Istraživačko pitanje
Smanjuju li farmakološko liječenje, neinvazivna stimulacija mozga (elektrode se postavljaju na vlasište i primjenjuje se precizno kontrolirana električna struja kako bi se promijenila moždana aktivnost), psihološko liječenje ili kombinirano liječenje udio osoba s depresijom ili izraženost depresivnih simptoma nakon moždanog udara?

Uvod
Depresija je česta nakon moždanog udara, ali se često ne otkrije ili se ne liječi na odgovarajući način.

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 8. veljače 2022. godine. Ovo je živući sustavni pregled (engl. living systematic review). Autori svaka dva mjeseca traže nove dokaze i obnavljaju sustavni pregled kada pronađu nove, relevantne dokaze. Za trenutačni status ovog sustavnog pregleda pogledajte Cochraneovu bazu sustavnih pregleda.

Značajke istraživanja
Uključena su ispitivanja koja su izvještavala o primjeni farmakoloških intervencija, neinvazivne stimulacije mozga, psiholoških i kombiniranih intervencija za liječenje depresije nakon moždanog udara. Glavni ishodi opisani su kao broj osoba koje zadovoljavaju kriterije za depresiju (rezultat iznad unaprijed određenog praga) i nedovoljan odgovor (rezultat ispod 50 % unaprijed određenog praga). Prosječna dob ispitanika kretala se od 54 do 78 godina. Uključena istraživanja provedena su u Aziji (39), Europi (12), Americi (6), Južnoj Americi (1) i Australiji (3).

Ključni rezultati
Uključeno je 65 ispitivanja (72 usporedbe) u kojima je sudjelovao 5831 ispitanik. Uz farmakološko liječenje manje je osoba na kraju liječenja ispunjavalo kriterije istraživanja za depresiju i manje ih je imalo nedovoljan odgovor na liječenje. Neinvazivna stimulacija mozga nije smanjila broj osoba koje su na kraju liječenja ispunjavale kriterije istraživanja za depresiju ni broj osoba s nedovoljnim odgovorom na liječenje. Psihološka terapija smanjila je broj osoba koje su na kraju liječenja ispunjavale kriterije istraživanja za depresiju. Kombinacija farmakološkog liječenja i neinvazivne stimulacije mozga smanjila je broj osoba koje su ispunjavale kriterije istraživanja za depresiju, ali nije utjecala na broj osoba s nedovoljnim odgovorom na liječenje. Više osoba u skupini koja je primala farmakološko liječenje prijavilo je nuspojave središnjeg živčanog sustava (npr. smetenost, pospanost, tremor; u pet ispitivanja) i probavne nuspojave (npr. zatvor, proljev; u četiri ispitivanja) nego u skupinama koje su primale placebo. Podatci o nuspojavama drugih oblika liječenja nisu navedeni.

Kvaliteta dokaza
Procjene učinaka liječenja bile su neprecizne zbog malog broja ispitanika u većini istraživanja i uključivanja osoba s vrlo različitim početnim značajkama. Kvaliteta dokaza ocijenjena je kao niska do vrlo niska zbog ovih i drugih ograničenja u ustroju istraživanja.

Zaključak
Antidepresivi mogu koristiti osobama s dugotrajnim depresivnim simptomima nakon moždanog udara, ali potreban je oprez pri njihovoj primjeni jer se malo zna o njihovim učincima na cjelokupni oporavak od moždanog udara. Neinvazivna stimulacija mozga možda neće biti korisna, dok psihološke i kombinirane terapije mogu biti jedna od mogućnosti liječenja. Buduća istraživanja trebala bi uključiti širu skupinu osoba koje su imale moždani udar.

Opservacijska istraživanja koja su pratila ispitanike tijekom više godina upućuju na to da je visoki krvni tlak povezan s kasnijom demencijom ili novim problemima s pamćenjem i razmišljanjem (kognitivno oštećenje). Važno je utvrditi može li liječenje visokog krvnog tlaka smanjiti rizik od demencije i problema s pamćenjem i razmišljanjem. Već postoje jasni dokazi koji podupiru liječenje visokog krvnog tlaka nakon moždanog udara. Dokazi o liječenju visokog krvnog tlaka kod osoba koje nisu imale moždani udar nisu bili toliko dobro utvrđeni kada je napisan protokol ovog sustavnog pregleda.

U ovaj je sustavni pregled uključeno 12 ispitivanja s ukupno 30 412 ispitanika. Liječenje visokog krvnog tlaka lijekovima može smanjiti rizik od demencije i problema s pamćenjem i razmišljanjem, ali to nije bilo moguće potvrditi na temelju dostupnih podataka. To može biti zbog nedostataka u dostupnim dokazima.

Neki su ispitanici imali nuspojave lijekova, poput padova, zbog kojih su prestali uzimati lijekove. To je važno uzeti u obzir.

Nisu pronađeni dokazi koji bi potvrdili da liječenje visokog krvnog tlaka lijekovima sprječava buduću demenciju ili probleme s pamćenjem i razmišljanjem. Na temelju dostupnih dokaza može se samo reći da metode primijenjene u analiziranim istraživanjima nisu bile dovoljne za odgovor na istraživačko pitanje ovog sustavnog pregleda. U praksi je važno znati smanjuje li liječenje visokog krvnog tlaka u srednjim godinama demenciju i probleme s pamćenjem i razmišljanjem u kasnijoj životnoj dobi. Ta su istraživanja trajala prekratko da bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje. Obično su bila osmišljena za istraživanje srčanog i moždanog udara kao ishoda, a testovi pamćenja i razmišljanja bili su naknadno dodani, što znači da su rjeđe uključivala onoliko osoba s problemima s pamćenjem i razmišljanjem koliko je potrebno za pouzdan odgovor na pitanje. U istraživanjima u kojima su uspoređivani aktivni lijekovi i placebo (neaktivni lijek) mnoge osobe u skupinama koje su primale placebo na kraju su ipak primile aktivni lijek, što je dodatno otežalo tumačenje rezultata.

Antihipertenzivno liječenje može spriječiti nove probleme s pamćenjem i razmišljanjem, demenciju ili oboje, unatoč rezultatima ovog sustavnog pregleda. Za veću sigurnost u zaključke bila bi potrebna istraživanja s jasnije odvojenim skupinama koje primaju lijek i placebo, u kojima se ispitanici liječe od mlađe dobi i dulje prate.

Antipsihotici su temelj liječenja shizofrenije, ne samo u slučaju akutnih epizoda, već i dugoročno. Iako osobe u nekom trenutku možda požele prekinuti liječenje, poznato je da se psihotični simptomi vraćaju nakon prestanka liječenja. Recidivi mogu dovesti do rizika od nanošenja štete, gubitka samostalnosti i velike patnje za pojedince i njihove obitelji.

Ovo izvješće predstavlja obnovljenu verziju sustavnog pregleda prethodno objavljenog 2012. godine, a temelji se na 75 randomiziranih kontroliranih ispitivanja (RCT) objavljenih tijekom dugog razdoblja od 1950-ih, u kojima je sudjelovalo više od 9000 ispitanika. Učinci svih antipsihotika ovdje su uspoređeni s učincima placeba - tj. prekida uzimanja lijeka - u terapiji održavanja, odnosno u sprječavanju recidiva. Cilj je istražiti koristi i rizike svake od tih dviju mogućnosti.

Rezultati ovog sustavnog pregleda vrlo dosljedno pokazuju da antipsihotici učinkovito smanjuju recidive i potrebu za hospitalizacijom. Naime, u slučaju prekida liječenja, rizik od recidiva nakon godinu dana gotovo je tri puta veći. Čini se da antipsihotici imaju povoljan učinak na sposobnost sudjelovanja u aktivnostima i odnosima te na mogućnost postizanja remisije simptoma, iako je o tome dostupno manje dokaza. Iako se i to temelji na manjem broju izvješća, osobe koje nastavljaju liječenje obično su zadovoljnije svojim životom, što potvrđuje da veći rizik od recidiva negativno utječe na dobrobit. S druge strane, antipsihotici su, kao skupina, povezani s nizom nuspojava poput poremećaja pokreta, debljanja i pospanosti. Međutim, ovaj sustavni pregled omogućuje bolje razumijevanje činjenice da je prekid liječenja daleko štetniji od njegovog promišljenog održavanja.

Nažalost, istraživanja uključena u ovaj sustavni pregled uglavnom traju do godinu dana, što otežava razjašnjenje dugoročnog učinka ovih lijekova. Međutim, istina je da što je istraživanje dulje, veća je vjerojatnost da će se drugi čimbenici - npr. okolišni – nakupiti i otežati tumačenje rezultata. Ponajprije, ovaj sustavni pregled potvrđuje prednosti antipsihotika kod mnogih različitih skupina ispitanika. Najbolja bi strategija stoga bila nastaviti liječenje antipsihoticima, uz eventualan razgovor o liječenju i njegovu prilagodbu ako se pojavi bilo kakav štetni učinak.

Demencija je pojam kojim se opisuje skupina bolesti, koje se obično razvijaju u kasnijoj životnoj dobi, a kod kojih dolazi do pogoršanja sposobnosti osobe da razmišlja, pamti, komunicira i samostalno obavlja svakodnevne aktivnosti. Može je uzrokovati nekoliko različitih bolesti mozga, ali najčešći je oblik demencija uzrokovana Alzheimerovom bolešću. Trenutačno ne postoji oblik liječenja koji može spriječiti demenciju ili zaustaviti njezino napredovanje, ali postoje dvije skupine lijekova – inhibitori kolinesteraze (donepezil, rivastigmin i galantamin) i memantin - koji su odobreni i često se propisuju za liječenje nekih simptoma. Upotrebljavaju se uglavnom za demenciju uzrokovanu Alzheimerovom bolešću, ali ponekad i za druge vrste demencije. Većina ispitivanja u kojima su proučavani učinci tih lijekova bila su prilično kratka (obično šest mjeseci) iako demencija obično traje godinama. Lijekovi mogu izazvati neželjene nuspojave kod nekih osoba. Nije sigurno kakvi su njihovi dugoročni učinci i koliko su korisni kod teške demencije, a različite države daju različite preporuke. Stoga liječnicima i pacijentima može biti teško odlučiti treba li i kada prekinuti uzimanje tih lijekova nakon što su ih već počeli uzimati.

Cilj ovog sustavnog pregleda bio je sažeti najbolje dokaze o tome je li prekid uzimanja inhibitora kolinesteraze ili memantina koristan ili štetan za osobe s demencijom koje su ih uzimale najmanje dva mjeseca.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2020. godine. Pretražena su ispitivanja koja su: uključila osobe s demencijom koje su uzimale inhibitor kolinesteraze ili memantin ili oba lijeka; nasumično ih podijelila u skupinu ispitanika koja je nastavila liječenje i skupinu ispitanika koja je prekinula liječenje; te usporedila što se dogodilo u objema skupinama.

Pronađeno je sedam ispitivanja (759 ispitanika) koja su uključena u sustavni pregled. Svi su ispitanici imali demenciju uzrokovanu Alzheimerovom bolešću, ali u nekim ispitivanjima bolest je bila blaga do umjerena, a u drugima umjerena do teška ili vrlo teška. U šest ispitivanja istraživali su se učinci prestanka uzimanja inhibitora kolinesteraze, a u jednom ispitivanju istraživao se prestanak uzimanja inhibitora kolinesteraze (točnije, donepezila) ili memantina. Odlučeno je da se njegovi rezultati neće objediniti s rezultatima ostalih šest ispitivanja. Učinci su mjereni tijekom različitih vremenskih razdoblja u različitim ispitivanjima. Učinci su odvojeno promatrani u prva 2 mjeseca (kratkoročno), između 3 i 11 mjeseci (srednjoročno) i nakon godinu dana ili više (dugoročno).

Kada su promatrani učinci na sposobnosti razmišljanja i pamćenje, utvrđeno je da, u usporedbi s prekidom liječenja, nastavak liječenja inhibitorom kolinesteraze može biti koristan kratkoročno i srednjoročno te je vjerojatno koristan dugoročno. Što se tiče sposobnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti, kratkoročni učinak može biti mali ili nikakav, a srednjoročni je učinak vrlo neizvjestan, ali vjerojatno postoji korist od nastavka liječenja tijekom duljeg razdoblja. Kod problema s raspoloženjem i ponašanjem nastavak liječenja može biti koristan kratkoročno i srednjoročno, ali ne i dugoročno. Nisu pronađeni jasni dokazi o učincima prestanka uzimanja tih lijekova na tjelesno zdravlje ispitanika ili rizik od smrti. Bilo je vrlo malo dokaza o učincima na kvalitetu života ili na vjerojatnost preseljenja u dom za starije i nemoćne. Nije bilo dovoljno dokaza da bi se utvrdilo razlikuju li se rezultati ovisno o težini demencije.

Pouzdanost rezultata kretala se od umjerene do vrlo niske, uglavnom zbog malog broja ispitivanja i ispitanika, nekih problema s načinom provođenja ispitivanja i nepreciznih statističkih rezultata.

Unatoč nesigurnosti rezultata, većina dokaza ukazivala je na koristi nastavka liječenja inhibitorima kolinesteraze. Nije bilo dokaza o drugim vrstama demencije osim one uzrokovane Alzheimerovom bolešću, a nije bilo moguće donijeti konkretne zaključke o nastavku ili prekidu liječenja u različitim stadijima bolesti. Nije pronađeno nijedno ispitivanje u kojem je istraživan samo prekid uzimanja memantina.

Navedeni rezultati mogu pomoći pacijentima i njihovim liječnicima u donošenju odluke o tome hoće li nastaviti liječenje ili ne, iako su važni i drugi čimbenici, poput nuspojava kod pojedinog pacijenta i njegovih želja.

Istraženo je mogu li osobe s blagim kognitivnim oštećenjem (MCI) zbog Alzheimerove bolesti smanjiti rizik od razvoja demencije uzimanjem patentiranog dodatka prehrani pod nazivom Souvenaid. Istražen je i učinak Souvenaida na pamćenje ili druge sposobnosti razmišljanja, sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i nuspojave kod osoba s MCI-jem ili bilo kojim stadijem demencije uzrokovane Alzheimerovom bolesti.

Alzheimerova bolest je bolest mozga. To je najčešći uzrok demencije među starijim osobama. Kaže se da osoba ima demenciju kada je došlo do pada pamćenja i sposobnosti razmišljanja koji je toliko izražen da osoba više ne može biti potpuno samostalna u svim svakodnevnim aktivnostima. Budući da se Alzheimerova bolest razvija sporo, moguće je primijetiti simptome i prije nego što se demencija u potpunosti razvije. Ova predemencijska faza, u kojoj osobe s Alzheimerovom bolešću imaju primjetan pad pamćenja i sposobnosti razmišljanja, ali su i dalje sposobne samostalno obavljati svoje uobičajene aktivnosti, poznata je kao blago kognitivno oštećenje zbog Alzheimerove bolesti ili „prodromalna“ Alzheimerova bolest.

Souvenaid je patentirana mješavina vitamina i minerala (Fortasyn Connect™) koja je osmišljena kako bi poboljšala rad mozga kod Alzheimerove bolesti. To je napitak koji se uzima jednom dnevno. Namijenjen je uzimanju pod liječničkim nadzorom, uz uobičajenu prehranu.

Sustavno su pretražena randomizirana kontrolirana ispitivanja (RCT) objavljena do lipnja 2020. godine u kojima se liječenje Souvenaidom tijekom najmanje 16 tjedana uspoređivalo s liječenjem lažnim dodatkom prehrani (placebom). Da bi usporedba bila nepristrana, moralo se nasumično odlučiti hoće li svaki ispitanik dobiti Souvenaid ili placebo.

Pronađena su tri randomizirana kontrolirana ispitivanja s ukupno 1097 ispitanika koja su uključena u sustavni pregled. Dva ispitivanja istraživala su Souvenaid kod osoba s demencijom tijekom razdoblja liječenja od 24 tjedna. Jedno od njih uključivalo je 527 ispitanika s blagom do umjerenom demencijom uzrokovanom Alzheimerovom bolešću, a drugo 259 ispitanika s blagom demencijom uzrokovanom Alzheimerovom bolešću. U trećem ispitivanju istraživana je primjena Souvenaida tijekom dvije godine kod 311 osoba s prodromalnom Alzheimerovom bolešću.

Sva su ispitivanja ocijenjena kao dobro osmišljena, ali zbog razlika među njima u težini simptoma ispitanika i u načinu na koji su istraživači mjerili rezultate podatci iz pojedinačnih ispitivanja nisu se mogli numerički objediniti. Svi prikazani rezultati stoga se temelje na pojedinačnim ispitivanjima pa je razina pouzdanosti rezultata ovog sustavnog pregleda samo umjerena. To znači da bi se rezultati mogli promijeniti daljnjim istraživanjima.

Utvrđeno je da osobe s prodromalnom Alzheimerovom bolešću koje su dvije godine svakodnevno uzimale Souvenaid vjerojatno nisu imale ni veći ni manji rizik razvoja demencije nego osobe koje su uzimale placebo.

Souvenaid je vjerojatno imao mali ili nikakav učinak na pokazatelje pamćenja ili drugih sposobnosti razmišljanja kod osoba s prodromalnom Alzheimerovom bolešću (nakon dvije godine liječenja) ili s blagom ili blagom do umjerenom demencijom uzrokovanom Alzheimerovom bolešću (nakon 24 tjedna liječenja). Također je vjerojatno postojao mali ili nikakav učinak na sposobnost osoba s blagom ili blagom do umjerenom demencijom uzrokovanom Alzheimerovom bolešću da obavljaju svakodnevne aktivnosti (također nakon 24 tjedna).

U dva istraživanja primijenjena je ljestvica ishoda koja objedinjuje pamćenje i sposobnosti razmišljanja s praktičnim vještinama (tzv. kombinirani kognitivno-funkcionalni ishod). Souvenaid je vjerojatno imao mali povoljan učinak na ovaj ishod kod osoba s prodromalnom Alzheimerovom bolešću koje su ga uzimale dvije godine. Međutim, Souvenaid je vjerojatno imao mali ili nikakav učinak na ovaj ishod kod osoba s blagom do umjerenom demencijom uzrokovanom Alzheimerovom bolešću koje su ga uzimale 24 tjedna.

U ispitivanjima je prijavljeno samo nekoliko štetnih događaja i nije bilo moguće utvrditi jesu li neki od njih bili nuspojave Souvenaida.

Dva istraživanja financirao je proizvođač Souvenaida. Treće istraživanje (kod osoba s prodromalnom Alzheimerovom bolešću) financirano je europskim bespovratnim sredstvima.

Uvod
Alzheimerova bolest čimbenik je rizika za povećanu učestalost napadaja u starijih osoba. Napadaji svih vrsta mogu se uočiti u osoba s Alzheimerovom bolešću i vjerojatno su podcijenjeni.

Značajke istraživanja
Pretražene su znanstvene baze podataka kako bi se pronašla klinička ispitivanja u kojima su uspoređivani načini liječenja epilepsije lijekovima i bez primjene lijekova u osoba s Alzheimerovom bolešću. Cilj je bio procijeniti učinkovitost liječenja i utvrditi je li liječenje imalo ikakve nuspojave.

Ključni rezultati
Uključeno je i analizirano jedno randomizirano kontrolirano ispitivanje (kliničko istraživanje u kojem se ispitanici nasumično raspoređuju u jednu ili dviju (ili više) skupina koje primaju različita liječenja), s ukupno 95 ispitanika. Nisu utvrđene značajne razlike između antiepileptičkih lijekova (levetiracetama i lamotrigina, levetiracetama i fenobarbitala te lamotrigina i fenobarbitala) u udjelu ispitanika koji nisu imali napadaje. Činilo se da bi levetiracetam mogao poboljšati kognitivne funkcije (sposobnost razmišljanja), a lamotrigin ublažiti depresiju, dok bi fenobarbital i lamotrigin mogli pogoršati kognitivne funkcije, te levetiracetam i fenobarbital pogoršati raspoloženje.

Kvaliteta dokaza
Kvaliteta dokaza za sve ishode istraživanja bila je vrlo niska. To znači da postoji velika nesigurnost u pogledu rezultata i da ih je potrebno tumačiti s oprezom. Potrebna su velika randomizirana kontrolirana ispitivanja kako bi se utvrdilo koliko su liječenja epilepsije u osoba s Alzheimerovom bolešću učinkovita i koliko se dobro podnose.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2020. godine.

Humanitarna kriza je događaj ili niz događaja koji ugrožavaju zdravlje, sigurnost, zaštitu ili dobrobit zajednice ili velike skupine ljudi, obično na širokom području. Primjeri su ratovi, glad i prirodne katastrofe poput potresa, uragana i poplava.

Osobe koje žive u humanitarnoj krizi mogu doživjeti tjelesnu i psihičku patnju koja ih čini podložnima razvoju poremećaja mentalnog zdravlja. Među njima su posttraumatski stresni poremećaj, depresija i anksioznost.

Psihološke intervencije preventivne prirode obično nude ljudima potporu i praktičnu pomoć u razvoju načina suočavanja i osjećaja nade, a usmjerene su na izgradnju otpornosti. Socijalne intervencije preventivne prirode obično nastoje ojačati sustave socijalne potpore i pomoći ljudima da se osjećaju povezanije.

Cilj je bio utvrditi mogu li psihološke i socijalne intervencije (psihosocijalne intervencije) pomoći u sprječavanju razvoja poremećaja mentalnog zdravlja kod osoba koje žive u humanitarnim krizama u zemljama s niskim i srednjim dohotkom. Proučavani su sljedeći ishodi:

1) koliko je ljudi razvilo poremećaj mentalnog zdravlja nakon sudjelovanja u intervenciji; i

2) koliko je ljudi odustalo od programa ili je imalo neželjene učinke povezane s intervencijom.

Tražena su istraživanja koja su proučavala preventivne učinke psihosocijalnih intervencija na mentalno zdravlje ljudi u zemljama s niskim i srednjim dohotkom pogođenim humanitarnim krizama. Tražena su randomizirana kontrolirana istraživanja u kojima je intervencija koju su ispitanici primili određena slučajnim odabirom. Ovakva vrsta istraživanja obično daje najpouzdanije dokaze o učincima intervencije.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2020. godine.

Pronađeno je sedam istraživanja o prevenciji s ukupno 2398 ispitanika. Pet istraživanja provedeno je s djecom i adolescentima (u dobi od 7 do 18 godina), a dva s odraslima (starijima od 18 godina). Dva istraživanja provedena su u Nepalu, a po jedno istraživanje u Demokratskoj Republici Kongo, Haitiju, Siriji, Ugandi i Šri Lanki. Proučavano je šest različitih psihosocijalnih intervencija. U istraživanjima su mjereni simptomi depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja kod djece i adolescenata te simptomi anksioznosti i depresije kod odraslih, na početku istraživanja, na kraju intervencije te nakon četiri tjedna i do četiri mjeseca kasnije. Rezultati su uspoređeni sa simptomima izmjerenim kod osoba na listi čekanja za sudjelovanje u intervenciji.

Nijedno istraživanje nije mjerilo koliko je ljudi razvilo mentalni poremećaj nakon sudjelovanja u psihosocijalnoj intervenciji te nijedno nije mjerilo neželjene učinke intervencija. Razlika u broju djece i adolescenata koji su odustali od intervencije tijekom sudjelovanja u usporedbi s onima koji su bili na listi čekanja možda je mala ili je nema (5 istraživanja). Nije sigurno postoji li ikakva razlika u broju odraslih koji su odustali (2 istraživanja). Kod djece i adolescenata uočene su samo vrlo male razlike u simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i anksioznosti na kraju intervencije u usporedbi s onima na listi čekanja, što upućuje na to da nema dokaza o razlici. Međutim, ne može se sa sigurnošću reći da su ovi rezultati pouzdani: rezultati će se vjerojatno promijeniti kada postanu dostupni novi dokazi. Kod odraslih rezultati jednog istraživanja o prevenciji pokazali su da psihološko savjetovanje može smanjiti simptome depresije i anksioznosti, ali taj se rezultat temelji na samo jednom istraživanju i nije sigurno da je pouzdan. Ovaj će se rezultat vjerojatno promijeniti kada bude dostupno više dokaza.

Nisu pronađeni nikakvi dokazi iz randomiziranih istraživanja o tome mogu li psihosocijalne intervencije spriječiti razvoj poremećaja mentalnog zdravlja kod osoba koje žive u humanitarnim krizama u zemljama s niskim i srednjim dohotkom. Nije pronađeno dovoljno pouzdanih dokaza o koristima ovih intervencija u smanjenju psihičkih simptoma. Potrebna su veća, dobro provedena istraživanja kako bi se pružili pouzdaniji dokazi o kratkoročnim i dugoročnim učincima psihosocijalnih intervencija u sprječavanju mentalnih poremećaja kod osoba koje žive u zemljama s niskim i srednjim dohotkom pogođenim humanitarnim krizama.

Psihoza je naziv za stanja koja utječu na um, pri kojima ljudi teško razlikuju ono što je stvarno od onoga što nije stvarno. Osoba pritom može vidjeti ili čuti stvari koje drugi ljudi ne mogu vidjeti ni čuti (halucinacije) ili vjerovati u stvari koje nisu istinite (sumanute ideje). Kombinacija halucinacija i sumanutog mišljenja može uzrokovati veliku patnju i promjenu ponašanja. Prva epizoda psihoze je prvi put kada osoba doživi epizodu psihoze. Nedavno nastala psihoza odnosi se na prvih nekoliko godina bolesti nakon što ju je netko prvi put doživio.

Mnogi se ljudi oporave od prve epizode i nikad više ne dožive psihotičnu epizodu.

Timovi za ranu intervenciju specijalizirani su za liječenje nedavno nastale psihoze i nastoje liječiti psihozu što brže i intenzivnije. Intenzivno, rano liječenje psihoze može pomoći većem broju ljudi da nastave s liječenjem i oporave se.

Liječenje u okviru rane intervencije obično traje dvije ili tri godine. Nakon završetka rane intervencije o osobi će se brinuti njezin liječnik ili stručnjaci iz standardnih službi za mentalno zdravlje u zajednici.

Cilj je bio utvrditi je li dulje liječenje (do 5 godina) u specijaliziranim timovima za ranu intervenciju uspješnije u liječenju nedavno nastale psihoze od uobičajenog liječenja u trajanju od dvije ili tri godine nakon kojeg slijedi liječenje u nespecijaliziranim timovima.

Tražena su istraživanja koja su proučavala primjenu duljeg liječenja nedavno nastale psihoze u specijaliziranim timovima za ranu intervenciju.

Tražena su randomizirana kontrolirana istraživanja u kojima je način liječenja ispitanika određen slučajnim odabirom. Ovakva vrsta istraživanja obično daje najpouzdanije dokaze o učincima liječenja.

Na kraju liječenja htjelo se utvrditi:

- koliko se ljudi oporavilo;

- koliko je ljudi prerano prekinulo liječenje;

- koliko je ljudi primljeno u psihijatrijsku bolnicu i na koliko dugo;

- psihotični simptomi i funkcioniranje ljudi (koliko se dobro nose sa svakodnevnim životom); i

- koliko je ljudi preminulo.

Datum pretraživanja dokaza: u ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. listopada 2019. godine.

Pronađena su tri istraživanja provedena u Danskoj, Kanadi i Hong Kongu sa 780 ispitanika (55 % muškaraca; prosječna dob od 20 do 25 godina).

Istraživanja su uspoređivala dulje liječenje (do 5 godina) sa standardnim liječenjem (do 3 godine) od strane tima za ranu intervenciju, nakon čega je slijedilo uobičajeno liječenje (kod vlastitog liječnika ili stručnjaka za mentalno zdravlje u zajednici).

Nije pronađena razlika između standardnog i duljeg liječenja od strane tima za ranu intervenciju u broju osoba koje su se oporavile (procijenjeno prema remisiji simptoma; 3 istraživanja; 780 ispitanika).

Tijekom duljeg liječenja možda manje osoba prerano prekine liječenje nego tijekom standardnog liječenja (2 istraživanja; 380 ispitanika).

Možda nema razlike između standardnog i duljeg liječenja u broju osoba primljenih u psihijatrijsku bolnicu (1 istraživanje; 160 ispitanika) ili u duljini boravka u bolnici (1 istraživanje; 400 ispitanika).

Dulje liječenje možda više smanjuje psihotične simptome nego standardno liječenje (1 istraživanje; 156 ispitanika), ali možda ne poboljšava funkcioniranje osoba (2 istraživanja; 560 ispitanika).

Nije sigurno smanjuje li dulje liječenje broj umrlih u usporedbi sa standardnim liječenjem jer je u istraživanjima zabilježeno vrlo malo smrtnih slučajeva (3 istraživanja; 780 ispitanika).

Ovi će se rezultati vjerojatno promijeniti kada bude dostupno više dokaza. Nije sigurno utječe li dulje liječenje na to koliko osoba prerano prekida liječenje, koliko ih je primljeno u bolnicu i koliko dugo ostaju u bolnici.

Nije sigurno kakav je učinak duljeg liječenja na broj osoba koje su se oporavile, psihotične simptome i funkcioniranje osoba te na broj umrlih. Ovi će se rezultati promijeniti kada bude dostupno više dokaza.

Dulje liječenje nedavno nastale psihoze u specijaliziranim timovima za mentalno zdravlje moglo bi dovesti do toga da manji broj osoba prerano prekine liječenje. Međutim, potrebno je više dokaza kako bi se sa sigurnošću moglo utvrditi je li dulje liječenje općenito bolje od uobičajenog dvogodišnjeg ili trogodišnjeg liječenja.

Psihoza je naziv za stanja koja utječu na um, pri kojima ljudi teško razlikuju ono što je stvarno od onoga što nije stvarno. Osoba pritom može vidjeti ili čuti stvari koje drugi ljudi ne mogu vidjeti ni čuti (halucinacije) ili vjerovati u stvari koje nisu istinite (sumanute ideje). Kombinacija halucinacija i sumanutog mišljenja može uzrokovati veliku patnju i promjenu ponašanja. Prva epizoda psihoze je prvi put kada osoba doživi epizodu psihoze. Nedavno nastala psihoza odnosi se na prvih nekoliko godina bolesti nakon što ju je netko prvi put doživio.

Mnogi se ljudi oporave od prve epizode i nikad više ne dožive psihotičnu epizodu.

Stručnjaci za mentalno zdravlje procjenjuju osobu prije nego što preporuče određeno liječenje. Ovisno o dostupnim službama, mogu uputiti osobe na liječenje:

- timu za mentalno zdravlje u zajednici: stručnjaci za mentalno zdravlje koji pružaju potporu osobama sa složenim problemima mentalnog zdravlja;

- timu za rješavanje kriza: stručnjaci za mentalno zdravlje koji liječe ljude kojima bi inače bilo potrebno liječenje u bolnici; ili

- timu za ranu intervenciju: stručnjaci za mentalno zdravlje koji rade s osobama koje trenutačno imaju ili su nedavno doživjele svoju prvu epizodu psihoze.

Timovi za ranu intervenciju specijalizirani su za liječenje nedavno nastale psihoze i nastoje je liječiti što brže i intenzivnije.

Cilj je bio utvrditi jesu li specijalizirani timovi za ranu intervenciju uspješniji u liječenju nedavno nastale psihoze od ambulantnih timova ili timova za mentalno zdravlje u zajednici koji nisu specijalizirani za njezino liječenje.

Tražena su istraživanja koja su proučavala primjenu timova za ranu intervenciju za liječenje nedavno nastale psihoze u usporedbi sa standardnom skrbi za mentalno zdravlje u zajednici.

Tražena su randomizirana kontrolirana istraživanja u kojima je način liječenja ispitanika određen slučajnim odabirom. Ovakva vrsta istraživanja obično daje najpouzdanije dokaze o učincima liječenja.

Na kraju liječenja htjelo se utvrditi:

- koliko se ljudi oporavilo;

- koliko je ljudi prerano prekinulo liječenje;

- koliko je ljudi primljeno u psihijatrijsku bolnicu i na koliko dugo;

- stanje općeg mentalnog zdravlja i funkcioniranja ljudi (koliko su se dobro nosili sa svakodnevnim životom); i

- koliko je ljudi preminulo.

Datum pretraživanja dokaza: u ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. listopada 2019. godine.

Pronađena su četiri istraživanja u kojima je sudjelovalo 1145 ispitanika (65 % muškaraca; prosječna dob od 23 do 26 godina) s nedavno nastalom psihozom. Istraživanja su uspoređivala liječenje od strane specijaliziranih timova za ranu intervenciju s „uobičajenim liječenjem“ (liječenjem u zdravstvenim službama u zajednici ili od strane ambulantnih timova za mentalno zdravlje).

Istraživanja su provedena u službama za mentalno zdravlje u zajednici u zemljama s visokim dohotkom: Danska, Švedska, Velika Britanija i SAD. Istraživanja su trajala od 18 do 24 mjeseca.

U usporedbi s uobičajenim liječenjem, liječenje od strane tima za ranu intervenciju:

- može pomoći da se više osoba oporavi od psihoze (2 istraživanja; 194 ispitanika);

- vjerojatno smanjuje broj osoba koje prerano prekidaju liječenje (3 istraživanja; 630 ispitanika);

- može smanjiti broj osoba primljenih u psihijatrijsku bolnicu (4 istraživanja; 1145 ispitanika)

- može smanjiti vrijeme provedeno u psihijatrijskoj bolnici (1 istraživanje; 547 ispitanika); i

- može umjereno poboljšati opće funkcioniranje osoba (2 istraživanja; 467 ispitanika).

Nije sigurno utječe li liječenje od strane tima za ranu intervenciju na opće psihotične simptome (2 istraživanja; 304 ispitanika) ili na broj umrlih (3 istraživanja; 741 ispitanik).

Postoji umjerena sigurnost da liječenje od strane tima za ranu intervenciju vjerojatno smanjuje broj osoba koje prerano prekidaju liječenje, iako se taj rezultat može promijeniti kada bude dostupno više dokaza.

Manje je sigurno koliko se osoba oporavi od psihoze ili bude primljeno u psihijatrijsku bolnicu, koliko dugo ostaju u bolnici i poboljšava li se njihovo opće funkcioniranje. Ovi će se rezultati vjerojatno promijeniti kada bude dostupno više dokaza.

Liječenje nedavno nastale psihoze od strane specijaliziranih timova za ranu intervenciju vjerojatno donosi koristi, poput većeg broja osoba koje nastavljaju liječenje i većeg broja osoba koje se oporavljaju.

Izbjeglice, tražitelji azila i interno raseljene osobe prisilni su migranti koji često doživljavaju psihički stres prilikom prisilnog napuštanja svojega doma, tijekom putovanja te u procesu naseljavanja u zemlji domaćinu ili novom okruženju. Promicanje mentalnog zdravlja, prevencija i liječenje problema s mentalnim zdravljem, poput depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja, mogu drukčije djelovati u ovim skupinama ljudi nego u općoj populaciji. Ovaj pregled sustavnih pregleda sažima značajke dostupnih sustavnih pregleda na ovu temu kako bi se utvrdilo koja je istraživačka pitanja najvažnije obraditi u budućim Cochraneovim sustavnim pregledima.

Traženi su sustavni pregledi i protokoli sustavnih pregleda o promicanju mentalnog zdravlja, prevenciji i liječenju problema s mentalnim zdravljem kod izbjeglica, tražitelja azila i interno raseljenih osoba. Promicanje mentalnog zdravlja može, na primjer, uključivati ​​intervenciju za dobrobit djece koja se provodi u razredu. Primjer prevencije je terapija usmjerena na traumu za sprječavanje posttraumatskog stresnog poremećaja. Liječenje može, na primjer, uključivati ​​psihološku terapiju za depresiju. Pronađena su 23 sustavna pregleda i 15 protokola sustavnih pregleda koji su još u izradi. Zajedno su 23 objavljena sustavna pregleda uključivala 336 referenci, od kojih je 175 bilo jedinstvenih istraživanja. Sustavni pregledi su češće obuhvaćali izbjeglice i tražitelje azila nego interno raseljene osobe, a češće su se usmjeravali na odrasle nego na djecu. Veća je pozornost posvećena liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja nego promicanju mentalnog zdravlja, prevenciji ili liječenju depresije ili anksioznosti. U sustavne preglede najčešće su bila uključena istraživanja o kognitivno-bihevioralnoj terapiji, terapiji narativnog izlaganja te integrativnim i interpersonalnim terapijama.

Kvalitetu sustavnih pregleda ograničavali su različiti problemi, od kojih su se mnogi odnosili na nedovoljno jasno izvještavanje o metodologiji sustavnih pregleda.

Dostupni dokazi iz sustavnih pregleda možda ne odgovaraju potrebi za intervencijama utemeljenima na dokazima koje su usmjerene na mentalno zdravlje prisilnih migranata. Autori sustavnih pregleda trebali bi uzeti u obzir važne skupine, poput unutarnje raseljenih osoba, djece te osoba s depresijom ili anksioznošću, kao i važne intervencije, poput onih za promicanje mentalnog zdravlja ili prevenciju te oblike liječenja koji nisu psihološka terapija.

Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda bio je bolje razumjeti koje su intervencije (liječenja) učinkovite i korisne za osobe s konverzivnim i disocijativnim poremećajima. Intervencije koje su razmatrane nisu medicinske. One se odnose na terapijske ili socijalne intervencije.
 
Dosadašnje spoznaje

Konverzivni i disocijativni poremećaji stanja su u kojima se javljaju neobični neurološki simptomi (povezani sa živcima i živčanim sustavom) ili promjene svijesti ili identiteta. Neurološke bolesti ili druga medicinska stanja ne mogu objasniti te kliničke znakove. Često je prisutan psihološki stresor ili trauma, koji utječu na mentalno stanje ili iz njega proizlaze. Simptomi su stvarni i osobama koje ih doživljavaju mogu uzrokovati patnju ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju.

Ovaj sustavni pregled nastoji pomoći osobama s tim poremećajima, kao i kliničarima, donositeljima odluka i zdravstvenim službama koje se bave tim poremećajima.

Koji dokazi postoje o učinkovitosti psihosocijalnih intervencija (povezanih s društvenim čimbenicima te načinom razmišljanja i ponašanja pojedinca) za konverzivne i disocijativne poremećaje?

Pretražene su medicinske baze podataka u razdoblju od 16. srpnja do 16. kolovoza 2019. godine.

Pročitana su 3048 sažetka članaka, a 17 istraživanja zadovoljilo je kriterije koji se odnose na stanja, skupine ljudi, intervencije i vrste istraživanja obuhvaćene ovim sustavnim pregledom.

U 17 istraživanja sudjelovalo je 894 ispitanika, a svako je istraživanje bilo relativno malo. 

U tijeku su nova istraživanja koja će biti uključena u buduće obnovljene verzije ovog sustavnog pregleda.

Istraživanja su provedena u devet različitih zemalja diljem svijeta i uključivala su odrasle osobe u dobi od 18 do 80 godina kojima je u bilo kojem trenutku postavljena dijagnoza konverzivnog ili disocijativnog poremećaja. Neka su istraživanja provedena u psihijatrijskim ili neurološkim ustanovama. U nekim su istraživanjima sudjelovale osobe koje su već bile hospitalizirane, a u drugima osobe koje su dolazile u ambulante. 

Sve su uključene intervencije bile psihosocijalne, što znači da su bile usmjerene na psihološke ili socijalne pristupe, kao što su terapija, hipnoza ili jednostavno poučavanje osoba o njihovoj bolesti. Broj terapijskih susreta se razlikovao.

U svim uključenim istraživanjima intervencija je uspoređena s kontrolnom skupinom kako bi se utvrdilo jesu li intervencije imale ikakav učinak. Osobe u kontrolnim skupinama primale su drukčiju psihosocijalnu intervenciju ili lijekove, odnosno dobivale su uobičajenu skrb koju bi primale da imaju isto stanje, ali ne sudjeluju u istraživanju.

Primarni ishod bio je smanjenje fizičkih znakova.

Ispitan je učinak različitih vrsta psihosocijalnih intervencija, od hipnoze do bihevioralne terapije. Nijedno istraživanje nije provedeno na dovoljno visokoj metodološkoj razini da bi se na temelju njegovih rezultata mogli donijeti pouzdani zaključci.

Na kraju liječenja zabilježeno je smanjenje fizičkih znakova nakon primjene triju intervencija.

Hipnoza je smanjila težinu oštećenja u usporedbi s izostankom liječenja tijekom čekanja na terapiju. Bihevioralna terapija, primijenjena uz uobičajenu skrb kod hospitaliziranih osoba, smanjila je broj napadaja tjedno i težinu simptoma u usporedbi s uobičajenom skrbi bez dodatne terapije. Psihoterapija kojoj je prethodio motivacijski intervju, odnosno terapija razgovorom čiji je cilj pomoći osobi da prevlada neodlučnost ili nesigurnost i razvije pozitivniji stav, smanjila je učestalost napadaja u usporedbi sa samom psihoterapijom.

Većina uključenih istraživanja imala je metodološke nedostatke, a kvaliteta dokaza na temelju kojih je procijenjena učinkovitost različitih načina liječenja ocijenjena je niskom ili vrlo niskom. Zbog niske kvalitete dokaza nije moguće reći koliko su rezultati pouzdani.

Rezultati meta-analize i prikazi rezultata pojedinačnih istraživanja upućuju na nedostatak dokaza o učincima bilo koje psihosocijalne intervencije za liječenje konverzivnih i disocijativnih poremećaja u odraslih. Stoga se na temelju uključenih istraživanja ne mogu donijeti zaključci o mogućim koristima ili štetnim učincima.

Međutim, pregled pokazuje da su istraživanja u ovom području moguća.

Prijelom kuka ozljeda je koja se javlja prvenstveno u starijih osoba, a obično je uzrokovana padom. Može utjecati na sposobnost osobe da hoda, obavlja aktivnosti svakodnevnog života i ostane samostalna. Prijelom kuka češći je u osoba s demencijom, a tim osobama oporavak može biti teži jer imaju veći rizik od pogoršanja smetenosti i razvoja dodatnih komplikacija nakon operacije, poput dekubitusa i infekcija prsnog koša. Također im može biti teže izraziti bol i nelagodu.

Cilj je bio saznati mogu li različiti načini liječenja osoba s demencijom nakon prijeloma kuka utjecati na uspješnost njihova oporavka i povezane troškove oporavka. Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled.

Tražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja (vrsta ispitivanja u kojem se ispitanici slučajnim odabirom raspoređuju u jednu od dvije ili više skupina liječenja) u kojima je uspoređen bilo koji model poboljšane skrbi i rehabilitacije za osobe s demencijom nakon prijeloma kuka s uobičajenom skrbi koja se pruža u ustanovi u kojoj se provodi ispitivanje. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 16. listopada 2019. godine.

Pronađeno je sedam ispitivanja u kojima je sudjelovalo ukupno 555 osoba s demencijom nakon prijeloma kuka. U pet ispitivanja uspoređen je poboljšani interdisciplinarni program rehabilitacije i skrbi, u kojem su različiti zdravstveni djelatnici surađivali u bolnici i zajednici ili samo u bolnici, s uobičajenom bolničkom skrbi. U dva ispitivanja uspoređena je bolnička skrb koju je vodio gerijatar sa skrbi koju je vodio ortopedski kirurg.

U osoba s demencijom koje nakon prijeloma kuka primaju poboljšanu skrb i rehabilitaciju u bolnici mogao bi biti manji rizik od razvoja delirija. Kada skrb vodi gerijatar, boravak u bolnici mogao bi biti tri do četiri dana kraći nego kada skrb vodi ortopedski kirurg. Nema podataka o učinku bilo kojeg modela skrbi na kvalitetu života, a nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi ni njihove učinke na druge važne ishode, kao što su sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti, ponovno stjecanje pokretljivosti, kognitivne funkcije, bol, smrtnost ili vjerojatnost povratka na mjesto na kojem je osoba živjela prije prijeloma.

Glavni problemi s dokazima bili su to što je većina istraživanja bila mala i što su njihovi rezultati mogli biti podložni pristranosti. Većina rezultata ovog sustavnog pregleda vrlo je nesigurna. Nijedan od modela skrbi nije bio posebno osmišljen za osobe s demencijom. Svi podatci uključeni u ovaj sustavni pregled potječu od osoba s demencijom koje su sudjelovale u većim ispitivanjima provedenima na svim starijim osobama s prijelomima kuka, iako osobe s demencijom mogu imati posebne potrebe.

Proučavani modeli skrbi mogli bi donijeti određene koristi, ali trenutačno dostupna istraživanja nisu dovoljna za utvrđivanje najboljih načina skrbi za osobe s demencijom nakon operacije prijeloma kuka.

Može li se terapijom simulirane prisutnosti (SPT) liječiti problematično ponašanje i poboljšati kvaliteta života osoba s demencijom?

Demencija je bolest koja se najčešće javlja među starijim osobama i kod koje se pamćenje i druge moždane funkcije pogoršavaju te ljudi postupno postaju ovisni o tuđoj skrbi. Mnogi ljudi s demencijom, posebno u kasnijim fazama, ponekad pokazuju znakove uznemirenosti ili se ponašaju na načine koje njihovi skrbnici teško podnose. Postoji veliki interes za pronalaženje načina njenog liječenja bez uporabe lijekova. Terapija simulirane prisutnosti vrsta je liječenja koja se uglavnom upotrebljava u domovima za starije i nemoćne. To uključuje reproduciranje personaliziranih videozapisa ili audio snimki članova obitelji osobi s demencijom kada je uznemirena ili pod stresom.

Tražili smo ispitivanja koja su uspoređivala SPT s uobičajenom njegom ili s nekim drugim načinom liječenja. Idealno bi bilo da su osobe s demencijom nasumično raspoređene u jednu ili drugu skupinu liječenja, ali uključili smo i ispitivanja čak i ako raspodjela u skupine liječenja nije bila strogo nasumična.

Pronašli smo tri ispitivanja koja su zadovoljila naše kriterije uključivanja. Svih 144 ispitanika živjelo je u domovima za starije i nemoćne osobe. Većina su bile žene s prosječnom dobi preko 80 godina i teškom demencijom. Način primjene SPT-a bio je drugačiji u svakom ispitivanju. U svim ispitivanjima korišteno je više od jednog usporednog načina liječenja, a koji su se razlikovali između ispitivanja. Sva su ispitivanja pokušala izmjeriti učinak na uznemireno ponašanje, ali uz uporabu različitih pristupa.

Budući da su se ispitivanja međusobno veoma razlikovala, nismo mogli objediniti rezultate. Pojedinačno, svako ispitivanje izvijestilo je o različitim metodama za procjenu učinka SPT-a na probleme u ponašanju, a rezultati su se razlikovali ovisno o metodi korištenoj za mjerenje ishoda.

Ni jedno od istraživanja nije procjenjivalo kvalitetu života, učinak na svakodnevne aktivnosti, učinak na skrbnike ili vjerojatnost odustajanja ispitanika od istraživanja.

Istraživanja su bila mala i svako je imalo problem s metodama, što je moglo utjecati na objektivnost njihovih rezultata. Stoga smatramo da je ukupna kvaliteta dokaza vrlo niska, što znači da uopće ne možemo biti sigurni u rezultate.

Nije provedeno dovoljno visokokvalitetnih istraživanja koja bi nam omogućila da procijenimo može li SPT pomoći osobama s demencijom koje su u uznemirene ili pod stresom.

Cilj je bio utvrditi jesu li intervencije kognitivnog treninga učinkovite u poboljšanju kognitivnih funkcija (mišljenja) kod osoba s demencijom uzrokovanom Parkinsonovom bolešću ili blagim kognitivnim oštećenjem.

Otprilike 60 % do 80 % osoba s Parkinsonovom bolešću (PB) razvije određeni stupanj kognitivnog oštećenja, što znači da mogu imati poteškoća s razmišljanjem i rasuđivanjem, pamćenjem, jezikom ili percepcijom. Ako su te poteškoće dovoljno ozbiljne da utječu na sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti, tada se kaže da osoba ima demenciju povezanu s Parkinsonovom bolešću (PBD). Ako osoba ima kognitivnih poteškoća, ali to bitno ne utječe na njezino obavljanje svakodnevnih aktivnosti, smatra se da ima blago kognitivno oštećenje povezano s Parkinsonovom bolešću (PD-MCI). Kognitivni trening uključuje vježbanje kognitivnih vještina, poput pamćenja, pažnje i jezika, pomoću određenih zadataka. Kognitivni trening mogao bi pomoći osobama s PDD-om ili PD-MCI-jem da održe bolje kognitivne vještine.

U ovom je sustavnom pregledu ispitano je li kognitivni trening učinkovit u poboljšanju ishoda kao što su ukupne kognitivne vještine („globalna kognicija”), pamćenje, pažnja ili sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti kod osoba s Parkinsonovom bolešću i demencijom ili blagim kognitivnim oštećenjem. Pretražena je medicinska literatura kako bi se pronašla istraživanja u kojima su uspoređene osobe koje su primale intervenciju kognitivnog treninga s osobama koje je nisu primale („kontrolna skupina”). Uključena su samo istraživanja u kojima je odluka o tome hoće li netko primiti intervenciju kognitivnog treninga donesena nasumično. Takva se istraživanja nazivaju randomiziranim kontroliranim kliničkim ispitivanjima i smatraju se najnepristranijom metodom za provjeru učinkovitosti liječenja. Druge vrste istraživanja nisu uključene.

Uključeno je sedam istraživanja u kojima je ukupno 225 ispitanika nasumično raspoređeno u skupinu koja je primala kognitivni trening ili u kontrolnu skupinu. Liječenje je trajalo od četiri do osam tjedana. Sve intervencije kognitivnog treninga provodile su se putem računala. Kontrolne skupine nisu primale nikakvu intervenciju ili su primale kontrolnu intervenciju, kao što su jezične ili motoričke vježbe ili sudjelovanje u rekreacijskim aktivnostima. Nije utvrđena razlika između ispitanika koji su primali kognitivni trening i ispitanika u kontrolnim skupinama kad je riječ o općim kognitivnim sposobnostima ubrzo nakon završetka liječenja. Nije bilo uvjerljivih dokaza o koristi za pojedine kognitivne vještine, a nije utvrđena ni korist u obavljanju svakodnevnih aktivnosti ni u kvaliteti života. Međutim, ovi su se rezultati temeljili na malom broju ispitanika u malom broju istraživanja. Kvaliteta dokaza u cjelini bila je niska, što znači da bi se rezultati daljnjih istraživanja mogli razlikovati od rezultata ovog sustavnog pregleda.

Nije bilo pouzdanih dokaza da je kognitivni trening koristan za osobe s Parkinsonovom bolešću i demencijom ili blagim kognitivnim oštećenjem. Uključena istraživanja bila su mala i imala su nedostatke koji su mogli utjecati na rezultate. Kvaliteta dokaza bila je niska i potrebna su daljnja istraživanja prije nego što se sa sigurnošću može utvrditi je li kognitivni trening učinkovit za ovu skupinu osoba.

Pojmovi „kognicija” i „kognitivna funkcija” opisuju sve mentalne aktivnosti povezane s razmišljanjem, učenjem, pamćenjem i komunikacijom. Normalne promjene kognitivnih funkcija javljaju se sa starenjem. Postoje i bolesti koje utječu na kogniciju, prvenstveno demencija, koja je sve češća s porastom životne dobi, počevši od otprilike 65. godine. Poznato je da se kontinuirano bavljenje mentalnim aktivnostima tijekom života povezuje s nižim rizikom za demenciju. Stoga se pretpostavlja da bi poticanje mentalne aktivnosti moglo biti učinkovit način održavanja dobrih kognitivnih funkcija sa starenjem. Kognitivni trening sastoji se od skupa standardiziranih zadataka namijenjenih „vježbanju mozga” na različite načine. Programi kognitivnog treninga često se provode putem računala ili mobilnih uređaja, tako da osobe mogu samostalno vježbati kod kuće. Ti su programi sve češće dostupni u obliku komercijalnih paketa koji se reklamiraju široj javnosti. Cilj je bio utvrditi je li dugotrajna primjena kompjuteriziranog kognitivnog treninga (KKT) učinkovit način održavanja dobrih kognitivnih funkcija kod osoba u dobi od 65 i više godina.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 15. ožujka 2018. godine. Pretražena su ispitivanja u kojima su uspoređene kognitivne funkcije osoba u dobi od 65 ili više godina koje su sudjelovale u kompjuteriziranom kognitivnom treningu najmanje 12 tjedana s kognitivnim funkcijama kontrolne skupine koja nije sudjelovala u takvom treningu. Svi ispitanici trebali su biti kognitivno zdravi na početku ispitivanja. Kako bi usporedba bila što pravednija, ispitanici su trebali biti nasumično raspoređeni u skupinu koja je provodila kognitivni trening ili u kontrolnu skupinu. Prvenstveno su se željele procijeniti ukupne kognitivne funkcije. Odabir tromjesečnog trajanja intervencije bio je donekle proizvoljan, ali smatralo se da vrlo kratke intervencije vjerojatno neće imati dugotrajne učinke te su se željele proučiti intervencije koje se mogu provoditi tijekom duljeg razdoblja.

U sustavni pregled uključeno je osam ispitivanja s ukupno 1183 ispitanika. U pet ispitivanja kompjuterizirani kognitivni trening provodio se tijekom tri mjeseca, u dva tijekom četiri mjeseca, a u jednom tijekom šest mjeseci. Kompjuterizirani kognitivni trening uspoređen je s drugim aktivnostima, poput gledanja edukativnih videozapisa, i s izostankom bilo kakve aktivnosti. Ispitani su učinci na ukupne kognitivne funkcije i na određene kognitivne funkcije, poput pamćenja i brzine razmišljanja. Sva uključena istraživanja imala su određene nedostatke u ustroju koji su mogli pristrano utjecati na rezultate. Općenito, procijenjeno je da je kvaliteta pronađenih dokaza niska ili vrlo niska. To znači da se u rezultate ne može imati dovoljno povjerenja te da bi buduća istraživanja mogla pokazati drukčije rezultate. Kompjuterizirani kognitivni trening može neznatno poboljšati ukupne kognitivne funkcije nakon 12 tjedana treninga. Međutim, nisu pronađeni dokazi o trajnom učinku 12 mjeseci nakon intervencije. Nije bilo moguće donijeti zaključke ili je pronađeno malo dokaza da kompjuterizirani kognitivni trening, u usporedbi s drugim aktivnostima, može imati značajan učinak na većinu ispitanih specifičnih kognitivnih funkcija. U najduljem ispitivanju utvrđeno je da bi šestomjesečni kompjuterizirani kognitivni trening mogao imati povoljan učinak na pamćenje u usporedbi s izostankom bilo kakve aktivnosti. Nijedno od uključenih ispitivanja nije izvijestilo o učincima kognitivnog treninga na kvalitetu života ili svakodnevne aktivnosti, a nijedno nije prijavilo štetne učinke treninga.

U usporedbi s drugim aktivnostima, kompjuterizirani kognitivni trening može dovesti do neznatno boljih ukupnih kognitivnih funkcija nakon 12 tjedana treninga, ali nisu pronađeni dokazi da se taj učinak zadržava i godinu dana poslije. U usporedbi s izostankom bilo kakve aktivnosti, kompjuterizirani kognitivni trening može neznatno poboljšati pamćenje nakon šest mjeseci treninga. Iako su isključena ispitivanja s manje od 12 tjedana treninga, uključena ispitivanja i dalje su bila prilično kratka za procjenu dugoročnih učinaka tijekom starenja. Ograničenje ovog sustavnog pregleda jest to što nisu uključena neka ispitivanja s kraćim razdobljima treninga u kojima su se ispitivali dugotrajni učinci, pa je moguće da su propušteni neki korisni dokazi. U mnogim objavljenim istraživanjima proučavalo se računalno vježbanje. Teško je steći cjelovit uvid u tu opsežnu literaturu. U budućnosti bi moglo biti korisnije razvrstavati ispitivanja prema trajanju učinaka treninga, a ne prema trajanju samog treninga.

Uvod Delirij je ozbiljna komplikacija mnogih bolesti koja se najčešće javlja kod male djece i starijih osoba. Obično se očituje kao nagla promjena u ponašanju ili mentalnom stanju osobe. Drugi naziv za to stanje jest „akutno konfuzno stanje”. Osobe s delirijem možda ne znaju gdje se nalaze, koliko je sati ili što im se događa. Mogu imati zastrašujuća iskustva, poput vrlo živopisnih halucinacija. Mogu postati nemirni ili usporeni i neaktivni. Delirij može biti vrlo uznemirujući za osobe koje ga doživljavaju i za one koji se o njima brinu. Istraživanja pokazuju da se delirij razvije u otprilike trećine pacijenata na općim bolničkim odjelima. To je česta komplikacija nakon operacije (npr. javlja se u čak 60 % osoba operiranih zbog prijeloma kuka). Posljedice delirija mogu dugo trajati. U starijih osoba delirij može dovesti do duljeg boravka u bolnici te je povezan s povećanim rizikom od smrti, onesposobljenosti, gubitka samostalnosti i razvoja demencije u kasnijoj dobi. To znatno povećava troškove zdravstvene zaštite.

Benzodiazepini su lijekovi koji se često primjenjuju kao sedativi. Ponekad ih zdravstveni radnici propisuju za liječenje delirija kada drugi načini liječenja nisu pomogli. Trenutačno nije jasno jesu li benzodiazepini učinkoviti u liječenju osoba s delirijem ili im mogu naštetiti.

Istraživačko pitanje Pacijentima su potrebne brojnije i bolje mogućnosti liječenja delirija. Cilj je bio utvrditi jesu li benzodiazepini korisna mogućnost liječenja delirija u bilo kojem zdravstvenom okruženju, osim u jedinicama intenzivne skrbi (pacijenti u jedinicama intenzivne skrbi vrlo su teško bolesni i možda im je potrebno drugačije liječenje). Kako bi se pronašao najbolji odgovor, tražena su istraživanja u kojima su istraživači uspoređivali neki benzodiazepin s drugim lijekom ili s lažnim lijekom koji ne sadrži djelatne tvari (placebom). Kako bi usporedba bila pravedna, svi ispitanici u istraživanjima morali su imati jednake izglede (poput bacanja novčića) za primanje benzodiazepina ili drugog liječenja.

Datum pretraživanja dokaza U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 10. travnja 2019. godine.

Značajke istraživanja Pronađena su samo dva mala istraživanja prikladna za uključenje u ovaj sustavni pregled. U jednom istraživanju svih 58 ispitanika imalo je uznapredovali rak. Ispitanici su liječeni u specijaliziranoj jedinici palijativne skrbi. U istraživanju je uspoređen lorazepam (benzodiazepin) s placebom. U drugom istraživanju svih 30 ispitanika imalo je AIDS (sindrom stečene imunodeficijencije). Liječeni su na općim bolničkim odjelima. U ovom istraživanju lorazepam je uspoređen s dva različita lijeka koji se ponekad primjenjuju za liječenje delirija.

Ključni rezultati U dva uključena istraživanja nisu utvrđene značajne koristi za ispitanike koji su uzimali lorazepam umjesto drugog liječenja. Ispitanici koji su ga uzimali nisu imali bolje ishode liječenja. Nema pouzdanih dokaza da je lorazepam bio štetniji od drugog liječenja, ali u istraživanju ispitanika s AIDS-om liječenje lorazepamom prekinuto je nakon što se kod prvih šest osoba koje su ga primile pojavila ozbiljna nuspojava. Budući da su pronađena samo dva prikladna istraživanja, a oba su uključivala mali broj ispitanika, nije moguće donijeti pouzdane zaključke. Trenutačno nema dovoljno kvalitetnih dokaza na temelju kojih bi se moglo zaključiti treba li benzodiazepine primjenjivati za liječenje osoba s delirijem. Kliničari, pacijenti i osobe koje se o njima brinu trebaju biti svjesni nedostatka dokaza. Potrebno je više istraživanja, osobito onih koja uključuju starije osobe na općim medicinskim i kirurškim odjelima, gdje se liječi većina slučajeva delirija.

Obiteljsko nasilje (fizičko, emocionalno i seksualno nasilje te kontrolirajuće ponašanje partnera ili bivšeg partnera) rašireno je u cijelom svijetu i uzrokuje dugotrajne emocionalne i fizičke zdravstvene probleme. Terapije psihološkog savjetovanja (savjetovanje koje provode educirani stručnjaci) mogu poboljšati mentalno zdravlje žena i omogućiti im da se usredotoče na izradu sigurnosnih planova, pronalaženje izvora pomoći za sebe i svoju djecu te da u konačnici pobjegnu od obiteljskog nasilja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kraja listopada 2019. godine. Pretražena su ispitivanja u kojima je uspoređena skupina žena koje su preživjele obiteljsko nasilje i primale terapiju psihološkog savjetovanja sa skupinom žena koje je nisu primale, radi procjene sigurnosti i učinkovitosti takvih terapija.

Žene su nasumično raspoređene u jednu skupinu (intervencijsku skupinu) ili drugu (usporednu skupinu). Pronađena su 33 istraživanja koja su uključivala 5517 žena prosječne dobi od 37 godina, od kojih su dvije trećine bile nezaposlene. Polovica žena bila je u braku ili je živjela s partnerom, a kod polovice žena obiteljsko se nasilje dogodilo tijekom prethodnih 12 mjeseci. Psihološke terapije uglavnom su se provodile licem u lice, ali su se razlikovale prema trajanju liječenja (od dvije do 50 terapijskih seansi) i osoblju koje ih je provodilo (socijalni radnici, medicinske sestre, psiholozi, djelatnici javnog zdravstva, obiteljski liječnici i istraživači). Žene su za sudjelovanje u istraživanjima pozivane iz zdravstvenih ustanova, društvenih centara te skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. U 19 istraživanja mjerila se depresija u žena, u dva se procjenjivala samoefikasnost (vjeruju li žene da su sposobne promijeniti svoj život), a u svim se istraživanjima bilježilo odustajanje od sudjelovanja u skupinama. Broj odustajanja upotrijebljen je za mjerenje štetnih učinaka. U većini istraživanja žene su praćene tijekom šest mjeseci od početka istraživanja.

Pronađeni su dokazi da psihološke terapije vjerojatno smanjuju depresiju i mogu smanjiti simptome tjeskobe u žena koje su doživjele obiteljsko nasilje, šest do 12 mjeseci nakon terapije. Čini se da terapije psihološkog savjetovanja ne uzrokuju štetne posljedice. Međutim, nije sigurno poboljšavaju li psihološke terapije samoefikasnost, mentalno zdravlje, kvalitetu života i društvenu podršku te povećavaju li korištenje zdravstvene skrbi i usluga za žrtve obiteljskog nasilja i izradu sigurnosnih planova, odnosno smanjuju li posttraumatski stresni poremećaj i ponovnu izloženost bilo kojem obliku obiteljskog nasilja.

Općenito je potrebno više ispitivanja s dosljedno mjerenim ishodima u sličnim vremenskim točkama praćenja jer nije bilo moguće objediniti veći dio istraživanja kako bi se dobila cjelovita slika. Stoga, iako psihološke terapije mogu pomoći ženama koje doživljavaju obiteljsko nasilje u poboljšanju emocionalnog zdravlja, što im zauzvrat može pomoći u zadovoljavanju trajnih potreba za sigurnošću i podrškom te u cjelovitom oporavku od složenih trauma, nije sigurno poboljšavaju li psihološke terapije i te aspekte njihova života.

– Psihološke terapije (ponekad poznate kao terapije razgovorom) mogu biti učinkovitije u liječenju simptoma depresije od pristupa koji ne uključuju terapiju kod starijih osoba koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb (npr. domovima za starije i nemoćne osobe i ustanovama za potpomognuto stanovanje).

– Psihološke terapije mogu biti učinkovitije od pristupa koji ne uključuju terapiju i u kratkoročnom poboljšanju kvalitete života i psihološke dobrobiti (emocionalnog zdravlja i cjelokupnog funkcioniranja pojedinca).

– Zbog nedostatnih dokaza nisu jasne šire koristi psiholoških terapija ni njihovi dugoročni učinci.

Željelo se saznati jesu li psihološke terapije korisne u liječenju depresije u ustanovama za dugotrajnu skrb.

Depresija je česta među starijim osobama koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb. Ovoj populaciji se često propisuju lijekovi za liječenje depresije. Psihološke terapije mogu biti održiva alternativa.

Psihološke terapije za liječenje depresije kod osoba koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb uključuju bihevioralnu terapiju, kognitivno-bihevioralnu terapiju i terapiju reminiscencijom.

Pretražena su istraživanja u kojima su psihološke terapije za starije osobe s depresijom koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb uspoređene s alternativnim pristupima skrbi. Ispitani su ishodi nakon završetka terapije te tijekom kratkoročnog (do tri mjeseca), srednjoročnog (tri do šest mjeseci) i dugoročnog praćenja (više od šest mjeseci).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 19 istraživanja koja su uključivala ukupno 873 ispitanika s depresijom. Većina istraživanja uspoređivala je kognitivno-bihevioralnu terapiju, bihevioralnu terapiju ili terapiju reminiscencijom s uobičajenom skrbi ili s pristupima u kojima su štićenici dobivali sličnu razinu pažnje (na primjer, prijateljskim posjetima volontera ili grupama za raspravu o aktualnim događajima).

Utvrđeno je da psihološke terapije mogu biti učinkovitije od drugih pristupa u smanjenju simptoma depresije neposredno nakon završetka terapije i tijekom razdoblja do šest mjeseci. Taj učinak nije bio toliko izražen u istraživanjima u kojima su se psihološke terapije uspoređivale s pristupima u kojima se starijim osobama u ustanovama za dugotrajnu skrb posvećivalo više pažnje.

Psihološke terapije mogu poboljšati kvalitetu života i psihološku dobrobit starijih osoba do tri mjeseca nakon terapije, no nisu pronađeni dokazi da smanjuju simptome anksioznosti kod starijih osoba s depresijom.

Pouzdanost dokaza vrlo je ograničena jer je većina istraživanja uključivala mali broj ispitanika i primjenjivala nepouzdane metode.

S obzirom na starenje stanovništva i predviđeni porast broja starijih osoba kojima će biti potrebna dugotrajna skrb, hitno su potrebna visokokvalitetna klinička ispitivanja učinkovitosti liječenja depresije.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2021. godine.

Željeli su se ispitati učinci liječenja kroničnog (koji traje dulje od šest tjedana) svrbeža nepoznatog uzroka kod djece i odraslih. Procijenjena su sva liječenja, pod uvjetom da su uspoređena međusobno ili s placebom (identičnim, ali neaktivnim liječenjem), lažnim liječenjem ili izostankom liječenja (ili ekvivalentom, npr. listom čekanja). Posebno su procijenjeni sigurnost liječenja i intenzitet svrbeža, kako su ih prijavili ispitanik ili roditelj.

Svrbež je neugodan osjet koji izaziva potrebu za češanjem. Može biti uzrokovano bolestima kože ili drugih dijelova tijela. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do srpnja 2019. godine. Cilj je bio utvrditi učinke lijekova i drugih načina liječenja (npr. fototerapije) koji se primjenjuju za liječenje svrbeža nepoznatog uzroka.

Uključeno je jedno istraživanje (257 ispitanika) u kojem su ispitani sigurnost i učinkovitost triju različitih doza lijeka serlopitanta (5 mg, 1 mg i 0,25 mg, koje su se uzimale na usta jednom dnevno tijekom šest tjedana) u usporedbi s placebom za liječenje teškog kroničnog svrbeža (ispitanici su imali rezultat od najmanje 7 cm na vizualnoj analognoj ljestvici (VAS)). Dob uključenih ispitanika bila je od 18 do 65 godina; 60,6 % bile su žene, 55 % ispitanika imalo je svrbež nepoznatog podrijetla, a približno 45 % imalo je dermatološku dijagnozu (atopijski dermatitis/ekcem 37,3 %, psorijaza 6,7 %, akne 3,6 % te druge dijagnoze). Ovo je istraživanje financirala farmaceutska tvrtka, a provedeno je u 25 centara u Sjedinjenim Američkim Državama (kliničkim istraživačkim centrima i na sveučilištima). Istraživanje je trajalo ukupno 10 tjedana (šest tjedana liječenja i četiri tjedna praćenja nakon završetka liječenja).

Nije bilo istraživanja prikladnih za uključenje u ovaj sustavni pregled koja bi se bavila glavnim načinima liječenja čija je učinkovitost bila predmet procjene, uključujući emolijentne kreme, rashladne losione, lokalne kortikosteroide (skupinu steroidnih hormona) ili antidepresive, sistemske antihistaminike (lijekove koji se primjenjuju za ublažavanje simptoma alergija) ili antidepresive, antikonvulzive (lijekove protiv epileptičkih napadaja) te fototerapiju.

U usporedbi s ispitanicima koji su primali placebo, ispitanici koji su primali serlopitant u dozama od 0,25 mg, 5 mg i 1 mg mogli bi imati veću vjerojatnost smanjenja intenziteta svrbeža, prema vlastitoj procjeni (dokazi niske razine pouzdanosti). Međutim, za serlopitant u dozama od 1 mg i 0,25 mg raspon mogućih rezultata upućuje na to da bi razlika između skupina mogla biti mala ili da razlike uopće nema.

Zbog vrlo niske razine pouzdanosti dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi učinke serlopitanta (u sve tri doze) na nuspojave, kvalitetu života povezanu sa zdravljem i poremećaje spavanja.

Najčešće prijavljene nuspojave bile su pospanost, proljev, glavobolja i infekcija gornjih dišnih putova, među ostalim.

Svi su ishodi mjereni na kraju liječenja (šest tjedana od početne procjene), osim štetnih događaja, koji su praćeni tijekom cijelog istraživanja.

U uključenom istraživanju nisu prikazani učinci ovog lijeka na depresiju i zadovoljstvo ispitanika.

Pouzdanost dokaza o intenzitetu svrbeža prema procjeni ispitanika bila je niska jer je 45 % ispitanika imalo prepoznatu kožnu bolest, a 55 % svrbež nejasnog uzroka. Osim toga, broj ispitanika u istraživanju bio je malen, a ishodi su se rijetko javljali ili su rezultati bili neprecizni ili bez značaja. Stoga je postojala opasnost od slučajnih pogrešaka u istraživanju.

Pouzdanost dokaza bila je vrlo niska za tri ishoda (štetne događaje, kvalitetu života i poremećaje spavanja) zbog dodatnih razloga za zabrinutost, uključujući činjenicu da mjerenje tih ishoda nije bilo unaprijed planirano. Također, nisu bili dostupni podatci na temelju kojih bi se mogla procijeniti pristranost zbog nedostajućih podataka za ishod koji se odnosi na poremećaje spavanja.

Samoubojstva u cestovnom prometu teško je razlikovati od smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama i stoga ne postoje službeni podaci za ovu vrstu samoubojstva. Ograničavanje pristupa smrtonosnim metodama koje se koriste za samoubojstvo (tzv. ograničavanje sredstava) važna je univerzalna ili populacijska strategija za sprječavanje samoubojstva. Iako postoje dokazi da su mjere ograničavanja pristupa učinkovit pristup sprječavanju samoubojstava, dokazi o njihovoj učinkovitosti u sprječavanju samoubojstava na cestama nisu dovoljno pouzdani. Stoga je cilj ovog sustavnog pregleda bio istražiti učinak ograničavanja pristupa na samoubojstva na cestama.

Pretraženo je nekoliko medicinskih baza podataka kako bi se pronašla istraživanja u kojima je procijenjen učinak ograničavanja pristupa sredstvima za samoubojstvo na cestama. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2020. godine. Pretraženi su i međunarodni registri ispitivanja kako bi se pronašla neobjavljena istraživanja i istraživanja koja su u tijeku. Glavni ishodi od interesa bili su samoubojstvo te pokušaj samoubojstva ili samoozljeđivanje.

Nije bilo istraživanja prikladnih za uključenje u ovaj sustavni pregled. Stoga nije moguće donijeti zaključke o učinkovitosti intervencija za ograničavanje pristupa sredstvima za sprječavanje samoubojstava na cestama. Utvrđivanje namjere počinjenja samoubojstva glavni je problem kod smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama. Stoga su potrebni jasni i objektivni kriteriji kako bi se ova metoda samoubojstva mogla bolje prepoznati, istražiti i preciznije razumjeti. Potrebno je povećati svijest o samoubojstvima na cestama u okviru aktivnosti za sprječavanje samoubojstava te uključiti tu temu u buduće vladine politike za sprječavanje samoubojstava. Hitno su potrebna kvalitetna istraživanja kojima bi se ispitala učinkovitost intervencija za sprječavanje samoubojstava na cestama.