• Dodatak luteina i zeaksantina vjerojatno smanjuje ozbiljne očne bolesti kod nedonoščadi.

• Nisu pronađeni dokazi o bilo kakvim drugim jasnim korisnim ili štetnim učincima intervencija u smanjenju probavnih problema (želudac/probavni sustav) ili problema s mozgom kod nedonoščadi. Međutim, svih pet istraživanja provedeno je u Italiji i SAD-u.

• Buduća istraživanja trebala bi se provoditi u različitim zemljama i okruženjima. Ova istraživanja trebala bi procijeniti važne ishode kao što su smrt, problemi s probavom ili mozgom, sepsa (infekcija krvi) i neurorazvojni ishodi.

Prijevremeno rođena djeca rađaju se ranije, prije punih devet mjeseci trudnoće. Mogu patiti od bolesti jer im organi nisu u potpunosti razvijeni. Problemi se mogu pojaviti u njihovim očima, mozgu i probavi (želudac i probavni sustav). Problem s očima može biti retinopatija nedonoščadi (dodatne krvne žile u očima, što može dovesti do sljepoće), probavni problem može biti nekrotizirajući enterokolitis (upala crijeva), a problem s mozgom može biti intraventrikularno krvarenje (krvarenje u mozgu). Brojni su čimbenici koji pridonose ovim problemima, ali jedan od njih je i višak kisika. Dodatci prehrani s antioksidativnim svojstvima možda mogu pomoći u smanjenju negativnog utjecaja ovih problema.

Dosadašnje spoznaje
Lutein i zeaksantin su tvari koje proizvode biljke, alge, bakterije i gljive, a ljudi ih unose jedući te namirnice. Lutein i zeaksantin imaju antioksidativna svojstva i prisutni su u mnogim vrstama hrane. Prije i nakon rođenja, bebe prirodno dobivaju lutein i zeaksantin: prije rođenja kroz pupčanu vrpcu (cijev koja povezuje bebu s majkom) i nakon rođenja kroz majčino mlijeko. Antioksidativna svojstva luteina i zeaksantina mogu pridonijeti poboljšanju zdravlja, pomažući tijelu u borbi protiv utjecaja viška kisika. Međutim, količina luteina i zeaksantina koju bebe primaju hranjenjem možda neće biti dovoljna. Stoga se u ovom pregledu razmatra davanje dodatnog (suplementarnog) luteina i zeaksantina novorođenčadi te ispituje poboljšava li to ishode u prijevremeno rođene djece.

Željelo se saznati može li davanje dodatne količine luteina i zeaksantina nedonoščadi (više nego što dobivaju u mlijeku) smanjiti pojavu problema s očima, plućima, želucem i mozgom.

Također se željelo saznati uzrokuje li davanje dodatnog luteina i zeaksantina nedonoščadi bilo kakve štetne učinke, kao što su promjena boje kože i toksičnost za oči i bubrege.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala dodatak luteina i zeaksantina s izostankom takvog liječenja.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i kvaliteta izvještavanja.

Uključena istraživanja obuhvatila su 666 nedonoščadi. Postojala je jedna glavna usporedba: dodatak luteina i zeaksantina u usporedbi s tvari bez terapeutske vrijednosti (placebo). Nije bilo istraživanja koja su koristila dodatak samo luteina ili zeaksantina. Učestalost ukupne retinopatije nedonoščadi nije se razlikovala između skupina. Međutim, dodatak luteina i zeaksantina vjerojatno smanjuje učestalost teške retinopatije kod nedonoščadi. Nije bilo istraživanja koja su se bavila gubitkom vida. Može postojati mala ili nikakva razlika u svim drugim ishodima, uključujući smrt, intraventrikularno krvarenje i nekrotizirajući enterokolitis. Nisu pronađeni štetni učinci dodatka luteina i zeaksantina.

Sva su istraživanja provedena u Italiji i SAD-u. Povjerenje u dokaze je samo umjereno jer nema dovoljno istraživanja koja bi dokazala da dodatak luteina i zeaksantina ima učinak na druge ishode. Buduća istraživanja trebala bi se provoditi u različitim zemljama i okruženjima s ciljem procjene glavnih ishoda kao što su smrt, dugotrajni problemi s vidom, problemi s probavom ili mozgom i sepsa.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2024. godine.

Na temelju kombiniranih rezultata svih šest ispitivanja, nije sigurno ima li rutinska primjena antibiotika ikakav učinak na rizik od infekcije maternice nakon kirurškog zbrinjavanja spontanog pobačaja.

Međutim, na temelju rezultata samo dobro provedenih ispitivanja (85% ukupnog broja žena u istraživanjima), postoji sigurnost u to da rutinska primjena antibiotika smanjuje rizik od infekcije maternice nakon kirurškog zbrinjavanja spontanog pobačaja.

Nije sigurno ima li rutinska primjena antibiotika ikakav učinak na rizik od povraćanja i proljeva, ali mogu povećati rizik od alergijske reakcije. Postoji nesigurnost u vezi s drugim učincima rutinske primjene antibiotika, poput budućeg liječenja i hospitalizacije zbog infekcije maternice.

Rani gubitak trudnoće (ranije nazivan spontanim pobačajem) je nenamjerni gubitak djeteta prije 24. do 28. tjedna trudnoće. Gotovo jedna od šest žena izgubit će dijete tijekom trudnoće u svom životu. Procjenjuje se da se diljem svijeta svake godine dogodi 23 milijuna gubitaka trudnoće u ranoj fazi, što je jednako 44 gubitka trudnoće u ranoj fazi svake minute.

Rani gubitak trudnoće može se zbrinuti na tri načina: žene mogu pričekati da preostalo trudničko tkivo samo od sebe izađe, mogu uzimati lijekove koji pomažu u izbacivanju tkiva ili se mogu podvrgnuti postupku uklanjanja trudničkog tkiva iz maternice. Postupci za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće (ranije nazivani kirurškim zbrinjavanjem ili kiretažom) često se provode, ali povećavaju rizik od razvoja infekcije u maternici kod žena u usporedbi s drugim načinima zbrinjavanja ranog gubitka trudnoće.  

Stopa infekcija nakon ranog gubitka trudnoće je čak 30% u nekim zemljama s niskim prihodima. Infekcija može uzrokovati smrt ili invaliditet. Također može imati dugoročne posljedice na plodnost. 

Antibiotici se rutinski daju prije ili tijekom mnogih kirurških zahvata kako bi se spriječio razvoj infekcije (poznato kao antibiotska profilaksa). To uključuje postupke za izvođenje pobačaja (također poznatog kao prekid trudnoće). 

Željelo se procijeniti može li primjena antibiotika u vrijeme zahvata za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće smanjiti rizik od infekcija kod žena te je li njihova rutinska primjena povezana s ozbiljnim nuspojavama.

Prikupljena su i analizirana sva relevantna istraživanja iz medicinske literature kako bi se odgovorilo na ovo pitanje. Uključeno je šest randomiziranih kontroliranih ispitivanja (svi ispitanici su imali jednaku šansu primiti jedan od tretmana). Provedena su u osam zemalja, a obuhvatila su 4371 ženu koja je imala postupke za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće. Ženama su davani antibiotici, placebo (lažni antibiotici) ili nisu primile tretman. 

Nakon objedinjavanja rezultata svih šest istraživanja, ostalo je nejasno imaju li rutinski antibiotici ikakav učinak na rizik od razvoja infekcije maternice. Međutim, kada su razmotreni samo objedinjeni nalazi iz tri dobro provedena istraživanja, koja su obuhvatila 85% žena, može se s pouzdanjem zaključiti da rutinska primjena antibiotika smanjuje rizik od infekcije maternice nakon postupaka za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi smanjuje li rutinska primjena antibiotika buduće hospitalizacije zbog liječenja infekcije ili potrebu za dodatnim antibioticima za liječenje infekcije.

Nisu sve žene ostale u istraživanjima do kraja, neke nisu dovršile uzimanje lijeka. Bilo je ograničenih informacija o nuspojavama antibiotika, poput povraćanja, proljeva i alergijskih reakcija, blagih i teških.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2023. godine.

• Nije jasno smanjuje li hiperimuni imunoglobulin (pripravak napravljen od protutijela ljudi koji su preboljeli COVID-19 infekciju) smrtnost ili ozbiljne neželjene učinke kod ljudi s umjerenim do teškim oblikom COVID-19 infekcije. No sličan pripravak, dobiven ubrizgavanjem određenih protutijela životinjama, može smanjiti smrtnost i ozbiljne neželjene učinke te može spriječiti pogoršanje stanja pacijenata.

• Nisu pronađena istraživanja koja su ispitivala ljude s asimptomatskim ili blagim oblikom COVID-19 infekcije pa nije jasno koliko je učinkovit ljudski ili životinjski hiperimuni imunoglobulin za njih.

• Pronađeno je i 10 istraživanja koja su još uvijek u tijeku. Ovaj će sustavni pregled biti obnovljen kada njihovi rezultati postanu dostupni.

Tijelo proizvodi protutijela kao jedan oblik obrane od infekcije. Protutijela ili 'imunoglobulini' nalaze se u krvnoj plazmi. Djeluju kao ključni dio imunološkog odgovora.

Plazma ljudi koji su se oporavili od COVID-19 infekcije sadrži protutijela na COVID-19 i može se koristiti za izradu dva pripravka. Prvo, može se koristiti za izradu rekonvalescentne plazme, što je plazma koja sadrži ta protutijela. Drugo, može se koristiti za izradu hiperimunog imunoglobulina, koji je koncentriraniji, pa stoga sadrži više protutijela. Proces proizvodnje hiperimunog imunoglobulina je složen i zahtijeva velike količine ljudske plazme.

Slična protutijela mogu se proizvesti iz životinjskih izvora i koristiti kod ljudi.

Hiperimuni imunoglobulinski proizvodi sadrže visoke razine protutijela koja ciljaju na SARS-CoV-2, virus koji uzrokuje COVID-19 infekciju. Smatra se da deaktiviraju virusne čestice.

Željelo se doznati je li hiperimuni imunoglobulin učinkovit i koristan oblik liječenja za osobe sa sumnjom na ili potvrđenom COVID-19 bolesti u bilo kojem okruženju (na primjer, kod kuće ili u bolnici).

Ishodi od interesa bili su:

• smrt iz bilo kojeg uzroka do 30 dana nakon liječenja, 60 dana ili dulje ako je prijavljeno;

• poboljšanje ili pogoršanje simptoma;

• kvaliteta života;

• neželjeni učinci.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala hiperimuni imunoglobulin i uobičajenu njegu u usporedbi sa samom uobičajenom njegom ili uz lažni lijek koji nije sadržavao aktivne sastojke (placebo).

Kako bi usporedba bila pravedna, svi ispitanici u istraživanju morali su imati jednake šanse (poput bacanja novčića) dobiti hiperimuni imunoglobulin ili drugi lijek. Istraživanja su mogla uključiti ispitanike bilo koje dobi, spola ili narodnosti.

Rezultati su uspoređeni i sažeti. Procijenjena je razina pouzdanosti dokaza koristeći standardiziranu metodu. Razina pouzdanosti dokaza se temeljila na čimbenicima kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je pet istraživanja s ukupno 957 ispitanika. Istraživanja su provedena u Pakistanu, Indiji, Francuskoj i Argentini, a jedno je provedeno u više zemalja, uključujući Dansku, Grčku, Japan, Nigeriju, Španjolsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Istraživanja su provedena prije ili tijekom pojave nekoliko novih varijanti virusa COVID-19 i prije širokog procjepljivanja. Svi ispitanici u četiri istraživanja bili su necijepljeni. U jednom istraživanju cijepljeno je 12 od 579 ispitanika.

Pronađeno je i 10 istraživanja koja su još uvijek u tijeku.

Sva istraživanja uspoređivala su hiperimune imunoglobuline iz ljudskih ili životinjskih izvora s uobičajenom njegom ili placebom. Istraživanja su uključivala samo hospitalizirane osobe s potvrđenom bolešću ili sumnjom na COVID-19. Nijedno istraživanje nije proučavalo osobe bez simptoma COVID-19 bolesti ili s blagim oblikom COVID-19 bolesti. Nijedno istraživanje nije izvijestilo o kvaliteti života.

Nije sigurno utječe li ljudski hiperimuni imunoglobulin na rizik od smrti iz bilo kojeg uzroka do 28 dana nakon liječenja. Možda može imati malo ili nimalo utjecaja na poboljšanje ili pogoršanje simptoma do 28 dana nakon liječenja. Postoji nesigurnost u pogledu moguće razlike u neželjenim ili ozbiljnim neželjenim učincima. Neka istraživanja su imala vlastite kriterije za klasifikaciju događaja kao ozbiljne neželjene učinke, ali je to uglavnom značilo nešto što može dovesti do hospitalizacije ili trajne štete.

Hiperimuni imunoglobulin od životinja možda može smanjiti smrtnost do 28 dana nakon liječenja, možda može smanjiti pogoršanje simptoma, možda može poboljšati stanje pacijenata i možda može smanjiti ozbiljne neželjene događaje.

Nije sigurno je li hiperimuni imunoglobulin učinkovit oblik liječenja za osobe hospitalizirane s COVID-19 infekcijom i utječe li na broj neželjenih ili ozbiljnih neželjenih učinaka jer su istraživanja bila mala i nisu sva pružila dokaze o svim važnim ishodima. Istraživanja su uglavnom provedena na ljudima iz bogatih zemalja, prije široke primjene cjepiva protiv COVID-19 i pojave varijante omikron, tako da se rezultati možda neće odnositi na osobe s infekcijom varijantom omikron ili osobe koje su cijepljene prije nego što su se razboljele.

Nije bilo dokaza za osobe bez simptoma ili s blagim oblikom COVID-19 bolesti.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 31. ožujka 2022. godine.

Ortoze za gležanj i stopalo mogu smanjiti napor pri hodanju te povećati brzinu hodanja i zadovoljstvo hodanjem u osoba sa slabošću stražnje skupine mišića potkoljenice zbog neuromuskularnih poremećaja, ali to nije moguće sa sigurnošću utvrditi.

Nije moguće donijeti čvrste zaključke o učinku ortoza za gležanj i stopalo na subjektivni osjećaj napora pri hodanju i ravnotežu te o uporabi samih ortoza i štetnim učincima.

Dokazi ukazuju na to da se učinci na poboljšanje hodanja mogu razlikovati ovisno o materijalu od kojeg su ortoze za gležanj i stopalo napravljene. U budućim bi se istraživanjima ti učinci mogli dodatno istražiti.

Brojni neuromuskularni poremećaji (poremećaji mišića ili živaca koji kontroliraju mišiće) uzrokuju slabost stražnje skupine mišića potkoljenice. Stražnja skupina mišića potkoljenice ključna je za sigurno i učinkovito hodanje, stoga slabost te skupine mišića uzrokuje velike promjene u načinu hoda. Slabost stražnje skupine mišića potkoljenice uzrokuje nestabilniji hod, koji zahtijeva više energije. Posljedice toga su problemi poput padova i umora.

Ortoze za gležanj i stopalo su pomagala koja se mogu koristiti za poboljšanje hodanja u osoba s neuromuskularnim poremećajima. Puno je različitih vrsta ortoza za gležanj i stopalo, a njihovi učinci na hodanje znatno se razlikuju. Cilj ovog sustavnog pregleda bio je pregledati dostupne dokaze o učinku ortoza za gležanj i stopalo na hodanje kako bi zdravstveni radnici i pacijenti mogli donijeti informirane odluke o njihovoj uporabi.

U ovaj sustavni pregled uključena su prikladna istraživanja u kojima je uspoređeno hodanje s ortozama za gležanj i stopalo s hodanjem u obući. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza. U obzir su uzeti čimbenici kao što su način provođenja istraživanja, broj uključenih ispitanika i dosljednost rezultata među istraživanjima.

Uključeno je 10 prikladnih istraživanja s ukupno 186 ispitanika. Rezultati ukazuju na to da uporaba ortoza za gležanj i stopalo može umanjiti objektivno izmjeren napor pri hodanju, povećati brzinu hodanja i pospješiti osjećaj zadovoljstva pri hodanju. Kožnate ortoze za gležanj i stopalo mogu povećati brzinu hodanja. Budući da su dokazi vrlo nepouzdani, nije moguće donijeti čvrste zaključke o subjektivnom osjećaju napora i ravnoteže pri hodanju s ortozama za gležanj i stopalo u usporedbi s hodanjem u obući. Nije moguće donijeti čvrste zaključke o štetnim događajima koji su posljedica primjene ortoza za gležanj i stopalo u usporedbi s hodanjem bez njih. Kvaliteta svih dokaza za ustanovljene učinke niska je ili vrlo niska.

Trenutačno su dokazi o korištenju ortoza za gležanj i stopalo za poboljšanje hodanja u osoba sa slabošću mišića potkoljenice ograničeni. Za bolje razumijevanje ovog područja, potrebna su prospektivna istraživanja visoke kvalitete. Razlika u ustanovljenim učincima ortoza za gležanj i stopalo od različitih materijala ukazuje na potrebu za daljnjim istraživanjima. U budućim bi se istraživanjima mogao istražiti učinak materijala za izradu ortoza za gležanj i stopalo na hodanje u osoba sa slabošću stražnje skupine mišića potkoljenice zbog sporo progresivnih neuromuskularnih poremećaja.

U četiri istraživanja uključena u ovaj sustavni pregled u kojima su procijenjeni učinci ortoza za gležanj i stopalo primijenjena je randomizirana ukrižena metoda, dok ostalih šest istraživanja nije bilo randomizirano. Procjena ishoda provedena je u različitim fazama istraživanja, a u većini istraživanja nije provedeno naknadno praćenje ispitanika. Uočene su razlike u ustroju i materijalima od kojih su izrađene analizirane ortoze za gležanj i stopalo. Većinom su ortoze za gležanj i stopalo, posebice one od karbonskih vlakana, bile izrađene po mjeri ispitanika, dok je ostatak bio tvorničke izrade. Navedeni su čimbenici smanjili pouzdanost dokaza.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2023. godine.

- Opterećenje slomljenog gležnja unutar tri tjedna od operacije moglo bi poboljšati oporavak. Međutim, moguće je da ne poboljšava oporavak dovoljno da bi imalo značajan učinak.

- Korištenje uklonjive potpore za gležanj (koja dopušta istezanje i vježbanje ozlijeđenog gležnja) tijekom prvih šest tjedana nakon operacije može poboljšati oporavak. Međutim, moguće je da ni za to razlika nije značajna.

- Nema dovoljno dokaza za procjenu učinka fizikalnih terapija na oporavak nakon prijeloma gležnja.

Prijelom u području gležnja spada u najčešće lokacije prijeloma. Prijelom kosti ponekad je potrebno liječiti operacijom, a ponekad je dovoljna imobilizacija u trajanju od nekoliko tjedana dok kost ne zacijeli. Obično je potrebno oko šest tjedana da kost zacijeli, ali može proći više vremena dok se osoba ne vrati normalnim aktivnostima. Tijekom razdoblja oporavka mogu se koristiti različiti pristupi kako bi se poboljšali pokreti u gležnju, snaga mišića ili oboje.

- Rano ili odgođeno opterećivanje. Osobe se mogu poticati na opterećenje gležnja unutar tri tjedna nakon operacije. S druge strane, opterećenje ozlijeđenog gležnja unutar prvih šest tjedana može se u potpunosti izbjegavati.

- Uklonjiva ili neuklonjiva potpora za gležanj. Oko gležnja se može postaviti steznik, udlaga ili druga uklonjiva potpora, što omogućuje redovito skidanje radi istezanja i pomicanja gležnja. S druge strane, gležanj se može imobilizirati gipsom kako ne bi došlo do pomicanja.

- Fizikalne terapije. Uključuju različite vrste vježbi za gležanj koje može voditi fizioterapeut, a može biti potrebna i uporaba specijalizirane opreme.

Cilj je bio saznati je li neki od tih pristupa bolji u pogledu poboljšanja:

- funkcije gležnja (koliko dobro osoba može obavljati aktivnosti koje uključuju gležanj i problema poput boli ili oticanja gležnja),

- kvalitete života,

- zadovoljstva liječenjem (koliko je netko zadovoljan liječenjem),

- ublažavanja boli.

Cilj je bio saznati i je li neki od tih pristupa povezan s povećanim rizikom od dodatne (kasnije) operacije gležnja.

Pretražena su istraživanja koja su proučavala različite pristupe za poboljšanje oporavka nakon prijeloma gležnja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključena su 53 istraživanja u kojima je sudjelovalo 4489 odraslih osoba s prijelomom gležnja. Većina ispitanika u istraživanjima liječena je operacijom, a ostali su koristili samo potporu za gležanj (bez operacije) u prvih nekoliko tjedana nakon ozljede.

Usporedba ranog i odgođenog opterećenja Rano opterećenje nakon operacije prijeloma gležnja može dovesti do minimalnog poboljšanja funkcije gležnja (iako je moguće da razlika nije dovoljno značajna). Premda može poboljšati i kvalitetu života, moguće je da razlika nije dovoljno značajna. Ne može se utvrditi postoje li razlike između dva pristupa u pogledu zadovoljstva liječenjem ili ublažavanja boli. Razlika između pristupa može biti mala ili nikakva u pogledu učestalosti potrebe dodatne operacije gležnja.

- Uklonjiva potpora za gležanj u osoba koje su nakon ozljede liječene operacijom može poboljšati funkciju gležnja (iako u nekih osoba to ne čini značajnu razliku). Slično tome, osobama će se kvaliteta život vjerojatno poboljšati (iako razlika nije uvijek značajna). Ne može se utvrditi postoje li razlike među vrstama potpore za gležanj u pogledu ublažavanja boli. Razlika među potporama za gležanj u pogledu potrebe za dodatnom operacijom gležnja može biti mala ili nikakva.

- U osoba kojima operacija nije bila potrebna, razlika među vrstama potpore za gležanj u pogledu funkcije gležnja ili kvalitete života može biti mala ili nikakva. Ne može se utvrditi postoje li razlike među potporama za gležanj u pogledu ublažavanja boli ili potrebe za dodatnom operacijom gležnja.

Nijedno istraživanje u ovom sustavnom pregledu nije izvijestilo o zadovoljstvu liječenjem.

Fizikalna terapija Istražene su međusobno različite vrste terapije (uključujući i različite programe vježbanja ili različitu opremu za vježbanje gležnja). Istraživanja su često bila mala i nije bilo moguće utvrditi jesu li neki od pristupa bolji u odnosu na druge. Ta istraživanja nisu izvijestila o tome kolikom je broju ispitanika bila potrebna dodatna operacija.

Pouzdanost dokaza je upitna jer su ispitanici uvijek znali koji je pristup korišten za njihov gležanj. Neki su rezultati pokazali da razlika može biti mala ili nikakva. Neka su istraživanja bila vrlo mala i pristupi su se ponekad međusobno jako razlikovali.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2023. godine.

- U usporedbi s izostankom tjelovježbe, nije bilo dokaza o razlici u smrtnosti od bilo kojeg uzroka u osoba sa zatajenjem srca. Sudjelovanje u kardiološkoj rehabilitaciji temeljenoj na tjelovježbi smanjuje rizik od hospitalizacije iz bilo kojeg razloga, kao i od hospitalizacije povezane sa zatajenjem srca. Također, vježbanje poboljšava kvalitetu života povezanu sa zdravljem koja je procijenjena upitnikom „Minnesota Living with Heart Failure“.

- Važno je napomenuti da ovaj obnovljeni sustavni pregled istraživanja pruža dodatne podatke koji podupiru korištenje alternativnih načina kardiološke rehabilitacije temeljene na tjelovježbi, uključujući kućne i digitalno podržane programe.

- Buduća istraživanja zatajenja srca trebala bi uključiti osobe koje su manje zastupljene u istraživanjima, kao što su starije osobe i žene te osobe sa zatajenjem srca koje imaju očuvanu ejekcijsku frakciju.

Zatajenje srca nemogućnost je srca da pumpa krv po tijelu onoliko dobro koliko bi trebalo. Osobe sa srčanim zatajenjem (SZ) svakodnevno se suočavaju s umorom i kratkoćom daha. To otežava obavljanje svakodnevnih aktivnosti i može utjecati na kvalitetu života. Osobe sa zatajenjem srca imaju povećan rizik od hospitalizacije i smrti.

Kardiološka rehabilitacija pomaže u oporavku od srčanih problema, uključujući zatajenje srca. Programi kardiološke rehabilitacije mogu uključivati ​​tjelovježbu, edukaciju o zdravom načinu života, o kontroli rizičnih čimbenika te savjetovanje i psihološku podršku.

Željelo se saznati je li rehabilitacija temeljena na tjelovježbi bolja od izostanka tjelovježbe za poboljšanje:

- stope smrtnosti,

- hospitalizacije,

- kvalitete života povezane sa zdravljem.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala učinke kardiološke rehabilitacije temeljene na tjelovježbi kod osoba sa zatajenjem srca. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 60 istraživanja koja su uključivala 8728 ispitanika sa zatajenjem srca. Istraživanja su provedena u 19 zemalja svijeta. Oko 40% uzorka čine ispitanici iz 2 velika istraživanja. Sva ispitivanja su trajala oko 6 mjeseci ili duže.

Sudjelovanje u kardiološkoj rehabilitaciji temeljenoj na tjelovježbi:

• vjerojatno smanjuje rizik od hospitalizacije općenito, kao i od hospitalizacije zbog zatajenja srca i do 12 mjeseci od početka istraživanja;
• vjerojatno čini malu ili nikakvu razliku u riziku od smrti bilo kojeg uzroka;
• vjerojatno poboljšava kvalitetu života povezanu sa zdravljem procijenjenu upitnikom Minnesota Living with Heart Failure.

Učinci kardiološke rehabilitacije temeljene na tjelovježbi čine se dosljednima:

• neovisno provode li se u bolnici ili kod kuće,
• neovisno o količini vježbanja i neovisno o tome uključuje li program i druge komponente poput edukacije ili savjetovanja,
• neovisno o vrsti tjelovježbe (samo aerobni ili aerobni trening u kombinaciji s treningom otpora).

Pouzdanost dokaza je ograničena jer nisu sva istraživanja koristila pouzdane metode. Potrebno je više istraživanja kako bi se procijenio učinak alternativnih modela rehabilitacije temeljene na tjelovježbi u odnosu na tradicionalne programe, posebice digitalnih programa i onih koji se odvijaju kod kuće. Buduća istraživanja moraju uzeti u obzir generalizaciju uzorka (žene, starije osobe i osobe sa zatajenjem srca s očuvanom ejekcijskom frakcijom i dalje su nedovoljno zastupljene u istraživanjima) te primjenu intervencija za poboljšanje dugoročnog održavanja vježbanja, ishoda i troškova.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2018. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2021. godine.

• Intravensko željezo je vjerojatno bolje za liječenje anemije uzrokovane nedostatkom željeza tijekom trudnoće u odnosu na oralnu primjenu.

• Intravensko željezo može rezultirati malom ili nikakvom razlikom u jakom krvarenju nakon poroda i vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u potrebi za transfuzijom krvi u usporedbi s oralnim željezom.

• Ozbiljne nuspojave bile su rijetke i možda se ne povećavaju kod intravenske primjene željeza u usporedbi s oralno primijenjenim željezom.

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza je stanje koje utječe na to koliko dobro krv može prenositi kisik po tijelu. Uzrokuje je nedovoljna razina željeza u krvi. Kad u krvi nema dovoljno željeza, tijelo ne može proizvesti dovoljno hemoglobina, molekule potrebne za prijenos kisika do svake žive stanice. Osobe s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza mogu osjetiti umor, slabost, glavobolje, vrtoglavicu i kratkoću daha.

Terapije željezom pomažu povećati količinu dostupnog željeza u krvi i stoga mogu povećati razinu hemoglobina pod uvjetom da ne postoje drugi uzroci anemije. Dva glavna oblika terapije željezom su intravenska (ubrizgavanjem u venu) i oralna (na usta). Unutar ove dvije skupine nalaze se brojni pripravci i mnogi oblici terapija željezom koji se mogu koristiti za liječenje anemije uzrokovane nedostatkom željeza.

Željelo se saznati je li intravenska primjena željeza bolja od oralne primjene željeza u liječenju anemije uzrokovane nedostatkom željeza u trudnoći te istražiti sve neželjene učinke uzrokovane različitim načinima primjene.

Pretražena su sva dostupna istraživanja koja su proučavala učinke intravenske primjene željeza u usporedbi s oralnom primjenom željeza kod trudnica s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 12 istraživanja koja su obuhvatila ukupno 3939 trudnica s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza. Većina istraživanja promatrala je status anemije kod žena između tri i šest tjedana nakon što su intravenski ili oralno primile željezo. Istraživanja su objavljena tijekom razdoblja od preko 20 godina, između 2002. i 2024. godine.

Intravenska primjena željeza vjerojatno je bolja u liječenju anemije uzrokovane nedostatkom željeza tijekom trudnoće nego oralna primjena željeza. Željezo koje se tijekom trudnoće daje intravenski može malo smanjiti tešku anemiju nakon poroda u usporedbi s oralnim željezom, ali rezultati su vrlo nesigurni. Čini se da nije bilo razlike između intravenskog i oralnog željeza u sposobnosti sprječavanja jakog krvarenja nakon poroda ili potrebe za transfuzijom krvi. Ozbiljne nuspojave, uključujući smrt, bile su rijetke i možda se ne povećavaju kod intravenske primjene željeza u usporedbi s oralno primijenjenim željezom.

Postoji umjerena sigurnost u to da intravensko željezo poboljšava razinu hemoglobina i anemiju tijekom trudnoće u usporedbi s oralnim željezom. Međutim, postoji umjerena do vrlo niska pouzdanost u dokaze o neželjenim učincima liječenja jer su te informacije različito prikazane u različitim istraživanjima. Također, ozbiljne nuspojave bile su rijetke, što otežava pouzdano utvrđivanje ima li intravensko željezo veće rizike u odnosu na oralno željezo.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2024. godine.

Duboka venska insuficijencija problem je u venama nogu koji može dovesti do čireva (rana), boli i oteklina. Može biti uzrokovan problemom s venskim zaliscima, začepljenjem vena ili kombinacijom tih događaja. Za većinu ljudi dovoljno je nositi posebne kompresijske čarape i liječiti čireve. Ako to ne ublaži problem, ponekad se pokuša izvesti kirurški zahvat. Nije jasno kolika je korist od kirurškog zahvata.

Pretražena su istraživanja u kojima se duboka venska insuficijencija liječila kirurškim zahvatom. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 23. lipnja 2020. godine. Uključena su četiri istraživanja u kojima je 273 ispitanika nasumično raspoređeno u terapijske ili kontrolne intervencije. Sva uključena istraživanja izvijestila su o ishodima nakon kirurškog popravka venskih zalistaka (valvuloplastike). U njima se ispitivala primarna insuficijencija zalistaka (kada se zalisci ne zatvaraju pravilno). Nisu pronađena istraživanja koja su ispitivala druge kirurške zahvate za liječenje ili ishode operacija kod sekundarne insuficijencije zalistaka (na primjer, kada su zalisci oštećeni kao posljedica duboke venske tromboze i ne zatvaraju se pravilno) niti kod venske opstrukcije. Budući da su izvještavani različiti ishodi, rezultati tih istraživanja nisu se mogli objediniti. Nijedno istraživanje nije izvijestilo o cijeljenju ulkusa niti o ponovnoj pojavi ulkusa. Jedno istraživanje to nije ispitivalo, a preostala tri istraživanja nisu uključila osobe s čirevima ili aktivnom ulceracijom. U tri je istraživanja izviješteno da tijekom praćenja nije bilo većih komplikacija kirurškog zahvata ili da nije bilo pojave duboke venske tromboze (krvni ugrušak koji se stvara u dubokim venama, obično u nozi ili zdjelici).

Kliničke promjene procijenjene su uporabom „kliničke, etiološke, anatomske i patofiziološke” (CEAP) klasifikacije. U jednom je istraživanju zabilježeno poboljšanje CEAP rezultata tri godine nakon kirurškog zahvata u obje skupine, a veće poboljšanje u odnosu na stanje prije kirurškog zahvata uočeno je na ekstremitetima koji su bili podvrgnuti valvuloplastici uz podvezivanje (vena se podvezuje) u usporedbi s onima koji su podvrgnuti samo podvezivanju. U drugom istraživanju ispitanici s pogoršanjem insuficijencije dubokih vena tijekom pet godina prije operacije imali su veće stope poboljšanja kliničkog stanja nakon sedam godina pri valvuloplastici uz podvezivanje u usporedbi sa samim podvezivanjem, dok u ispitanika sa stabilnom insuficijencijom dubokih vena nije zabilježena dodatna korist od valvuloplastike.

U jednom istraživanju zabilježeno je poboljšanje kvalitete života (uključujući smanjenje boli) u obje skupine, a veće poboljšanje u odnosu na stanje prije kirurškog zahvata primijećeno je nakon 10 godina praćenja kod osoba koje su bile podvrgnute vanjskoj valvuloplastici tehnikom koja se zove ograničena prednja plikacija. U drugom istraživanju navedeno je da su osjećaj težine u nogama i bol potpuno nestali kod 36 od 40 ekstremiteta liječenih valvuloplastikom uz podvezivanje te kod 22 od 40 ekstremiteta liječenih samo podvezivanjem nakon tri godine praćenja.

Pouzdanost dokaza bila je vrlo niska ili niska jer su postojala samo četiri istraživanja s malim brojem ispitanika, a rizik od pristranosti bio je visok (u tri od četiri istraživanja nedostajali su podaci o tome kako je odlučeno koji oblik liječenja će ispitanik primiti te tko je bio upoznat s tom odlukom).

Nema dovoljno dokaza za utvrđivanje učinkovitosti kirurškog zahvata u liječenju osoba s dubokom venskom insuficijencijom. Uključena istraživanja nisu uključivala osobe s teškom dubokom venskom insuficijencijom (venska opstrukcija). Potrebno je više ispitivanja koja bi istraživala učinke drugih kirurških zahvata na duboke vene.

Zbog nedostatka čvrstih dokaza, prednosti i rizici perkutanog uklanjanja krvnih ugrušaka (uklanjanje ugruška putem igle uvedene kroz kožu, poznato kao perkutana trombektomija) ili ultrazvukom pojačane trombolize (pri kojoj posebni uređaj odašilje ultrazvučne valove u krvnu žilu kako bi ubrzao razgradnju ugruška) u inicijalnom liječenju akutne ishemije udova nisu jasni.

Daljnja istraživanja u ovom području trebala bi se fokusirati na učinkovitost terapijskih opcija poput uklanjanja ugruška, kateterske trombolize (unošenje lijeka u ugrušak kako bi ga se razgradilo) i otvorenih kirurških zahvata (kako bi se uklonio ugrušak i poboljšao protok krvi), kao i na potencijalne neželjene učinke ovih metoda. 

Akutna ishemija je često stanje koje zahvaća udove. Uzrokovana je iznenadnim i značajnim smanjenjem dotoka krvi u udove te može uzrokovati bol, paralizu, bljedilo, hladnoću, a u teškim slučajevima dovesti i do amputacije uda.

Standardno liječenje kod inicijalnog zbrinjavanja akutne ishemije uda uključuje kirurške zahvate i kateterski vođenu trombolizu. Druge metode liječenja su perkutana trombektomija i ultrazvukom pojačana tromboliza.

Željelo se saznati je li perkutana trombektomija ili ultrazvukom pojačana tromboliza bolja nego kateterski vođena tromboliza ili otvorena operacija u poboljšanju protoka krvi i smanjenju rizika od amputacije, krvarenja, kao i ostalih rizika.

Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja koja su uspoređivala perkutanu trombektomiju ili ultrazvukom ubrzanu trombolizu s kateterski vođenom trombolizom ili otvorenom operacijom u odraslih ispitanika s akutnom ishemijom udova. U randomiziranim kontroliranim ispitivanjima se ispitanici nasumično svrstavaju u skupine liječene jednom od metoda koje se uspoređuju, a taj tip istraživanja uglavnom daje najpouzdanije dokaze o učinku terapije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je jedno istraživanje koje je uključilo 60 ispitanika s akutnom ishemijom udova. Istraživanje je trajalo 30 dana i uspoređivalo ultrazvukom pojačanu trombolizu s kateterski vođenom trombolizom. U istraživanju rezultati nisu bili prikazani na način koji bi omogućio procjenu ima li ultrazvukom ubrzana tromboliza, u usporedbi s kateteri vođenom trombolizom, učinak na protok krvi, a nije jasno ni imaju li ti postupci učinak na amputacije, krvarenje i druge rizike. Stoga postoji velika nesigurnost u ove rezultate.

Postoji vrlo malo povjerenja u dokaze jer je moguće da su ispitanici u istraživanju znali koju vrstu terapije primaju. Istraživanje nije navelo podatke o bitnim učincima liječenja (prokrvljenost) te je uključivalo samo mali broj ispitanika.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2021. godine.

Ključne poruke
Ponuđeno cijepljenje protiv gripe osobama koje rade u ustanovama skrbi možda ima mali ili nikakav učinak na broj štićenika koji obole od gripe ili budu hospitalizirani zbog infekcije prsnog koša, u usporedbi s onima koji žive u ustanovama skrbi u kojima se cijepljenje ne nudi.

Iako je utvrđeno da su programi cijepljenja zdravstvenih djelatnika doveli do manjeg broja smrti od bilo kojeg uzroka među štićenicima ustanova skrbi, ti se rezultati nisu mogli objasniti smanjenjem gripe ili komplikacija infekcija prsnog koša.

Uvod
Gripa je respiratorna bolest. Širi se putem virusa i može pogoditi osobe svih dobnih skupina. Štićenici ustanova dugotrajne skrbi izloženi su osobito visokom riziku od obolijevanja od gripe jer je njihov imunološki sustav slabiji nego u osoba koje žive u vlastitom domu. Ljudi koji rade u ustanovama dugotrajne skrbi kao što su liječnici, medicinske sestre, drugi zdravstveni radnici, čistači i portiri, mogu biti izloženi gripi tijekom sezone gripe. Oni često nastavljaju raditi kada su zaraženi različitim respiratornim virusima. To povećava vjerojatnost njihovog širenja na one o kojima skrbe. Znakovi i simptomi gripe slični su onima mnogih drugih respiratornih bolesti. Stoga je važno ispitati učinke cijepljenja protiv gripe kako bi se laboratorijskim testovima, koji su vrlo precizni, dokazalo imaju li štićenici ustanova dugotrajne skrbi doista gripu ili neku drugu respiratornu bolest.

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda
Željelo se doznati smanjuje li cijepljenje zdravstvenih radnika protiv gripe rizik od gripe i njenih komplikacija kod starijih štićenika ustanova dugotrajne skrbi.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?
Sažeta su postojeća istraživanje koja su usporedila različite strategije za smanjenje gripe u ustanovama dugotrajne skrbi. Pretražena su istraživanja u kojima su različite ustanove skrbi nasumično raspoređene na to da na početku sezone gripe pozovu zdravstvene djelatnike na cijepljenje protiv gripe ili da to ne učine.

Ključni rezultati
Uključena su četiri istraživanja koja su uključila podatke za 8468 štićenika. Zdravstveni radnici iz domova za starije u Francuskoj i Velikoj Britaniji nasumično su ponuđeni cjepivom protiv gripe. Istraživanja su izvijestila o gripi, infekcijama respiratornog trakta, prijemu u bolnicu uslijed respiratorne infekcije i smrti. U istraživanjima se nisu mogli pronaći podaci o neželjenim učincima. Prosječna dob štićenika domova bila je između 77 i 86 godina, a većina su bile žene (između 70% i 77%).

Ponuda cijepljenja protiv gripe zdravstvenim radnicima koji skrbe o osobama u dobi od 60 ili više godina u ustanovama dugotrajne skrbi može imati mali ili nikakav učinak na gripu. Postoji niska sigurnost u učinke programa cijepljenja zdravstvenih radnika na broj štićenika s infekcijama respiratornog sustava ili na broj štićenika koji su primljeni u bolnicu zbog respiratornih infekcija. Postoji vrlo niska sigurnosti u dokaze o broju štićenika koji su umrli od infekcija respiratornog sustava. Iako je broj štićenika koji su umrli od bilo kojeg uzroka bio niži nakon cijepljenja zdravstvenih djelatnika, smanjenje s 9% na 6%, taj se učinak nije mogao objasniti promjenama u broju oboljelih od gripe ili komplikacija infekcija prsnog koša.

Ograničenja ovog pregleda
Glavne zabrinutosti odnosile su se na način praćenja ispitanika, učinak toga što su osobe u istraživanjima bile svjesne jesu li cijepljene, primjenu intervencija u kontrolnim skupinama te niske stope cijepljenja u istraživanjima. U dva istraživanja nisu mogli biti uključeni podaci svih uključenih ispitanika, što je smanjilo povjerenje u rezultate tih istraživanja. Nisu nađeni podaci o drugim intervencijama koje su pridružene cijepljenju zdravstvenih djelatnika (primjerice pranje ruku, maske, rano laboratorijsko dokazivanje gripe, karantena, izbjegavanje primanja novih štićenika, neposredna primjena antivirusnih lijekova i isključivanje iz procesa rada zdravstvenih djelatnika sa simptomima sličnima gripi).

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. kolovoza 2024. godine.

Nisu pronađeni dokazi da je ijedno medicinsko liječenje utjecalo na vidnu oštrinu, bilo da je mjerena unutar nekoliko tjedana ili tijekom duljeg razdoblja. Također, nijedna medicinska intervencija nije rezultirala manjim brojem komplikacija uzrokovanih samom hifemom, iako su dokazi za ovo slabi zbog malog broja događaja. Pronađeni su ograničeni dokazi da su antifibrinolitici (lijekovi koji utječu na zgrušavanje krvi) smanjili rizik od novog krvarenja u oku.

Željelo se utvrditi koji su medicinski tretmani učinkoviti u liječenju traumatske hifeme, stanja u kojem se krv nakuplja u prednjem segmentu oka nakon značajne traume (tjelesne ozljede oka). Bilo je važno procijeniti moguće tretmane za traumatsku hifemu jer komplikacije toga stanja mogu utjecati na konačni vid. 

Pretražena su istraživanja u kojima se medicinsko (nekirurško) liječenje uspoređivalo s drugim medicinskim liječenjem ili usporednom skupinom u osoba s traumatskom hifemom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 30 istraživanja s ukupno 2969 ispitanika koja su se bavila ovim pitanjem. Istraživanja su provedena u SAD-u, Kanadi, Švedskoj, Danskoj, Kini, Južnoj Africi, Maleziji, Iranu i Izraelu. Uključila su više muškaraca nego žena, te su ispitanici pretežno bili djeca ili mlade odrasle osobe. U intervencije su bili uključeni antifibrinolitički lijekovi uzeti oralno ili primijenjeni direktno u oko (aminokapronska kiselina, traneksamična kiselina te aminometilbenzoična kiselina), oralni ili topikalni kortikosteroidi, druge vrste kapi za oči, aspirin, estrogeni, tradicionalna kineska medicina, zavijanje, podizanje glave te mirovanje. Većina istraživanja je istraživala koliko se često javlja novo krvarenje jer je drugo krvarenje često povezano s više komplikacija. Ostali ispitani ishodi uključivali su oštrinu vida i dužinu vremena potrebnog da se krv u oku apsorbira.

Nisu pronađeni dokazi da je bilo kakva medicinska intervencija utjecala na konačni vid, no dokazi su uglavnom bili niske sigurnosti. Antifibrinolitici su, čini se, smanjili rizik od novog krvarenja u oku, no ispitanici koji su uzimali oralnu aminokapronsku kiselinu (antifibrinolitički lijek) naizgled su imali više mučnine i povraćanja u usporedbi s ispitanicima u kontrolnoj skupini. Nije bilo jasno smanjuju li antifibrinolitici komplikacije sekundarnog krvarenja jer su se ti događaji rijetko javljali u istraživanjima. Nije bilo dokaza za učinkovitost bilo kojeg drugog medicinskog tretmana u smanjenju stope svježeg krvarenja ili broja komplikacija.

Dokazi o blagotvornom učinku bilo kojeg od procijenjenih tretmana bili su nesigurni jer je broj ispitanika i događaja bio mali. 

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. ožujka 2022. godine.

• Pothranjenost udvostručuje rizik od tuberkuloze.

• Ovi se rezultati odnose na opću odraslu populaciju, dok rizik za druge skupine, kao što su adolescenti i djeca, nije jasan.

Tuberkuloza (TB) je infekcija uzrokovana bakterijom ( Mycobacterium tuberculosis ). Prvenstveno utječe na pluća, ali može utjecati i na druga mjesta u tijelu. TB se širi zrakom kada zaražena osoba kašlje ili kiše. Neki ljudi ne razviju simptome nakon infekcije, dok drugi napreduju s bolešću i razvijaju simptome kao što je uporan kašalj, koji može biti krvav, gubitak težine, vrućica i noćno znojenje. Nakon dijagnoze TB-a, to se naziva TB bolest .

Dijagnoza TB-a obično uključuje molekularni test ili kulturu koja otkriva bakteriju u tjelesnom sekretu (kao što je sputum) nakon savjetovanja s liječnikom.

TB je veliki zdravstveni problem u svijetu. Preko 10 milijuna ljudi oboli od tuberkuloze, a preko 1,5 milijuna umre od te bolesti svake godine.

Pothranjenost je stanje u kojem tijelo ne dobiva dovoljno esencijalnih hranjivih tvari, što utječe na zdravlje osobe. Indeks tjelesne mase (BMI) je mjera koja uzima u obzir i težinu i visinu. Pomaže u prepoznavanju je li netko ima smanjenu tjelesnu težinu, što je jedna od definicija pothranjenosti. Za djecu se za procjenu rasta koristi pokazatelj „tjelesna masa u odnosu na tjelesnu visinu”. Taj pokazatelj uspoređuje tjelesnu masu djeteta s onom koja je uobičajena za njegovu visinu te pomaže procijeniti napreduje li dijete dobro ili se suočava s nutritivnim poteškoćama.

Želio se procijeniti rizik od obolijevanja od tuberkuloze za ljude s pothranjenošću u usporedbi s onima koji nisu pothranjeni.

Analizirana su istraživanja koja su tijekom vremena uključivala osobe s pothranjenošću i bez pothranjenosti te je uspoređivana učestalost razvoja tuberkuloze u svakoj skupini.

Uključeno je 51 istraživanje s više od 27 milijuna ispitanika iz šest regija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Provedeno je šesnaest velikih populacijskih istraživanja u Kini, Singapuru, Južnoj Koreji i SAD-u. Dvadeset pet istraživanja bilo je usmjereno na osobe koje žive s HIV-om, a uglavnom su provedena u afričkoj regiji. Većina istraživanja provedena je na odraslima, četiri na djeci, a tri su obuhvaćala djecu i odrasle. U prosjeku, istraživanja su pratila ispitanike 3,5 godina.

Utvrđeno je da pothranjenost udvostručuje rizik od obolijevanja od tuberkuloze u usporedbi s onima koji nisu pothranjeni.

Mnoga su istraživanja imala neka ograničenja. Jedan od problema bio je taj što je u mnogim istraživanjima za dijagnosticiranje tuberkuloze u osoba sa simptomima korištena mikroskopija sputuma, pri čemu su neke dijagnoze mogle biti propuštene. Trenutačno postoje preciznije metode, poput kulture ili brzih dijagnostičkih testova, kojima bi se propustilo manje TB-a.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 3. svibnja 2023. godine.

Pronađeni su dokazi iz dvaju malih istraživanja koja su uključivala samo djecu.

Ne zna se koji je najbolji način da se dobiju uzorci koji bi odredili koje antibiotike treba propisati za infekciju pluća.

Cistična fibroza (CF) je genetsko stanje koje uzrokuje oštećenje pluća, probavnog sustava i drugih organa. Problemi s disanjem u osoba s CF uglavnom su posljedica ponovljenih infekcija pluća. Bakterijske kulture (rast uzročnika bolesti u laboratorijskim uvjetima) iz uzorka sluzi iskašljanog iz donjih dišnih puteva omogućuje liječnicima brzo prepoznavanje uzročnika infekcije i rani početak liječenja. Ako pacijenti ne mogu iskašljati sluz, brisevi se uzimaju iz gornjeg dijela grla, radi otkrivanja uzročnika infekcije u donjim dišnim putevima, ali to nije uvijek najpouzdanija metoda.

Tijekom bronhoskopije, liječnici pregledaju donje dišne puteve koristeći dugu, tanku, fleksibilnu cijev sa svjetlom i kamerom na jednom kraju. Na ovaj način također mogu prikupiti sluz. Osoba mora biti sedirana ili pod općom anestezijom. Ne zna se je li liječenje temeljeno na uzorcima uzetima tijekom bronhoskopije bolje od liječenja koje se temelji na brisu grla.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2013. godine.

Željelo se saznati treba li koristiti uzorke dobivene bronhoskopijom pri odlučivanju o liječenju plućnih infekcija kod osoba s CF-om.

Pretražena su istraživanja koja su uključila ispitanike bilo koje dobi s CF-om. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

U ovaj su sustavni pregled uključena dva istraživanja na 186 djece. Jedno je istraživanje uključilo 170 beba mlađih od šest mjeseci kojima je dijagnosticirana CF i pratilo ih se do pet godina. Drugo istraživanje uključilo je 30 djece s CF-om u dobi od pet do 18 godina i pratilo ih se do dvije godine. U oba istraživanja ispitanici su podijeljeni u dvije skupine potpuno nasumično, s tim da je jedna skupina dobila antibiotike na temelju uzoraka uzetih bronhoskopijom, a druga skupina antibiotike na temelju uzoraka uzetih iz grla. U većem istraživanju djeci je učinjena bronhoskopija kada su pokazala znakove pogoršanja respiratornih simptoma, dok je u manjem istraživanju bronhoskopija provedena kada je zabilježen porast indeksa klirensa pluća, koji je pokazatelj rane plućne bolesti i mjeri koliko se zrak učinkovito kreće unutar pluća.

Nijedno istraživanje nije pokazalo razliku između skupina u pogledu plućne funkcije, tjelesne mase, indeksa tjelesne mase niti rezultata dobivenog kompjutoriziranom tomografijom (CT) pluća, kada su mjerenja provedena nakon dvije ili pet godina. Veće istraživanje također je pokazalo da nije bilo razlike u tome koliko je djece u svakoj skupini imalo infekciju s Pseudomonas aeruginosa u dobi od pet godina, po godini praćenja ili koliko je često dijete bilo loše s respiratornim simptomima. U ovom većem istraživanju, djeca u skupini koja je dobila bronhoskopiju bila su češće primljena u bolnicu, iako su prijemi općenito bili kraći nego u usporednoj skupini. Nije bilo razlike između skupina u ukupnim troškovima skrbi i rezultatima kvalitete života povezane sa zdravljem.

Nuspojave opisane tijekom i nakon bronhoskopije nisu bile ozbiljne. Najčešća neželjena nuspojava bila je pojačanje kašlja (u trećine djece).

Trenutačno nema dovoljno dokaza koji bi opravdali uporabu bronhoskopije u dijagnosticiranju i liječenju plućnih infekcija u djece s cističnom fibrozom.

Dokazi su bili ograničeni na dva istraživanja. Iako su ta istraživanja bila dobro osmišljena, njihovi rezultati se nisu mogli kombinirati jer su koristili različite metode mjerenja. Postoji niska pouzdanost u dokaze za većinu ishoda te umjerena pouzdanost u rezultate za dva ishoda (bodovanje kompjutoriziranom tomografijom visoke rezolucije i analiza troškova skrbi). Zbog malog broja uključene djece rezultati se ne mogu smatrati pouzdanima. Osim toga, u istraživanja su bila uključena samo mala djeca, pa nije poznato bi li rezultati bili jednaki u odraslih osoba s CF-om. Budući da je liječenje prve infekcije Pseudomonas aeruginosa dosta uspješno, potrebna su veća i dugotrajnija istraživanja za otkrivanje malih razlika među skupinama. Provođenje tako velikih istraživanja iznimno je teško i potrebno je koristiti osjetljivije mjere.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2023. godine.

• Za osobe s autosomno dominantnom bolešću bubrega (nasljedno stanje koje uzrokuje razvoj vrećica u bubrezima ispunjenih tekućinom koje se nazivaju ciste), lijek tolvaptan vjerojatno čuva funkciju bubrega i usporava ukupni rast volumena bubrega.

• Ciljano snižavanje krvnog tlaka i upotreba analoga somatostatina (lijekovi koji imaju za cilj suzbijanje faktora rasta) vjerojatno usporavaju ukupni rast volumena bubrega, ali imaju mali ili nikakav učinak na funkciju bubrega.

• Mali broj ispitanika uključenih u ova istraživanja, širok raspon korištenih metoda liječenja i prijavljeni ishodi otežali su tumačenje rezultata. Potrebna su veća, dobro osmišljena istraživanja s uobičajenim ishodima i duljim praćenjem.

Autosomno dominantna policistična bolest bubrega je nasljedno stanje koje uzrokuje razvoj vrećica u bubrezima ispunjenih tekućinom koje se nazivaju ciste. Ove ciste mogu s vremenom poprimiti velike dimenzije. Najčešći simptomi uključuju visoki krvni tlak, bol u leđima ili boku, krvarenje i otečeni trbuh. Mnogi ljudi s ovim stanjem će u nekom trenutku svog života razviti zatajenje bubrega (stanje u kojem bubrezi više ne funkcioniraju dovoljno dobro da bi osobu održali na životu). Metode liječenja uključuju lijekove za kontrolu krvnog tlaka, lijekove protiv bolova i uklanjanje ciste.

Željelo se saznati koje metode liječenja pomažu usporiti ili zaustaviti stvaranje i rast cista u bubregu, napredovanje do zatajenja bubrega te štetnost tih lijekova.

Pretražena su istraživanja koja su procijenila koristi i štetne učinke nasumično dodijeljenih metoda liječenja za sprječavanje napredovanja autosomno dominantne policistične bolesti bubrega. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 57 istraživanja koja su nasumično rasporedila 8016 ispitanika i dodijelila im 18 različitih metoda liječenja. Istraživanja su provedena diljem svijeta, uglavnom u Europi i Sjedinjenim Državama. Trajanje liječenja i praćenje kretalo se od dva dana do sedam godina. Vrste intervencija uključivale su lijekove koji mijenjaju način na koji bubreg koncentrira urin, lijekove usmjerene na stabilizaciju volumena cista i sprječavanje njihovog rasta, lijekove za snižavanje krvnog tlaka, lijekove za snižavanje lipida, riblje ulje i promjene u prehrani poput količine vode koju osoba pije.

U usporedbi s placebom (lažnim lijekom), tolvaptan (klasa lijekova poznata kao antagonisti receptora vazopresina 2) vjerojatno čuva funkciju bubrega i usporava povećanje ukupnog volumena bubrega. Međutim, može povećati suhoću usta i žeđ te vjerojatno povećati buđenje noću radi mokrenja i umor.

Snižavanje krvnog tlaka na niže vrijednosti od standardnih i analozi somatostatina (lijek namijenjen suzbijanju faktora rasta) vjerojatno su usporili rast bubrega. Međutim, vjerojatno ne rezultiraju razlikom u funkciji bubrega. Analozi somatostatina vjerojatno povećavaju gubitak kose, proljev, vrtoglavicu i umor, dok snižavanje krvnog tlaka vjerojatno ne rezultira većim brojem nuspojava. Njihov utjecaj na smrtnost bio je nejasan. Druge ispitivane metode liječenja imale su nejasne rezultate, a podaci su bili oskudni i neuvjerljivi.

Mali broj istraživanja po usporedbi i mala istraživanja bila su ograničenja u ovom pregledu. Nisu sva istraživanja pružila informacije o ishodima od interesa.

Postoji umjerena sigurnost u to da tolvaptan čuva funkciju bubrega i usporava rast ukupnog volumena bubrega. Također postoji umjerena sigurnost u to da ciljano snižavanje krvnog tlaka i analozi somatostatina smanjuju ukupni volumen bubrega, ali imaju mali ili nikakav učinak na očuvanje funkcije bubrega.

Postoji velika nesigurnost u vezi bilo koje druge metode liječenja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2024. godine.

- Trenutačni dokazi ne pokazuju nikakvu jasnu razliku između lokalne anestezije (pri kojoj pacijent ostaje budan) i opće anestezije što se tiče rizika od moždanog udara, smrti ili drugih neželjenih učinaka kod pacijenata podvrgnutih operaciji proširenja sužene karotidne arterije (karotidna endarterektomija).

- Buduća istraživanja trebala bi uključiti više ispitanika, analizirati i objaviti informacije za sve ispitanike te osigurati da istraživači koji procjenjuju ishode ne znaju koju su vrstu anestezije ispitanici primili.

Moždani udar se događa kada krv prestane dotjecati u neki dio mozga. Karotidna arterija glavna je žila koja mozak opskrbljuje krvlju. Ova arterija može postati sužena zbog masnih naslaga koje se nakupljaju tijekom vremena. Otprilike 1 od 5 moždanih udara uzrokovano je sužavanjem karotidne arterije. Na mjestu suženja arterije mogu se stvoriti krvni ugrušci. Ako se krvni ugrušak odvoji dalje u krvotok, može se prenijeti u mozak, gdje blokira dotok krvi i uzrokuje moždani udar.

Kirurški zahvat, karotidna endarterektomija, postupak je koji uklanja unutarnju ovojnicu arterije, masne naslage i sve krvne ugruške u karotidnoj arteriji te može smanjiti rizik od moždanog udara. Međutim, čak i uz vrlo pažljivo izvedenu operaciju, otprilike 1 od 20 osoba će doživjeti moždani udar uzrokovan samom operacijom.

Anestetici su lijekovi koji sprječavaju osjet boli. Kirurzi mogu koristiti lokalnu anesteziju, gdje se u dijelu tijela onemogući osjet boli, ili opću anesteziju, kada se osoba uspava. Korištenje lokalnog anestetika umjesto općeg mogao bi smanjiti rizik od moždanog udara tijekom ili nakon karotidne endarterektomije.

Željelo se saznati je li korištenje lokalnog anestetika za karotidnu endarterektomiju:

- smanjuje rizik od moždanog udara i smrti tijekom operacije;
- smanjuje stopu drugih neželjenih učinaka; i
- prihvatljivije pojedincima i kirurzima

u usporedbi s općom anestezijom.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala upotrebu lokalnih i općih anestetika kod osoba podvrgnutih karotidnoj endarterektomiji. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 16 istraživanja koja su obuhvaćala 4839 ispitanika. Najveće istraživanje je uključilo 3526 ispitanika, a najmanje njih 20. Istraživanja su provedena diljem svijeta. U istraživanja je bilo uključeno više muškaraca nego žena, a njihova prosječna dob bila je 67 godina.

Upotreba lokalnog anestetika čini malu ili nikakvu razliku u riziku od moždanog udara unutar 30 dana od operacije u usporedbi s općom anestezijom.

Lokalni anestetik možda neće smanjiti rizik od smrti unutar 30 dana od operacije u usporedbi s općom anestezijom.

Budući da nijedna vrsta anestezije nema jasnu prednost u odnosu na drugu, izbor se može temeljiti na kliničkoj situaciji te željama kirurga i pacijenta.

Postoji malo do umjereno povjerenja u ove rezultate. Kvaliteta dokaza smanjena je jer je u većini istraživanja bilo moguće da su istraživači koji su prikupljali informacije o ishodima operacije znali koju su vrstu anestetika ispitanici primili, što je moglo utjecati na njihovu procjenu. Također, izostavljene su informacije nekih ispitanika koji su trebali biti uključeni u istraživanja, što također smanjuje kvalitetu dokaza.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2021. godine.

Unatoč njihovoj rutinskoj upotrebi u kliničkoj praksi, zbog nedostatka čvrstih dokaza nije jasno djeluju li oralni lijekovi (tablete) koji se koriste za liječenje Ménièreove bolesti na poboljšanje simptoma kod ljudi. Kada se koriste za druga stanja, ovi lijekovi mogu izazvati nuspojave. Međutim, bilo je premalo informacija iz istraživanja o Ménièreovoj bolesti da bi se moglo zaključiti postoje li ozbiljni rizici kod ovih terapija.

Potrebna su opsežnija, dobro provedena istraživanja kako bi se utvrdila učinkovitost nekih lijekova i procijenilo postojanje štetnih učinaka terapije. 

Također je potrebno utvrditi i najbolji način za mjerenje simptoma oboljelih od Ménièreove bolesti kako bi se procijenila korist od terapije. U tu svrhu potrebno je razviti „temeljni skup ishoda“ - popis ishoda koje bi trebalo mjeriti u svim istraživanjima o Ménièreovoj bolesti. 

Ménièreova bolest je stanje koje pogađa unutarnje uho. Uzrokuje ponovljene napade vrtoglavice, probleme sa sluhom, tinitus (zvonjava, brujanje ili zujanje u ušima) i osjećaj punoće ili pritiska u uhu. Obično pogađa odrasle osobe, a počinje u srednjim godinama života. 

Lijekovi koji se uzimaju oralno (tablete) često su prvi oblik terapije Ménièreove bolesti. Obično se koriste lijekovi poput betahistina i diuretika, ali se koriste i drugi lijekovi, uključujući kortikosteroide i antivirusne lijekove. Dostupne su i druge mogućnosti liječenja (na primjer, injekcije koje se ubrizgavaju u uho ili kirurški zahvat).

Željelo se saznati:

- postoje li dokazi da oralni lijekovi djeluju na smanjenje simptoma Ménièreove bolesti;

- može li ovakvo liječenje prouzročiti ikakve nuspojave.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala liječenje različitim lijekovima u odnosu na izostanak liječenja ili placebo. 

Pronađeno je 10 istraživanja koja su obuhvatila ukupno 848 ispitanika. Trajala su od tri mjeseca do dvije godine. Većina istraživanja bavila se liječenjem betahistinom, dva istraživanja su ispitivala diuretike, jedno kortikosteroide, a jedna antivirusne lijekove. 

Betahistin

Nije jasno ima li betahistin učinak na simptome vrtoglavice. Također nije jasno uzrokuje li ikakve nuspojave. Iako je pronađeno više istraživanja, mnoga nisu izvještavala o ishodima od interesa ili su o njima izvještavala u vrlo različitim vremenima, tako da nije bilo moguće kombinirati rezultate različitih istraživanja u cilju postizanja što točnijeg odgovora. 

Diuretici

Također nije jasno ni imaju li diuretici učinak na simptome vrtoglavice. Nisu pronađena istraživanja koja bi izvijestila o mogućim štetnim učincima ove terapije. 

Antivirusni lijekovi i kortikosteroidi

Za svaki od njih pronađeno je samo po jedno malo istraživanje, tako da nije jasno imaju li ikakvog učinka na vrtoglavicu. 

Vrlo je mala pouzdanost ovih dokaza jer je većina istraživanja provedena na malom broju ispitanika, a zamijećeni su i problemi u njihovu provođenju, što znači da bi rezultati mogli biti nepouzdani. Ovo može biti iznenađujuće, budući da se neki od ovih lijekova naširoko koriste za Ménièreovu bolest. Potrebna su opsežnija, kvalitetnija istraživanja kako bi se utvrdila stvarna učinkovitost ovih lijekova. 

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2022. godine. 

• Kod žena s urinarnom inkontinencijom (nekontroliranim istjecanjem mokraće), upotreba uređaja za biofeedback (uređaj sa senzorom koji mjeri mišićne kontrakcije i daje slušnu ili vizualnu povratnu informaciju) uz vježbe za jačanje mišića zdjeličnog dna čini malu ili nikakvu razliku u kvaliteti života povezanoj s inkontinencijom, učestalosti otjecanja mokraće ili osjećaja nestanka ili smanjenja simptoma kod žena. Dokazi su većinom prikupljeni kod žena sa stresnom urinarnom inkontinencijom (otjecanje mokraće uzrokovano kašljanjem, kihanjem, hodanjem, trčanjem ili skakanjem).

Nekoliko se istraživanja bavilo neželjenim učincima, kojih nije bilo ili su opisani kao blagi i kratkotrajni.

Nije jasno koja je biofeedback metoda najbolja i je li biofeedback bolji od povratnih informacija.

Urinarna inkontinencija je nevoljno otjecanje mokraće. To je stanje često kod žena, a može biti uzrokovano starenjem, trudnoćom, porođajem, pretilošću ili prekomjernim konzumiranjem alkohola ili kofeina. Glavne su vrste stresna urinarna inkontinencija, otjecanje mokraće uzrokovano fizičkim naporom kao što je kašljanje, kihanje, hodanje, trčanje ili skakanje te urgentna urinarna inkontinencija, otjecanje mokraće dok se osjeća jak neodgodiv poriv za mokrenjem. Neke žene imaju obje vrste inkontinencije, što se naziva mješovita urinarna inkontinencija.

Često je prvi način liječenja urinarne inkontinencije „vježbanje mišića dna zdjelice“ koje se nazivaju i vježbe zdjeličnog dna ili Kegelove vježbe. Mišići zdjeličnog dna nalaze se u dnu zdjelice i drže crijeva i mjehur. Kod žena također podupiru maternicu i vaginu. Jačanjem mišića zdjeličnog dna žene mogu bolje kontrolirati mokrenje. Trening uključuje kontrakciju (stezanje i podizanje) mišića. Mnogim je ženama teško reći rade li vježbe učinkovito. Povratne informacije i biofeedback mogu dati ženama više informacija o napretku. Jedna vrsta povratne informacije može biti da zdravstveni radnik dodirom ili pritiskom provjeri stanje mišića i opiše ga ženi. Biofeedback koristi uređaj sa senzorom. Ti se uređaji stavljaju u vaginu ili rektum i mjere promjenu mišića dok se kontrahiraju, šaljući signal na zaslon ili zvučnik, tako da ga žene mogu vidjeti ili čuti.

Cilj je bio utvrditi hoće li korištenje povratnih informacija ili biofeedbacka tijekom vježbanja mišića zdjeličnog dna:

• poboljšati kvalitetu života žena koje pate od inkontinencije;

• smanjiti učestalost epizoda otjecanja mokraće;

• smanjiti količinu urina koji iscuri te učestalost curenja.

Cilj je i saznati smatraju li žene da je njihova inkontinencija izliječena ili poboljšana, jesu li zadovoljne liječenjem i je li bilo neželjenih učinaka povratnih informacija ili biofeedbacka.

Pretražena su istraživanja u kojima je dodana metoda povratne informacije, biofeedback ili oboje u jačanju mišića zdjeličnog dna kod žena s urinarnom inkontinencijom te je uspoređeno s treningom mišića zdjeličnog dna bez dodatka istih. Također su tražena istraživanja koja su uspoređivala jednu biofeedback metodu s drugom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 41 istraživanje s 3483 žene s urinarnom inkontinencijom. Većinu ispitanica činile su žene sa stresnom urinarnom inkontinencijom u dobi od 18 i 80 godina, prosječne dobi od 55 godina. Većina istraživanja trajala je tri mjeseca i provedena je u zemljama s visokim dohotkom. Nekoliko istraživanja financirale su tvrtke koje proizvode uređaje za biofeedback.

U 33 istraživanja dodana je biofeedback metoda jačanju mišića dna zdjelice i uspoređena je sa samim treningom mišića. Rezultati su pokazali da kvaliteta života nije znatno bolja, a učestalost curenja mokraće tek je neznatno manja kod žena koje koriste biofeedback, no te su razlike premale da bi bile primjetne. Žene koje koriste biofeedback vjerojatno neće reći da im se stanje poboljšalo ili da više nemaju inkontinenciju, ali mogu osjećati veće zadovoljstvo liječenjem ili ishodom liječenja.

Nije jasno postoji li razlika između žena koje su koristile metodu povratne veze ili biofeedback u liječenju i žena koje nisu, između žena koje su dobile povratnu vezu u odnosu na biofeedback ili onih koje su primile jednu biofeedback metodu u odnosu na drugu biofeedback metodu.

U mnogim istraživanjima nisu navedeni neželjeni učinci liječenja. U onima u kojima su navedeni neželjeni učinci nije ih bilo ili nisu bili ozbiljni ili dugotrajni.

Postoji sigurnost u to da postoji mala ili nikakva razlika između jačanja mišića zdjeličnog dna s biofeedback metodom i samog jačanja mišića za liječenje urinarne inkontinencije kod žena.

Postoji nesigurnost u bilo koji drugi dokaz jer je istraživanja bilo malo i bila su mala te nisu mjerila ishode od interesa.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 27. rujna 2023. godine. Ovo je obnovljena verzija Cochrane sustavnog pregleda objavljenog 2011. godine.

- Enteralna prehrana možda ne povećava rizik od nastanka komplikacija, ali je vjerojatno povezana s kraćom hospitalizacijom u usporedbi s parenteralnom prehranom.

- Usporedbom hranjenja preko jejunostome i oralne prehrane možda nema jasne razlike u komplikacijama ili trajanju hospitalizacije, no dokazi su nejasni.

- Potrebno je više dokaza da bi se s većom sigurnosti moglo reći kako različite vrste prehrane utječu na pacijente nakon pankreatikoduodenektomije.

Pankreatikoduodenektomija, također poznata kao Whippleov zahvat, operacija je odstranjivanja glave gušterače. Često se izvodi za liječenje karcinoma, ali se također može koristiti za benigne tumore i kroničnu upalu gušterače (pankreatitis). Svrha je postupka ukloniti svo kancerozno tkivo te pacijentu omogućiti dulji život.

Nakon operacije, pacijentima je za oporavak potrebna nutritivna potpora. Ona se može davati na tri načina:

- Hranjenje na usta: počinje s tekućinama i postupnim dodavanjem čvrste hrane.

- Enteralno hranjenje (hranjenje preko gastrostome ili jejunostome): korištenje cijevi za isporuku hranjivih tvari izravno u želudac ili tanko crijevo.

- Parenteralna prehrana: unos hranjivih tvari kroz središnju ili perifernu venu, bilo kao potpuna prehrana (potpuna parenteralna prehrana) ili djelomična prehrana.

Željelo se saznati kako različite metode nutritivne potpore utječu na oporavak i komplikacije u odraslih nakon pankreatikoduodenektomije.

Pregledana su postojeća istraživanja objavljena do listopada 2022. godine iz nekoliko medicinskih baza podataka. Uključena su istraživanja u kojima su uspoređeni različiti načini i vremena hranjenja, a prioritet su bila istraživanja provedena u bolnicama. Analizirano je 17 istraživanja koja su uključivala 1897 ispitanika od kojih je osam bilo pogodno za detaljnu statističku analizu (meta-analizu).

U istraživanjima su korištene različite metode nutritivne potpore. Enteralno hranjenje (kroz tanko crijevo; jejunostomija, nazojejunalna sonda ili gastrojejunostomija) korišteno je u najmanje 13 istraživanja. Parenteralna prehrana korištena je u najmanje 10 istraživanja. Oralni unos hrane korišten je u sedam istraživanja.

Utvrđena je mogućnost kraće hospitalizacije uz hranjenje kroz jejunostomu u usporedbi s parenteralnom prehranom. Moguće je da neće biti razlika u komplikacijama kao što su fistule gušterače (curenje tekućine gušterače u mjesto koje nije unutar stijenke crijeva), krvarenje (veliko krvarenje) ili odgođeno pražnjenje želuca (usporeno pražnjenje želuca).

Rezultati usporedbe hranjenja nazojejunalnom sondom s parenteralnom prehranom upućuju na to da bi razlike u trajanju hospitalizacije i komplikacijama poput odgođenog pražnjenja želuca i krvarenja mogle biti zanemarive ili nikakve. Otkriveno je da potpuna parenteralna prehrana može neznatno smanjiti broj slučajeva fistule gušterače.

Rezultati usporedbe oralne prehrane s jejunostomijom otkrivaju mogućnost postojanja male ili nikakve razlike u duljini hospitalizacije, odgođenom pražnjenju želuca ili krvarenju.

Potrebno je više istraživanja visoke kvalitete.

Razina dokaza je varirala, a većina zaključaka temeljila se na dokazima niske ili vrlo niske pouzdanosti. To je u velikoj mjeri zato što je u ovom području provedeno samo nekoliko malih istraživanja. Postojale su i velike razlike u načinu na koji je pružena nutritivna potpora u istraživanjima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2022. godine.

Pronađeno je 19 istraživanja u kojima su uspoređeni različiti načini transfuzije crvenih krvnih stanica u novorođenčadi i djece kojima je potrebna operacija srca zbog urođene bolesti srca (srčani problemi s kojima su rođeni). Međutim, ne mogu se izvući pouzdani zaključci na temelju tih dokaza. Potrebno je više istraživanja.

Urođena srčana bolest je svaki poremećaj u razvoju srca s kojim se osoba rodi. To znači da srce nije pravilno razvilo. Zahvaća između četiri i devet novorođenčadi na 1000 živorođenih. U većini slučajeva potrebna je operacija kako bi se djetetu omogućili zdrav život i razvoj. Odrasli često trebaju operaciju zbog urođenih srčanih problema.

Pacijentima je često potrebna transfuzija crvenih krvnih stanica prije, tijekom ili nakon operacije srca. Kod većine pacijenata operacija se izvodi uz pomoć uređaja za kardiopulmonalnu premosnicu (CPB) koja tijekom operacije preuzima funkciju srca i pluća. Danas više pacijenata preživi operaciju srca nego u prošlosti, a cilj je učiniti operaciju još sigurnijom. Neka istraživanja pokazuju da transfuzije crvenih krvnih stanica mogu pogoršati stanje pacijenta. U tom je slučaju bolje izbjegavati nepotrebne transfuzije.

Cilj je bio saznati kako liječenje transfuzijom crvenih krvnih stanica utječe na ishode liječenja pacijenata nakon operacije srca. Utječu li transfuzije crvenih krvnih stanica na kratkoročno i dugoročno preživljenje, ozbiljne nuspojave (npr. moždani udar, zatajenje bubrega, infekcije, ugrušci, krvarenje) i duljinu boravka pacijenata na jedinici za intenzivno liječenje i u bolnici nakon operacije?

Pretražene su medicinske baze podataka kako bi se pronašla relevantna istraživanja. Tražena je najpouzdanija vrsta istraživanja koja je poznata kao randomizirano kontrolirano ispitivanje („ispitivanja”). Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 19 ispitivanja koja su uključila 1606 djece. Nije bilo ispitivanja koja su uključila odrasle osobe. U ispitivanjima je ispitano osam vrsta liječenja. Za ključne rezultate odabrano je šest usporedbi koje su navedene u nastavku. U cjelovitom sustavnom pregledu su također predstavljeni rezultati za druge dvije usporedbe koje su testirale liječenja koja su sada u širokoj upotrebi.

1. U pet ispitivanja uspoređena je primjena transfuzije crvenih krvnih stanica samo kada razina hemoglobina u krvi padne ispod određene vrijednosti („restriktivni” u odnosu na „liberalni” transfuzijski okidač). Nije jasno utječe li primjena restriktivnog transfuzijskog okidača na broj smrti djece, razvoja teških nuspojava ili infekcije.

2. U pet ispitivanja uspoređeno je pranje ili nepranje crvenih krvnih stanica dodanih u uređaj za kardiopulmonalnu premosnicu. Nije poznato utječe li ispiranje crvenih krvnih stanica na to koliko djece umire, razvija teške nuspojave ili infekcije te koliko dugo djeca ostaju na jedinici za intenzivno liječenje.

3. U dva je ispitivanja uspoređeno dodavanje ili izostavljanje transfuzije crvenih krvnih stanica u tekućinu u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu. Nije poznato utječe li upotreba krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu na to koliko dugo djeca ostaju na respiratoru ili koliko dugo ostaju na jedinici za intenzivno liječenje.

4. Dva su ispitivanja uspoređivala filtriranje krvi koja prolazi kroz tekućinu iz uređaja za kardiopulmonalnu premosnicu kako bi se smanjile visoke razine minerala ili soli i upale, što je ponekad problem kod transfuzirane krvi u odnosu na izostanak filtriranja. Nije jasno ima li filtriranje krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu ikakav učinak na to koliko djece umire. Filtriranje može skratiti vrijeme provedeno na respiratoru i boravak djece na jedinici za intenzivno liječenje.

5. U jednom je ispitivanju praćena upotreba djetetove vlastite krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu umjesto transfuzije krvi. U ispitivanju nisu navedeni rezultati o ozbiljnim štetnim događajima niti koliko je djece umrlo. Nije jasno ima li upotreba djetetove vlastite krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu umjesto transfuzije krvi ikakav učinak na vrijeme koje djeca provedu na respiratoru ili na jedinici za intenzivno liječenje.

6. U jednom je ispitivanju uspoređena uporaba nove krvi u usporedbi sa starijom krvlju kako bi se smanjili štetni učinci starije krvi. U tom ispitivanju nisu ispitane značajke od interesa.

Ispitivanja su bila mala i mjerila su puno različitih značajki liječenja transfuzijom crvenih krvnih stanica u različite djece koja su imala operaciju srca pa je teško izvući točne zaključke o dobrobiti ili rizicima transfuzije crvenih krvnih stanica. Potrebno je više istraživanja kako bi se mogli izvući precizni zaključci.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 2. siječnja 2024. godine. Također su pronađena sva klinička ispitivanja koja su u tijeku ili bi trebala uskoro započeti.

• Nema dovoljno kvalitetnih dokaza o upotrebi superoksid dismutaze u nedonoščadi: samo tri istraživanja za prevenciju bolesti pluća.

• Vrlo su nesigurni dokazi o učinku superoksid dismutaze na bronhopulmonalnu displaziju (također poznatu kao kronična plućna bolest), smrt, retinopatiju nedonoščadi (oštećenje oka koje može uzrokovati sljepoću) u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja.

• Nijedno istraživanje nije prijavilo bronhopulmonalnu displaziju ili smrt u 36. tjednu postmenstrualne dobi, potrebu za davanjem kisika i dugoročni razvoj. Postmenstrualna dob kombinacija je gestacijske dobi (duljine trudnoće) i kronološke dobi dan nakon rođenja djeteta.

Novorođenčad rođena prerano (nedonoščad), osobito prije 28 tjedana trudnoće, ima veći rizik od smrti, bolesti pluća i oštećenja mozga od one rođene u terminu ili blizu njega. Primjerice, neke od ovih beba razvijaju intelektualne teškoće, sljepoću ili gluhoću. Bronhopulmonalna displazija, također poznata kao kronična plućna bolest, je čest problem kod mehanički ventilirane nedonoščadi (strojno potpomognuto disanje) i uključuje ovisnost o kisiku ili aparatima za disanje. Vjeruje se da slobodni kisikovi radikali, odnosno produkti kemijskih reakcija koje koriste kisik, uzrokuju bronhopulmonalnu displaziju jer su vrlo nestabilni pa mogu oštetiti druge stanice.

Superoksid dismutaza je protein koji je uobičajeno prisutan u tijelu za obranu od slobodnih radikala, ali prijevremeno rođena dojenčad nema dovoljne količine tog spoja za pružanje prirodne otpornosti. Stoga, davanje superoksid dismutaze nedonoščadi možda može spriječiti bronhopulmonalnu displaziju.

Željelo se saznati može li superoksid dismutaza smanjiti rizik od:

• bronhopulmonalne displazije,

• smrti,

• kombinacije bronhopulmonalne displazije i smrti.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala superoksid dismutazu kod prerano rođenih beba. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključena su tri istraživanja s ukupno 380 nedonoščadi s rizikom od bronhopulmonalne displazije. Nije jasno smanjuje li superoksid dismutaza bronhopulmonalnu displaziju, smrt ili kombinaciju bronhopulmonalne displazije i smrti. Doza se kretala od 0,25 mg/kg do 5,0 mg/kg. Superoksid dismutaza se davala bebama injekcijom potkožno ili izravno u dušnik. Nema istraživanja koja su u tijeku.

Postoji nesigurnost u dokaze o bronhopulmonalnoj displaziji i smrti jer su istraživanja bila mala i koristila su metode koje bi mogle unijeti pogreške u rezultate. Sveukupno gledano, malo je vjerojatno da će rezultati ovih istraživanja odražavati rezultate svih istraživanja koja su provedena u ovom području i od kojih neka još nisu javno objavila rezultate.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2022. godine.