Dosadašnje spoznaje

Neke se zarazne bolesti šire kapljicama iz zraka koje su nastale kašljanjem i kihanjem, a mogu zaraziti ljude koji dodiruju nečistu kožu ili površine. Pranje ruku sapunom i vodom može spriječiti širenje tih bolesti. Ljudi koji nemaju sapun mogu koristiti druga sredstva poput pepela, blata, zemlje s ili bez vode, ili samu vodu za čišćenje ruku. Čišćenje ruku pepelom (kruti ostaci iz peći za kuhanje i vatre) bi moglo djelovati trljanjem ili inaktiviranjem virusa ili bakterija. Međutim, kemikalije u pepelu također mogu oštetiti kožu.

Ako je pepeo učinkovito sredstvo za čišćenje ruku, mogao bi umanjiti širenje koronavirusa (COVID-19) i drugih zaraznih bolesti u područjima s niskim prihodima u kojima sapun nije široko dostupan.

Što smo željeli saznati?

Željeli smo saznati imaju li ljudi koji koriste pepeo za čišćenje ruku veću ili manju vjerojatnost da će oboljeti od zarazne bolesti, u usporedbi s ljudima koji koriste sapun, vodu, blato ili zemlju, ili koji ne čiste ruke. Također smo željeli saznati izaziva li upotreba pepela neželjene učinke, poput bolnih ruku ili osipa.

Naše metode

Tražili smo istraživanja koje su ispitivala čišćenje ruku pepelom u usporedbi sa sapunom, blatom, zemljom, samo vodom ili bez čišćenja ruku. Istraživanja su mogla obuhvatiti odrasle i djecu i odvijati se bilo gdje.

COVID-19 se brzo širi, pa smo morali brzo odgovoriti na ovo pitanje. To je značilo da smo skratili neke korake normalnog Cochraneovog postupka sustavnog pregleda. Nismo mogli pronaći potpune tekstove 5 moguće značajnih istraživanja ili kontaktirati autore istraživanja za dodatne podatke. Iako smo pretraživali nekoliko baza podataka, možda smo propustili neka istraživanja. Namjeravamo uključiti sve značajne podatke u buduću obnovu pregleda.

Rezultati

Pronašli smo 14 istraživanja koja su procijenila pepeo za čišćenje ruku. Samo je jedno malo istraživanje izravno usporedilo ljude koji su nasumično odabrani za upotrebu pepela ili sapuna ili drugih sredstava (nasumična istraživanja daju najbolje dokaze). Istraživanja su uključivala ljude svih dobnih skupina i uglavnom su se odvijala u ruralnim zajednicama s malim primanjima. 6 istraživanja je pružilo podatke koji su pomogli odgovoriti na naše pitanje.

Jedno je istraživanje uključivalo djecu koja su bila u bolnici s proljevom u usporedbi s djecom koja nisu. Autori istraživanja su pregledali područje pranja ruku u obiteljima djece, kako bi vidjeli kako oni peru ruke. Otkrili su da su obitelji koje su koristile pepeo za čišćenje ruku imale sličan broj posjeta bolnici za djecu s proljevom kao i one obitelji koje koriste sapun.

Drugo je istraživanje ispitivalo je li vjerojatnije da će žene s neobičnim vaginalnim svrbežom ili iscjetkom prati ruke pepelom, u odnosu na žene koje nisu imale takve simptome. Otkrili su da žene koje su koristile pepeo i vodu za pranje ruku imaju istu vjerojatnost da će iskusiti vaginalni svrbež ili iscjedak kao i one žene koje koriste sapun.

4 istraživanja su pregledala bakterije na rukama nakon korištenja pepela, sapuna, vode, blata ili kad se ruke nisu čistile. Nije sigurno kakav je učinak pepela na bakterije na rukama ljudi, u usporedbi s drugim sredstvima za čišćenje ruku, jer su istraživanja koristila nepouzdane metode, a njihovi rezultati nisu bili jasni.

Nijedno istraživanje nije pružilo podatke o ozbiljnosti zaraznih bolesti, te koriste li ljudi pepeo ili druga sredstva dosljedno, kao ni podatke o broju smrtnih slučajeva ili neželjenim učincima uslijed čišćenja ruku pepelom.

Kvaliteta dokaza

Naša sigurnost (povjerenje) u dokaze je bila ograničena, jer smo pronašli mali broj istraživanja; ona koja smo pronašli su imala nepouzdane metode i različite vrste ispitanika, a nijedno istraživanje nije pouzdano ispitalo stope infekcija.

Zaključak

Nismo sigurni djeluje li čišćenje ruku pepelom u usporedbi sa čišćenjem sa sapunom, vodom, blatom, zemljom ili nepranjem ruku uopće, na zaustavljanje ili smanjenje širenja virusnih ili bakterijskih infekcija. Ne znamo uzrokuje li čišćenje ruku pepelom neželjene učinke.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 26. ožujka 2020. godine.

Ključne poruke

— Vrlo je neizvjesno pomažu li vježbe jačanja u liječenju patelarne tendinopatije (boli u prednjem dijelu koljena koja zahvaća tetivu), zbog čega je teško donijeti čvrste zaključke.

— Za sportaše je vrlo neizvjesno smanjuje li vježbanje bol u usporedbi s izostankom liječenja. Vježbe jačanja mogu malo ili nimalo utjecati na funkciju u usporedbi s izostankom liječenja te na funkciju i bol u usporedbi s injekcijama glukokortikoida (protuupalnim lijekovima).

— Nije jasno jesu li te vježbe bolje od operacije u smanjenju boli ili poboljšanju funkcije. Sportaši su izvijestili o sličnom uspjehu liječenja i povratku sportu nakon vježbi jačanja i nakon operacije.

Uvod

Osobe s patelarnom tendinopatijom (skakačkim koljenom) obično osjećaju bol i osjetljivost pri pritisku na tetivu u prednjem dijelu koljena (tetiva povezuje mišiće s kostima). To stanje često pogađa osobe koje se bave aktivnostima koje zahtijevaju ponavljano skakanje, naglo zaustavljanje, udaranje nogom ili trčanje. Patelarna tendinopatija može uzrokovati onesposobljenost i kod sportaša i kod nesportaša te znatno utjecati na sportsku izvedbu i trajanje sportske karijere.

Dosadašnje spoznaje

Jedan od glavnih načina liječenja patelarne tendinopatije jest vježbanje, osobito vježbe jačanja. Druge mogućnosti liječenja uključuju protuupalne lijekove (kao što su injekcije glukokortikoida) i, u nekim slučajevima, operaciju. Dodatni načini liječenja koji se primjenjuju uključuju injekcije plazme bogate trombocitima (koncentrirana sastavnica krvi ubrizgava se u koljeno), ultrazvučnu terapiju (u kojoj se zvučni valovi upotrebljavaju za smanjenje boli i poticanje cijeljenja), lasersku terapiju (u kojoj se usmjereno svjetlo upotrebljava za smanjenje boli i otekline te ubrzavanje cijeljenja) i terapiju udarnim valovima (u kojoj se visokoenergetski zvučni valovi upotrebljavaju za poticanje cijeljenja i smanjenje boli).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima su vježbe uspoređene s drugim načinima liječenja, kao što su izostanak liječenja, protuupalni lijekovi, primjerice injekcija glukokortikoida, i operacija, u osoba s patelarnom tendinopatijom. Prikupljeni su podatci o boli, funkciji, uspjehu liječenja, kvaliteti života, povratku sportu i neželjenim učincima te je procijenjena pouzdanost rezultata.

Ključni rezultati

Pronađeno je sedam istraživanja objavljenih na engleskom jeziku između 1989. i 2022. godine. Dva su istraživanja provedena u Norveškoj, a po jedno u Danskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Poljskoj i SAD-u.

Ključni rezultati

Bol (mjerena na ljestvici od 0 do 100, pri čemu niži rezultat znači manju bol) na kraju liječenja.

Vrlo je neizvjesno smanjuje li vježbanje bol u usporedbi s izostankom liječenja.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su svoju bol na 27 bodova.

– Ispitanici u skupini bez liječenja procijenili su svoju bol na 62 boda.

Vježbanje može malo ili nimalo utjecati na bol u usporedbi s injekcijom glukokortikoida.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su svoju bol na 24 boda.

– Ispitanici u skupini koja je primila injekciju glukokortikoida procijenili su svoju bol na 18 bodova.

Vrlo je neizvjesno smanjuje li vježbanje bol u usporedbi s operacijom.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su svoju bol na 13 bodova.

– Ispitanici u skupini podvrgnutoj operaciji procijenili su svoju bol na 17 bodova.

Funkcija (mjerena na ljestvici od 0 do 100, pri čemu niži rezultat znači bolju funkciju) na kraju liječenja.

Vježbanje može malo ili nimalo utjecati na funkciju u usporedbi s izostankom liječenja.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su funkciju svojeg koljena na 72 boda.

– Ispitanici u skupini bez liječenja procijenili su funkciju svojeg koljena na 65 bodova.

Vježbanje može malo ili nimalo utjecati na funkciju u usporedbi s injekcijom glukokortikoida.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su funkciju svojeg koljena na 76 bodova.

– Ispitanici u skupini koja je primila injekciju glukokortikoida procijenili su funkciju svojeg koljena na 82 boda.

Vrlo je neizvjesno smanjuje li vježbanje funkciju u usporedbi s operacijom.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su funkciju svojeg koljena na 52 boda.

– Ispitanici u skupini podvrgnutoj operaciji procijenili su funkciju svojeg koljena na 45 bodova.

Uspjeh liječenja (mjeren od −5 do +5, pri čemu +5 znači najveće poboljšanje) na kraju liječenja.

Vježbanje može malo ili nimalo utjecati na uspjeh liječenja u usporedbi s operacijom.

– Ispitanici u skupini koja je vježbala procijenili su uspjeh liječenja na 1,7 bodova.

– Ispitanici u skupini podvrgnutoj operaciji procijenili su uspjeh liječenja na 0,2 boda.

Stopa povratka sportu mjerena nakon 12 mjeseci.

Vježbanje može malo ili nimalo utjecati na stopu povratka sportu u usporedbi s operacijom.

– 85 od 100 ispitanika vratilo se sportu nakon liječenja vježbanjem.

– 86 od 100 ispitanika vratilo se sportu nakon operacije.

Ograničenja ovog pregleda

Učinkovitost vježbi jačanja u sportaša neizvjesna je. Bilo je malo istraživanja različite kvalitete, a u njima je sudjelovao malen broj ispitanika. Sva su istraživanja uključivala samo sportaše, pa se rezultati možda ne odnose na osobe koje nisu sportaši. Nijedno istraživanje nije prijavilo neželjene učinke.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 5. rujna 2023. godine.

Ključne poruke

• Nema dovoljno dokaza da bi se odredila najbolja metoda za sprječavanje hemolitičko-uremijskog sindroma (HUS) u bolesnika s proljevom povezanim s bakterijom Escherichia coli koja proizvodi Shiga toksin (STEC).

• Potrebna su daljnja istraživanja s većim brojem ispitanika prije nego što se mogu dati ikakve preporuke.

Uvod

Hemolitičko-uremijski sindrom (HUS) ozbiljna je bolest koja prvenstveno pogađa djecu i može imati teške posljedice, kao što su anemija (smanjen broj crvenih krvnih stanica), oštećenje bubrega i mozga te, u nekim slučajevima, smrt. HUS se najčešće javlja kao komplikacija proljeva uzrokovanog određenim oblikom bakterije Escherichia coli ( E. coli ), odnosno bakterijom E . coli koja proizvodi Shiga toksin (STEC). U SAD-u se godišnje javljaju otprilike 2 slučaja na 100 000 djece. Unatoč težini HUS-a, trenutačno ne postoje standardni postupci liječenja ovih bolesnika osim potpornog liječenja. Istražuju se intervencije kojima bi se mogla spriječiti pojava HUS-a u djece s proljevom koja su zaražena bakterijama što povećavaju rizik od HUS-a. Neke od tih intervencija uključuju antibiotike, monoklonska protutijela na Shiga toksin (protutijelo posebno osmišljeno za vezanje na Shiga toksin), sredstvo koje veže Shiga toksin (tj. Synsorb Pk), goveđi kolostrum koji sadrži protutijela na Shiga toksin i intenzivnu nadoknadu tekućine.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Proučavano je kojim se intervencijama može spriječiti HUS u osoba s proljevom koje su zaražene visokorizičnim bakterijama.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima su procijenjene koristi i štetni učinci bilo kojeg liječenja za sprječavanje HUS-a u djece ili odraslih u usporedbi s izostankom liječenja ili liječenjem za koje je poznato da nema učinka. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Pronađena su četiri istraživanja provedena u Argentini (1), Kanadi (2) i Njemačkoj (1), u koja je bilo uključeno ukupno 536 djece, od 27 do 353 djece po istraživanju, koja su imala proljev i bila zaražena visokorizičnim bakterijama. U ovim istraživanjima proučavana su četiri različita preventivna postupka: antibiotska terapija, goveđi kolostrum koji sadrži protutijela na Shiga toksin (vrsta mlijeka koju mliječne žlijezde izlučuju nakon poroda), sredstvo koje veže Shiga toksin (Synsorb Pk: sredstvo na bazi silicijeva dioksida) i monoklonsko protutijelo na Shiga toksin (urtoksazumab).

Na temelju podataka iz jednog istraživanja nije sigurno smanjuje li liječenje antibioticima (trimetoprim-sulfametoksazol) pojavu HUS-a u usporedbi s izostankom liječenja. Nisu prijavljeni štetni događaji, potreba za nadomjesnom bubrežnom terapijom (medicinski postupak kojim se nadomješta normalna funkcija bubrega u bolesnika sa zatajenjem bubrega), neurološke komplikacije (poput moždanog udara ili napadaja) ni smrtni slučajevi.

U jednom istraživanju u kojem je ispitivan goveđi kolostrum za sprječavanje HUS-a nije prijavljen nijedan slučaj HUS-a. Nije sigurno povećava li primjena goveđeg kolostruma rizik od bilo kakvih štetnih događaja. Potreba za nadomjesnom bubrežnom terapijom, neurološke komplikacije i smrtni slučajevi nisu prijavljeni.

U jednom je istraživanju ispitano smanjuje li Synsorb Pk pojavnost HUS-a, ali koristi tog liječenja nisu jasne. Potreba za nadomjesnom bubrežnom terapijom, neurološke komplikacije i smrtni slučajevi nisu prijavljeni.

U jednom je istraživanju ispitivana primjena urtoksazumaba za sprječavanje HUS-a, pri čemu su dvije različite doze (3,0 mg/kg i 1,0 mg/kg) uspoređene s placebom. Nije sigurno smanjuje li urtoksazumab u dozi od 3,0 mg/kg ili 1,0 mg/kg pojavnost HUS-a u usporedbi s placebom. U usporedbi s placebom, može postojati mala ili nikakva razlika u broju štetnih događaja povezanih s liječenjem pri primjeni bilo koje od dviju doza. Nije bilo jasno koliki je rizik od neuroloških komplikacija i smrti. Potreba za nadomjesnom bubrežnom terapijom nije prijavljena.

Ograničenja ovog pregleda

Uključena istraživanja obuhvatila su mali broj ispitanika, a rezultati nisu pokazali prednost nijedne intervencije u smanjenju rizika od razvoja HUS-a u bolesnika zaraženih STEC-om. U ovu obnovljenu verziju sustavnog pregleda nisu uključena nova istraživanja. Ograničenja ovog sustavnog pregleda bila su mali broj uključenih istraživanja i mali broj ispitanika u njima. Nisu sva istraživanja pružila podatke o svim ishodima koji su se procjenjivali, zbog čega su rezultati nesigurni.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do siječnja 2025. godine.

Ključne poruke

• Programi sportskih organizacija vjerojatno dovode do blagog povećanja tjelesne aktivnosti.

• Programi sportskih organizacija mogu malo ili nimalo utjecati na vrijeme koje ljudi provode neaktivni (sjedeći). Mogu povećati unos voća i povrća.

• Nije poznato utječu li programi sportskih organizacija na količinu zaslađenih i alkoholnih pića koju ljudi konzumiraju ili na uporabu duhana jer su dokazi vrlo nesigurni.

Uvod

Kronične bolesti glavni su uzrok smrti i bolesti diljem svijeta. Rizik od kroničnih bolesti može se smanjiti usvajanjem zdravih navika, kao što su zdrava prehrana i tjelesna aktivnost. Sportske organizacije popularne su u brojnim zemljama i mogu biti učinkovit način poticanja zdravih navika ili poboljšanja zdravstvenih ishoda.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi jesu li programi koji se provode u sportskim organizacijama učinkoviti u poticanju zdravih navika i poboljšanju zdravlja ljudi. Programi koji su bili predmet interesa mogli su biti namijenjeni članovima sportskih organizacija koji se bave sportom i onima koji se njime ne bave, trenerima, navijačima, učenicima ili studentima, roditeljima sportaša i drugim osobama.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima su uspoređeni zdravstveni ishodi ispitanika nasumično raspoređenih u dvije ili više skupina: skupinu koja je sudjelovala u programu za poticanje zdravih navika i skupinu koja nije sudjelovala u eksperimentalnom programu („kontrolna” skupina). Kako bi istraživanja bila prihvatljiva, u njima se morao ispitati program čiji je cilj bio poticanje zdravih navika (npr. tjelesne aktivnosti ili zdrave prehrane), smanjenje nezdravih navika (npr. konzumacije alkohola ili pušenja) ili poboljšanje zdravstvenih ishoda poput tjelesne težine, krvnog tlaka ili znanja o zdravlju.

Rezultati

Pronađeno je 20 istraživanja u kojima je sudjelovalo ukupno 8179 osoba. Većina je istraživanja bila usmjerena na odrasle članove ili navijače sportskih organizacija, a provedena je u klubovima različitih vrsta nogometa (npr. nogometa, američkog nogometa i Australske nogometne lige). U 14 istraživanja procijenjeni su programi usmjereni na jednu ili više zdravih ili nezdravih navika. Svih 20 istraživanja provedeno je u zemljama s visokim prihodima. Nešto više od polovice istraživanja (11 istraživanja) uključivalo je samo muškarce, dok je jedno istraživanje uključivalo samo žene.

Ključni rezultati

U usporedbi s osobama iz kontrolnih skupina, osobe uključene u programe sportskih organizacija ili izložene tim programima:

• vjerojatno su povećale tjelesnu aktivnost za 7,4 minute dnevno;
• nisu nužno smanjile količinu vremena provedenog neaktivno (sjedeći);
• možda su konzumirale više voća i povrća.

Međutim, nije sigurno jesu li programi sportskih organizacija utjecali na konzumaciju zaslađenih pića i alkohola ili na uporabu duhana.

Također nije sigurno jesu li programi sportskih klubova imali neželjene štetne posljedice za uključene ispitanike. U vrlo malom broju istraživanja koja su izvijestila o nenamjernim negativnim učincima rezultati su bili neujednačeni.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost dokaza kretala se od umjerene do vrlo niske; dodatni dokazi mogli bi promijeniti rezultate ovog sustavnog pregleda. Četiri su glavna čimbenika umanjila razinu pouzdanosti dokaza. Prvo, neka su istraživanja bila usmjerena samo na određene skupine ljudi, dok je pitanje na koje se nastojalo odgovoriti bilo šire. Na primjer, većina dokaza o ključnim ishodima (uključujući promjene u tjelesnoj aktivnosti ili neaktivnosti te konzumaciji voća, povrća i zaslađenih pića) potjecala je iz istraživanja u kojima su sudjelovali muškarci sa čimbenicima rizika povezanima sa zdravljem, poput prekomjerne tjelesne težine i pretilosti, te muškarci koji su bili nogometni navijači. Drugo, u nekim su istraživanjima ispitanici bili svjesni programa kojem su bili izloženi, dok druga istraživanja nisu jasno izvijestila o tome jesu li ispitanici bili svjesni izloženosti programu. Treće, rezultati nekih ishoda znatno su se razlikovali među istraživanjima. Konačno, neka su istraživanja bila prilično mala.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do svibnja 2024. godine.

Ključne poruke

- Dostupni dokazi iz kratkoročnih istraživanja upućuju na to da vjerojatno postoji mala ili nikakva razlika između inhibitora renina i blokatora angiotenzinskih receptora u pogledu stopa smrtnosti, prekida liječenja zbog neželjenih učinaka, ozbiljnih neželjenih događaja, neželjenih događaja i kontrole krvnog tlaka u osoba s blagom primarnom hipertenzijom.

- Zbog nedostatka čvrstih dokaza iz dugoročnih istraživanja, nije poznato razlikuju li se ta dva lijeka prema pokazateljima zdravlja srca i krvnih žila.

- Potrebna su veća istraživanja duljeg trajanja koja uključuju raznovrsniju skupinu ispitanika i usmjerena su na pokazatelje zdravlja srca i krvnih žila.

Uvod

Primarna hipertenzija, poznata i kao esencijalna hipertenzija, oblik je povišenog krvnog tlaka koji se javlja sam od sebe i nije uzrokovan nekim drugim zdravstvenim problemom. Hipertenzija povećava rizik od moždanog udara, srčanog udara i bolesti bubrega. Prema smjernicama za liječenje hipertenzije, blokatori angiotenzinskih receptora (ARB) preporučuju se kao prvi izbor u liječenju osoba s hipertenzijom, no za inhibitore renina nema posebnih preporuka.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi jesu li inhibitori renina učinkovitiji od blokatora angiotenzinskih receptora u osoba s primarnom hipertenzijom.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima su inhibitori renina uspoređeni s blokatorima angiotenzinskih receptora u osoba s primarnom hipertenzijom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Uključeno je 11 istraživanja s 6780 ispitanika, prosječne dobi između 52 i 59 godina, s blagom primarnom hipertenzijom i bez srčanih problema. Istraživanja su trajala između četiri tjedna i devet mjeseci. U svim se istraživanjima uspoređivao aliskiren, vrsta inhibitora renina, s blokatorom angiotenzinskih receptora. Od blokatora angiotenzinskih receptora, u četiri istraživanja korišten je losartan, u tri valsartan, u tri irbesartan, a u jednom telmisartan.

Dostupni dokazi iz kratkoročnih istraživanja upućuju na to da postoji mala ili nikakva razlika između inhibitora renina i blokatora angiotenzinskih receptora u osoba s blagom primarnom hipertenzijom u pogledu stopa smrtnosti, prekida liječenja zbog neželjenih učinaka, ozbiljnih neželjenih događaja, neželjenih događaja i kontrole krvnog tlaka. Nisu pronađeni podatci o završnom stadiju bubrežne bolesti.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost dokaza ograničena je zbog mogućih problema u načinu provedbe nekih istraživanja.

Nema dovoljno istraživanja da bi se rezultati o stopi smrtnosti mogli smatrati pouzdanima.

Rezultati za dijastolički krvni tlak manje su pouzdani budući da su se rezultati jednog istraživanja razlikovali od rezultata ostalih.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do siječnja 2024. godine.

Ključne poruke

- U usporedbi s uobičajenom skrbi, alternativni modeli skrbi vjerojatno ne poboljšavaju značajno kvalitetu skrbi za osobe s boli u donjem dijelu leđa u pogledu upućivanja na bilo koju vrstu snimanja lumbalne kralježnice ili provođenja takvog snimanja te propisivanja ili primjene opioida.

- Alternativni modeli skrbi ne dovode do značajne razlike u razini boli ni u funkciji povezanoj s leđima.

- Ne može se sa sigurnošću govoriti o učincima na operacije lumbalne kralježnice, hospitalizaciju i ukupan broj štetnih događaja.

Uvod

Nespecifična bol u donjem dijelu leđa je bol u donjem dijelu leđa (koja se javlja između donjeg ruba rebara i gornjeg dijela stražnjice) čest je problem i može biti onesposobljavajuća. Kod većine ljudi nije moguće utvrditi specifičan uzrok problema.

Velik dio skrbi koja se pruža osobama s boli u donjem dijelu leđa nije u potpunosti usklađen sa smjernicama utemeljenim na dokazima. Kada se to dogodi, osobe možda neće imati koristi, a zdravstveni se resursi nepotrebno troše. Alternativni modeli pružaju istu skrb, ali mijenjaju način na koji se ona pruža ili koordinira kako bi se poboljšalo pridržavanje smjernica utemeljenih na dokazima i poboljšali zdravstveni ishodi osoba. Primjeri uključuju telemedicinu u usporedbi sa skrbi uživo te skrb koja se pruža skupinama u usporedbi sa skrbi koja se pruža pojedinačnim osobama.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi poboljšava li pružanje iste skrbi, ali na drugačiji način, kvalitetu skrbi i zdravstvene ishode osoba s nespecifičnom boli u donjem dijelu leđa.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima su alternativni modeli skrbi uspoređeni s uobičajenom skrbi kod osoba s nespecifičnom boli u donjem dijelu leđa. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Uključeno je 57 istraživanja (29 578 ispitanika). Većina istraživanja provedena je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u okviru opće prakse ili fizioterapije, u zemljama visokog dohotka.

Ključni rezultati

U usporedbi s uobičajenom skrbi, uz alternativne modele skrbi 19 osoba manje na 1000 bilo je upućeno na snimanje lumbalne kralježnice ili je obavilo takvo snimanje, primjerice rendgensko snimanje, računalnu tomografiju (CT) ili magnetsku rezonanciju (MRI).

- Od 1000 osoba, 213 ih je upućeno na snimanje lumbalne kralježnice ili je takvo snimanje obavilo uz alternativne modele skrbi.

- Od 1000 osoba, 232 ih je upućeno na snimanje lumbalne kralježnice ili je takvo snimanje obavilo uz uobičajenu skrb.

U usporedbi s uobičajenom skrbi, uz alternativne modele skrbi 17 osoba manje na 1000 imalo je propisane ili je uzimalo opioidne lijekove, primjerice morfij ili kodein.

- Od 1000 osoba, njih 332 imalo je propisane ili je uzimalo opioidne lijekove uz alternativne modele skrbi.

- Od 1000 osoba, njih 349 imalo je propisane ili je uzimalo opioidne lijekove uz uobičajenu skrb.

U usporedbi s uobičajenom skrbi, uz alternativne modele skrbi 2 osobe više na 1000 upućene su kirurgu ili su bile podvrgnute operaciji lumbalne kralježnice.

- Od 1000 osoba, njih 76 upućeno je kirurgu ili je bilo podvrgnuto operaciji lumbalne kralježnice uz alternativne modele skrbi.

- Od 1000 osoba, njih 74 upućeno je kirurgu ili je bilo podvrgnuto operaciji lumbalne kralježnice uz uobičajenu skrb.

U usporedbi s uobičajenom skrbi, uz alternativne modele skrbi u bolnicu su primljene 23 osobe manje na 1000.

- Od 1000 osoba, njih 176 primljeno je u bolnicu uz alternativne modele skrbi.

- Od 1000 osoba, njih 199 primljeno je u bolnicu uz uobičajenu skrb.

Bol je ocijenjena na ljestvici od 0 do 10 (niži rezultat znači manju bol), a rezultat je bio za 0,24 boda niži uz alternativne modele skrbi.

- Osobe koje su primale skrb prema alternativnim modelima ocijenile su svoju bol s 2,2 boda.

- Osobe koje su primile uobičajenu skrb ocijenile su svoju bol s 2,4 boda.

Funkcija povezana s leđima mjerena je na ljestvici od 0 do 24 boda (niži rezultat znači manju onesposobljenost), a rezultat je bio za 0,7 bodova bolji uz alternativne modele skrbi nego uz uobičajenu skrb.

- Osobe koje su primale skrb prema alternativnim modelima ocijenile su svoju funkciju povezanu s leđima s 5,7 bodova.

- Osobe koje su primile uobičajenu skrb ocijenile su svoju funkciju povezanu s leđima s 6,4 boda.

U usporedbi s uobičajenom skrbi, uz alternativne modele skrbi 10 osoba manje na 1000 prijavilo je štetne događaje.

- Od 1000 osoba, njih 45 prijavilo je štetni događaj uz alternativne modele skrbi.

- Od 1000 osoba, njih 55 prijavilo je štetni događaj uz uobičajenu skrb.

Ograničenja ovog pregleda

U usporedbi s uobičajenom skrbi, s velikom se sigurnošću može tvrditi da alternativni modeli skrbi:

- nemaju značajan utjecaj na razinu boli;

- nemaju značajan utjecaj na funkciju povezanu s leđima;

U usporedbi s uobičajenom skrbi, s umjerenom se sigurnošću može tvrditi da alternativni modeli skrbi:

- ne utječu značajno na vjerojatnost upućivanja na snimanje lumbalne kralježnice ili njegova provođenja;

- ne utječu na vjerojatnost propisivanja ili primjene opioidnih lijekova.

U usporedbi s uobičajenom skrbi, nije moguće sa sigurnošću tvrditi da alternativni modeli skrbi:

- utječu na vjerojatnost upućivanja kirurgu ili podvrgavanja operaciji lumbalne kralježnice;

- utječu na vjerojatnost prijema u bolnicu zbog bolova u donjem dijelu leđa;

- mijenjaju vjerojatnost nastanka štetnog događaja.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2024. godine.

Je li remdesivir (antivirusni lijek) učinkovito liječenje bolesti COVID-19?Ključne poruke

• U odraslih osoba hospitaliziranih zbog bolesti COVID-19 remdesivir vjerojatno malo ili nimalo utječe na smrtnost do 150 dana nakon liječenja u usporedbi s placebom (prividnim liječenjem) ili uobičajenom skrbi. 

• Remdesivir vjerojatno malo povećava vjerojatnost da će se stanje hospitaliziranih bolesnika poboljšati i da će biti otpušteni iz bolnice (napustiti bolnicu ili otići kući). Također može smanjiti rizik od pogoršanja (potrebe za invazivnom mehaničkom ventilacijom putem cijevi za disanje ili smrti).

• U osoba s blagim simptomima koje nisu hospitalizirane obično je manja vjerojatnost smrti. Remdesivir vjerojatno smanjuje rizik od pogoršanja i hospitalizacije, ali nije poznato utječe li na oporavak (npr. ublažavanje simptoma).

• Buduća istraživanja trebala bi istražiti utjecaj remdesivira na tijek COVID-19 u različitim podskupinama (npr. u osoba s blažim ili težim oblikom bolesti).

Uvod

Remdesivir je lijek koji djeluje protiv virusa. Pokazalo se da sprječava umnožavanje virusa koji uzrokuje COVID-19 (SARS-CoV-2). Regulatorna tijela za lijekove odobrila su remdesivir za liječenje osoba s COVID-19. Najčešće prijavljene nuspojave uključuju mučninu, povraćanje i glavobolju te promjene u nalazima krvnih pretraga.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi je li remdesivir učinkovito liječenje za osobe s COVID-19 i uzrokuje li neželjene učinke u usporedbi s placebom ili uobičajenom skrbi. Učinak remdesivira može ovisiti o stupnju uznapredovalosti bolesti na početku liječenja. Stoga je napravljena razlika između hospitaliziranih ispitanika s umjerenim do teškim oblikom bolesti, primjerice onih na mehaničkoj ventilaciji, i osoba koje nisu hospitalizirane, imaju pozitivan test na COVID-19 i nemaju simptome ili imaju blage simptome.

Razmatrani su sljedeći ishodi za hospitalizirane ispitanike:

• smrtni slučajevi unutar 28 dana nakon liječenja ili nakon više od 28 dana, ako su ti podatci bili dostupni;

• smrtni slučajevi tijekom hospitalizacije;

• je li se stanje ispitanika poboljšalo nakon liječenja i jesu li bili spremni za otpust iz bolnice;

• je li se stanje ispitanika pogoršalo tako da im je bila potrebna mehanička ventilacija putem cijevi za disanje ili su umrli;

• svi neželjeni učinci; i 

• ozbiljni neželjeni učinci.

Razmatrani su sljedeći ishodi za ispitanike koji nisu bili hospitalizirani:

• smrtni slučajevi unutar 28 dana nakon liječenja ili nakon više od 28 dana, ako su ti podatci bili dostupni;

• je li se stanje ispitanika poboljšalo nakon liječenja tako da više nisu imali simptome;

• je li se stanje ispitanika pogoršalo tako da su morali biti hospitalizirani ili su umrli;

• kvaliteta života;

• svi neželjeni učinci; i 

• ozbiljni neželjeni učinci.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima je remdesivir za liječenje odraslih ispitanika s bolešću COVID-19 uspoređen s placebom ili standardnom skrbi. Ispitanici su mogli biti bilo kojeg spola ili etničke pripadnosti.  

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Pronađeno je osam istraživanja s 10 656 ispitanika hospitaliziranih zbog umjerenog do teškog oblika bolesti COVID-19 te jedno istraživanje s 562 ispitanika s blagim oblikom bolesti COVID-19. Od ukupnog broja, 5982 osobe primile su remdesivir. Nijedno istraživanje nije uključilo osobe bez simptoma bolesti COVID-19. Prosječna dob ispitanika bila je 59 godina. 

Ključni rezultati

Uključena istraživanja uspoređivala su remdesivir uz uobičajenu skrb samo s uobičajenom skrbi (s placebom ili bez njega) u ispitanika s COVID-19.

Hospitalizirani ispitanici s umjerenim do teškim oblikom bolesti COVID-19

Remdesivir vjerojatno malo ili nimalo utječe na smrtnost nakon 28 dana, nakon 60 dana ili na smrtnost u bolnici tijekom 150 dana. Vjerojatno neznatno povećava vjerojatnost poboljšanja stanja pacijenata i vjerojatno smanjuje rizik od pogoršanja. Učestalost neželjenih učinaka bilo koje težine bila je slična u uspoređivanim skupinama.

Nehospitalizirane osobe s blagim oblikom bolesti COVID-19

U istraživanju s ambulantnim pacijentima nitko nije umro tijekom 28 dana praćenja. Nakon liječenja remdesivirom bila je manja vjerojatnost pogoršanja stanja i hospitalizacije. Nije poznato povećava li ili smanjuje remdesivir vjerojatnost poboljšanja stanja panijenata. Pacijenti koji primaju remdesivir možda imaju manje ozbiljnih neželjenih učinaka nego oni koji primaju placebo ili standardnu skrb. Učestalost neželjenih učinaka bilo koje težine bila je slična u uspoređivanim skupinama.

Ograničenja ovog pregleda

Postoji umjerena razina pouzdanosti u dokaze o smrtnosti i tijeku bolesti u hospitaliziranih ispitanika. Pouzdanost dokaza za sve ostale rezultate u ovoj skupini ograničena je zbog razlika između istraživanja i mogućeg utjecaja metoda kojima su provedena. Za ispitanike koji nisu hospitalizirani i imaju blagi oblik bolesti COVID-19 postoji umjerena razina pouzdanosti u dokaze o pogoršanju stanja ispitanika i neželjenim učincima. Pouzdanost dokaza za sve ostale rezultate ograničena je, posebno za poboljšanje stanja ispitanika, zbog metodoloških razloga (npr. mjerenja su provedena neodgovarajuće, nisu usporediva ili oboje) i razlika u rezultatima među istraživanjima. Istraživanja su provedena prije početka programa cijepljenja, kada se virus razlikovao od kasnijih sojeva. Većina ispitanika u istraživanjima također je živjela u zemljama s visokim ili srednjim dohotkom. To bi moglo ograničiti primjenjivost rezultata na cijepljene osobe i osobe u zemljama s niskim dohotkom, gdje je pristup zdravstvenoj skrbi ograničeniji.

Datum pretraživanja dokaza

Ovo je obnovljena verzija početnog sustavnog pregleda, a u ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 31. svibnja 2022. godine.

Ključne poruke

Zdravstveno osoblje treba biti svjesno da su dostupne ljestvice za procjenu boli u novorođenčadi vrlo niske kvalitete. Potrebno je dodatno razvijati ove ljestvice.

Uvod

Budući da novorođenčad ne može riječima izraziti bol, osoblje je treba procijeniti na temelju njihova ponašanja i vitalnih znakova. Za to se mogu upotrebljavati brojne različite ljestvice kojima se bol u dojenčadi procjenjuje, primjerice, na temelju srčane frekvencije, izraza lica i pokreta tijela.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio opisati postojeće ljestvice za procjenu i procijeniti njihovu kvalitetu.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražene su baze podataka kako bi se pronašla istraživanja u kojima je razvijena ili ispitana ljestvica za procjenu boli u novorođenčadi.

Ključni rezultati

Uključeno je 79 istraživanja u kojima je sudjelovalo ukupno 7197 dojenčadi, 326 medicinskih sestara i 12 liječnika. U istraživanjima je korišteno dvadeset i sedam različitih ljestvica za procjenu. Procjenom je utvrđeno da su sve ljestvice za procjenu vrlo niske kvalitete.

Ograničenja ovog pregleda

Iako je broj uključenih istraživanja bio relativno velik, dokazi su bili raspodijeljeni na vrlo velik broj uključenih kliničkih ljestvica za procjenu boli i različite metodološke aspekte koje je trebalo mjeriti. Zbog toga je za svaki zaseban aspekt mjerenja bilo dostupno samo nekoliko istraživanja. Dokazi o najvažnijim metodološkim aspektima ljestvica za procjenu bili su vrlo niske kvalitete, zbog čega nije bilo moguće donijeti čvrste zaključke.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do srpnja 2023. godine.

Ključne poruke

• Na temelju trenutačnih dokaza, relativne dobrobiti i rizici različitih vrsta kirurških zahvata za liječenje osoba sa staračkom dalekovidnošću (poteškoćama s čitanjem ili gledanjem na blizinu) nisu jasni u razdoblju od tri do šest mjeseci nakon liječenja. Nije bilo podataka o učincima više od šest mjeseci nakon liječenja.

• Ni u jednom istraživanju nije proučavan omjer troškova i učinkovitosti različitih načina liječenja.

• U budućim dobro osmišljenim istraživanjima trebalo bi procijeniti dugoročne dobrobiti i rizike različitih vrsta kirurških zahvata za poboljšanje vida u osoba sa staračkom dalekovidnošću. U tim bi istraživanjima također trebalo procijeniti utjecaj na opće dobrostanje, sposobnost razlikovanja malih razlika između svijetlih i tamnih područja (kontrastnu osjetljivost) te smetnje vida.

Uvod

Staračka dalekovidnost označava nesposobnost oka da izoštri sliku na različitim udaljenostima, a javlja se sa starenjem. Osobe sa staračkom dalekovidnošću postupno gube sposobnost jasno vidjeti na blizinu (izbliza, npr. pri čitanju) ili na srednjim udaljenostima (npr. pri uporabi računala). To stanje s vremenom pogađa sve i može znatno utjecati na opće dobrostanje, bez obzira na pismenost ili zanimanje.

Dosadašnje spoznaje

Optička korekcija staračke dalekovidnosti uključuje uporabu naočala ili kontaktnih leća za poboljšanje vida na blizinu i na srednje udaljenosti. Međutim, ti pristupi imaju ograničenja i možda nisu prikladni za svakoga. Ti nedostatci, uz sve veće zahtjeve za dobrim vidom pri obavljanju zadataka na blizinu i na srednjim udaljenostima, doveli su do razvoja nekoliko kirurških mogućnosti za ispravljanje staračke dalekovidnosti. Većina dostupnih vrsta kirurških zahvata mijenja oblik rožnice (prozirni vanjski sloj koji prekriva prednji dio oka) ili prirodnu očnu leću zamjenjuje umjetnom intraokularnom lećom (IOL).

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi postoje li razlike u učinkovitosti i sigurnosti među dostupnim kirurškim mogućnostima za ispravljanje vida na blizinu (tj. na udaljenosti od 40 cm od oka) i na srednjoj udaljenosti (tj. od 63 do 80 cm od oka) te dovodi li neki od načina liječenja do boljeg općeg dobrostanja osoba sa staračkom dalekovidnošću. Također je cilj bio sažeti relevantne usporedbe troškova različitih kirurških mogućnosti liječenja staračke dalekovidnosti.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima su uspoređivani različiti kirurški zahvati u osoba sa staračkom dalekovidnošću. Sažeti su rezultati navedeni u istraživanjima te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj liječenih ispitanika.

Ključni rezultati

Pronađena su četiri relevantna istraživanja. Provedena su u Hrvatskoj, Egiptu i Turskoj, a liječeno je 300 ispitanika (600 očiju) sa staračkom dalekovidnošću bez katarakte (mrene) ili drugih problema. Ni u jedno istraživanje nisu bile uključene osobe koje su prethodno bile podvrgnute kirurškom zahvatu na rožnici ili unutar oka. Dva su istraživanja trajala tri mjeseca, a dva šest mjeseci. Za jedno je istraživanje navedeno da nije financirano i da nije bilo financijskog sukoba interesa; za ostala istraživanja te informacije nisu navedene. Ni u jednom istraživanju nisu procijenjeni troškovi kirurškog liječenja staračke dalekovidnosti.

U dvama istraživanjima uspoređena je ugradnja dviju različitih intraokularnih leća (IOL); u jednom je ugradnja intraokularne leće uspoređena s refraktivnim kirurškim zahvatom na rožnici (tj. kirurškom tehnikom kojom se laserom mijenja rožnica); a u četvrtom su uspoređeni modificirani i konvencionalni refraktivni kirurški zahvat na rožnici.

Ključni rezultati

Rezultati četiriju istraživanja nisu se mogli objediniti jer je u svakom istraživanju primijenjen različit način liječenja, a učinci su prikazani u različitim razdobljima nakon kirurškog zahvata.

U jednom istraživanju osobe liječene refraktivnim kirurškim zahvatom na rožnici imale su nešto manju vjerojatnost da će im šest mjeseci nakon zahvata i dalje trebati naočale za vid na srednjim udaljenostima nego osobe kojima je ugrađena intraokularna leća (IOL). Međutim, osobe liječene refraktivnim kirurškim zahvatom na rožnici bile su mlađe, pa se moglo očekivati da imaju manje izraženu staračku dalekovidnost, a time i bolji vid na srednjim udaljenostima.

Budući da u većini istraživanja nije izviješteno o utjecaju na opće dobrostanje, kontrastnu osjetljivost ili smetnje vida, nije jasno kako različite vrste kirurških zahvata utječu na te ishode. Nije bilo podataka o osobama s pseudofakičnom staračkom dalekovidnošću (osobama kojima je prirodna leća zamijenjena umjetnom lećom koja ispravlja vid na daljinu, ali ne i na blizinu, pa se naziva monofokalnom intraokularnom lećom) ni o osobama koje su prethodno bile podvrgnute refraktivnom kirurškom zahvatu na rožnici. Rezultati sustavnog pregleda upućuju na potrebu za dodatnim istraživanjima o postojećim kirurškim mogućnostima i za usporedbom rezultata tijekom duljih razdoblja praćenja.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost dokaza niska je jer nije bilo jasno kako su istraživanja provedena i jer je za svaku izravnu usporedbu dviju kirurških mogućnosti pronađeno samo jedno relevantno istraživanje.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 29. veljače 2024. godine.

Ključne poruke

• U usporedbi s injekcijom placeba, injekcija matičnih stanica u osoba s osteoartritisom koljena može blago ublažiti bol i poboljšati funkciju.

• Ne može se sa sigurnošću utvrditi usporava li injekcija matičnih stanica napredovanje bolesti, poboljšava li kvalitetu života ili povećava vjerojatnost uspješnog liječenja niti jesu li injekcije matičnih stanica sigurne.

Uvod

Osteoartritis je bolest zglobova. U zglobu se gubi hrskavica, a mogu nastati i druge promjene u njegovoj strukturi. To može uzrokovati bol i otežati uporabu zgloba.

Dosadašnje spoznaje

Većina načina liječenja usmjerena je na ublažavanje simptoma, iako je malo njih učinkovito. Operacija zamjene zgloba jedini je način konačnog liječenja, a primjenjuje se samo u osoba s teškim oblikom bolesti kojima druga liječenja nisu pomogla.

Matične stanice posebna su vrsta stanica koje se mogu razviti u zrele stanice u različitim dijelovima tijela, uključujući stanice koje stvaraju hrskavicu, koštano i masno tkivo. Stoga bi te matične stanice teoretski mogle potaknuti ponovni rast oštećene hrskavice u zglobu, zbog čega se primjenjuju u liječenju osteoartritisa.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi ublažavaju li injekcije matičnih stanica bol, poboljšavaju li funkciju, uspješnost liječenja i kvalitetu života, usporavaju li napredovanje bolesti te uzrokuju li štetne posljedice u osoba s osteoartritisom koljena.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima je injekcija matičnih stanica uspoređena s placebom, izostankom liječenja, uobičajenom (rutinskom) skrbi ili drugim vrstama liječenja osteoartritisa koljena.

Rezultati istraživanja uspoređeni su i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su razlike među injekcijama matičnih stanica, cjelovitost dokaza i broj ispitanika u istraživanjima.

Rezultati

Pronađeno je 25 istraživanja s ukupno 1341 ispitanikom, uključujući 8 istraživanja s 459 ispitanika u kojima je injekcija matičnih stanica u koljeno uspoređena s injekcijom placeba. U preostalim istraživanjima injekcija matičnih stanica uspoređena je s izostankom liječenja ili uobičajenom skrbi (2 istraživanja, 30 ispitanika), intraartikularnom injekcijom glukokortikoida (1 istraživanje, 33 ispitanika), injekcijom hijaluronske kiseline (7 istraživanja, 429 ispitanika), injekcijom plazme bogate trombocitima (2 istraživanja, 142 ispitanika), oralnim acetaminofenom (paracetamol; 1 istraživanje, 51 ispitanik), nesteroidnim protuupalnim lijekovima (NSAID-ima) u kombinaciji s fizikalnom terapijom i injekcijom hijaluronske kiseline (1 istraživanje, 57 ispitanika) te injekcijom matičnih stanica u kombinaciji s dodatnim intraartikularnim liječenjem u usporedbi samo s tim dodatnim liječenjem (3 istraživanja, 140 ispitanika). Istraživanja su provedena širom svijeta, uključujući Europu, Bliski istok, Aziju, SAD, Južnu Ameriku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju.

Ključni rezultati

U usporedbi s injekcijama placeba, injekcije matičnih stanica mogu blago olakšati bol i poboljšati funkciju.

Nakon šest mjeseci bol, mjerena na ljestvici od 0 do 10 (0 znači da nema boli), bila je za 1,2 boda manja uz injekciju matičnih stanica nego uz injekciju placeba.

• Ispitanici koji su primili injekciju matičnih stanica ocijenili su bol s 3,3 boda.

• Ispitanici koji su primili injekciju placeba ocijenili su bol s 4,5 boda.

Nakon šest mjeseci funkcija, mjerena na ljestvici od 0 do 100 (0 označava najbolju funkciju), bila je za 14,2 boda bolja uz injekciju matičnih stanica nego uz injekciju placeba.

• Ispitanici koji su primili injekciju matičnih stanica ocijenili su funkciju s 32,1 boda.

• Ispitanici koji su primili injekciju placeba ocijenili su funkciju s 46,3 boda.

Nije jasno poboljšavaju li injekcije matičnih stanica kvalitetu života mjerenu na ljestvici od 0 do 100 (0 označava najbolju funkciju) nakon šest mjeseci.

• Ispitanici koji su primili injekciju matičnih stanica ocijenili su kvalitetu života s 68,1 boda.

• Ispitanici koji su primili injekciju placeba ocijenili su kvalitetu života s 45,3 boda.

Dvanaest mjeseci nakon injekcije matičnih stanica liječenje je uspješnim ocijenilo 153 ispitanika više na 1000.

• 683 od 1000 ispitanika koji su primili injekciju matičnih stanica ocijenilo je liječenje uspješnim.

• 530 od 1000 ispitanika koji su primili injekciju placeba ocijenilo je liječenje uspješnim.

Dvanaest mjeseci nakon injekcije matičnih stanica sedam ispitanika manje na 1000 doživjelo je ozbiljan štetni događaj.

• Od 1000 ispitanika koji su primili injekciju matičnih stanica, njih 16 doživjelo je ozbiljan štetni događaj.

• Od 1000 ispitanika koji su primili injekciju placeba, njih 23 prijavilo je ozbiljan štetni događaj.

Nije prijavljeno da je ijedan ispitanik odustao od istraživanja zbog štetnih posljedica injekcija matičnih stanica ili placeba.

Ni u jednom istraživanju nije procjenjivano napredovanje bolesti.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost procjena učinaka na bol i funkciju niska je jer optimalna priprema i doza matičnih stanica nisu poznate, a razlikovale su se među istraživanjima. Osim toga, do tri veća istraživanja nisu mogla biti uključena jer su provedena, ali su prije objave rezultata povučena odlukom istraživača.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi je li više ispitanika prijavilo uspješno liječenje ni je li se kvaliteta života poboljšala. Ne može se sa sigurnošću utvrditi rizik od ozbiljnih štetnih posljedica ni štetnih posljedica koje dovode do prekida liječenja jer su se primijenjene matične stanice razlikovale među istraživanjima, nedostajali su rezultati većih istraživanja, a zabilježen je vrlo mali broj takvih događaja.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 15. rujna 2023. godine.

Napomena urednika: Ovo je sustavni pregled koji se kontinuirano ažurira. Novi se dokazi traže svaka tri mjeseca, a sustavni se pregled ažurira kada se pronađu novi relevantni dokazi. Za trenutačni status ovog sustavnog pregleda pogledajte Cochraneovu bazu sustavnih pregleda.

Ključne poruke

- Virtualna stvarnost mogla bi poboljšati ravnotežu i posturalnu kontrolu, funkciju gornjih udova, sudjelovanje i kvalitetu života, ali je ukupna kvaliteta dokaza ograničena.
- Budući da se ovi rezultati temelje na malom broju istraživanja slabije kvalitete, potrebno ih je tumačiti s oprezom.

Uvid

Multipla skleroza najčešća je neurološka bolest među mladim odraslim osobama. Osobe s multiplom sklerozom mogu imati različite simptome, kao što su umor, poremećaji osjetilnih, kognitivnih i spolnih funkcija, kao i slabost mišića i problemi s koordinacijom.

Dosadašnje spoznaje

Virtualna stvarnost predložena je kao novi rehabilitacijski alat i sve se češće primjenjuje u rehabilitaciji osoba s neurološkim bolestima. Intervencije virtualne stvarnosti koriste računalne programe koji korisnicima omogućuju kretanje kroz virtualno okruženje i interakciju s njime. Upotreba virtualne stvarnosti u rehabilitaciji ima niz prednosti, kao što su stvaranje potpuno kontroliranih i pojedincu prilagođenih okruženja te simuliranje situacija koje su u stvarnom životu preopasne, preskupe ili neizvedive. Osim toga, razine zahtjevnosti i intenziteta mogu se prilagoditi sposobnostima osobe, a virtualna stvarnost može povećati motivaciju stvaranjem zanimljivijih okruženja za vježbanje i pružanjem povratnih informacija.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda bio je procijeniti učinkovitost intervencija virtualne stvarnosti u rehabilitaciji osoba s multiplom sklerozom. Cilj je bio utvrditi dovodi li trening uz primjenu virtualne stvarnosti do boljih rezultata u pogledu funkcije donjih udova i hoda, ravnoteže i posturalne kontrole, funkcije gornjih udova, kognitivnih funkcija, umora, opće motoričke funkcije, ograničenja aktivnosti, sudjelovanja i kvalitete života te pojavnosti štetnih (škodljivih ili neželjenih) događaja. Trening uz primjenu virtualne stvarnosti uspoređen je s 1) izostankom intervencije i 2) uobičajenom ili alternativnom terapijom.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Uključena su 33 istraživanja s ukupno 1294 ispitanika s multiplom sklerozom, koji su u prosjeku (na temelju 22 istraživanja) imali znatan stupanj invaliditeta, ali su mogli hodati 500 metara bez pomagala. Korišten je velik broj različitih uređaja i programa za virtualnu stvarnost. U gotovo 91 % (30) uključenih istraživanja korišteni su sustavi virtualne stvarnosti bez uranjanja (npr. televizijski zasloni), u dvama istraživanjima korišteni su uređaji s djelomičnim uranjanjem (npr. veliki zasloni), a u jednom je istraživanju korišten naglavni zaslon s potpunim uranjanjem. Većina intervencija virtualne stvarnosti bila je usmjerena na poboljšanje ravnoteže i funkcije hoda.

Ključni rezultati

Deset istraživanja procjenjivalo je može li se virtualna stvarnost koristiti za poboljšanje funkcije hoda i ravnoteže te je utvrđeno da njezina upotreba možda ne dovodi do boljih rezultata za većinu mjera ishoda u usporedbi s izostankom intervencije (pouzdanost tih rezultata vrlo je niska). U usporedbi s uobičajenom terapijom, poboljšanja funkcije donjih udova i hoda vjerojatno nisu bila veća uz intervencije virtualne stvarnosti. Međutim, virtualna stvarnost vjerojatno je učinkovitija od uobičajene terapije u poboljšanju ravnoteže i posturalne kontrole. Dva su ispitivanja procjenjivala dovodi li virtualna stvarnost do većeg poboljšanja funkcije gornjih udova u usporedbi s izostankom intervencije te je utvrđeno da bi to mogao biti slučaj. Virtualna stvarnost može biti učinkovitija od uobičajene terapije u poboljšanju funkcije gornjih udova. Istraživanja koja su procjenjivala sudjelovanje i kvalitetu života možda upućuju na pozitivne učinke u korist virtualne stvarnosti, i u usporedbi s izostankom intervencije i u usporedbi s uobičajenom terapijom (pouzdanost tih rezultata vrlo je niska). Nije bilo moguće procijeniti učinak intervencija virtualne stvarnosti na opću motoričku funkciju i pojavnost štetnih događaja.

Ograničenja ovog pregleda

Općenito, razina pouzdanosti dokaza bila je srednja, niska ili vrlo niska. To je uglavnom bilo posljedica malog broja ispitanika i niske kvalitete uključenih istraživanja. Osim toga, zbog karakteristika uključenih istraživanja, dokazi se uglavnom odnose na osobe s relativno niskim stupnjem tjelesne invalidnosti i tehnologiju virtualne stvarnosti s ograničenim stupnjem uranjanja. Nadalje, metode primijenjene u istraživanjima razlikovale su se, primjerice, prema vrstama mjerenih ishoda i načinu oblikovanja intervencija.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2022. godine.

Ključne poruke

• Nije bilo moguće procijeniti utjecaj entekavira (lijeka koji se koristi za liječenje infekcija uzrokovanih virusima) na smrtnost od svih uzroka kod osoba s kroničnim hepatitisom B (čestom bolešću jetre) jer nije bilo smrtnih slučajeva. Nijedno istraživanje nije proučavalo kvalitetu života povezanu sa zdravljem (mjeru zadovoljstva osobe svojim životom i zdravljem).

• Nije poznato je li entekavir bolji od neliječenja ili placeba (prividnog liječenja) s obzirom na udio osoba s ozbiljnim štetnim učincima.

• Pronađeno je 10 istraživanja u tijeku koja bi u budućim obnovama ovog sustavnog pregleda mogla pružiti dodatne dokaze o koristima i štetnim učincima entekavira za osobe s kroničnim hepatitisom B.

Uvod

Kronični hepatitis B česta je bolest jetre koja se često prenosi nezaštićenim spolnim odnosom (bez uporabe mehaničkih metoda zaštite kao što su kondomi) ili s majke na dijete tijekom trudnoće, trudova i poroda ili tijekom dojenja. Godine 2019. kroničnim hepatitisom B bilo je zaraženo 296 milijuna osoba. Procjenjuje se da se svake godine oko 1,5 milijuna ljudi zarazi hepatitisom B. Kronični hepatitis B uzrokovao je više od 800 000 smrtnih slučajeva u 2019. godini, a povezan je i s pojavom ciroze (teškog ožiljavanja jetre) i hepatocelularnog karcinoma (raka jetre).

Dosadašnje spoznaje

Antivirusni lijekovi (koji se koriste za liječenje infekcija uzrokovanih virusima) široko su prihvaćeni za liječenje kroničnog hepatitisa B. Među njima su terapija interferonom alfa, pri kojoj se primjenjuju lijekovi koji oponašaju protein koji tijelo prirodno proizvodi za borbu protiv virusnih infekcija, i terapija analozima nukleozida ili nukleotida, pri kojoj se primjenjuju lijekovi koji oponašaju gradivne jedinice virusnog genetskog materijala kako bi spriječili umnažavanje virusa. Entekavir je antivirusni lijek iz skupine analoga nukleozida ili nukleotida koji ima slične koristi i štetne učinke kao drugi antivirusni lijekovi, ali je jeftiniji i otpornost na njega teže se razvija (virusi tada više ne reagiraju na antivirusne lijekove). Stoga se entekavir primjenjuje kao lijek prvog izbora u liječenju osoba s kroničnim hepatitisom B.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi je li entekavir koristan i siguran za djecu i odrasle s kroničnim hepatitisom B u usporedbi s izostankom liječenja ili placebom (prividnim liječenjem).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima su ispitanici s potvrđenim kroničnim hepatitisom B nasumično raspoređeni u jednu od dviju skupina liječenja. Ispitanici u istraživanjima primali su entekavir ili placebo ili nisu primali liječenje. Dopuštena su i druga liječenja, poput standardnih medicinskih terapija i drugih potpornih mjera, ako su ih ispitanici u svim skupinama istraživanja primali podjednako (što znači da se liječenja primijenjena u svim skupinama istraživanja mogu zanemariti). Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Pronađena su 22 istraživanja s ukupno 2940 ispitanika s kroničnim hepatitisom B. Nijedno istraživanje nije procjenjivalo utjecaj primjene entekavira na kvalitetu života povezanu sa zdravljem (mjeru zadovoljstva osobe svojim životom i zdravljem) kod osoba s kroničnim hepatitisom B. Učinak entekavira na rizik od smrti zbog bilo kojeg uzroka nije bilo moguće procijeniti jer ni u jednom od dostupnih istraživanja nije bilo smrtnih slučajeva. Nije bilo dovoljno dokaza da bi se utvrdilo je li entekavir bolji ili lošiji od izostanka liječenja ili placeba s obzirom na udio osoba s ozbiljnim štetnim učincima.

Ograničenja ovog pregleda

Uključena istraživanja nisu sadržavala podatke o kvaliteti života povezanoj sa zdravljem. Nije bilo moguće procijeniti utjecaj entekavira na smrtnost osoba s kroničnim hepatitisom B. Neka su istraživanja imala vrlo malo ispitanika, a u nekima su primijenjene metode koje su vjerojatno dovele do pogrešaka u rezultatima. Na primjer, moguće je da su ispitanici znali koje liječenje primaju i da je to saznanje moglo utjecati na način na koji su izvještavali o učincima. Stoga je razina pouzdanosti u ove rezultate vrlo niska, a rezultati budućih istraživanja mogli bi promijeniti rezultate ovog sustavnog pregleda.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 19. srpnja 2024. godine.

Ključne poruke

• Citomegalovirus (CMV, virus iz skupine herpesvirusa srodan virusu vodenih kozica) čest je virus, a većina ljudi do odrasle dobi dođe u kontakt s njim. CMV je glavni uzrok bolesti i smrti tijekom prve godine nakon transplantacije. Strategije sprječavanja CMV bolesti uključuju 1) svakodnevno davanje niskih doza antivirusnog lijeka svim primateljima transplantiranih organa (profilaksa) ili 2) propisivanje antivirusnog lijeka kada se kod primatelja transplantiranog organa laboratorijski potvrdi infekcija (preventivno liječenje).

• U usporedbi s placebom ili uobičajenom skrbi, preventivno liječenje vjerojatno smanjuje rizik od CMV bolesti. Međutim, pouzdanost rezultata manja je za druge ishode poput smrti, zahvaćenosti drugih organa CMV-om, simptoma povezanih s CMV-om, akutnog odbacivanja (imunološki sustav tijela napada transplantirani organ), gubitka transplantiranog organa, drugih infekcija ili smanjenog broja bijelih krvnih stanica.

• U usporedbi s antivirusnom profilaksom, preventivno liječenje vjerojatno smanjuje rizik od smanjenog broja bijelih krvnih stanica i vjerojatno malo ili nimalo utječe na rizik od smrti. Međutim, manja je pouzdanost dokaza da preventivno liječenje može povećati rizik od CMV infekcije ili da malo ili nimalo utječe na rizik od akutnog odbacivanja, gubitka presatka ili infekcija koje nisu uzrokovane CMV-om.

Uvod
Citomegalovirus (CMV, virus iz skupine herpesvirusa srodan virusu vodenih kozica) čest je virus, a većina ljudi do odrasle dobi dođe u kontakt s njim. Nakon što se osoba zarazi, virus ostaje prisutan, ali je obično neaktivan (uspavan) u njezinu tijelu do kraja života. Obično ne uzrokuje probleme; međutim, kod osoba čiji imunološki sustav (tjelesni obrambeni mehanizam protiv svega stranog) ne radi dobro, virus se može ponovno aktivirati. Osobe kojima su presađeni bubreg, srce, jetra, pluća ili gušterača (transplantacije solidnih organa) moraju uzimati snažne lijekove kako bi spriječile vlastito tijelo da napadne (ili odbaci) novi transplantat. Ovi lijekovi potiskuju imunološki sustav, a virus se može ponovno aktivirati i zahvatiti novi transplantat. CMV je glavni uzrok bolesti i smrti tijekom prve godine nakon transplantacije.

Važno je razlikovati CMV infekciju od CMV bolesti: neće svaka osoba s CMV infekcijom razviti kliničku bolest sa simptomima. Primjenjuju se dvije glavne strategije za sprječavanje CMV bolesti: 1) svakodnevno davanje niskih doza antivirusnog lijeka svim primateljima transplantiranih organa (profilaksa) ili 2) propisivanje antivirusnog lijeka kada se kod primatelja transplantiranog organa laboratorijski potvrdi infekcija (preventivno liječenje).

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi sprječava li preventivno liječenje usmjereno na primatelje transplantata s rizikom od razvoja CMV bolesti, u odnosu na univerzalnu profilaksu koja se primjenjuje i u osoba za koje nije vjerojatno da će razviti CMV bolest, razvoj CMV bolesti, smrt i štetne događaje.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?
Pretražena su sva ispitivanja u kojima su procijenjene koristi i štete preventivnog liječenja antivirusnim lijekovima za sprječavanje CMV bolesti kod primatelja transplantiranih organa. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati
Pronađena su 22 istraživanja s 1883 ispitanika (odraslih i djece) kojima su presađeni bubreg, jetra, srce ili pluća, ili su im istodobno presađeni bubreg i gušterača. Istraživanja su provedena u Australiji, Brazilu, Češkoj, Njemačkoj, Italiji, Japanu, Norveškoj, Španjolskoj, Južnoj Koreji i SAD-u. Broj ispitanika uključenih u pojedina istraživanja kretao se od 12 do 296. Istraživanja su uspoređivala preventivno liječenje s placebom ili uobičajenom skrbi (7 istraživanja), preventivno liječenje s antivirusnom profilaksom (12), preventivno liječenje oralnim ganciklovirom s preventivnim liječenjem intravenskim ganciklovirom (1), preventivno liječenje valganciklovirom s preventivnim liječenjem ganciklovirom (1) i dvije različite strategije preventivnog doziranja letermovira (1).

U usporedbi s placebom ili uobičajenom skrbi, preventivno liječenje vjerojatno smanjuje rizik od CMV bolesti, ali može malo ili nimalo utjecati na rizik od smrti, zahvaćenosti drugih organa CMV-om, simptoma povezanih s CMV-om, akutnog odbacivanja (imunološki sustav tijela napada transplantirani organ), gubitka transplantiranog organa, drugih infekcija ili smanjenog broja bijelih krvnih stanica.

U usporedbi s antivirusnom profilaksom, preventivno liječenje može malo ili nimalo utjecati na rizik od razvoja CMV bolesti i vjerojatno malo ili nimalo utječe na rizik od smrti. Preventivno liječenje može povećati rizik od CMV infekcije, dok se rizik od smanjenog broja bijelih krvnih stanica vjerojatno smanjuje. Može postojati mala ili nikakva razlika u riziku od akutnog odbacivanja, gubitka presatka i infekcija koje nisu uzrokovane CMV-om.

Ograničenja ovog pregleda
Dokazi umjerene razine pouzdanosti pokazuju da, u usporedbi s placebom ili uobičajenom skrbi, preventivno liječenje smanjuje rizik od CMV bolesti; međutim, rezultati za druge ishode manje su pouzdani.

Dokazi umjerene razine pouzdanosti pokazuju da, u usporedbi s antivirusnom profilaksom, preventivno liječenje vjerojatno smanjuje rizik od smanjenog broja bijelih krvnih stanica; međutim, manja je pouzdanost dokaza da preventivno liječenje može povećati rizik od CMV infekcije.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 17. prosinca 2024. godine.

Ključne poruke

• Utvrđeno je da je kombinacija dijagnosticiranja postporođajnog krvarenja (PPH) na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi (krv se skuplja u plastičnu podlogu s oznakama volumena), zajedno s opažanjima (npr. srčana frekvencija, krvni tlak, tonus maternice i protok krvi), ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket liječenja, učinkovitija od dijagnosticiranja vizualnom procjenom uz uobičajenu skrb.

• Pri primjeni istog paketa za liječenje PPH-a, dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, zajedno s opažanjima, ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi bilo je učinkovitije od dijagnosticiranja samo na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod ili 2) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi.

Uvod

PPH se obično definira kao gubitak krvi od 500 mL ili više u prvih 24 sata nakon poroda.

Zašto je ovaj sustavni pregled važan?

PPH je diljem svijeta čest uzrok smrti majki pri porodu. Za smanjenje štetnih posljedica PPH-a potrebna je kombinacija točne dijagnoze i učinkovitog liječenja. Cilj ovog sustavnog pregleda bio je utvrditi koje su kombinacije najučinkovitije.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi koje su kombinacije načina dijagnosticiranja i liječenja PPH-a najučinkovitije.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pregledana su relevantna istraživanja kako bi se utvrdilo koje su kombinacije načina dijagnosticiranja i liječenja PPH-a najučinkovitije. Uključene su žene koje su rodile vaginalno ili carskim rezom u bilo kojem okruženju, uključujući rodilišne centre u zajednici, bolnice i porod kod kuće.

Primjeri načina dijagnosticiranja PPH-a uključuju procjenu na temelju kliničke zabrinutosti osobe koja provodi procjenu, promatranje gubitka krvi i procjenu njegova volumena (vizualna procjena), mjerenje volumena izgubljene krvi u podlozi ili posudi s oznakama volumena (volumetrijska metoda), mjerenje gubitka krvi u podlozi zajedno s opažanjima, kao što su srčana frekvencija i krvni tlak te vaganje izgubljene krvi na vagi (gravimetrijska metoda).

Primjeri načina liječenja PPH-a uključuju „uobičajenu skrb” (uobičajenu bolničku praksu) i „pakete liječenja” u kojima se istodobno primjenjuje više postupaka, kao što je paket MOTIVE ( M – masaža maternice kako bi se potaknulo njezino stezanje, O – primjena lijekova poput oksitocina za stezanje maternice, T – primjena traneksamične kiseline (lijeka koji usporava krvarenje), IV – intravenske tekućine: tekućine koje se daju infuzijom radi održavanja krvnog tlaka, E – pregled i eskalacija liječenja: ako krvarenje ne prestane, poziva se pomoć i razmatraju se druge mogućnosti liječenja).

Ključni rezultati

Pronađeno je pet istraživanja u kojima je sudjelovala ukupno 236 771 ispitanica.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, zajedno s opažanjima, ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, učinkovitije od vizualne procjene uz uobičajenu skrb u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više i PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više, ali vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na potrebu za transfuzijom krvi ili drugim liječenjem lijekovima ni na rizik od smrti majki.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod ili 2) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, učinkovitije od vizualne procjene uz uobičajenu skrb u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više, ali vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na učestalost PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više ni na potrebu za transfuzijom krvi, a možda malo ili nimalo ne utječe na rizik od smrti majki. S velikom se sigurnošću može tvrditi da se time povećava potreba za dodatnim liječenjem lijekovima.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod, 2) gubitka krvi od 300 mL do 500 mL izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, zajedno s opažanjima, ili 3) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, učinkovitije od dijagnosticiranja na temelju 1) kliničke zabrinutosti osobe koja vodi porod ili 2) gubitka krvi od 500 mL ili više izmjerenog pomoću podloge za prikupljanje krvi, uz paket MOTIVE, u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više, PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više i potrebe za dodatnim liječenjem lijekovima. Vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na potrebu za transfuzijom krvi, a možda malo ili nimalo ne utječe na rizik od smrti majki.

Dijagnosticiranje pomoću podloge za prikupljanje krvi uz uobičajenu skrb (E), odnosno uobičajenu skrb u europskom zdravstvenom sustavu koja se može razlikovati od skrbi u okruženju s niskim prihodima zbog dostupnosti, primjerice, učinkovitijih načina liječenja, u usporedbi s vizualnom procjenom uz uobičajenu skrb (E) vjerojatno malo ili nimalo utječe na potrebu za transfuzijom krvi.

S velikom se sigurnošću može tvrditi da je dijagnosticiranje gravimetrijskom metodom uz uobičajenu skrb učinkovitije od dijagnosticiranja pomoću podloge za prikupljanje krvi uz uobičajenu skrb u smanjenju učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više, ali možda malo ili nimalo utječe na potrebu za transfuzijom krvi.

Dijagnosticiranje pomoću posude uz uobičajenu skrb u usporedbi s dijagnosticiranjem pomoću podloge za prikupljanje krvi uz uobičajenu skrb možda malo ili nimalo utječe na smanjenje učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više i PPH-a s gubitkom krvi od 1000 mL ili više.

Dijagnosticiranje gravimetrijskom metodom uz uobičajenu skrb u usporedbi s dijagnosticiranjem pomoću posude uz uobičajenu skrb možda malo ili nimalo utječe na smanjenje učestalosti PPH-a s gubitkom krvi od 500 mL ili više.

Ograničenja ovog pregleda

U sva su istraživanja bile uključene žene koje su rodile vaginalno, a većina istraživanja provedena je u bolnicama. Potrebno je više podataka o ženama koje rađaju carskim rezom i o porodima u drugim okruženjima, primjerice kod kuće. Potrebno je i više podataka o neželjenim učincima i iskustvima žena sa skrbi.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 18. listopada 2024. godine.

Ključne poruke

• Kada se primjenjuju uz RT-PCR testove (molekularne testove kojima se tehnikom lančane reakcije polimerazom s reverznom transkripcijom otkriva genetski materijal virusa koji uzrokuje COVID-19), samostalno prikupljeni uzorci tekućine nakon grgljanja i uzorci sline iz dubokog dijela grla imaju sličnu osjetljivost za otkrivanje bolesti COVID-19 kao nazofaringealni uzorci koje su uzeli osposobljeni zdravstveni djelatnici (uzeti kroz nos sa stražnjeg dijela grla).

• Kada se primjenjuju uz RT-PCR, uzorci prikupljeni iz nosa, orofarinksa (grla kroz usta) i usne šupljine te uzorci sline prikupljeni drugim metodama manje su osjetljivi za otkrivanje bolesti COVID-19 od nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici.

• Kada se primjenjuju uz brze antigenske testove (Ag-RDT; kućne testove odnosno samotestove), uzorci iz nosa imaju sličnu osjetljivost za otkrivanje bolesti COVID-19 kao nazofaringealni uzorci koje su uzeli zdravstveni djelatnici.

Uvod

Koronavirusna bolest (COVID-19) uzrokovana je infekcijom koronavirusom 2 povezanim s teškim akutnim respiratornim sindromom (SARS-CoV-2). Osobe kod kojih postoji sumnja na COVID-19 mogu se odlučiti za testiranje kako bi saznale jesu li zaražene, dobile odgovarajuće liječenje te slijedile preporuke o samoizolaciji i obavještavanju osoba s kojima su bile u bliskom kontaktu. Ako se COVID-19 ne otkrije iako je prisutan (lažno negativan rezultat), povećava se opasnost od širenja infekcije i propušta se prilika za liječenje.

Dosadašnje spoznaje

Vrsta i kvaliteta uzorka uzetog za potvrdu dijagnoze bolesti COVID-19 utječu na pouzdanost dijagnoze. Najtočnija vrsta uzorka za dijagnosticiranje bolesti COVID-19 jest nazofaringealni uzorak koji osposobljeni zdravstveni djelatnik uzima kroz nos sa stražnjeg dijela grla. Ova vrsta testa otkriva genetski materijal virusa pomoću tehnike koja se naziva lančana reakcija polimerazom s reverznom transkripcijom (RT-PCR). Međutim, takav je uzorak teško pravilno uzeti, njegovo uzimanje uzrokuje nelagodu, a postoji i opasnost od širenja infekcije ako osoba tijekom uzimanja uzorka kašlje ili kihne. Alternativne vrste uzoraka, posebno one koje se mogu samostalno uzeti za testiranje brzim antigenskim testovima (Ag-RDT; tj. samotestovi), mogu smanjiti troškove i nelagodu te povećati sigurnost uzorkovanja. To bi pak moglo poboljšati dostupnost testiranja i njegovo prihvaćanje.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio usporediti osjetljivost uzoraka uzetih na različitim mjestima i različitim metodama pri otkrivanju bolesti COVID-19 molekularnim testovima (RT-PCR) ili brzim antigenskim samotestovima (Ag-RDT).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima je uspoređena točnost nazofaringealnih uzoraka s bilo kojom drugom vrstom uzorka koja se može primijeniti kod osoba izvan bolnice, uključujući uzorke iz nosa (nazalne uzorke), uzorke grla uzete kroz usta (orofaringealne uzorke), uzorke tekućine nakon grgljanja i uzorke sline. Razmotrena je uporaba tih uzoraka uz RT-PCR ili Ag-RDT testove. Pretražena su i istraživanja u kojima su uspoređene različite metode uzimanja uzoraka, primjerice uzorci koje su uzeli zdravstveni djelatnici i uzorci koje su osobe uzele same, bez uputa ili uz minimalne upute.

Rezultati

U sustavni pregled uključeno je 106 istraživanja s ukupno 60 523 ispitanika, od kojih je 11 045 imalo COVID-19. U 59 % istraživanja ispitanici su bili odrasle osobe, a u 79 % istraživanja ispitanici su imali simptome ili su skupine uključivale i ispitanike sa simptomima i one bez simptoma. Šezdeset posto istraživanja provedeno je u Europi ili SAD-u, a nešto više od polovice (55 %) provedeno je u posebnim centrima za testiranje na COVID-19 ili u ambulantnim ustanovama.

Ključni rezultati

Pri primjeni RT-PCR-a u prosjeku:

- 100 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi pozitivno i pri testiranju samostalno prikupljenih uzoraka tekućine nakon grgljanja ili uzoraka sline iz dubokog dijela grla, prikupljenih kašljanjem i zatim ispljuvavanjem;

- 88 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi pozitivno i pri testiranju uzoraka iz nosa koje su uzeli sami ispitanici ili zdravstveni djelatnici;

- 87 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi otkriveno i samostalno prikupljenim uzorcima sline dobivenima ispljuvavanjem, 84 % uzorcima sline dobivenima puštanjem sline u posudicu, a 79 % uzorcima sline dobivenima sisanjem štapića za uzimanje uzorka; i

- 83 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi otkriveno i orofaringealnim uzorcima koje su uzeli sami ispitanici ili zdravstveni djelatnici.

Pri primjeni Ag-RDT-ova u prosjeku:

- 100 % pozitivnih nazofaringealnih uzoraka koje su uzeli zdravstveni djelatnici bilo bi otkriveno i uzorcima iz nosa koje su uzeli sami ispitanici ili zdravstveni djelatnici.

Sažetak dokaza

Rezultati ovih istraživanja pokazuju da bi u skupini od 1000 osoba, od kojih 230 (23 %) ima COVID-19, vrijedilo sljedeće:

pri primjeni PCR-a, u usporedbi s nazofaringealnim uzorcima koje su uzeli zdravstveni djelatnici:

- nijedan slučaj bolesti COVID-19 ne bi bio propušten pri uporabi samostalno prikupljenih uzoraka tekućine nakon grgljanja (od 12 slučajeva manje do 5 slučajeva više) ili uzoraka sline iz dubokog dijela grla (od 2 slučaja manje do 48 slučajeva više);

- uzorcima iz nosa koje su uzeli zdravstveni djelatnici ili sami ispitanici otkrilo bi se 28 slučajeva bolesti COVID-19 manje (od 16 do 39 manje);

- samostalno prikupljenim uzorcima sline dobivenima ispljuvavanjem otkrilo bi se 30 slučajeva bolesti COVID-19 manje (od 18 do 41 manje), uzorcima sline dobivenima puštanjem sline u posudicu 37 manje (od 12 do 62 manje), a uzorcima sline dobivenima sisanjem štapića za uzimanje uzorka 48 manje (od 12 do 85 manje);

- orofaringealnim uzorcima koje su uzeli zdravstveni djelatnici ili sami ispitanici otkrilo bi se 39 slučajeva bolesti COVID-19 manje (od 12 do 67 manje); i

pri primjeni Ag-RDT-ova, u usporedbi s nazofaringealnim uzorcima koje su uzeli zdravstveni djelatnici:

Pri uporabi uzoraka iz nosa koje su uzeli zdravstveni djelatnici ili sami ispitanici ne bi bio propušten nijedan slučaj bolesti COVID-19.

Ograničenja ovog pregleda

Često nije bilo jasno jesu li u uključenim istraživanjima namjerno isključeni neodgovarajući uzorci ni jesu li rezultati točnijih nazofaringealnih uzoraka bili poznati pri tumačenju rezultata alternativnih uzoraka. Zbog toga su alternativne vrste uzoraka mogle izgledati točnijima nego što doista jesu u praksi, što je moglo smanjiti procijenjeni broj propuštenih slučajeva bolesti COVID-19.

U više od polovice istraživanja nisu navedeni podatci o tome koliko su dugo ispitanici imali simptome u vrijeme uzimanja uzorka. Zbog toga je pouzdanost usporedbe različitih vrsta uzoraka manja.

U većini istraživanja procijenjeni su uzorci koje su odrasli ispitanici sa simptomima prikupili sami za uporabu s RT-PCR-om; stoga se rezultati ovog sustavnog pregleda možda ne mogu primijeniti na osobe bez simptoma ili djecu. Za istraživanja provedena s Ag-RDT-ima nije jasno mogu li se procjene osjetljivosti uzoraka iz nosa primijeniti na kućnu uporabu, pri kojoj osoba sama uzima uzorak i tumači rezultat.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. veljače 2022. godine.

Ključne poruke

- Psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogle bi spriječiti neke slučajeve postporođajne (postnatalne) depresije u majki jedan do tri mjeseca nakon primanja potpore te produljiti trajanje dojenja sedam do 12 mjeseci nakon primanja potpore. Dokazi o učincima na druge ishode mentalnog zdravlja i dojenja vrlo su nesigurni.

- Dokazi o utjecaju alternativnih intervencija za potporu dojenju (posebno usredotočene svjesnosti) na postporođajnu depresiju i druge ishode mentalnog zdravlja i dojenja vrlo su nesigurni.

- U istraživanjima nisu navedeni štetni događaji izravno povezani s intervencijama, no u većini istraživanja nije poznato je li taj ishod uopće mjeren.

- Buduća istraživanja o intervencijama za potporu dojenju trebala bi se provoditi vrlo pažljivo kako bi se smanjio rizik od pristranosti te bi trebala obuhvatiti dovoljno ispitanica da se mogu utvrditi razlike u mentalnom zdravlju među majkama.

Uvod

Postporođajna depresija poremećaj je mentalnog zdravlja koji se javlja nakon poroda, a obilježavaju ga depresivno raspoloženje ili dugotrajan gubitak zadovoljstva u aktivnostima ili interesa za njih. To stanje može imati ozbiljne posljedice za majku, dijete i cijelu obitelj.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je ovog sustavnog pregleda bio utvrditi jesu li intervencije za potporu dojenju usmjerene na depresiju učinkovitije od standardne postporođajne skrbi u sprječavanju postporođajne depresije i smanjenju njezinih simptoma. Također je cilj bio utvrditi uzrokuju li te intervencije štetne učinke.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

U lipnju 2024. proveden je pregled literature o randomiziranim kontroliranim ispitivanjima (istraživanjima u kojima su ispitanice nasumično raspoređene u intervencijsku ili kontrolnu skupinu) kako bi se utvrdilo mogu li intervencije za potporu dojenju spriječiti postporođajnu depresiju. Uključeno je 10 istraživanja, od kojih je devet ispitivalo psihosocijalnu potporu majkama (kombinaciju obrazovanja, psihološke pomoći i socijalne potpore), a jedno je ispitivalo intervenciju usmjerenu na smanjenje stresa i poticanje opuštanja. U 10 istraživanja sudjelovale su ukupno 1573 ispitanice, a istraživanja su provedena u šest zemalja: dva u SAD-u, dva u Kanadi, tri u Kini, jedno u Iranu, jedno u Španjolskoj i jedno u Južnoj Africi.

Ispitano je mogu li intervencije za potporu dojenju spriječiti razvoj depresije ili smanjiti njezine simptome te jesu li povezane s ikakvim štetnim učincima. Također je ispitano mogu li te intervencije utjecati na tjeskobu i stres u majki, koliko su dugo majke dojile i koliko su bile zadovoljne dojenjem te koliko je djece hranjeno isključivo majčinim mlijekom.

Ključni rezultati

U sustavni pregled uključeno je 10 istraživanja u kojima su sudjelovale 1573 majke. Devet je istraživanja ispitivalo psihosocijalne intervencije za potporu dojenju, a jedno alternativnu intervenciju za potporu dojenju.

Psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogle bi spriječiti neke slučajeve postporođajne depresije kada je depresija mjerena ubrzo nakon pružene podrške. Međutim, vrlo je nesigurno utječu li psihosocijalne intervencije za potporu dojenju na smanjenje simptoma depresije.

Psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogle bi smanjiti simptome tjeskobe, no dokazi su vrlo nesigurni. Nije pronađena razlika između majki koje su primile intervencije za potporu dojenju i onih koje ih nisu primile u tome jesu li djecu hranile isključivo majčinim mlijekom (što se preporučuje do navršenih šest mjeseci). Dokazi su za taj ishod također vrlo nesigurni. Pronađeni su dokazi niske kvalitete da psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogu dugoročno produljiti trajanje dojenja. Istraživanja psihosocijalnih intervencija nisu mjerila stres.

Vrlo je nesigurno imaju li alternativne intervencije za potporu dojenju, posebno usredotočena svjesnost, ikakav učinak na sprječavanje depresije ili smanjenje tjeskobe ili stresa. Isključivo dojenje i trajanje dojenja nisu mjereni.

Nijedna od intervencija nije bila povezana sa štetnim učincima. Za većinu istraživanja nije jasno je li to zato što štetnih učinaka nije bilo ili zato što nisu bili mjereni ili prijavljeni.

Ograničenja ovog pregleda

Dokazi o intervencijama za potporu dojenju radi sprječavanja postporođajne depresije ograničeni su. Nalaz da psihosocijalne intervencije za potporu dojenju mogu spriječiti neke slučajeve postporođajne depresije ubrzo nakon pružanja podrške temelji se na jednom malom istraživanju. Procijenjeno je da je kvaliteta dokaza za taj nalaz niska. Dokazi da intervencije za potporu dojenju mogu produljiti trajanje dojenja također potječu iz jednog istraživanja i niske su kvalitete. Za sve ostale ishode dokazi su vrlo nesigurni.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2024. godine.

Ključne poruke

- Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAID) mogli bi smanjiti bol kod odraslih osoba s bubrežnom kolikom.

- Neki nesteroidni protuupalni lijekovi mogli bi djelovati bolje od drugih kod odraslih osoba s bubrežnom kolikom.

- Rizici nesteroidnih protuupalnih lijekova pri liječenju bubrežne kolike nisu jasni.

Uvod

Bubrežni (mokraćni) kamenci mogu uzrokovati iznenadnu („akutnu”) i jaku bol u trbuhu kada onemoguće protok mokraće. Ta bol poznata je kao „bubrežna kolika”.

Kako se liječi bubrežna kolika?

Za liječenje te jake boli u trbuhu koriste se različiti lijekovi, obično u hitnoj službi. Nesteroidni protuupalni lijekovi daju se kako bi se smanjili upala i tlak u bubrezima te tako ublažila bol. U tu svrhu koristi se mnogo različitih vrsta nesteroidnih protuupalnih lijekova. Nesteroidni protuupalni lijekovi mogu uzrokovati neželjene reakcije („štetne događaje“). Za razliku od narkotika, koji se također primjenjuju u liječenju bubrežne kolike, nesteroidni protuupalni lijekovi ne izazivaju ovisnost.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi koristi i štetne učinke primjene nesteroidnih protuupalnih lijekova u liječenju odraslih osoba s bubrežnom kolikom.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Detaljno je pretražena medicinska literatura kako bi se pronašla istraživanja u kojima su nesteroidni protuupalni lijekovi uspoređeni s placebom ili u kojima su uspoređene različite vrste nesteroidnih protuupalnih lijekova. Liječenje koje su ispitanici primili određeno je nasumično kako bi se smanjio rizik od pristranosti. Ishodi od interesa bili su promjene u jačini boli, potreba za dodatnim lijekovima za ublažavanje boli te štetni događaji.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Pronađeno je 29 istraživanja u kojima je sudjelovalo 3593 ispitanika starijih od 16 godina s bubrežnom kolikom. Najveće istraživanje uključivalo je 337 ispitanika. Prosječna dob ispitanika kretala se od 27 do 47 godina. Istraživanja su se provodila u 23 zemlje. Istraživanja su trajala od 30 minuta do 48 sati. Šest istraživanja financirala je farmaceutska industrija, a u 15 istraživanja nije naveden izvor financiranja.

Utvrđeno je da nesteroidni protuupalni lijekovi mogu biti učinkovitiji od placeba u ublažavanju boli uzrokovane bubrežnom kolikom.

Intravenski ibuprofen (ibuprofen primijenjen u venu) mogao bi biti učinkovitiji od intravenskog ketorolaka u ublažavanju boli unutar 30 minuta. Pirprofen bi mogao znatno smanjiti potrebu za dodatnim lijekovima u usporedbi s indometacinom.

Intramuskularna ili intravenska primjena nesteroidnih protuupalnih lijekova vjerojatno vrlo malo ili nimalo utječe na smanjenje boli uzrokovane bubrežnom kolikom. Međutim, intravenska primjena mogla bi biti bolja od rektalne primjene.

Za ostale usporedbe i ishode nije bilo dovoljno dokaza za donošenje zaključaka ili su dokazi upućivali na to da nema razlike između intervencija.

Nema dovoljno informacija za donošenje zaključaka o mogućim štetnim učincima povezanima s primjenom nesteroidnih protuupalnih lijekova za liječenje bubrežne kolike.

Ograničenja ovog pregleda

Kvaliteta dokaza općenito je niska ili vrlo niska, a rezultati budućih istraživanja mogli bi se razlikovati od rezultata ovog sustavnog pregleda. U istraživanjima nisu navedeni podatci koji su se mogli upotrijebiti, osobito podatci o riziku od štetnih učinaka, ili su dobiveni rezultati u koje postoji vrlo malo povjerenja. Ta su istraživanja obuhvatila mali broj ispitanika ili su u njima primijenjene metode koje su vjerojatno dovele do pogrešaka u rezultatima.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 25. kolovoza 2023. godine.

Ključne poruke

1. Vazodilatatori (lijekovi koji šire krvne žile) u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja vjerojatno pomažu ženama da zatrudne, ali vjerojatno uzrokuju nuspojave. Osim toga, vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja te s estrogenima (ženskim spolnim hormonima) mogu imati mali ili nikakav učinak na vjerojatnost da žene iznesu trudnoću do termina i rode dijete.

2. Za donošenje pouzdanijih zaključaka potrebna su opsežnija, dobro osmišljena istraživanja o tom liječenju.

Uvod

Za žene koje se liječe od neplodnosti važno je osigurati da se blastocista (nakupina stanica koja se brzo dijeli i iz koje će se razviti plod) može normalno ugnijezditi u endometriju (sluznici maternice). Postoje mnogi lijekovi koji bi mogli povećati stope ugnježđenja i živorođenja. Među njima su vazodilatatori, koji šire krvne žile kako bi povećali debljinu endometrija i pomogli maternici da se opusti, a imaju i druge učinke koji bi maternicu mogli učiniti prijemljivijom za blastocistu.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio istražiti mogu li vazodilatatori povećati stope živorođenja i trudnoće te debljinu endometrija. Također se željelo saznati imaju li vazodilatatori ikakav učinak na stope višestrukih trudnoća (blizanci, trojke itd.), pobačaja i izvanmaterničnih trudnoća (kada se oplođena jajna stanica ugnijezdi izvan maternice) te uzrokuju li nuspojave.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja koja su uključivala žene bilo koje dobi koje se liječe od neplodnosti i u kojima su vazodilatatori uspoređeni s placebom (prividnim liječenjem), izostankom liječenja ili drugim lijekom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Značajke istraživanja

Pronađeno je 45 istraživanja koja su uključivala ukupno 4404 žene liječene zbog neplodnosti i u kojima su vazodilatatori uspoređeni s placebom, izostankom liječenja ili estrogenima (jednim od glavnih ženskih spolnih hormona). Istraživanja su provedena u različitim zemljama: 20 u Egiptu, 12 u Iranu, četiri u Iraku, tri u Indiji te po jedno u Australiji, Francuskoj, Ujedinjenoj Kraljevini, Rusiji, Belgiji i Koreji. U samo 21 od 45 istraživanja navedeni su izvori financiranja. U dvama istraživanjima navedeno je da su ih financirale farmaceutske tvrtke. Preostalih 19 istraživanja financirano je sredstvima istraživača ili neovisnih ustanova.

Ključni rezultati

Vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja

U samo šest istraživanja navedene su stope živorođenja ili trudnoće u tijeku. Vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja mogu imati mali ili nikakav učinak na stope živorođenja ili trudnoće u tijeku, ali vjerojatno povećavaju vjerojatnost da žene zatrudne. Vazodilatatori vjerojatno uzrokuju nuspojave, uključujući glavobolju i tahikardiju (ubrzan rad srca), ali vjerojatno malo ili nimalo utječu na učestalost drugih neželjenih događaja (višestruka trudnoća, pobačaj i izvanmaternična trudnoća). Nije sigurno kakav je učinak vazodilatatora u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja na debljinu endometrija.

Vazodilatatori u usporedbi s estrogenima

U samo jednom istraživanju navedene su stope živorođenja ili trudnoće u tijeku. Vazodilatatori u usporedbi s estrogenima mogu imati mali ili nikakav učinak na stope živorođenja ili trudnoće u tijeku, a nije sigurno mogu li pomoći ženama da zatrudne ili povećati debljinu endometrija. Dokazi o pobačaju vrlo su nepouzdani.

Ograničenja ovog pregleda

Za prvu usporedbu (vazodilatatori u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja), većina dokaza umjereno je pouzdana, ali je pouzdanost rezultata za živorođenje i debljinu endometrija manja. Za drugu usporedbu (vazodilatatori u usporedbi s estrogenima), većina dokaza nije pouzdana, a pouzdanost rezultata za živorođenje mala je. Glavna ograničenja dokaza su da su neka istraživanja bila vrlo mala, da su mnoge žene znale koje su liječenje primale i da su se rezultati ponekad znatno razlikovali od istraživanja do istraživanja.

Potrebno je više istraživanja kako bi se donijeli pouzdaniji zaključci (u tijeku je 13 istraživanja koja će biti uključena pri budućoj obnovi ovog sustavnog pregleda).

Datum pretraživanja dokaza

Ovo je obnovljena verzija Cochraneova sustavnog pregleda objavljenog 2018. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do travnja 2024. godine.

Ključne poruke

• Nije poznato ima li primjena drena (cijevi) nakon otvorenog uklanjanja slijepog crijeva (pri kojem se izvodi veliki rez radi pristupa dublje smještenim organima ili tkivima) ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva (operacije izvedene kroz vrlo mali kirurški rez) važan učinak na stopu abdominalnih apscesa (nakupljanja gnoja u trbuhu), stopu infekcija rane ili ukupnu stopu komplikacija u djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom (odumiranje, propadanje ili perforacija slijepog crijeva).

• Primjena drena nakon otvorenog uklanjanja slijepog crijeva vjerojatno povećava stopu smrtnosti u djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom.

• Primjena drena nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva može produljiti boravak u bolnici u djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom, ali rezultati su vrlo neizvjesni.

Uvod

Slijepo crijevo (apendiks) cjevasta je struktura smještena na spoju tankoga i debeloga crijeva. Pojam „upala slijepog crijeva” obuhvaća niz stanja koja nastaju zbog bolnog oticanja slijepog crijeva. Komplicirani apendicitis definira se kao gangrenozni apendicitis (odumiranje i propadanje slijepog crijeva) ili perforirani apendicitis (pucanje slijepog crijeva).

Dosadašnje spoznaje

Osobama s kompliciranim apendicitisom (gangrenoznim ili perforiranim apendicitisom) obično je potrebno kirurški ukloniti slijepo crijevo kako bi se ublažili simptomi i izbjegle komplikacije. Osobe koje se podvrgavaju kirurškom uklanjanju slijepog crijeva zbog kompliciranog apendicitisa imaju veći rizik od komplikacija nakon operacije nego osobe s nekompliciranim apendicitisom. Rutinsko postavljanje kirurškog drena za sprječavanje abdominalnog apscesa nakon kirurškog uklanjanja slijepog crijeva zbog kompliciranog apendicitisa dovedeno je u pitanje. Primjena drena može smanjiti rizik od abdominalnog apscesa, ali možda neće donijeti nikakvu korist, a može čak i uzrokovati štetu.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Ispitano je je li primjena drena nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva učinkovita u smanjenju stope abdominalnih apscesa u osoba s kompliciranim apendicitisom u bilo kojem okruženju zdravstvene skrbi.

Primjena drena uspoređena je s nepostavljanjem drena s obzirom na:

• stopu abdominalnih apscesa;

• stopu infekcija rane;

• ukupnu stopu komplikacija;

• stopu smrtnosti;

• trajanje boravka u bolnici.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima je primjena drena uspoređena s nepostavljanjem drena nakon kirurškog uklanjanja slijepog crijeva u osoba s kompliciranim apendicitisom. Nije bilo ograničenja s obzirom na jezik, datum objave ili mjesto provedbe istraživanja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Pronađeno je osam istraživanja u kojima je 739 djece i odraslih s kompliciranim apendicitisom nasumično raspoređeno u skupinu s drenom (370 ispitanika) ili bez drena (369 ispitanika) nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva.

Nije poznato smanjuje li primjena drena u djece i odraslih nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva:

• stopu abdominalnih apscesa (9 abdominalnih apscesa više na 1000 ispitanika);

• stopu infekcija rane; ili

• ukupnu stopu komplikacija.

U usporedbi s nepostavljanjem drena, primjena drena vjerojatno povećava stopu smrtnosti u djece i odraslih nakon otvorenog uklanjanja slijepog crijeva. Primjena drena može produljiti boravak u bolnici u djece i odraslih nakon otvorenog ili laparoskopskog uklanjanja slijepog crijeva, ali taj je rezultat vrlo neizvjestan.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost u ove dokaze vrlo je niska jer je moguće da su ispitanici u istraživanjima znali koje liječenje primaju, a nisu sva istraživanja navela podatke o svim ishodima koji su bili predmet interesa. Osim toga, u nekim istraživanjima nije jasno navedeno kako su provedena, a broj istraživanja nije bio dovoljan za pouzdane zaključke o svim ishodima.

Datum pretraživanja dokaza

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2023. godine.

Ključne poruke

– U osoba s rakom pluća, kolorektalnim rakom (rakom koji se razvija u debelom crijevu ili rektumu), ne-Hodgkinovim limfomom (vrstom raka krvi) ili rakom dojke, bioslični lijekovi bevacizumaba, rituksimaba i trastuzumaba (proizvodi slični lijeku proizvedenom od živih organizama) ili izvorni lijekovi imaju slične učinke na ishode koje korisnici smatraju važnima.

– Vrijeme tijekom kojeg su osobe nakon početka liječenja bile žive i bez raka bilo je slično uz bioslične i izvorne lijekove, bez veće učestalosti štetnih učinaka ili smrti. Pronađeno je samo jedno malo istraživanje koje je izvijestilo o dobrobiti osoba koje su primale jedan od tih lijekova, a razlike nisu utvrđene.

Uvod

Nekoliko lijekova koji se primjenjuju u liječenju raka proizvodi se od materijala iz živih organizama. Ova vrsta lijeka naziva se biološki lijek. Biološki lijekovi djeluju protiv raka tako da uništavaju stanice raka. Bioslični lijekovi slični su izvornom biološkom lijeku, koji se naziva izvornim lijekom. Iako imaju malo drukčiju strukturu, ciljaju stanice raka na isti način. Izvorni lijekovi mogu se nazivati i referentnim ili inovativnim lijekovima. Originalni, začetni lijekovi mogu se nazivati ​​i referentnim ili inovativnim lijekom. Za razliku od generičkih lijekova, odnosno lijekova bez zaštićenog naziva, koji su kemijski proizvedene molekule, izvorni i bioslični lijekovi biološki su lijekovi pa je proizvođačima teže razviti bioslične lijekove s potpuno jednakim značajkama kao izvorni lijekovi. Bioslični lijekovi često su jeftiniji za primjenu od izvornih lijekova, što bi moglo poboljšati dostupnost učinkovitog liječenja raka ako imaju usporedive učinke na preživljenje i štetne učinke.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio usporediti koristi i štetne učinke biosličnih lijekova bevacizumaba, rituksimaba i trastuzumaba s odgovarajućim izvornim lijekovima. Na temelju mišljenja pet osoba s rakom, sljedeći su ishodi razvrstani kao ključni za donošenje kliničkih odluka.

– Prosječno vrijeme nakon početka liječenja tijekom kojeg je osoba živa, a rak ne raste niti se širi.

– Prosječno vrijeme od početka liječenja tijekom kojeg osobe ostaju bez raka.

– Prosječno vrijeme tijekom kojeg su osobe žive nakon početka liječenja.

– Broj osoba u kojih je nakon liječenja u tkivu dojke uklonjenom operacijom utvrđen nestanak raka.

– Teški neželjeni ili štetni učinci.

– Opća dobrobit.

Sljedeći su ishodi razvrstani kao važni za donošenje kliničkih odluka.

– Broj osoba u kojih se rak smanji ili nestane nakon liječenja.

– Smrt.

– Prosječno vrijeme od početka liječenja do rasta ili širenja raka ili smrti.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima su bioslični lijekovi bevacizumaba, rituksimaba ili trastuzumaba uspoređeni s odgovarajućim izvornim lijekom u liječenju osoba s rakom pluća, kolorektalnim rakom (rakom koji se razvija u debelom crijevu ili rektumu), ne-Hodgkinovim limfomom (vrstom raka krvi) i rakom dojke.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Pronađeno je 55 istraživanja koja su uključivala 22 046 osoba oboljelih od raka. Od toga je 10 639 osoba primalo bevacizumab, uključujući osobe s rakom pluća koji se vratio (uznapredovali rak) ili proširio na druge dijelove tijela (metastatski rak); 4412 osoba primalo je rituksimab, a među njima su uglavnom bile osobe s ne-Hodgkinovim limfomom; 6995 osoba primalo je trastuzumab za liječenje uznapredovalog ili metastatskog raka dojke. Prosječna dob ispitanika kretala se od 47 do 62 godine. Istraživanja su provedena diljem svijeta, uključujući Aziju, Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Farmaceutske tvrtke koje su proizvodile bioslične lijekove financirale su sva istraživanja.

Ključni rezultati

Liječenje biosličnim lijekovima bevacizumaba, rituksimaba ili trastuzumaba ili odgovarajućim izvornim lijekovima dovelo je do sličnih rezultata. Sveukupno gledano, postoji umjerena pouzdanost u zaključak da je bioslični lijek jednako učinkovit kao odgovarajući izvorni lijek u liječenju raka. Kako bi se utvrdilo jesu li rezultati biosličnih i izvornih lijekova jednaki, određen je vrlo uzak raspon unutar kojeg bi se rezultati smatrali dovoljno sličnima. Većina rezultata bila je izvan tog raspona, zbog čega je pouzdanost u rezultate umjerena.

Ograničenja ovog pregleda

Većina istraživanja bila je dobro provedena, ali u nekoliko je istraživanja bilo moguće da su ispitanici znali koje liječenje primaju, a nisu sva istraživanja pružila podatke o svemu što je bilo važno za ovaj sustavni pregled.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 10. veljače 2024. godine.