 ispitanika, od kojih je 11 045 imalo COVID-19. U 59 % istraživanja ispitanici su bili odrasle osobe, a u 79 % istraživanja ispitanici su imali simptome ili su skupine uključivale i ispitanike sa simptomima i one bez simptoma. Šezdeset posto istraživanja provedeno je u Europi ili SAD-u, a nešto više od polovice (55 %) provedeno je u posebnim centrima za testiranje na COVID-19 ili u ambulantnim ustanovama.

Pri primjeni RT-PCR-a u prosjeku:

- 100 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi pozitivno i pri testiranju samostalno prikupljenih uzoraka tekućine nakon grgljanja ili uzoraka sline iz dubokog dijela grla, prikupljenih kašljanjem i zatim ispljuvavanjem;

- 88 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi pozitivno i pri testiranju uzoraka iz nosa koje su uzeli sami ispitanici ili zdravstveni djelatnici;

- 87 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi otkriveno i samostalno prikupljenim uzorcima sline dobivenima ispljuvavanjem, 84 % uzorcima sline dobivenima puštanjem sline u posudicu, a 79 % uzorcima sline dobivenima sisanjem štapića za uzimanje uzorka; i

- 83 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi otkriveno i orofaringealnim uzorcima koje su uzeli sami ispitanici ili zdravstveni djelatnici.

Pri primjeni Ag-RDT-ova u prosjeku:

- 100 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi otkriveno i uzorcima iz nosa koje su uzeli sami ispitanici ili zdravstveni djelatnici.

Sažetak dokaza

Rezultati ovih istraživanja pokazuju da bi u skupini od 1000 osoba, od kojih 230 (23 %) ima COVID-19, vrijedilo sljedeće:

pri primjeni PCR-a, u usporedbi s nazofaringealnim uzorcima koje su uzeli zdravstveni djelatnici:

- nijedan slučaj bolesti COVID-19 ne bi bio propušten pri uporabi samostalno prikupljenih uzoraka tekućine nakon grgljanja (od 12 slučajeva manje do 5 slučajeva više) ili uzoraka sline iz dubokog dijela grla (od 2 slučaja manje do 48 slučajeva više);

- uzorcima iz nosa koje su uzeli zdravstveni djelatnici ili sami ispitanici otkrilo bi se 28 slučajeva bolesti COVID-19 manje (od 16 do 39 manje);

- samostalno prikupljenim uzorcima sline dobivenima ispljuvavanjem otkrilo bi se 30 slučajeva bolesti COVID-19 manje (od 18 do 41 manje), uzorcima sline dobivenima puštanjem sline u posudicu 37 manje (od 12 do 62 manje), a uzorcima sline dobivenima sisanjem štapića za uzimanje uzorka 48 manje (od 12 do 85 manje);

- orofaringealnim uzorcima koje su uzeli zdravstveni djelatnici ili sami ispitanici otkrilo bi se 39 slučajeva bolesti COVID-19 manje (od 12 do 67 manje); i

pri primjeni Ag-RDT-ova, u usporedbi s nazofaringealnim uzorcima koje su uzeli zdravstveni djelatnici:

Pri uporabi uzoraka iz nosa koje su uzeli zdravstveni djelatnici ili sami ispitanici ne bi bio propušten nijedan slučaj bolesti COVID-19.

Često nije bilo jasno jesu li u uključenim istraživanjima namjerno isključeni neodgovarajući uzorci ni jesu li rezultati točnijih nazofaringealnih uzoraka bili poznati pri tumačenju rezultata alternativnih uzoraka. Zbog toga su alternativne vrste uzoraka mogle izgledati točnijima nego što doista jesu u praksi, što je moglo smanjiti procijenjeni broj propuštenih slučajeva bolesti COVID-19.

U više od polovice istraživanja nisu navedeni podatci o tome koliko su dugo ispitanici imali simptome u vrijeme uzimanja uzorka. Zbog toga je pouzdanost usporedbe različitih vrsta uzoraka manja.

U većini istraživanja procijenjeni su uzorci koje su odrasli ispitanici sa simptomima prikupili sami za uporabu s RT-PCR-om; stoga se rezultati ovog sustavnog pregleda možda ne mogu primijeniti na osobe bez simptoma ili djecu. Za istraživanja provedena s Ag-RDT-ima nije jasno mogu li se procjene osjetljivosti uzoraka iz nosa primijeniti na kućnu uporabu, pri kojoj osoba sama uzima uzorak i tumači rezultat.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. veljače 2022. godine.

- Psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogle bi spriječiti neke slučajeve postporođajne (postnatalne) depresije u majki jedan do tri mjeseca nakon primanja potpore te produljiti trajanje dojenja sedam do 12 mjeseci nakon primanja potpore. Dokazi o učincima na druge ishode mentalnog zdravlja i dojenja vrlo su nesigurni.

- Dokazi o utjecaju alternativnih intervencija za potporu dojenju (posebno usredotočene svjesnosti) na postporođajnu depresiju i druge ishode mentalnog zdravlja i dojenja vrlo su nesigurni.

- U istraživanjima nisu navedeni štetni događaji izravno povezani s intervencijama, no u većini istraživanja nije poznato je li taj ishod uopće mjeren.

- Buduća istraživanja o intervencijama za potporu dojenju trebala bi se provoditi vrlo pažljivo kako bi se smanjio rizik od pristranosti te bi trebala obuhvatiti dovoljno ispitanica da se mogu utvrditi razlike u mentalnom zdravlju među majkama.

Postporođajna depresija poremećaj je mentalnog zdravlja koji se javlja nakon poroda, a obilježavaju ga depresivno raspoloženje ili dugotrajan gubitak zadovoljstva u aktivnostima ili interesa za njih. To stanje može imati ozbiljne posljedice za majku, dijete i cijelu obitelj.

Cilj je ovog sustavnog pregleda bio utvrditi jesu li intervencije za potporu dojenju usmjerene na depresiju učinkovitije od standardne postporođajne skrbi u sprječavanju postporođajne depresije i smanjenju njezinih simptoma. Također je cilj bio utvrditi uzrokuju li te intervencije štetne učinke.

U lipnju 2024. proveden je pregled literature o randomiziranim kontroliranim ispitivanjima (istraživanjima u kojima su ispitanice nasumično raspoređene u intervencijsku ili kontrolnu skupinu) kako bi se utvrdilo mogu li intervencije za potporu dojenju spriječiti postporođajnu depresiju. Uključeno je 10 istraživanja, od kojih je devet ispitivalo psihosocijalnu potporu majkama (kombinaciju obrazovanja, psihološke pomoći i socijalne potpore), a jedno je ispitivalo intervenciju usmjerenu na smanjenje stresa i poticanje opuštanja. U 10 istraživanja sudjelovale su ukupno 1573 ispitanice, a istraživanja su provedena u šest zemalja: dva u SAD-u, dva u Kanadi, tri u Kini, jedno u Iranu, jedno u Španjolskoj i jedno u Južnoj Africi.

Ispitano je mogu li intervencije za potporu dojenju spriječiti razvoj depresije ili smanjiti njezine simptome te jesu li povezane s ikakvim štetnim učincima. Također je ispitano mogu li te intervencije utjecati na tjeskobu i stres u majki, koliko su dugo majke dojile i koliko su bile zadovoljne dojenjem te koliko je djece hranjeno isključivo majčinim mlijekom.

U sustavni pregled uključeno je 10 istraživanja u kojima su sudjelovale 1573 majke. Devet je istraživanja ispitivalo psihosocijalne intervencije za potporu dojenju, a jedno alternativnu intervenciju za potporu dojenju.

Psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogle bi spriječiti neke slučajeve postporođajne depresije kada je depresija mjerena ubrzo nakon pružene podrške. Međutim, vrlo je nesigurno utječu li psihosocijalne intervencije za potporu dojenju na smanjenje simptoma depresije.

Psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogle bi smanjiti simptome tjeskobe, no dokazi su vrlo nesigurni. Nije pronađena razlika između majki koje su primile intervencije za potporu dojenju i onih koje ih nisu primile u tome jesu li djecu hranile isključivo majčinim mlijekom (što se preporučuje do navršenih šest mjeseci). Dokazi su za taj ishod također vrlo nesigurni. Pronađeni su dokazi niske kvalitete da psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogu dugoročno produljiti trajanje dojenja. Istraživanja psihosocijalnih intervencija nisu mjerila stres.

Vrlo je nesigurno imaju li alternativne intervencije za potporu dojenju, posebno usredotočena svjesnost, ikakav učinak na sprječavanje depresije ili smanjenje tjeskobe ili stresa. Isključivo dojenje i trajanje dojenja nisu mjereni.

Nijedna od intervencija nije bila povezana sa štetnim učincima. Za većinu istraživanja nije jasno je li to zato što štetnih učinaka nije bilo ili zato što nisu bili mjereni ili prijavljeni.

Dokazi o intervencijama za potporu dojenju radi sprječavanja postporođajne depresije ograničeni su. Nalaz da psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogu spriječiti neke slučajeve postporođajne depresije ubrzo nakon pružanja podrške temelji se na jednom malom istraživanju. Procijenjeno je da je kvaliteta dokaza za taj nalaz niska. Dokazi da intervencije za potporu dojenju mogu produljiti trajanje dojenja također potječu iz jednog istraživanja i niske su kvalitete. Za sve ostale ishode dokazi su vrlo nesigurni.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2024. godine.

- Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID) mogli bi smanjiti bol kod odraslih osoba s bubrežnom kolikom.

- Neki nesteroidni protuupalni lijekovi mogli bi djelovati bolje od drugih kod odraslih osoba s bubrežnom kolikom.

- Rizici nesteroidnih protuupalnih lijekova pri liječenju bubrežne kolike nisu jasni.

Bubrežni (mokraćni) kamenci mogu uzrokovati iznenadnu („akutnu”) i jaku bol u trbuhu kada onemoguće protok mokraće. Ta bol poznata je kao „bubrežna kolika”.

Za liječenje te jake boli u trbuhu koriste se različiti lijekovi, obično u hitnoj službi. Nesteroidni protuupalni lijekovi daju se kako bi se smanjili upala i tlak u bubrezima te tako ublažila bol. U tu svrhu koristi se mnogo različitih vrsta nesteroidnih protuupalnih lijekova. Nesteroidni protuupalni lijekovi mogu uzrokovati neželjene reakcije („štetne događaje“). Za razliku od narkotika, koji se također primjenjuju u liječenju bubrežne kolike, nesteroidni protuupalni lijekovi ne izazivaju ovisnost.

Cilj je bio utvrditi koristi i štetne učinke primjene nesteroidnih protuupalnih lijekova u liječenju odraslih osoba s bubrežnom kolikom.

Detaljno je pretražena medicinska literatura kako bi se pronašla istraživanja u kojima su nesteroidni protuupalni lijekovi uspoređeni s placebom ili u kojima su uspoređene različite vrste nesteroidnih protuupalnih lijekova. Liječenje koje su ispitanici primili određeno je nasumično kako bi se smanjio rizik od pristranosti. Ishodi od interesa bili su promjene u jačini boli, potreba za dodatnim lijekovima za ublažavanje boli te štetni događaji.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 29 istraživanja u kojima je sudjelovalo 3593 ispitanika starijih od 16 godina s bubrežnom kolikom. Najveće istraživanje uključivalo je 337 ispitanika. Prosječna dob ispitanika kretala se od 27 do 47 godina. Istraživanja su se provodila u 23 zemlje. Istraživanja su trajala od 30 minuta do 48 sati. Šest istraživanja financirala je farmaceutska industrija, a u 15 istraživanja nije naveden izvor financiranja.

Utvrđeno je da nesteroidni protuupalni lijekovi mogu biti učinkovitiji od placeba u ublažavanju boli uzrokovane bubrežnom kolikom.

Intravenski ibuprofen (ibuprofen primijenjen u venu) mogao bi biti učinkovitiji od intravenskog ketorolaka u ublažavanju boli unutar 30 minuta. Pirprofen bi mogao znatno smanjiti potrebu za dodatnim lijekovima u usporedbi s indometacinom.

Intramuskularna ili intravenska primjena nesteroidnih protuupalnih lijekova vjerojatno vrlo malo ili nimalo utječe na smanjenje boli uzrokovane bubrežnom kolikom. Međutim, intravenska primjena mogla bi biti bolja od rektalne primjene.

Za ostale usporedbe i ishode nije bilo dovoljno dokaza za donošenje zaključaka ili su dokazi upućivali na to da nema razlike između intervencija.

Nema dovoljno informacija za donošenje zaključaka o mogućim štetnim učincima povezanima s primjenom nesteroidnih protuupalnih lijekova za liječenje bubrežne kolike.

Kvaliteta dokaza općenito je niska ili vrlo niska, a rezultati budućih istraživanja mogli bi se razlikovati od rezultata ovog sustavnog pregleda. U istraživanjima nisu navedeni podatci koji su se mogli upotrijebiti, osobito podatci o riziku od štetnih učinaka, ili su dobiveni rezultati u koje postoji vrlo malo povjerenja. Ta su istraživanja obuhvatila mali broj ispitanika ili su u njima primijenjene metode koje su vjerojatno dovele do pogrešaka u rezultatima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 25. kolovoza 2023. godine.

1. Vazodilatatori (lijekovi koji šire krvne žile) u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja vjerojatno pomažu ženama da zatrudne, ali vjerojatno uzrokuju nuspojave. Osim toga, vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja te s estrogenima (ženskim spolnim hormonima) mogu imati mali ili nikakav učinak na vjerojatnost da žene iznesu trudnoću do termina i rode dijete.

2. Za donošenje pouzdanijih zaključaka potrebna su opsežnija, dobro osmišljena istraživanja o tom liječenju.

Za žene koje se liječe od neplodnosti važno je osigurati da se blastocista (nakupina stanica koja se brzo dijeli i iz koje će se razviti plod) može normalno ugnijezditi u endometriju (sluznici maternice). Postoje mnogi lijekovi koji bi mogli povećati stope ugnježđenja i živorođenja. Među njima su vazodilatatori, koji šire krvne žile kako bi povećali debljinu endometrija i pomogli maternici da se opusti, a imaju i druge učinke koji bi maternicu mogli učiniti prijemljivijom za blastocistu.

Cilj je bio istražiti mogu li vazodilatatori povećati stope živorođenja i trudnoće te debljinu endometrija. Također se željelo saznati imaju li vazodilatatori ikakav učinak na stope višestrukih trudnoća (blizanci, trojke itd.), pobačaja i izvanmaterničnih trudnoća (kada se oplođena jajna stanica ugnijezdi izvan maternice) te uzrokuju li nuspojave.

Tražena su istraživanja koja su uključivala žene bilo koje dobi koje se liječe od neplodnosti i u kojima su vazodilatatori uspoređeni s placebom (prividnim liječenjem), izostankom liječenja ili drugim lijekom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 45 istraživanja koja su uključivala ukupno 4404 žene liječene zbog neplodnosti i u kojima su vazodilatatori uspoređeni s placebom, izostankom liječenja ili estrogenima (jednim od glavnih ženskih spolnih hormona). Istraživanja su provedena u različitim zemljama: 20 u Egiptu, 12 u Iranu, četiri u Iraku, tri u Indiji te po jedno u Australiji, Francuskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Rusiji, Belgiji i Koreji. U samo 21 od 45 istraživanja navedeni su izvori financiranja. U dvama istraživanjima navedeno je da su ih financirale farmaceutske tvrtke. Preostalih 19 istraživanja financirano je sredstvima istraživača ili neovisnih ustanova.

Vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja

U samo šest istraživanja navedene su stope živorođenja ili trudnoće u tijeku. Vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja mogu imati mali ili nikakav učinak na stope živorođenja ili trudnoće u tijeku, ali vjerojatno povećavaju vjerojatnost da žene zatrudne. Vazodilatatori vjerojatno uzrokuju nuspojave, uključujući glavobolju i tahikardiju (ubrzan rad srca), ali vjerojatno malo ili nimalo utječu na učestalost drugih neželjenih događaja (višestruka trudnoća, pobačaj i izvanmaternična trudnoća). Nije sigurno kakav je učinak vazodilatatora u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja na debljinu endometrija.

Vazodilatatori u usporedbi s estrogenima

U samo jednom istraživanju navedene su stope živorođenja ili trudnoće u tijeku. Vazodilatatori u usporedbi s estrogenima mogu imati mali ili nikakav učinak na stope živorođenja ili trudnoće u tijeku, a nije sigurno mogu li pomoći ženama da zatrudne ili povećati debljinu endometrija. Dokazi o pobačaju vrlo su nepouzdani.

Za prvu usporedbu (vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja), većina dokaza umjereno je pouzdana, ali je pouzdanost rezultata za živorođenje i debljinu endometrija manja. Za drugu usporedbu (vazodilatatori u usporedbi s estrogenima), većina dokaza nije pouzdana, a pouzdanost rezultata za živorođenje mala je. Glavna ograničenja dokaza su da su neka istraživanja bila vrlo mala, da su mnoge žene znale koje su liječenje primale i da su se rezultati ponekad znatno razlikovali od istraživanja do istraživanja.

Potrebno je više istraživanja kako bi se donijeli pouzdaniji zaključci (u tijeku je 13 istraživanja koja će biti uključena pri budućoj obnovi ovog sustavnog pregleda).

Ovo je obnovljena verzija Cochraneova sustavnog pregleda objavljenog 2018. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do travnja 2024. godine.

• Nije poznato ima li primjena drena (cijevi) nakon otvorenog uklanjanja slijepog crijeva (pri kojem se izvodi veliki rez radi pristupa dublje smještenim organima ili tkivima) ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva (operacije izvedene kroz vrlo mali kirurški rez) važan učinak na stopu abdominalnih apscesa (nakupljanja gnoja u trbuhu), stopu infekcija rane ili ukupnu stopu komplikacija u djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom (odumiranje, propadanje ili perforacija slijepog crijeva).

• Primjena drena nakon otvorenog uklanjanja slijepog crijeva vjerojatno povećava stopu smrtnosti u djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom.

• Primjena drena nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva može produljiti boravak u bolnici u djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom, ali rezultati su vrlo neizvjesni.

Slijepo crijevo (apendiks) cjevasta je struktura smještena na spoju tankoga i debeloga crijeva. Pojam „upala slijepog crijeva” obuhvaća niz stanja koja nastaju zbog bolnog oticanja slijepog crijeva. Komplicirani apendicitis definira se kao gangrenozni apendicitis (odumiranje i propadanje slijepog crijeva) ili perforirani apendicitis (pucanje slijepog crijeva).

Osobama s kompliciranim apendicitisom (gangrenoznim ili perforiranim apendicitisom) obično je potrebno kirurški ukloniti slijepo crijevo kako bi se ublažili simptomi i izbjegle komplikacije. Osobe koje se podvrgavaju kirurškom uklanjanju slijepog crijeva zbog kompliciranog apendicitisa imaju veći rizik od komplikacija nakon operacije nego osobe s nekompliciranim apendicitisom. Rutinsko postavljanje kirurškog drena za sprječavanje abdominalnog apscesa nakon kirurškog uklanjanja slijepog crijeva zbog kompliciranog apendicitisa dovedeno je u pitanje. Primjena drena može smanjiti rizik od abdominalnog apscesa, ali možda neće donijeti nikakvu korist, a može čak i uzrokovati štetu.

Ispitano je je li primjena drena nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva učinkovita u smanjenju stope abdominalnih apscesa u osoba s kompliciranim apendicitisom u bilo kojem okruženju zdravstvene skrbi.

Primjena drena uspoređena je s nepostavljanjem drena s obzirom na:

• stopu abdominalnih apscesa;

• stopu infekcija rane;

• ukupnu stopu komplikacija;

• stopu smrtnosti;

• trajanje boravka u bolnici.

Pretražena su istraživanja u kojima je primjena drena uspoređena s nepostavljanjem drena nakon kirurškog uklanjanja slijepog crijeva u osoba s kompliciranim apendicitisom. Nije bilo ograničenja s obzirom na jezik, datum objave ili mjesto provedbe istraživanja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je osam istraživanja u kojima je 739 djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom nasumično raspoređeno u skupinu s drenom (370 ispitanika) ili bez drena (369 ispitanika) nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva.

Nije poznato smanjuje li primjena drena u djece i odraslih nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva:

• stopu abdominalnih apscesa (9 abdominalnih apscesa više na 1000 ispitanika);

• stopu infekcija rane; ili

• ukupnu stopu komplikacija.

U usporedbi s nepostavljanjem drena, primjena drena vjerojatno povećava stopu smrtnosti u djece i odraslih nakon otvorenog uklanjanja slijepog crijeva. Primjena drena može produljiti boravak u bolnici u djece i odraslih nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva, ali taj je rezultat vrlo neizvjestan.

Pouzdanost u ove dokaze vrlo je niska jer je moguće da su ispitanici u istraživanjima znali koje liječenje primaju, a nisu sva istraživanja navela podatke o svim ishodima koji su bili predmet interesa. Osim toga, u nekim istraživanjima nije jasno navedeno kako su provedena, a broj istraživanja nije bio dovoljan za pouzdane zaključke o svim ishodima.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2023. godine.

– U osoba s rakom pluća, kolorektalnim rakom (rakom koji se razvija u debelom crijevu ili rektumu), ne-Hodgkinovim limfomom (vrstom raka krvi) ili rakom dojke, bioslični lijekovi bevacizumaba, rituksimaba i trastuzumaba (proizvodi slični lijeku proizvedenom od živih organizama) ili izvorni lijekovi imaju slične učinke na ishode koje korisnici smatraju važnima.

– Vrijeme tijekom kojeg su osobe nakon početka liječenja bile žive i bez raka bilo je slično uz bioslične i izvorne lijekove, bez veće učestalosti štetnih učinaka ili smrti. Pronađeno je samo jedno malo istraživanje koje je izvijestilo o dobrobiti osoba koje su primale jedan od tih lijekova, a razlike nisu utvrđene.

Nekoliko lijekova koji se primjenjuju u liječenju raka proizvodi se od materijala iz živih organizama. Ova vrsta lijeka naziva se biološki lijek. Biološki lijekovi djeluju protiv raka tako da uništavaju stanice raka. Bioslični lijekovi slični su izvornom biološkom lijeku, koji se naziva izvornim lijekom. Iako imaju malo drukčiju strukturu, ciljaju stanice raka na isti način. Izvorni lijekovi mogu se nazivati i referentnim ili inovativnim lijekovima. Originalni, začetni lijekovi mogu se nazivati ​​i referentnim ili inovativnim lijekom. Za razliku od generičkih lijekova, odnosno lijekova bez zaštićenog naziva, koji su kemijski proizvedene molekule, izvorni i bioslični lijekovi biološki su lijekovi pa je proizvođačima teže razviti bioslične lijekove s potpuno jednakim značajkama kao izvorni lijekovi. Bioslični lijekovi često su jeftiniji za primjenu od izvornih lijekova, što bi moglo poboljšati dostupnost učinkovitog liječenja raka ako imaju usporedive učinke na preživljenje i štetne učinke.

Cilj je bio usporediti koristi i štetne učinke biosličnih lijekova bevacizumaba, rituksimaba i trastuzumaba s odgovarajućim izvornim lijekovima. Na temelju mišljenja pet osoba s rakom, sljedeći su ishodi razvrstani kao ključni za donošenje kliničkih odluka.

– Prosječno vrijeme nakon početka liječenja tijekom kojeg je osoba živa, a rak ne raste niti se širi.

– Prosječno vrijeme od početka liječenja tijekom kojeg osobe ostaju bez raka.

– Prosječno vrijeme tijekom kojeg su osobe žive nakon početka liječenja.

– Broj osoba u kojih je nakon liječenja u tkivu dojke uklonjenom operacijom utvrđen nestanak raka.

– Teški neželjeni ili štetni učinci.

– Opća dobrobit.

Sljedeći su ishodi razvrstani kao važni za donošenje kliničkih odluka.

– Broj osoba u kojih se rak smanji ili nestane nakon liječenja.

– Smrt.

– Prosječno vrijeme od početka liječenja do rasta ili širenja raka ili smrti.

Pretražena su istraživanja u kojima su bioslični lijekovi bevacizumaba, rituksimaba ili trastuzumaba uspoređeni s odgovarajućim izvornim lijekom u liječenju osoba s rakom pluća, kolorektalnim rakom (rakom koji se razvija u debelom crijevu ili rektumu), ne-Hodgkinovim limfomom (vrstom raka krvi) i rakom dojke.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 55 istraživanja koja su uključivala 22 046 osoba oboljelih od raka. Od toga je 10 639 osoba primalo bevacizumab, uključujući osobe s rakom pluća koji se vratio (uznapredovali rak) ili proširio na druge dijelove tijela (metastatski rak); 4412 osoba primalo je rituksimab, a među njima su uglavnom bile osobe s ne-Hodgkinovim limfomom; 6995 osoba primalo je trastuzumab za liječenje uznapredovalog ili metastatskog raka dojke. Prosječna dob ispitanika kretala se od 47 do 62 godine. Istraživanja su provedena diljem svijeta, uključujući Aziju, Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Farmaceutske tvrtke koje su proizvodile bioslične lijekove financirale su sva istraživanja.

Liječenje biosličnim lijekovima bevacizumaba, rituksimaba ili trastuzumaba ili odgovarajućim izvornim lijekovima dovelo je do sličnih rezultata. Sveukupno gledano, postoji umjerena pouzdanost u zaključak da je bioslični lijek jednako učinkovit kao odgovarajući izvorni lijek u liječenju raka. Kako bi se utvrdilo jesu li rezultati biosličnih i izvornih lijekova jednaki, određen je vrlo uzak raspon unutar kojeg bi se rezultati smatrali dovoljno sličnima. Većina rezultata bila je izvan tog raspona, zbog čega je pouzdanost u rezultate umjerena.

Većina istraživanja bila je dobro provedena, ali u nekoliko je istraživanja bilo moguće da su ispitanici znali koje liječenje primaju, a nisu sva istraživanja pružila podatke o svemu što je bilo važno za ovaj sustavni pregled.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 10. veljače 2024. godine.

- Refluks je čest u nedonoščadi.

- Postojeći dokazi ne potvrđuju niti opovrgavaju sigurnost i učinkovitost (korisnost) inhibitora protonske pumpe (IPP-a) u liječenju refluksa u nedonoščadi.

Gastroezofagealni refluks javlja se kada se želučani sadržaj vraća u jednjak (cijev koja povezuje grlo i želudac). Često se javlja u novorođenčadi. Nedonoščad češće ima refluks jer je spoj na mjestu gdje se želudac spaja s jednjakom labaviji. Često imaju postavljene sonde za hranjenje koje prolaze kroz usta ili nos do želuca, a mogu dodatno otvoriti taj spoj.

O gastroezofagealnoj refluksnoj bolesti (GERB-u) govori se kada refluks uzrokuje simptome kao što su slab porast tjelesne mase, nepodnošenje hranjenja i bol.

GERB u nedonoščadi može uzrokovati i druge simptome, kao što su apneja (prekid disanja), bradikardija (usporen rad srca) ili desaturacija (pad razine kisika u krvi). U gornjem dijelu probavnog trakta nalaze se receptori koji, kada se aktiviraju, mogu uzrokovati smanjenje broja otkucaja srca ili razine kisika. U nedonoščadi su ti receptori osjetljiviji, a refluks ih može aktivirati.

Najčešći načini liječenja GERB-a jesu: promjena položaja djeteta tijekom ili nakon hranjenja; promjena vrste ili gustoće mliječnog pripravka; ili primjena lijeka koji smanjuje kiselost želučanog sadržaja. Inhibitori protonske pumpe često se primjenjuju u toj skupini djece, ali mogu uzrokovati nuspojave, među kojima su povećan rizik od infekcija, upala crijeva, promjene gustoće kostiju i pretilost u dječjoj dobi. Malo je istraživanja u kojima su procijenjene korisnost i sigurnost inhibitora protonske pumpe u liječenju GERB-a u nedonoščadi.

Koliko su inhibitori protonske pumpe sigurni i korisni u nedonoščadi kojoj je dijagnosticiran GERB?

Pretražena je medicinska literatura kako bi se pronašla istraživanja u kojima je procijenjena primjena IPP-a u hospitalizirane nedonoščadi s GERB-om.

Nakon pregleda 1217 članaka, dva su istraživanja ispunila kriterije za uključenje. U ta su istraživanja uključena ukupno 62 nedonoščeta gestacijske dobi od 31 do 36 tjedana. U jednom su istraživanju nedonoščad nasumično raspoređena (svako je nedonošče imalo jednaku vjerojatnost primanja jednog ili drugog liječenja) na primanje IPP-a ili placeba (lažnog lijeka) tijekom sedam dana, a zatim su tijekom sljedećih sedam dana primala drugo liječenje. U drugom je istraživanju nedonoščad nasumično raspoređena na 14-dnevno liječenje IPP-om ili placebom. U istraživanjima nisu navedeni podatci o mnogim ishodima od interesa, a podatke o onima o kojima je izviješteno nije bilo moguće objediniti.

U tim je istraživanjima uz primjenu IPP-a utvrđeno malo ili nimalo smanjenja epizoda povezanih s GERB-om, kao što su apneja, bradikardija i desaturacija, ali rezultati su nesigurni.

Jedno je istraživanje sponzorirala i provela farmaceutska tvrtka koja je proizvela ispitivani IPP. Drugo je istraživanje bilo ukriženo, ali između dvaju liječenja nije ostavljeno dovoljno vremena da se lijekovi izluče iz organizma nedonoščadi. Za sve su ishode bili dostupni samo ograničeni podatci.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2023. godine.

• Kardiovaskularni trening tijekom liječenja raka vjerojatno blago smanjuje umor povezan s rakom u razdoblju do 12 tjedana.

• Dugoročniji učinci kardiovaskularnog treninga na umor povezan s rakom i kvalitetu života nisu jasni, a nema dokaza o učincima kardiovaskularnog treninga prije liječenja raka.

• Pronađeno je gotovo 50 istraživanja o kardiovaskularnom treningu prije, tijekom i nakon liječenja raka koja su u tijeku, a njihovi će rezultati dopuniti dokaze nakon što budu objavljeni.

Umor povezan s rakom izrazit je osjećaj umora koji traje dugo. Može biti uzrokovan liječenjem raka ili samim rakom. To je najčešći simptom među osobama oboljelima od raka. Ne može se ublažiti odmorom, a utječe na tijelo i um.

Kardiovaskularni trening obuhvaća svaku aktivnost koja uključuje velike mišićne skupine stražnjice i bedara te ubrzava rad srca i disanje. Primjeri su hodanje, trčanje, vožnja bicikla i plivanje.

Umor povezan s rakom povezuje se s odgovorom tijela na citokine, koji reguliraju povećanje veličine tkiva i organa (što se naziva rastom stanica). Rak ili liječenje raka mogu dovesti do stvaranja proteina koji se nazivaju proupalni citokini, a koji uzrokuju ili pogoršavaju upalu (odgovor tijela na ozljedu ili bolest, koji uključuje simptome poput oticanja i boli). Kardiovaskularni trening može pomoći u smanjenju upale.

Ispitano je smanjuje li kardiovaskularni trening umor povezan s rakom u usporedbi s izostankom treninga. Učinci su ispitani kratkoročno (do 12 tjedana), srednjoročno (do šest mjeseci) i dugoročno (dulje od šest mjeseci). Procijenjeni su i kvaliteta života, neželjeni učinci, tjeskoba i depresija.

Tražena su istraživanja u kojima je kardiovaskularni trening prije, tijekom ili nakon liječenja raka uspoređen s izostankom treninga. Ta su istraživanja morala procjenjivati umor povezan s rakom, kvalitetu života ili oboje. Kardiovaskularni trening morao je uključivati najmanje pet termina vježbanja i provoditi se uz izravne upute, putem videa ili uživo. Nisu razmatrana istraživanja s manje od 20 ispitanika po skupini ni istraživanja dostupna samo u obliku kratkog sažetka.

Pronađena su 23 istraživanja s ukupno 2135 ispitanika. Većina istraživanja provedena je u zemljama s visokim prihodima (97%), u kojima je ljudima lako dostupna kvalitetna zdravstvena skrb. U kardiovaskularnom treningu sudjelovao je ukupno 1101 ispitanik, dok su 1034 ispitanika bila bez treninga. Većinu ispitanika uključenih u istraživanja činile su žene oboljele od raka dojke.

Pronađeno je i 36 istraživanja u tijeku te 12 završenih istraživanja čiji rezultati još nisu objavljeni.

Nije bilo istraživanja u kojima se kardiovaskularni trening prije liječenja raka uspoređivao s izostankom treninga. Uključeno je 10 istraživanja o kardiovaskularnom treningu tijekom liječenja raka, ali bilo je moguće upotrijebiti rezultate samo osam istraživanja. Za usporedbu kardiovaskularnog treninga nakon liječenja raka s izostankom treninga uključeno je 13 istraživanja, ali bilo je moguće upotrijebiti rezultate samo devet istraživanja.

• vjerojatno blago smanjuje kratkoročni umor povezan s rakom (6 istraživanja, 593 ispitanika);

• vjerojatno dovodi do male ili nikakve razlike u kratkoročnoj kvaliteti života (6 istraživanja, 612 ispitanika);

• nije poznato povećava li ili smanjuje kardiovaskularni trening srednjoročni i dugoročni umor povezan s rakom te kvalitetu života , niti uzrokuje li neželjene učinke.

• nije poznato povećava li ili smanjuje kardiovaskularni trening kratkoročni i dugoročni umor povezan s rakom te kvalitetu života , niti uzrokuje li neželjene učinke;

• nisu pronađeni podatci o srednjoročnom umoru povezanom s rakom ni o kvaliteti života.

Pouzdanost dokaza o učinku kardiovaskularnog treninga tijekom liječenja raka na kratkoročni umor povezan s rakom i kvalitetu života umjerena je. Pouzdanost ostalih dokaza vrlo je niska jer je bilo manje istraživanja ili su uključivala manje ispitanika, a ispitanici su znali koju su vrstu liječenja primali. Nije bilo dokaza o kardiovaskularnom treningu prije liječenja raka ni o učinku kardiovaskularnog treninga nakon liječenja raka na srednjoročni umor povezan s rakom i kvalitetu života .

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 16. listopada 2023. godine.

– Čini se da je meksiletin siguran i vjerojatno učinkovit u liječenju simptoma miotonije (odgođenog opuštanja mišića nakon stezanja) u osoba s nedistrofičnom miotonijom, a vjerojatno i neznatno smanjuje miotoniju u osoba s miotoničnom distrofijom.

– Lamotrigin također može smanjiti miotoniju kod nedistrofične miotonije.

– Potrebno je više istraživanja, uključujući istraživanja s većim brojem ispitanika, kako bi se sa sigurnošću utvrdilo je li lamotrigin učinkovit u liječenju i miotonične distrofije i nedistrofične miotonije.

Miotonija je odgođeno opuštanje mišića nakon njihova stezanja. To je ključni simptom brojnih mišićnih bolesti koje se nazivaju miotoničnim poremećajima. To su genetska stanja koja znatno utječu na kvalitetu života i funkcioniranje, a uključuju nedistrofičnu miotoniju, kod koje nema propadanja mišića, i miotoničnu distrofiju, kod koje dolazi do propadanja mišića.

Miotonija može zahvatiti skeletne mišiće (mišiće koji su tetivama pričvršćeni za kosti i omogućuju kretanje, primjerice mišiće šaka, nogu i lica), a očituje se ukočenošću, grčevima, zakočenošću, boli i umorom. Miotoniju trenutačno nije moguće izliječiti, ali se simptomi mogu liječiti lijekovima kao što su acetazolamid, fenitoin, meksiletin, lamotrigin, klomipramin, imipramin i taurin (među ostalima).

U ovom sustavnom pregledu obuhvaćena su istraživanja u kojima je ispitivana učinkovitost različitih lijekova za liječenje miotonije.

Pretražena su dobro osmišljena istraživanja u kojima su ispitivani načini liječenja miotonije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 17 istraživanja koja su obuhvatila 392 ispitanika, od kojih je 219 imalo miotoničnu distrofiju tipa 1, a 173 nedistrofičnu miotoniju. Novopronađeno je sedam istraživanja koja su uključena u ovaj obnovljeni sustavni pregled, a obuhvatila su 249 ispitanika (106 s miotoničnom distrofijom i 143 s nedistrofičnom miotonijom). Četiri od ovih istraživanja obuhvatila su isključivo ispitanike s nedistrofičnom miotonijom i ispitivala učinke meksiletina ili lamotrigina. U drugim je istraživanjima ispitivan meksiletin u osoba s miotoničnom distrofijom.

Na temelju tih istraživanja meksiletin se čini sigurnim i vjerojatno učinkovitim u liječenju simptoma miotonije kod osoba s nedistrofičnom miotonijom. Kod miotonične distrofije, meksiletin vjerojatno neznatno smanjuje miotoniju. Lamotrigin može smanjiti miotoniju kod osoba s nedistrofičnom miotonijom.

Općenito, oba su se lijeka dobro podnosila. Najčešći neželjeni učinci meksiletina bili su žgaravica/refluks (osjećaj pečenja u prsima koji nastaje kada se želučana kiselina vraća u grlo) i glavobolja. Neželjeni učinci lamotrigina uključivali su glavobolju, kožni osip, svrbež te umor. Ova novija istraživanja bila su bolje osmišljena i provedena.

Neki dijelovi uključenih istraživanja nisu bili dobro opisani, zbog čega su dokazi bili manje pouzdani. Istraživanja drugih lijekova osim meksiletina i lamotrigina obuhvaćala su mali broj ispitanika ili nisu bila dobro opisana. Pouzdanost dokaza o tim lijekovima bila je ograničena jer su se rezultati znatno razlikovali među istraživanjima, koja su uključivala samo mali broj ispitanika. U nekim istraživanjima način njihove provedbe nije jasno opisan te su primijenjene metode koje su vjerojatno dovele do pogrešaka u rezultatima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2023. godine.

• Nemedicinske mjere (npr. ograničenja posjeta ili redovito testiranje) mogu spriječiti SARS-CoV-2 infekcije (koje uzrokuju bolest COVID-19) među štićenicima i osobljem ustanova za dugotrajnu skrb, ali postoji zabrinutost oko pouzdanosti nalaza.

• Osobito je potrebno više visokokvalitetnih istraživanja o iskustvima iz stvarnog svijeta.

• Također, više istraživanja potrebno je o mjerama u ustanovama gdje je većina štićenika i osoblja cijepljeno, kao i u regijama osim Sjeverne Amerike i Europe.

Nemedicinske mjere su načini sprječavanja ili smanjenja bolesti bez upotrebe lijekova, kao što su cjepiva. To uključuje kontrolu kretanja i međuljudskog kontakta, korištenje osobne zaštitne opreme (eng. personal protective equipment, PPE) ili redovitog testiranja na infekciju.

SARS-CoV-2 vrlo je zarazan. Starije ili osobe s invaliditetom koji žive u domovima za njegu (ustanove za dugotrajnu skrb) podložnije su infekciji jer žive u bliskom kontaktu s drugim ljudima, s njegovateljima i posjetiteljima koji ulaze i izlaze iz ustanove. Zbog dobi i postojećih zdravstvenih poteškoća, štićenici domova za njegu imaju povećan rizik ozbiljnog oboljenja i smrti od bolesti COVID-19.

Htjeli smo saznati koliko su nemedicinske mjere učinkovite u sprječavanju zaraze štićenika i osoblja ustanova za dugotrajnu skrb sa SARS-CoV-2 i smanjenju širenja infekcije. Usredotočili smo se na sve vrste ustanova za dugotrajnu skrb odraslih, kao što su domovi za starije i ustanove za kvalificiranu njegu osoba s invaliditetom.

Tražili smo istraživanja koja su istraživala učinke nemedicinskih mjera u ustanovama za dugotrajnu njegu. Kako bi bila uključena, u istraživanjima je moralo biti izviješteno koliko su infekcija, hospitalizacija ili smrti mjere spriječile među štićenicima i osobljem, jesu li spriječile ulazak virusa u ustanove ili jesu li spriječile izbijanje bolesti unutar ustanova. Uključili smo bilo koju vrstu istraživanja, uključujući opservacijska koje su koristila podatke „iz stvarnog svijeta” ili stuistraživanjaije modeliranja utemeljena na pretpostavljenim podacima iz računalno generiranih simulacija.

Pronašli smo 22 istraživanja, 11 opservacijskih i 11 modelskih. Sva istraživanja provedena su u Sjevernoj Americi ili Europi.

Postojale su četiri glavne vrste mjera.

1. Mjere regulacije ulaska kako bi se spriječilo da štićenici, osoblje ili posjetitelji unesu virus u ustanovu. Mjere su uključivale izolaciju osoblja sa štićenicima, karantenu za novopridošle štićenike, testiranje novih štićenika, zabranu prijema novih štićenika i sprječavanje ulaska posjetitelja u ustanove.

2. Mjere regulacije kontakta i smanjenja prijenosa kako bi se spriječilo širenje virusa. Mjere su uključivale nošenje maski ili osobne zaštitne opreme (PPE), socijalno distanciranje, dodatno čišćenje, smanjenje kontakta među štićenicima i osobljem te smještanje štićenika i osoblja u skupine za skrb i ograničavanje kontakta između skupina.

3. Mjere nadzora osmišljene za rano prepoznavanje izbijanja. Mjere su uključivale redovito testiranje štićenika ili osoblja bez obzira na simptome te testiranje na temelju simptoma.

4. Mjere kontrole izbijanja za smanjenje njegovih posljedica. Mjere su uključivale izolaciju zaraženih štićenika i odvajanje zaraženih štićenika od nezaraženih štićenika, kao i osoblja koje se o njima brine.

Neka su istraživanja koristila kombinaciju ovih mjera.

Mjere regulacije ulaska (4 opservacijska istraživanja; 4 istraživanja modeliranja)

Većina istraživanja pokazala je da su takve mjere bile korisne, no neka istraživanja nisu pronašla nikakve učinke ili su pronađeni neželjeni učinci, kao što su depresija i delirij među štićenicima uslijed ograničenja posjeta.

Mjere za regulaciju kontakta i smanjenje prijenosa (6 opservacijskih istraživanja; 2 istraživanja modeliranja)

Neke mjere mogu biti učinkovite, no dokazi su često vrlo nepouzdani.

Mjere nadzora (2 opservacijska istraživanja; 6 istraživanja modeliranja)

Rutinsko testiranje štićenika i osoblja može smanjiti broj infekcija, hospitalizacija i smrti među štićenicima, iako su dokazi o broju smrtnih slučajeva među osobljem manje jasni. Predviđeno je da bi češće testiranje, brže dobivanje rezultata i korištenje preciznijih testova imalo povoljnije učinke.

Mjere suzbijanja izbijanja bolesti (4 opservacijska istraživanja; 3 istraživanja modeliranja)

Ove mjere mogu smanjiti broj infekcija i rizik izbijanja bolesti u ustanovama, no dokazi su često vrlo bili nepouzdani.

Kombinirane mjere (2 opservacijska istraživanja; 1 istraživanje modeliranja)

Kombinacija različitih mjera mogla bi biti učinkovita u smanjenju broja infekcija i smrti.

Naše povjerenje u ove rezultate je ograničeno. Mnoga istraživanja koristila su matematička predviđanja umjesto podataka iz stvarnog svijeta te ne možemo biti sigurni da su pretpostavke modela točne. Većina opservacijskih istraživanja nisu koristila najpouzdanije metode. To znači da ne možemo biti sigurni da je mjera uzrokovala učinak, primjerice da je testiranje štićenika smanjilo broj smrti.

Ovaj pregled uključuje istraživanja objavljena do 22. siječnja 2021. godine.

• Većina lijekova (uterotonika) za sprječavanje prekomjernog gubitka krvi nakon poroda (postporođajno krvarenje (PPH)) učinkovitija je od izostanka liječenja.

• Ergometrin plus oksitocin i misoprostol plus oksitocin najučinkovitiji su u usporedbi s oksitocinom (standardnim liječenjem).

• Svi uterotonici, osim karbetocina, povezani su s povećanim rizikom od neželjenih učinaka u usporedbi s oksitocinom.

Poslijeporođajno krvarenje (PPH) jest gubitak više od 500 mL krvi u prvih 24 sata nakon poroda. To je najčešći razlog smrti majki pri porodu diljem svijeta. Postupci liječenja, poput transfuzije krvi ili histerektomije, opterećuju zdravlje žena i zdravstvene službe. Kako bi se smanjio rizik od PPH-a, često se primjenjuju lijekovi koji potiču stezanje maternice (uterotonici). Uterotonici uključuju oksitocin, misoprostol, ergometrin, karbetocin, injekcijske prostaglandine i kombinacije ovih lijekova. Mogu uzrokovati neželjene učinke, uključujući mučninu, povraćanje, proljev i vrućicu. Oksitocin se trenutačno preporučuje kao standardni lijek za smanjenje rizika od PPH-a.

Cilj je bio utvrditi koji je uterotonik najučinkovitiji u sprječavanju PPH-a i ima najmanje neželjenih učinaka. Ispitivano je koliko učinkovito uterotonici sprječavaju gubitak više od 500 mL i više od 1000 mL krvi, jesu li potrebni dodatni uterotonici ili transfuzija krvi te koje neželjene učinke uzrokuju.

Prikupljena su i analizirana sva relevantna i pouzdana istraživanja koja su ispitivala uterotonike za sprječavanje PPH-a.

Pronađena su 122 istraživanja u kojima je sudjelovala 121 931 žena u 48 zemalja. Većina žena rodila je normalno (vaginalno) u bolnici.

Svi uterotonici učinkovitiji su u sprječavanju gubitka krvi od placeba (lažnog lijeka) ili izostanka liječenja. Postoji nesigurnost u vezi s injekcijskim prostaglandinima i ergometrinom jer nije pronađeno mnogo dokaza o njima. Dva najučinkovitija uterotonika bila su ergometrin plus oksitocin i misoprostol plus oksitocin.

Gubitak krvi od 500 mL ili više
Na temelju rezultata, 83 od 1000 žena koje su rodile vaginalno i primile oksitocin imale bi gubitak krvi od 500 mL ili više.

U usporedbi s oksitocinom:

• ergometrin plus oksitocin smanjuje vjerojatnost gubitka krvi od 500 mL ili više. Od 1000 žena koje su rodile vaginalno i primile ergometrin plus oksitocin, 63 bi imale gubitak krvi od 500 mL ili više;

• misoprostol plus oksitocin vjerojatno smanjuje vjerojatnost gubitka krvi od 500 mL ili više. Od 1000 žena koje su rodile vaginalno i primile misoprostol plus oksitocin, 58 bi imalo gubitak krvi od 500 mL ili više;

• karbetocin ima mali ili nikakav učinak; injekcijski prostaglandini i ergometrin vjerojatno imaju mali ili nikakav učinak. Nije sigurno kakvi su učinci misoprostola.

Gubitak krvi od 1000 mL ili više
Na temelju rezultata, 24 od 1000 žena koje su rodile vaginalno i primile oksitocin imale bi gubitak krvi od 1000 mL ili više.

U usporedbi s oksitocinom:

• karbetocin i injekcijski prostaglandini vjerojatno imaju mali ili nikakav učinak, a misoprostol plus oksitocin možda ima mali ili nikakav učinak;

• misoprostol može biti manje učinkovit od oksitocina; 30 od 1000 žena koje su rodile vaginalno i primile misoprostol moglo bi izgubiti 1000 mL krvi ili više;

• nije sigurno kakvi su učinci ergometrina ni kombinacije ergometrina i oksitocina.

• misoprostol plus oksitocin vjerojatno smanjuje potrebu za dodatnim uterotonicima i transfuzijom krvi;

• karbetocin vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na potrebu za transfuzijom krvi;

• manje je sigurno kakvi su učinci ostalih lijekova.

Neželjeni učinci
U usporedbi s oksitocinom:

• misoprostol vjerojatno povećava vjerojatnost proljeva i može povećati vjerojatnost mučnine, povraćanja i vrućice;

• injekcijski prostaglandini mogu povećati vjerojatnost proljeva;

• ergometrin vjerojatno povećava vjerojatnost mučnine i povraćanja, a može povećati i vjerojatnost povišenog krvnog tlaka, glavobolje i proljeva;

• ergometrin plus oksitocin može povećati vjerojatnost mučnine, povraćanja i proljeva;

• misoprostol plus oksitocin vjerojatno povećava vjerojatnost mučnine, povraćanja i proljeva, a može povećati i vjerojatnost vrućice;

• karbetocin je bio povezan s malim brojem neželjenih učinaka.

Slični rezultati utvrđeni su bez obzira na to jesu li žene rodile vaginalno ili carskim rezom, u bolnici ili izvan nje, imale visok ili nizak rizik od PPH-a, primile visoku ili nisku dozu misoprostola te jesu li primile jednu veliku jednokratnu injekciju oksitocina ili infuziju (kapaljku) oksitocina, ili oboje.

Pronađeno je malo informacija o porodima kod kuće, ženama koje su rodile carskim rezom te o ženama koje su imale druge bolesti i imale visok rizik od PPH-a. Nije napravljena razlika između različitih doza i načina primjene pojedinih uterotonika. Nisu sva istraživanja navela podatke o neželjenim učincima, a primijenjene su različite metode mjerenja gubitka krvi.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 5. veljače 2024. godine.

Sprječava li zatvaranje defekata nakon Roux-en-Y želučane premosnice (RYGB) u sklopu barijatrijske kirurgije nastanak unutarnjih hernija?

• Zbog nedostatka dokaza nije jasno je li zatvaranje defekata učinkovitije od njihova nezatvaranja u sprječavanju unutarnjih hernija nakon barijatrijske kirurgije.

• Zatvaranjem defekata može se smanjiti broj unutarnjih hernija u usporedbi s njihovim nezatvaranjem.

Unutarnja hernija ozbiljan je problem koji se može pojaviti nakon vrste operacije za smanjenje tjelesne mase koja se naziva Roux-en-Y želučana premosnica (RYGB). Tijekom te operacije od želuca se oblikuje mala vrećica koja se izravno povezuje s tankim crijevom. Unutarnja hernija nastaje kada tanko crijevo prođe kroz otvor nastao tijekom operacije RYGB. Ako se ne otkrije ili ne liječi na vrijeme, može biti vrlo opasna. Unutarnja hernija može prekinuti dotok krvi u dio crijeva i dovesti do odumiranja tkiva. Za liječenje je potrebna hitna operacija, koja često uključuje uklanjanje oštećenog dijela crijeva i ponovno spajanje zdravih dijelova. Zatvaranje defekata preporučuje se kako bi se spriječile unutarnje hernije. Međutim, zatvaranje defekata može biti povezano s povećanim rizikom od pregibanja kirurškog spoja između dijelova tankog crijeva. Trenutačno nema dovoljno dokaza o koristima zatvaranja defekata.

Definicija. Unutarnja hernija nastaje kada se crijeva kroz defekte unutar trbušne šupljine pomaknu u prostore u kojima se obično ne nalaze.

Uzrok. To se može dogoditi nakon nekih operacija za liječenje pretilosti, kojima se stvaraju novi putovi prolaska crijeva. Na tim novim putovima ponekad mogu nastati defekti u kojima se crijeva mogu zaglaviti.

Simptomi. Kada se crijeva zaglave, mogu se pojaviti simptomi poput boli, mučnine, povraćanja i nadutosti.

Operacija Roux-en-Y želučane premosnice uključuje dva glavna koraka. Najprije se kirurškim postupkom u gornjem dijelu želuca oblikuje mala vrećica. Zatim se tanko crijevo prereže i spoji s tom vrećicom, čime se zaobilaze ostatak želuca i gornji dio tankog crijeva. Time se smanjuje količina hrane koju osoba može pojesti i apsorbirati.

Ispitano je je li zatvaranje defekata bolje od njihova nezatvaranja te predstavlja li učinkovitiji i sigurniji način sprječavanja nastanka unutarnje hernije nakon barijatrijske kirurgije.

Pretražena su randomizirana klinička ispitivanja u kojima je zatvaranje defekata uspoređeno s njihovim nezatvaranjem. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika. Ispitano je koliko učinkovito zatvaranje defekata sprječava nastanak unutarnjih hernija nakon barijatrijske kirurgije. Osim toga, procijenjeni su štetni događaji i duljina boravka u bolnici.

Pronađena su tri istraživanja s 3 010 ispitanika, u kojima je zatvaranje defekata uspoređeno s njihovim nezatvaranjem. Istraživanja su provedena u Danskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Švedskoj.

U usporedbi s nezatvaranjem defekata, zatvaranje defekata:

• može smanjiti broj unutarnjih hernija;

• može malo ili nimalo utjecati na komplikacije nakon operacije;

• može malo ili nimalo utjecati na smrtnost nakon operacije;

• može malo ili nimalo utjecati na ukupnu učestalost komplikacija;

• može produljiti boravak u bolnici.

Pouzdanost rezultata ograničena je jer se temelje na samo trima istraživanjima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2024. godine.

Ključne poruke
- Moguće je malo ili nikakvo smanjenje rizika od razvoja prehlade s dodacima cinka u usporedbi s placebom.

- Za ljude koji su već prehlađeni, može doći do smanjenja trajanja prehlade uz upotrebu dodataka cinka u usporedbi s placebom.

- Vjerojatno postoji povećanje rizika od lakših nuspojava kada se cink koristi za liječenje prehlade.

Što je prehlada?
Prehlada je prvenstveno virusna infekcija gornjih dišnih puteva. Ne postoji specifična kombinacija simptoma koja definira prehladu, ali simptomi mogu uključivati ​​začepljenost nosa, kihanje, grlobolju, kašalj, umor i curenje iz nosa, sa ili bez vrućice. Većina ljudi se obično oporavi od ove bolesti bez liječenja; ipak, ne postoje definitivni oblici liječenja koji bi spriječili prehladu ili skratili njezino trajanje. S obzirom na učestalost prehlada kod odraslih i djece, one predstavljaju javnozdravstveno opterećenje i značajan uzrok gubitka radne produktivnosti i izostanaka s nastave. Prevencija i liječenje obične prehlade cinkom je predmet stalnog interesa.

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda
Željeli smo saznati je li cink bolji od placeba u smanjenju rizika od razvoja prehlade i skraćivanju trajanja prehlada. Placebo je tvar izgledom slična lijeku, ali nema poznati terapeutski učinak. Placebo pomaže u prividu liječenja u odnosu na liječenje koje je stvarno primijenjeno.

Također smo željeli saznati je li cink povezan s bilo kakvim nuspojavama (štetnim učincima), posebno nuspojavama koje se smatraju mogućim komplikacijama obične prehlade. Osim toga, analizirali smo ukupnu ozbiljnost prehlade koju su pacijenti sami procijenili, ozbiljnost pojedinačnih simptoma, trajanje pojedinačnih simptoma i dane izostanka s posla ili škole.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?
Pretražili smo šest baza podataka i dva registra kliničkih ispitivanja za istraživanja koja uspoređuju cink s placebom u liječenju ili prevenciji prehlade kod odraslih i djece. Usporedili smo i saželi rezultate istraživanja te smo procijenili povjerenje u dokaze na temelju čimbenika kao što su rizik od pristranosti i metode istraživanja.

Ključni rezultati
Pronašli smo 34 istraživanja o prevenciji ili liječenju prehlade. Istraživanja su provedena u 13 zemalja, većina u SAD-u. Provedeno je dvanaest istraživanja na djeci (mlađoj od 18 godina), a 22 istraživanja na odraslima. Prema izjavama pacijenata većina liječenja završila je povlačenjem simptoma, a minimalno razdoblje liječenja bilo je pet dana s maksimalnim razdobljem od 540 dana. Većinu istraživanja financirala je organizacija koja je povezana sa trgovinom/industrijom vezanu uz lijek ili nisu prijavili svoje financiranje. Ostatak su financirale privatne klinike, nevladine zaklade, sveučilišta ili vladina tijela.

Procijenjeni su učinci:

- cinka kao preventivne mjere; i

- cinka za liječenje.

Dobili smo sljedeće rezultate:

Cink za prevenciju

U usporedbi s placebom, uzimanje cinka može dovesti do male ili nikakve razliku u sprječavanju prehlade (9 istraživanja, 1449 sudionika). Preventivno korištenje cinka također vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na duljinu prehlade ako je osoba već oboljela (3 istraživanja, 740 sudionika) te može malo ili nimalo utjecati na ozbiljnost simptoma (2 istraživanja, 101 sudionika). Negativne nuspojave su prijavili ljudi koji su uzimali i cink i placebo; izmijenjen osjećaj okusa i želučane tegobe bile su najčešće.

Cink za liječenje

Cink korišten u liječenju prehlade može skratiti duljinu trajanja simptoma za otprilike dva dana, u usporedbi s placebom (8 istraživanja, 972 sudionika). Međutim, imamo malo povjerenja u dokaze koji podupiru ovaj zaključak. Nije jasno utječe li cink na težinu simptoma prehlade (2 istraživanja, 261 sudionik). Negativne nuspojave prijavljene su češće kod pacijenata koji su uzimali cink kao lijek za prehladu u usporedbi s onima koji su uzimali placebo; izmijenjen osjet okusa i želučane tegobe bile su najčešće. Istraživanja o intranazalnoj primjeni cinka nisu prijavila niti jedan slučaj anosmije (gubitka osjeta mirisa), ali su informacije o specifičnim nuspojavama nesigurne.

Koja su ograničenja ovog sustavnog pregleda?
Dokazi su umjerene do vrlo niske razine pouzdanosti i postoji mogućnost da se rezultati daljnjih istraživanja razlikuju od rezultata ovog sustavnoga pregleda. Dva su glavna čimbenika smanjila pouzdanost dokaza. Prvo, neka istraživanja nisu na odgovarajući način izvijestila o tome kako su sudionici nasumično raspoređeni u skupine za liječenje, što znači da bi razlike između skupina mogle biti posljedica razlika između sudionika, a ne intervencija. Drugo, neka su istraživanja koristila vrlo različite načine liječenja. Naposljetku, zbog velikih razlika između istraživanja u pristupima koji se koriste za testiranje učinkovitosti cinka, vjerojatno su potrebna dodatna istraživanja prije nego što se mogu izvući čvrsti zaključci.

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. svibnja 2023. godine.

- Visoke doze lijekova za razrjeđivanje krvi naspram niskih doza čine malu ili nikakvu razliku u stopi smrtnosti te povećavaju broj manjih krvarenja u pacijenata hospitaliziranih s COVID-19. Davanje lijekova za razrjeđivanje krvi u usporedbi s njihovim nedavanjem može smanjiti stopu smrtnosti.

- Vrlo je vjerojatno da nova ispitivanja neće promijeniti dokaze o učincima različitih doza lijekova za razrjeđivanje krvi na smrtnost i manja krvarenja. I dalje su potrebna visokokvalitetna ispitivanja o potrebi za dodatnom respiratornom potporom, davanju lijekova za razrjeđivanje krvi u usporedbi s izostankom takve terapije, usporedbe različitih lijekova za razrjeđivanje krvi i o dugotrajnoj terapiji lijekovima za razrjeđivanje krvi.

COVID-19 uglavnom pogađa pluća i dišne puteve, međutim, oko 16% hospitaliziranih ljudi s bolešću COVID-19 razvije probleme s krvnim žilama, što dovodi do stvaranja ugrušaka u arterijama, venama i plućima. Gotovo polovica svih ljudi s teškim oblikom COVID-19 na odjelima intenzivne njege može razviti ugruške u venama ili arterijama.

Lijekovi za razrjeđivanje krvi su lijekovi koji sprječavaju stvaranje štetnih krvnih ugrušaka (poput duboke venske tromboze). Međutim, oni mogu uzrokovati neželjene učinke poput krvarenja. Neke smjernice preporučuju primjenu lijekova za razrjeđivanje krvi u pacijenata koji se prime u bolnicu s bolešću COVID-19, kako bi se spriječio razvoj krvnih ugrušaka, umjesto da se čeka hoće li će se krvni ugrušci razviti, a zatim da ih se liječi lijekovima za razrjeđivanje krvi.

Željelo se saznati hoće li davanje lijekova za razrjeđivanje krvi ljudima koji su hospitalizirani s bolešću COVID-19, kao preventivna mjera, smanjiti smrtnost u usporedbi s izostankom takve terapije ili s placebom (identičan lijek, ali bez aktivnog sastojka). Također, željelo se saznati trebaju li ti pacijenti manje potpore s disanjem, razvijaju li još uvijek štetne krvne ugruške, jesu li imali krvarenja i jesu li doživjeli neke druge neželjene događaje.

Pretražena su ispitivanja koja su procjenjivala lijekove za razrjeđivanje krvi dane osobama hospitaliziranim s bolešću COVID-19 kako bi se spriječili krvni ugrušci. Ispitivanja su mogla biti bilo kojeg ustroja, pod uvjetom da uspoređuju jedan lijek za razrjeđivanje krvi s drugim, s izostankom liječenja ili s placebom. Ispitivanja su se mogla odvijati bilo gdje u svijetu, a sudionici su mogli biti bilo koje dobi sve dok su bili u bolnici s potvrđenom bolešću COVID-19. Objedinjeni su rezultati kada je to bilo moguće.

U ovaj je sustavni pregled uključeno sedam ispitivanja sa 16,185 pacijenata hospitaliziranih s bolešću COVID-19 na odjelima intenzivne njege, bolničkim odjelima ili odjelima hitne pomoći. Ispitivanja su bila iz Brazila (2), Irana (1), Italije (1) i SAD-a (1), a dva su uključivala više od jedne zemlje. Sudionici su bili u prosjeku stari od 55 do 68 godina. Ispitivanja su trajala od 15 do 90 dana i pružila su dokaze o smrtnosti, krvarenju, zgrušavanju krvi, duljini boravka u bolnici i neželjenim učincima. Bilo je malo ili nimalo dokaza o potrebi za respiratornom potporom (pomoć pri disanju), smrtnosti povezanoj s bolešću COVID-19 i kvaliteti života.

Veća doza lijekova za razrjeđivanje krvi u usporedbi s nižom dozom (4 ispitivanja, 4647 sudionika)
Razlika u stopi smrtnosti bila je mala ili nikakva za one koji su primali veće ili manje doze lijekova za razrjeđivanje krvi. Međutim, oni koji su primali veće doze imali su veću vjerojatnost manjih krvarenja. Pacijenti koji su dobili veće doze lijekova za razrjeđivanje krvi manje su često imali plućnu emboliju (krvni ugrušak u plućima ili krvnim žilama koje vode do pluća), nešto su češće imali veliko (jače) krvarenje, a vjerojatno nije bilo razlike u vremenu provedenom u bolnici u usporedbi s onima koji su primali manje doze lijekova za razrjeđivanje krvi. Učestalost duboke venske tromboze i neželjenih učinaka malo se ili nimalo razlikovala među pacijentima koji su dobili veće ili manje doze lijekova za razrjeđivanje krvi.

Lijekovi za razrjeđivanje krvi u usporedbi s izostankom liječenja (3 ispitivanja, 11,538 sudionika)
Pacijenti koji su primali lijekove za razrjeđivanje krvi imali su smanjenu stopu smrtnosti u usporedbi s onima koji nisu primali lijekove za razrjeđivanje krvi, ali dokazi su vrlo nesigurni.

Veoma su pouzdani dokazi da veće doze lijekova za razrjeđivanje krvi ne mijenjaju rizik od smrti, ali povećavaju rizik od krvarenja kod ljudi koji su hospitalizirani s bolešću COVID-19.

Iako je pouzdanost u dokaze vrlo ograničena, ljudi koji primaju lijekove za razrjeđivanje krvi mogu imati nižu stopu smrtnosti u usporedbi s onima koji ne dobiju lijekove za razrjeđivanje krvi.

Pretraživanja su pronašla 62 ispitivanja u tijeku s 35,470 sudionika. Planira se dodati rezultate ovih ispitivanja u sustavni pregled kada budu objavljena.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 14. travnja 2021. godine.

- Tijekom pandemije, vlade i druga tijela moraju jasno komunicirati s javnošću o tome kako se ljudi mogu zaštititi. Ta se komunikacija mora temeljiti na povjerenju i dobrom planiranju. Ljudi i zajednice pogođeni pandemijom trebaju biti uključeni u planiranje i komunikaciju. Komunikacija bi trebala doprijeti do svih ljudi u zajednici, uključujući one koji imaju problema s čitanjem i pisanjem, ljude koji govore jezike koji nisu dominantni jezik zajednice i ljude koji se suočavaju s drugim vrstama nepovoljnog položaja. Jasna komunikacija može poboljšati praćenje mjera zaštite.

- Ovaj je sustavni pregled identificirao šest tema koje mogu usmjeravati pristupe najbolje prakse javnozdravstvenoj komunikaciji tijekom pandemije. Te teme su:

1) Jačanje povjerenja javnosti i suzbijanje dezinformacija;

2) Dvosmjerna komunikacija koja uključuje zajednice tako da ljudi imaju doprinos u tome kako se komunikacija može najbolje odvijati;

3) Razvoj i priprema za javnu komunikaciju uzimajući u obzir tko je publika i kako se mogu zadovoljiti potrebe različitih ljudi unutar zajednice;

4) Značajke javne komunikacije, uključujući kako i kada se poruke dostavljaju zajednicama;

5) Podupiranje promjene ponašanja na razini pojedinca i populacije;

6) Poticanje i održavanje primanja i odgovora na poruke u javnozdravstvenoj komunikaciji tijekom vremena.

- Nalazi ovog sustavnog pregleda mogu pomoći vladama i drugim tijelima u donošenju odluka o javnozdravstvenoj komunikaciji tijekom pandemije. Nalazi su relevantni za COVID-19 i buduće hitne situacije u javnom zdravstvu. Nalazi se mogu primijeniti u različitim zemljama i različitim izvanrednim situacijama.

- Kroz ovaj pregled pronađene su neke praznine u istraživanju. To je uključivalo: komunikaciju s ljudima koji su u većem riziku da se teško razbole ili umru od COVID-19 bolesti; komunikacija u zemljama nižeg i srednjeg dohotka; i komunikacija u sredinama poznatim po društvenim nejednakostima. Daljnja istraživanja u ovim područjima mogu pomoći u povećanju znanja i poboljšanju praksi povezanih s komunikacijom o pandemiji.

Pojam 'mjere fizičkog distanciranja' opisuje načine za smanjenje širenja bolesti kao što je COVID-19 smanjenjem fizičkog kontakta među ljudima. Mjere fizičkog distanciranja uključuju praćenje kontakata, izbjegavanje gužvi, izolaciju, karantenu i mjere za smanjenje prijenosa u školama i na radnim mjestima.

Željeli smo saznati koji su načini komunikacije s javnošću najbolji za povećanje razumijevanja i korištenja mjera fizičkog distanciranja kako bi se zaštitili i ograničili širenje COVID-19 i drugih sličnih bolesti. Također smo željeli saznati postoje li načini komunikacije koji bolje funkcioniraju za određene skupine u zajednici, uključujući ljude koji su u nepovoljnom položaju.

Ovaj pregled je ažurirana verzija pregleda provedenog 2020. godine. Pregled 2020. godine uključivao je primarna istraživanja (kvalitativna i kvantitativna) i sekundarne izvore (pregledna istraživanja i smjernice).

Tijekom pretraživanja ovog ažuriranja tražili smo smjernice ili pregledne radove koje ispituju komunikaciju o mjerama fizičkog distanciranja za prevenciju i/ili kontrolu COVID-19 ili odabranih drugih zaraznih bolesti. Usporedili smo i saželi rezultate uključenih istraživanja i smjernica, zajedno s nalazima pregleda iz 2020. godine.

Ovaj pregled uključuje 68 istraživanja (smjernice, pregledi i primarna istraživanja [istraživanja koja su poduzeli istraživači koji prikupljaju izvorne podatke]). Ovo ažuriranje dodalo je 17 smjernica i 20 pregleda (koji se smatraju sekundarnim istraživanjem) izvornom sustavnom pregledu iz 2020. godine.

Identificirali smo šest glavnih tema povezanih s planiranjem i provedbom komunikacije o fizičkom distanciranju tijekom pandemije.

Ove teme mogu informirati politike i donošenje odluka o pandemiji i javnozdravstvenoj komunikaciji u hitnim slučajevima. Te teme su: 1) Jačanje povjerenja javnosti i suzbijanje dezinformacija; 2) Dvosmjerna komunikacija; 3) Razvoj i priprema za javno komuniciranje; 4) Obilježja javne komunikacije; 5) Podupiranje promjene ponašanja na razini pojedinca i populacije; 6) Poticanje i održavanje prijemčljivosti i osjetljivosti na javnozdravstvenu komunikaciju.

Ovo ažuriranje usredotočeno je na sustavne preglede i smjernice. Oni obično predstavljaju najbolje dostupne dokaze, ali u ovom ažuriranju uglavnom su ocijenjeni kao dokazi niske ili umjerene kvalitete. Zbog različitih dizajna istraživanja, ocjene kvalitete ne bi se trebale koristiti kao hijerarhija (rangiranje) dokaza.

Snaga ovog pregleda je u tome da su glavne teme i nalazi došli iz različitih izvora, uključujući primarna istraživanja, preglede i smjernice. Često su slični nalazi zabilježeni u različitim vrstama istraživanja, populacijama i okruženjima. Nalazi iz ovog ažuriranog pregleda također se nadograđuju na one iz pregleda iz 2020. godine. Slični nalazi u različitim vrstama istraživanja i dodavanje novih informacija putem ovog ažuriranja povećavaju naše povjerenje u nalaze iako je većina uključenih istraživanja niske ili umjerene kvalitete. Međutim, budući da je pretraga provedena 2021. godine, vjerojatno je da sada postoje daljnji relevantni dokazi.

Ovi dokazi su prikupljeni do kolovoza 2021. godine.

Istraživačko pitanje
Poboljšavaju li dodaci prehrani koji sadrže oralne antioksidanse, uspješnost liječenja žena sa smanjenom plodnošću, u usporedbi s placebom, izostankom liječenja/standardnim liječenjem ili drugim antioksidansima? „Standardno liječenje“ uključuje manje od 1 mg folne kiseline.

Dosadašnje spoznaje
Mnoge žene sa smanjenom plodnošću koje se odluče na neki oblik terapije, uzimaju i dodatke prehrani u svrhu poboljšanja plodnosti. To može biti vrlo stresno razdoblje za žene i njihove partnere. Vrlo je važno da ti parovi dobiju dokaze visoke kvalitete koji će im omogućiti da donesu informirane odluke dodacima prehrani s antioksidansima. To je osobito važno budući zato što većina antioksidativnih dodatka prehrani ne podliježe regulativama. Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda bio je analizirati dokaze iz literature u kojima je istraženo mogu li dodaci prehrani koji sadrže antioksidanse povećati vjerojatnost žena sa smanjenom plodnošću za trudnoću i rođenje djeteta.

Datum pretraživanja dokaza:
Autori su u ovaj sustavni pregled uključili istraživanja objavljena do rujna 2019. godine.

Značajke istraživanja:
U ovaj sustavni pregled uključeno je 63 randomiziranih kontroliranih istraživanja u kojima su uspoređeni antioksidansi s placebom ili nikakvom terapijom/standardnom terapijom, sa ili bez drugih antioksidansa, s ukupno 7760 žena.

Izvori financiranja:
Izvori financiranja bili su prikazani za 27 od 63 uključena istraživanja.

Ključni rezultati
Nismo sigurni hoće li upotreba antioksidansa povećati broj živorođenih, jer su dokazi bili vrlo niske kvalitete. Na temelju rezultata, očekivalo bi se da će od 100 žena sa smanjenom plodnošću koje ne uzimaju antioksidanse, 20 njih roditi dijete, u usporedbi s 24 do 36 žena na njih 100 koje bi rodile dijete ako uzimaju antioksidanse. Dokazi niske kvalitete predlažu da antioksidansi mogu biti povezani s povećanom kliničkom stopom trudnoće. Loše su prijavljeni štetni učinci, ali čini se da uporaba antioksidansa nije dovela do više pobačaja, više poroda, probavnih učinaka ili izvanmaternične trudnoće.

Dokazi niske kvalitete predlažu da nema razlike u stopi živorođene djece ili kliničke trudnoće kada se uspoređuje niža doza melatonina s višom. Ovdje bismo očekivali da će od 100 žena sa smanjenom plodnošću koje uzimaju male doze melatonina 24 roditi dijete, u usporedbi s 12 do 40 žena na 100 koje bi rodile dijete ako uzimaju više doze melatonina.

Tri su istraživanja izvijestila o pobačaju za usporedbu antioksidansa (dvije korištene doze melatonina te jedna usporedba N-acetilcisteina i L-karnitina). Ni u jednom istraživanju s melatoninom nije zabilježen pobačaj. Višestruka trudnoća i probavni poremećaji nisu zabilježeni, a izvanmaternična trudnoća praćena je samo u jednom istraživanju, bez događaja.

Istraživanje koje je uspoređivalo N-acetilcistein i L-karnitin nije pratilo stopu živorođenih. Dokazi vrlo niske kvalitete ne pokazuju razlike u kliničkoj trudnoći. Dokazi niske kvalitete ne pokazuju razliku u pobačaju. Istraživanje nije pratilo višeplodnu trudnoću, probavne smetnje ili izvanmaterničnu trudnoću.

Kvaliteta dokaza
Ukupna kvaliteta dokaza bila je ograničena ozbiljnim rizicima od pristranosti, povezanih s lošim izvještavanjem o metodama, nepreciznošću i nedosljednošću.

• Ispitanici su imali slične rezultate u pogledu simptoma i kirurških komplikacija bez obzira je li živac jednostavno otpušten (jednostavna dekompresija) ili otpušten i premješten na novi položaj ispod kože ili mišića (subkutana ili submuskularna transpozicija). Također nisu pronađene značajne razlike u pogledu simptoma i kirurških komplikacija između operacija provedenih većim rezom (otvorena dekompresija) i operacija provedenih uz pomoć male kamere (endoskopska dekompresija).

• Nije jasno pomaže li samo davanje pisanih uputa poboljšati simptome ulnarne neuropatije u laktu (UNE) u usporedbi s kirurškom dekompresijom.

• Same pisane informacije poboljšale su radne aktivnosti ispitanika i smanjile bol noću jednako kao i primjena udlaga ili izvođenje vježbi.

• Nema dokaza da injekcije kortikosteroida poboljšavaju simptome UNE-a, dok se čini da su injekcije dekstroze smanjile bol mjerenu četiri ili 12 mjeseci kasnije.

UNE (kada je ulnarni živac ukliješten u laktu), odnosno sindrom kubitalnog tunela, drugo je najčešće stanje uzrokovano pritiskom na živac (sindrom kompresije živca) okolnim anatomskim strukturama, nakon sindroma karpalnog tunela. Ulnarni živac prolazi uz unutarnju stranu lakta i važan je za pokrete šake i osjet dodira. Simptomi UNE-a su trnci četvrtog i petog prsta noću, bol u laktu i promjena osjeta dodira ako je lakat dugo savijen. Kada se radi o teškom slučaju, neki mišići šake mogu postati slabi i manji ili tanji. Liječenje UNE-a može biti kirurško ili nekirurško (npr. udlage, fizikalna terapija i rehabilitacija).

Liječnici nisu sigurni koji je najbolji način liječenja sindroma kubitalnog tunela. Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda bio je utvrditi koji pristupi pomažu poboljšati simptome, funkciju živaca i kvalitetu života te imaju li neželjene učinke. Također se željelo saznati je li jedna vrsta liječenja bolja od druge.

Pretražena su istraživanja o liječenju ulnarne neuropatije u laktu (UNE).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 15 istraživanja u kojima je sudjelovalo 970 ispitanika. Šest od tih istraživanja novo je uključeno u ovo ažuriranje.

U osam istraživanja uspoređivane su različite vrste kirurških zahvata za uklještenje ulnarnog živca u laktu: jednostavno oslobađanje živca (dekompresija), pomicanje živca na novi položaj ispod mišića ili ispod kože (submuskularna ili subkutana transpozicija), uklanjanje dijela unutarnje kosti lakta (medijalna epikondilektomija), pomicanje živca na prednji dio lakta (anteriorna transpozicija). Tradicionalna otvorena operacija također je uspoređena s novijom metodom koja koristi malu kameru (endoskopska dekompresija). Jedno istraživanje uspoređivalo je operativni zahvat (dekompresiju) s konzervativnim liječenjem. Jedno istraživanje ispitivalo je operaciju koja je uključivala dekompresiju živca i njegovo pomicanje ispod sloja tkiva (subfascijalna transpozicija), s ili bez dodatne živčane veze za potporu mišićima šake (posebna tehnika prijenosa živca koja se koristi u teškim slučajevima). U jednom malom istraživanju proučavano je može li električna stimulacija nakon operacije pomoći malim mišićima šake da se oporave.

Četiri istraživanja ispitivala su nekirurške načine liječenja. U jednom istraživanju, u ispitanika s blagim do umjerenim simptomima, uspoređena su tri pristupa: samo savjeti, savjeti uz nošenje noćne udlage te savjeti uz vježbe klizanja živca.

Ostala istraživanja uspoređivala su različite vrste injekcija: kortikosteroide u odnosu na lažnu (simuliranu) injekciju, kortikosteroide u odnosu na dekstrozu te dekstrozu u odnosu na lažnu injekciju.

Kombinirani su rezultati triju istraživanja koja su uspoređivala dvije kirurške tehnike: jednostavnu dekompresiju i transpoziciju ulnarnog živca (subkutanu ili submuskularnu). Utvrđeno je da vjerojatno postoji mala ili nikakva razlika u simptomima i kirurškim komplikacijama između tih tehnika. Kada su kombinirani rezultati dvaju istraživanja koja su uspoređivala endoskopsku i otvorenu dekompresiju, utvrđeno je da možda postoji mala ili nikakva razlika između tih tehnika u poboljšanju kliničke funkcije i kirurškim komplikacijama. U ostalim kirurškim istraživanjima nisu utvrđene kliničke razlike između kirurških tehnika.

Kod klinički blage ili umjerene ulnarne neuropatije u laktu (UNE), same pisane informacije mogu biti jednako učinkovite u poboljšanju radnih aktivnosti i smanjenju boli noću kao i primjena udlaga ili izvođenje vježbi. Injekcija dekstroze može smanjiti bol kada se mjeri četiri ili 12 mjeseci kasnije. Nisu utvrđeni dokazi da injekcija kortikosteroida poboljšava simptome UNE-a.

Općenito, pouzdanost dokaza ograničena je problemima u načinu provođenja istraživanja i malim brojem ispitanika. Postoji umjerena razina pouzdanosti dokaza za usporedbu otvorene i endoskopske operacije, dok je pouzdanost dokaza za usporedbu jednostavne dekompresije i transpozicije niska.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 18. srpnja 2022. godine.

1. Psihološki tretmani vjerojatno imaju male blagotvorne učinke na kvalitetu života i simptome depresije i anksioznosti kod odraslih osoba s UBC-om.

2. Možda nema učinka na upalu i tjelesne simptome, ali postoji velika nesigurnost u vezi s tim rezultatima.

3. Kod adolescenata je psihoterapija vjerojatno učinkovita u poboljšanju kvalitete života. Postoji nesigurnost u vezi s učincima na depresiju, anksioznost i upalu.

Upalne bolesti crijeva su skupina cjeloživotnih stanja koja dovode do upale crijeva. Primarni oblici nazivaju se Crohnova bolest i ulcerozni kolitis. Ponekad je dijagnoza nejasna između Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa. Upalna bolest crijeva tada se naziva neklasificirani ili nediferencirani kolitis. Osobe s upalnom bolešću crijeva često imaju probleme s crijevima poput boli, proljeva i gubitka krvi. Mnogi oboljeli također osjećaju umor, depresiju ili tjeskobu.

Psihološka terapija definirana je u širem smislu kao tri glavne vrste: psihoterapija, edukacija i opuštanje. Psihoterapija pomaže ljudima da se nose s mislima i osjećajima. Edukacija se primjenjuje radi boljeg razumijevanja bolesti i poteškoća koje dolaze uz bolest. Opuštanje pomaže ljudima da se smire. Sve su ove vrste razmotrene jer se često kombiniraju i preklapaju.

Ispitano je koje su vrste psiholoških tretmana istraživane u istraživanjima te dovode li različiti psihološki tretmani do poboljšanja stanja kod odraslih i djece s tim bolestima.

Pretražena su istraživanja o učincima psiholoških terapija na djecu i odrasle s upalnom bolešću crijeva. Posebna pozornost posvećena je učinku na kvalitetu života. Također je ispitano je li se raspoloženje poboljšalo, jesu li ispitanici bili manje tjeskobni i je li upala bila liječena. Istraživanja su procijenjena s obzirom na kvalitetu. Zatim su sažeti rezultati svih istraživanja o različitim vrstama psiholoških tretmana.

Pronađeno je 68 istraživanja, ali samo je 48 izvijestilo o informacijama potrebnima za sažetak. Bilo je 6111 odraslih ispitanika i 294 djece i mladih. Sva istraživanja imala su kontrolnu skupinu osoba koje nisu primile psihološki tretman ili su primile drugu vrstu tretmana. U mnogim istraživanjima tretmani su bili kombinacije psiholoških terapija: psihoterapije, edukacije i opuštanja.

Kod odraslih osoba s upalnom bolešću crijeva, u usporedbi s izostankom dodatnog liječenja:

- Psihoterapija može poboljšati kvalitetu života i smanjiti simptome depresije i anksioznosti, ali učinci su bili mali.

- Tretmani koji uključuju edukaciju ili opuštanje također mogu neznatno poboljšati kvalitetu života i simptome depresije i anksioznosti.

Kod djece i mladih s upalnom bolešću crijeva:

- Psihoterapija je poboljšala kvalitetu života.

- Nije bilo informacija o učinku edukacije ili opuštanja.

Tretmani mogu imati mali ili nikakav učinak na upalu i tjelesne simptome.

Svi učinci su bili mali. Postoji mnogo različitih tretmana i mogu se teško uspoređivati. Vrsta liječenja nije se mogla sakriti (zaslijepiti) od ispitanika, a nije bilo placeba ili lažnog liječenja (prividnog liječenja) za usporedbu. Stoga rezultati ovih istraživanja ne mogu biti toliko pouzdani kao kada se ispituje lijek (gdje je moguće zasljepljivanje). Također, mnoga od uključenih istraživanja bila su mala.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do svibnja 2023.

Provest će se dodatne analize kako bi se utvrdilo koji dijelovi različitih tretmana najbolje djeluju i za koga.

- Čini se da nijedna posebna strategija transfuzije (metoda davanja krvnih pripravaka) ne mijenja ukupnu vjerojatnost da će pacijent umrijeti ili dobiti krvni ugrušak.

- Pronađeno je 18 istraživanja koja su ispitivala različite načine davanja transfuzija krvi. Zbog te raznolikosti bilo je teško objediniti rezultate, što znači da nema jasnih odgovora na postavljena pitanja.

Traumatska ozljeda je iznenadni, neočekivani događaj (npr. prometna nesreća, nesreća pri jahanju ili pad) koji uzrokuje tjelesnu ozljedu osobi. Većina traumatskih ozljeda zahtijeva bolničku skrb, a pacijenti se liječe i prije dolaska u bolnicu (predbolnička skrb) i nakon dolaska.

Nakon traumatske ozljede može doći do teškog krvarenja. Oni koji su najteže ozlijeđeni vjerojatno imaju obilno krvarenje, a mnogi mogu umrijeti unutar nekoliko sati nakon ozljede. Rano davanje krvi ili krvnih pripravaka (transfuzija krvi) može pomoći u zaustavljanju krvarenja i spasiti život osobe.

Postoji nekoliko vrsta krvnih pripravaka, koji su svi napravljeni od donirane krvi i pomažu da se krv pacijenata brže zgruša. Strategija transfuzije je plan prema kojem liječnici daju krvne pripravke osobama koje obilno krvare. To može uključivati ​​koje se vrste krvnih pripravaka daju, koliko ih se koristi, redoslijed kojim se daju i koriste li se krvne pretrage kao pomoć u odlučivanju što dati sljedeće.

Željelo se utvrditi mogu li različiti načini davanja krvi ili krvnih pripravaka za liječenje krvarenja smanjiti vjerojatnost smrti ili stvaranja krvnog ugruška nakon ozljede.

Pretražena su medicinska istraživanja poznata kao „randomizirana kontrolirana ispitivanja”, koja daju najpouzdanije dokaze o učinkovitosti i sigurnosti medicinskih liječenja. U ovoj vrsti istraživanja ispitanici se nasumično raspoređuju u dvije ili više terapijskih skupina kako bi se osigurala njihova sličnost i, idealno, ni ispitanici ni istraživači ne znaju tko je u kojoj skupini. Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja u kojima je jedna skupina pacijenata primila jednu strategiju transfuzije, a druga skupina drugu strategiju. Usporedbom broja smrtnih slučajeva i krvnih ugrušaka između skupina moglo se utvrditi je li jedno liječenje bilo učinkovitije od drugog.

Pronađeno je 18 istraživanja koja su uključivala ukupno 5041 odraslog ispitanika. Odrasli su definirani kao osobe u dobi od 16 godina i više. Istraživanja su podijeljena u četiri skupine.

1) Pacijenti liječeni prije dolaska u bolnicu („predbolnički”) – 5 ispitivanja
2) Pacijenti liječeni u bolnici krvnim pripravkom – 10 ispitivanja
3) Pacijenti liječeni u bolnici punom krvlju – 1 ispitivanje
4) Pacijenti liječeni u bolnici krvnim pripravcima na temelju rezultata testa zgrušavanja krvi – 2 ispitivanja

Sveukupno, nijedna od transfuzijskih strategija testiranih u istraživanjima nije smanjila ukupni rizik od smrti, bez obzira na to je li mjeren nakon 24 sata ili nakon 30 dana. Međutim, razina pouzdanosti u te rezultate je niska te bi buduća istraživanja mogla promijeniti taj zaključak.

Slično tome, nijedna od transfuzijskih strategija nije pokazala razliku u učestalosti štetnih krvnih ugrušaka, ali postoji nesigurnost u točnost tog nalaza.

Uključena istraživanja bila su međusobno vrlo različita (npr. prema načinu mjerenja rezultata), što je otežalo donošenje čvrstih zaključaka o tome koja je strategija transfuzije bila najučinkovitija. Potrebno je više istraživanja kako bi se u potpunosti odgovorilo na pitanje o najboljem načinu liječenja masivnog krvarenja nakon traume.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi randomiziranih kontroliranih ispitivanja na ovu temu objavljenih do 20. studenog 2023. godine. Također su pronađene informacije o 11 ispitivanja koja su započela ili uskoro započinju: tri su usmjerena na liječenje pacijenata prije dolaska u bolnicu, četiri na liječenje pacijenata u bolnici krvnim pripravcima, dva na liječenje pacijenata u bolnici punom krvlju i dva na liječenje pacijenata u bolnici na temelju rezultata testa zgrušavanja krvi. U budućnosti će nalazi tih istraživanja pomoći u odgovaranju na pitanja o strategijama transfuzije krvi za masivno krvarenje uzrokovano traumatskom ozljedom.