Ključne poruke

– Za osobe koje imaju zatajenje srca s normalnim srčanim ritmom, čini se da varfarin (antikoagulant: lijek koji sprječava zgrušavanje krvi blokiranjem proteina) nema gotovo nikakvu prednost u odnosu na antitrombocitne lijekove poput aspirina (koji sprječava zgrušavanje krvi blokiranjem trombocita).

– Liječenje varfarinom dovodi do više problema s krvarenjem nego liječenje aspirinom ili klopidogrelom.

Dosadašnje spoznaje

Neke osobe sa zatajenjem srca imaju nepravilan srčani ritam (poznat kao fibrilacija atrija), dok druge imaju normalan srčani ritam (poznat kao sinusni ritam). Osobe sa zatajenjem srca mogu imati sporiji protok krvi u srcu, što povećava rizik od stvaranja krvnih ugrušaka. Krvni ugrušci mogu nastati djelovanjem proteina zgrušavanja (faktora zgrušavanja) i ljepljivih krvnih stanica (trombocita).

Mnoge osobe koje imaju zatajenje srca s normalnim ritmom imaju sužene arterije srca, a liječnici im često daju aspirin, lijek koji može smanjiti zgrušavanje blokiranjem trombocita. Osobe sa zatajenjem srca također su izložene riziku od stvaranja krvnih ugrušaka (tromboembolije) u plućima, nogama i mozgu (ishemijski moždani udar), koji mogu dovesti do invaliditeta i smrti.

Oralni antikoagulantni lijekovi (OAC) poput varfarina mogu blokirati proteine koji zgrušavaju krv i pomoći u sprječavanju stvaranja krvnih ugrušaka. Poznato je da je varfarin bolji od aspirina za osobe sa zatajenjem srca koje imaju nepravilan srčani ritam pa se u nekoliko istraživanja pokušalo utvrditi trebaju li sve osobe sa zatajenjem srca (uključujući i one s normalnim srčanim ritmom) primati oralne antikoagulantne lijekove (OAC).

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi postoji li ikakva razlika između učinaka antikoagulansa i antitrombocitnih lijekova kod osoba sa zatajenjem srca i normalnim srčanim ritmom. Posebno se željelo utvrditi utječe li vrsta lijeka na rizik od smrti, komplikacija zgrušavanja (npr. srčanog ili moždanog udara) ili ozbiljnih problema s krvarenjem.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Tražena su istraživanja u kojima su odrasle osobe sa zatajenjem srca i normalnim srčanim ritmom najmanje mjesec dana primale antitrombocitne ili antikoagulantne lijekove, a vrsta liječenja odabrana je nasumično. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

U pregled su uključena četiri istraživanja u kojima je liječeno ukupno 4187 ispitanika.

Utvrđeno je da je rizik od smrti bio gotovo identičan bez obzira na to jesu li osobe u četiri istraživanja uzimale aspirin ili varfarin. Nije bilo dovoljno dokaza koji bi potvrdili prednost varfarina nad aspirinom u smanjenju rizika od komplikacija povezanih sa zgrušavanjem, kao što su srčani ili moždani udar. Međutim, ozbiljno krvarenje zabilježeno je dvostruko češće u osoba koje su primale varfarin nego u onih koji su uzimali aspirin. U jednom istraživanju srednje veličine varfarin je također uspoređen s drugim antitrombocitnim lijekom, klopidogrelom, te su dobiveni slični rezultati: nije bilo razlike u pojavnosti smrti ili komplikacija povezanih sa zgrušavanjem, ali je postojala veća vjerojatnost ozbiljnog krvarenja.

Malo je vjerojatno da će daljnja istraživanja promijeniti te zaključke osim ako se ne pojave novi, učinkovitiji i sigurni lijekovi.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost u dokaze kojima se uspoređuju varfarin i aspirin samo je umjerena jer je bilo malo slučajeva komplikacija zgrušavanja krvi i krvarenja i nije bilo dovoljno istraživanja da bi se sa sigurnošću utvrdio rizik od smrti.

Pouzdanost u dokaze kojima se uspoređuju varfarin i klopidogrel je niska jer su dokazi bili utemeljeni samo na nekoliko slučajeva i nije bilo dovoljno istraživanja da bi se moglo biti sigurno u rezultate.

Datum pretraživanja dokaza

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do travnja 2025. godine.

Ključne poruke

• Općenito, nijedna od intervencija nije pouzdano poboljšala pridržavanje liječenja ambliopije (posebno prekrivanja oka flasterom) kod djece. Ispitane intervencije također nisu pokazale znakove poboljšanja vida ili percepcije dubine (procjena udaljenosti predmeta ili '3D vid').

• Prepreke u pristupu liječenju ili pregledima mogu utjecati na to koliko dobro djeca i njihovi skrbnici mogu provoditi liječenje ambliopije.

• Potrebni su strukturiraniji načini praćenja pridržavanja, kao i dosljednije izvještavanje o rezultatima koji se odnose na pridržavanje planova liječenja, vid i percepciju dubine.

Uvod

Ambliopija je tehnički naziv za smanjeni vid uzrokovan nepravilnim razvojem vida u ranom životu. Zbog toga je vid slabiji na jednom ili, rjeđe, na oba oka, čak i s optimalnim dioptrijskim naočalama ili kontaktnim lećama. Roditelji i skrbnici to ponekad nazivaju 'lijenim okom'.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Pridržavanje liječenja znači u kojoj se mjeri količina provedenog liječenja podudara s količinom koju je propisao zdravstveni djelatnik. Pridržavanje se može mjeriti subjektivno (npr. dnevnikom) ili objektivno (npr. bilježenjem temperature pri dodiru s kožom). Primjeri prepreka pridržavanju uključuju razumijevanje liječenja, vrijeme, prijevoz te dostupnost ili trošak liječenja ili liječničkih posjeta. Cilj je bio utvrditi jesu li neke metode korištene za povećanje pridržavanja liječenja ambliopije bile uspješne i je li neka od njih uzrokovala štetu. U slučajevima ambliopije na jednom oku, liječenje se često sastoji od prekrivanja (pokrivanja ili blokiranja) oka koje bolje vidi. To može biti teško za djecu i njihove skrbnike. Istražene su metode ili intervencije usmjerene na ponašanje, digitalne (tj. tehnološke ili elektroničke, poput igranja videoigre ili gledanja emisije) te različiti načini prekrivanja oka.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala: 1) jednu bihevioralnu intervenciju ili kombinaciju bihevioralnih intervencija, poput edukativnih crtića i podsjetnika putem tekstualnih poruka; 2) intervencije s digitalnim podražajima, poput videa ili videoigara; ili 3) uporabu različitih vrsta flastera, poput naočala koje zaklanjaju vid ili flastera od različitih materijala, u usporedbi sa standardnom skrbi ili izostankom intervencije (tj. nijedna metoda nije korištena za poboljšanje pridržavanja).

Ključni rezultati

Utvrđeno je da se većina načina kojima se pokušalo povećati pridržavanje liječenja nije međusobno razlikovala. Dokazi su bili nesigurni, pa se nije moglo zaključiti da je neki pristup bolji od drugih.

Ograničenja ovog pregleda

U malom broju istraživanja korišteni su objektivni alati za mjerenje pridržavanja. Postojale su velike razlike u izvještavanju za nekoliko značajki i ishoda, uključujući težinu ambliopije, metodu praćenja pridržavanja i trajanje praćenja, što je utjecalo na pouzdanost dokaza. Nekoliko ishoda povezanih s pridržavanjem liječenja nije prijavljeno u svakom istraživanju, a klinička važnost relativnih promjena za te ishode može varirati ovisno o pacijentu. U malom broju istraživanja procijenjeni su ili prijavljeni štetni učinci te čimbenici povezani s pravednošću i uključivošću, poput socioekonomskog statusa ili obrazovanja skrbnika, a način izvještavanja nije bio standardiziran.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 24. svibnja 2024. godine.

Ključne poruke

• U usporedbi s anatomskim orijentirima, primjena ultrazvučnog navođenja za neuraksijalnu anesteziju kod odraslih smanjuje broj pokušaja do uspjeha i vrijeme postupka (uvođenja igle). Uspjeh se definira kao broj ponovnih pomicanja igle naprijed nakon njezina povlačenja unatrag ili kao broj uboda igle kroz kožu.

• Ultrazvučno navođenje vjerojatno povećava stopu uspjeha u prvom pokušaju.

• Ultrazvučno navođenje može malo ili nimalo utjecati na zadovoljstvo ispitanika ili tehnički neuspjeh. Tehnički neuspjeh može uključivati potrebu za prelaskom na opću anesteziju, potrebu za prekidom postupka neuraksijalne anestezije ili izostanak željenog anestetičkog učinka.

• Nije poznato utječe li ultrazvučno navođenje na bol tijekom postupka i nuspojave.

• Ultrazvučno navođenje pri neuraksijalnoj anesteziji vjerojatno ima neke prednosti, ali i dalje postoje nesigurnosti.

Uvod
Neuraksijalna anestezija izvodi se ubrizgavanjem lokalnog anestetika u prostore koji okružuju leđnu moždinu, obično u spinalni ili epiduralni prostor, ili njihovu kombinaciju. To je uobičajena tehnika za obezboljivanje određenog dijela tijela, koja se uglavnom koristi pri operacijama ili tijekom poroda. U neuraksijalnoj anesteziji liječnik postavlja iglu između kralježaka (kosti kralježnice). Nakon što liječnik pronađe pravo mjesto, anestetik se izravno ubrizgava ili se u taj prostor postavlja tanka cjevčica koja se naziva kateter i kroz koju se anestetik može ubrizgavati. Uspješna neuraksijalna anestezija, sa što manjim brojem pokušaja, važna je za smanjenje komplikacija.

Dosadašnje spoznaje

Ultrazvuk koristi visokofrekventne zvučne valove za stvaranje slika unutrašnjosti tijela. Liječnik koristi ručni uređaj, koji se naziva sonda, za odašiljanje ultrazvučnih valova u tijelo i stvaranje slika. Konvencionalna neuraksijalna anestezija izvodi se uz pomoć određenih anatomskih orijentira na tijelu. Ponekad igla ne dosegne ciljani prostor jer anatomski položaj za koji je liječnik dodirom procijenio da ga je pronašao može se malo razlikovati od stvarnog položaja. Ultrazvuk omogućuje liječniku da vidi anatomiju područja od interesa i veličinu važnih struktura te pomaže u određivanju koliko duboko i u kojem smjeru uvesti iglu.

Uobičajeno se koriste dvije metode ultrazvučnog navođenja. U prvoj metodi ultrazvuk se koristi prije uvođenja igle, odnosno prije samog postupka. Drugi se naziva postupak u stvarnom vremenu, što znači da se igla prvo uvodi, a zatim pomiče na ispravno mjesto uz praćenje ultrazvučnih slika.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi je li bolje koristiti ultrazvuk ili anatomske orijentire za vođenje igle pri neuraksijalnoj anesteziji u odraslih. Također je ispitano dovodi li ultrazvučno navođenje do sličnih neželjenih učinaka kao primjena anatomskih orijentira.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima je uspoređeno ultrazvučno navođenje s anatomskim orijentirima za neuraksijalnu anesteziju kod odraslih. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati
Pronađeno je 65 istraživanja s ukupno 6823 ispitanika. Istraživanja su provedena u Africi, Aziji, Europi, na Bliskom istoku, u Sjevernoj Americi i Oceaniji. U četiri istraživanja procijenjena je primjena ultrazvuka u stvarnom vremenu kao intervencija.

• U usporedbi s anatomskim orijentirima, ultrazvučno navođenje smanjuje broj pokušaja potrebnih za uspješno postavljanje igle u prosjeku za 0,41 pokušaj po osobi i smanjuje vrijeme postupka (uvođenja igle) u prosjeku za 34 sekunde.

• Ultrazvučno navođenje vjerojatno povećava stopu uspjeha pri prvom pokušaju: U 778 od 1000 ispitanika prvi je pokušaj uz ultrazvučno navođenje bio uspješan, u usporedbi s 556 od 1000 ispitanika pri uporabi anatomskih orijentira.

• Ultrazvučno navođenje može dovesti do male ili nikakve razlike u zadovoljstvu ispitanika ili učestalosti tehničkog neuspjeha.

• Ultrazvučno navođenje može imati mali ili nikakav učinak na bol tijekom postupaka ili neželjene učinke, ali rezultati su vrlo nesigurni.

Ograničenja ovog pregleda
Pouzdanost nalaza o broju pokušaja, trajanju postupka i stopi uspjeha u prvom pokušaju umjerena je do visoka.

Pouzdanost dokaza mala je za:

• Zadovoljstvo ispitanika, jer je bilo teško prikriti kod koga je primijenjeno ultrazvučno navođenje. Rezultati su bili vrlo nedosljedni među različitim istraživanjima.

• Tehnički neuspjeh, jer nije bilo dovoljno istraživanja da bi se sa sigurnošću utvrdili rezultati ovog ishoda.

• Bol tijekom postupka, jer je bilo teško prikriti kod koga je primijenjeno ultrazvučno navođenje. Rezultati su bili vrlo nedosljedni među različitim istraživanjima, a obuhvaćali su i ispitanike koji su osjećali bol i one koji je nisu osjećali.

• Neželjeni učinci, jer je bilo teško prikriti kod koga je primijenjeno ultrazvučno navođenje, a nije bilo dovoljno istraživanja da bi se sa sigurnošću utvrdili rezultati. Ovaj ishod također treba tumačiti s oprezom jer je u svakom istraživanju postojao niz različitih definicija, poput boli u leđima ili glavobolje.

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2023. godine.

Ključne poruke

• Dokazi su vrlo nesigurni u pogledu učinaka lijeka rituksimaba na težinu simptoma (bolesti), sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti i ozbiljne štetne učinke u odraslih s mijastenijom gravis.

• Liječenje rituksimabom malo ili nimalo ne utječe na mogućnost smanjenja doze steroida na manje od 10 mg dnevno, ali vjerojatno dovodi do velikog smanjenja pojave recidiva koji zahtijeva hitnu terapiju (poput liječenja intravenskim imunoglobulinom ili plazmaferazom) devet mjeseci ili više nakon liječenja.

• Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se bolje razumjeli učinci rituksimaba u liječenju svih vrsta mijastenije gravis.

Uvod

Miastenija gravis je autoimuno stanje u kojem tijelo stvara antitijela (proteine koje proizvodi imunološki sustav i koji obično štite tijelo od infekcija) koja utječu na funkciju spoja između živaca i mišića. To znači da poruke teško dopiru do mišića, što dovodi do mišićne slabosti. Osobe mogu imati niz simptoma, uključujući dvoslike, spuštene kapke, probleme s govorom, žvakanjem ili gutanjem, otežano disanje ili slabost udova. Mnogim će osobama biti potrebni lijekovi koji smanjuju imunološki odgovor kako bi se ti simptomi držali pod kontrolom. Rituksimab je oblik liječenja koji znatno smanjuje broj B stanica (jedne od sastavnica imunološkog sustava).

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi je li rituksimab bolji od izostanka liječenja, placeba (lažne tablete) ili alternativnog liječenja. Također je ispitano je li liječenje rituksimabom povezano s nekim štetnim učincima.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima je rituksimab uspoređen s izostankom liječenja, placebom ili alternativnim oblicima liječenja u odraslih s mijastenijom gravis. U istraživanjima se moralo nasumično odrediti koji će ispitanici primiti lijek i osigurati da ispitanici ne znaju koje liječenje primaju. Rezultati istraživanja uspoređeni su i sažeti te je procijenjena pouzdanost dokaza.

Ključni rezultati

Pronađena su dva istraživanja s ukupno 99 ispitanika u Švedskoj i SAD-u.

• Dugoročno (nakon više od devet mjeseci) rituksimab može smanjiti težinu simptoma i poboljšati funkcionalnu sposobnost, ali dokazi su vrlo nesigurni.

• Rituksimab malo ili nimalo utječe na vjerojatnost smanjenja doze steroida na 10 mg ili manje dnevno.

• Rituksimab vjerojatno dovodi do velikog smanjenja pojave recidiva koji zahtijevaju hitnu terapiju devet mjeseci ili više nakon liječenja. Na temelju rezultata 98 ispitanika procjenjuje se da bi 220 od 1000 ispitanika koji primaju rituksimab imalo recidiv koji bi zahtijevao hitnu terapiju, u usporedbi s 490 od 1000 ispitanika koji su primali placebo.

• Rituksimab može smanjiti ozbiljne štetne učinke, ali dokazi su vrlo nesigurni (298 od 1000 ispitanika koji primaju rituksimab moglo bi imati ozbiljan štetni učinak u usporedbi s 367 od 1000 ispitanika koji primaju placebo).

Ograničenja ovog pregleda

Nema dovoljno istraživanja da bi se rezultati mogli pouzdano procijeniti. Istraživanja su uglavnom proučavala ispitanike s antitijelima na acetilkolinski receptor (AChR), a nisu uključivala ispitanike s antitijelima na mišićno-specifičnu kinazu (MuSK). MuSK mijastenija vjerojatnije će reagirati na rituksimab nego AChR mijastenija zbog vrste imunoloških stanica koje proizvode antitijela.

Datum pretraživanja dokaza

Oba istraživanja objavljena su 2022. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2024. godine.

Ključne poruke

- Analozi gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRHa) su lijekovi koji mogu smanjiti veličinu maternice i mioma i povisiti razinu hemoglobina (protein koji pomaže prijenosu kisika u crvenim krvnim stanicama) prije operacije mioma maternice (nekancerogene izrasline u maternici). Predtretman GnRHa agonistima također može smanjiti vrijeme potrebno za provođenje operacije, potrebu za transfuzijom krvi te neke komplikacije koje se mogu javiti tijekom ili nakon operacije.

- Žene koje uzimaju GnRHa prije operacije imaju veću šansu da iskuse nuspojave kao što su valunzi.

- Potrebno je više istraživanja.

Uvod

Miomi su glatkomišićni tumori (nekancerogene izrasline) u maternici žene koji mogu otežati ostvarivanje trudnoće. Mogu uzrokovati bol u području trbuha i obilno krvarenje tijekom menstruacije. Miomi mogu povećati šansu za gubitak bebe pobačajem.

Dosadašnje spoznaje

Miomi se često liječe kirurški. Neki lijekovi, naročito analozi gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRHa), mogu smanjiti veličinu maternice i mioma, olakšavajući operaciju, te također mogu kontrolirati obilno krvarenje. Međutim, ne smiju se koristiti duže od šest mjeseci jer mogu uzrokovati gubitak koštane mase. Drugi lijekovi koji mogu imati slične kratkoročne učinke su progestini, agonisti dopamina, selektivni modulatori progesteronskih receptora (SPRM), antagonisti estrogenskih receptora i selektivni modulatori estrogenskih receptora (SERM). Međutim, ovi lijekovi su obično skupi.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se saznati je li predtretman s gore spomenutim lijekovima pomogao u:

- smanjenju obilnog gubitka krvi;

- olakšavanju operacije smanjenjem veličine maternice i mioma;

- smanjenju vremena trajanja operacije, broja transfuzija krvi, količine krvarenja tijekom operacije i komplikacija poslije operacije.

Također se željelo saznati je li neki od lijekova uzrokovao nuspojave.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala lijekove korištene prije operacije mioma, uspoređeni međusobno, s placebom (lažnim liječenjem) ili izostankom liječenja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Uključeno je 41 istraživanje koje je obuhvatilo 3982 perimenopauzalne žene koje su čekale na operaciju uklanjanja mioma koji su uzrokovali simptome. Mnoge od žena su bile anemične (imale su nisku razinu crvenih krvnih stanica ili hemoglobina, što utječe na kapacitet krvi za prijenos kisika). Operativni zahvati su bili histerektomija (odstranjivanje maternice), miomektomija (uklanjanje mioma sa zida maternice) ili histeroskopska resekcija (uklanjanje mioma iz unutrašnjosti maternice).

Istraživanja su ispitivala tri usporedbe: GnRHa u usporedbi s izostankom liječenja ili placebom; GnRHa u usporedbi s drugim lijekovima; i selektivni modulatori progesteronskih receptora (SPRM) u usporedbi s placebom.

Neka od istraživanja su bila podržana od strane kompanija koje proizvode ispitivane lijekove.

Ključni rezultatiGnRHa u usporedbi s placebom ili izostankom predliječenja

GnRHa lijekovi mogu smanjiti veličinu maternice i mioma prije operacije. Nije bilo korisnih informacija o njihovom učinku na krvarenje prije operacije. GnRHa vjerojatno povećava razinu hemoglobina. Međutim, žene koje uzimaju GnRHa imaju veću šansu da iskuse valunge.

Histerektomija

Vrijeme potrebno za izvođenje histerektomije može biti kraće za žene koje su prethodno liječene s GnRHa. Njihov učinak na druge ishode mjerene u istraživanjima s histerektomijom je vrlo nesiguran: gubitak krvi tijekom operacije, transfuzije krvi i komplikacije nakon operacije.

Miomektomija

Rezultati ovih ishoda mjereni u istraživanjima s miomektomijom su vrlo nesigurni: trajanje operacije, gubitak krvi tijekom operacije, transfuzije krvi i komplikacije nakon operacije.

Histeroskopska resekcija

GnRHa tretman prije histeroskopske resekcije mioma maternice može malo ili nimalo utjecati na trajanje operacije. Jedno istraživanje je mjerilo komplikacije nakon operacije, a nijedna komplikacija nije zabilježena. Gubitak krvi i transfuzije krvi nisu mjerene kod histeroskopske resekcije.

GnRHa u usporedbi s drugim metodama liječenja

Prije operacije

GnRHa predtretman može smanjiti veličinu maternice prije operacije u usporedbi s drugim terapijama. GnRHa predtretman može malo ili nimalo utjecati na krvarenje ili veličinu mioma. Vjerojatno ne utiče na razinu hemoglobina. Međutim, GnRHa može dovesti do neželjenih učinaka kao što su valunzi.

SPRM u usporedbi s placebom

Prije operacije

U usporedbi s placebom, SPRM-ovi (kao što su mifepriston, CDB-2914, ulipristal acetat i asoprisnil) primijenjeni prije operacije vjerojatno mogu smanjiti veličinu maternice i povećati razinu hemoglobina. Mogu smanjiti veličinu mioma i krvarenje. Rezultati su bili neprecizni kada su u pitanju neželjeni učinci.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost dokaza za većinu ishoda je niska ili vrlo niska zbog lošeg izvještavanja u istraživanjima i nedostatka „zasljepljivanja” procjenitelja ishoda (na primjer, osobe koje su mjerile ishode su znale tko je u kojoj skupini, što je moglo utjecati na njihova zapažanja). Osim toga, rezultati su se razlikovali među istraživanjima i neki rezultati su bili temeljeni samo na jednom istraživanju.

Datum pretraživanja dokaza

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2017. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2024. godine.

Ključne poruke

• Nema dovoljno dokaza koji bi podržali korištenje jednog protokola ciklusa (pristupa) u odnosu na drugi u pripremi za prijenos smrznuto-odmrznutih embrija (eng. FET) kod žena s redovitim ovulacijskim ciklusima koje imaju poteškoća sa začećem (neplodne žene).

• Potrebna su veća, dobro provedena istraživanja, posebno ona koja istražuju jednostavnije ili jeftinije pristupe prijenosa smrznuto-odmrznutih embrija.

Uvod

Kod neplodnih žena koje se podvrgavaju metodi potpomognute oplodnje, jajne stanice se uzimaju iz jajnika i oplođuju spermijem u laboratoriju (izvantjelesna oplodnja ili IVF). Neki ili svi embriji mogu biti zamrznuti, a kasnije se odmrzavaju i prenose u maternicu. To se naziva prijenos (transfer) smrznuto-odmrznutih embrija (eng. frozen-thawed embryo transfer ili FET).

Ženama s redovitim spontanim menstruacijama (menstrualnim ciklusima) može se ponuditi niz protokola ciklusa kako bi se sluznica maternice (endometrij) pripremila za prijenos odmrznutih embrija. Druga je mogućnost provesti ciklus prijenosa smrznutih embrija nakon spontane ovulacije (oslobađanje jajne stanice) u prirodnom ciklusu. To se zove FET s prirodnim ciklusom.

Žene s neredovitim menstrualnim ciklusima ili ne ovuliraju ili nasumično ovuliraju. Stoga za njih nije primjeren FET u prirodnom ciklusu. Tim ženama može se ponuditi ili indukcija ovulacije lijekovima ili terapija hormonima da se pripreme za prijenos odmrznutih stanica.

Najčešći protokoli za prijenos odmrznutih embrija su prirodni ciklus s ili bez HCG-a (humanog korionskog gonadotropina) za poticanje ovulacije ili priprema endometrija s hormonskom terapijom s ili bez agonista gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRHa) za privremeno suzbijanje funkcije jajnika.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Ovaj sustavni pregled proveden je kako bi se istražilo jesu li pojedini protokoli prijenosa zamrznutih embriona djelotvorniji ili sigurniji od ostalih. Glavni ishodi bili su učestalost živorođene djece i stopa pobačaja.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala jednu vrstu protokola ciklusa s drugom kod neplodnih žena (uključujući žene s redovitom ovulacijom, neredovitom ili slučajnom ovulacijom ili bez ovulacije). Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Uključena su 32 istraživanja u kojima su sudjelovale ukupno 6352 žene. Većina istraživanja uključivala je žene s redovitim ovulacijskim ciklusima. Navedeno je malo ili nimalo informacija o ženama s neredovitim ciklusima ovulacije i bez ovulacije. Istraživanja su provedena u Iranu (11 istraživanja), Belgiji (četiri istraživanja), Italiji (tri istraživanja), uz po dva istraživanja u Kini, Francuskoj, Izraelu, Turskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu te po jedno istraživanje u Egiptu, Singapuru, Španjolskoj i Nizozemskoj.

Ključni rezultati

Nisu pronađeni značajni dokazi koji pokazuju da je neki protokol ciklusa bolji od drugih u pripremi neplodnih žena s redovitim menstrualnim ciklusima za ciklus prijenosa smrznuto-odmrznutih embrija. Najčešći pristupi za prijenos smrznutih embrija su prirodni ciklus s ili bez HCG-a za pokretanje ovulacije ili priprema endometrija s hormonskom terapijom, s ili bez GnRHa supresije. Identificirano je šest izravnih usporedbi ova dva pristupa, no nije bilo dovoljno dokaza koji bi podupirali korištenje jednog pristupa nad drugim.

Koja su ograničenja dokaza?

Pouzdanost dokaza je vrlo niska jer su istraživanja bila mala i s malo prijavljenih rezultata.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 19. prosinca 2022. godine.

Ključne poruke

• Zbog nedostatka čvrstih dokaza, učinci melatonina na kvalitetu života i kvalitetu sna kod osoba koje se liječe od raka nisu jasni.

• Melatonin možda ne povećava rizik od nuspojava, ali dostupni dokazi nisu dovoljno jaki da bi bili sigurni.

• Potrebno je više dobro osmišljenih istraživanja koja koriste melatonin tijekom razdoblja do tri mjeseca kako bi se dobile bolje procjene koristi i rizika.

Uvod

Melatonin je hormon koji se proizvodi u tijelu kako bi regulirao dnevni ciklus spavanja i budnosti. Pretpostavlja se da melatonin može poboljšati kvalitetu sna i kvalitetu života, što je vrlo važno u liječenju raka. Štoviše, postoje istraživanja koja ukazuju na to da je melatonin učinkovit protiv solidnih tumora i da bi mogao biti učinkovit u liječenju raka.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se saznati može li se melatonin koristiti u liječenju raka, posebno za očuvanje kvalitete života i kvalitete sna kod oboljelih od raka. Također se željelo saznati uzrokuje li melatonin neke neželjene učinke („nuspojave“).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su proučavala melatonin korišten s drugim standardnim tretmanima raka u usporedbi sa standardnim tretmanima raka koji se koriste samostalno ili s placebom (lažni tretman).

Ključni rezultati

Uključeno je 30 istraživanja u kojima su sudjelovale 5093 osobe oboljele od raka. Uključeni su i muškarci i žene s bilo kojom vrstom raka. Istraživanja su provedena u 10 zemalja svijeta.

Naglasak je bio na učincima melatonina tijekom razdoblja od tri mjeseca. Kad se melatonin uspoređuje s placebom i standardnim tretmanima raka, nije jasno utječe li na kvalitetu života i san. Melatonin možda ima mali ili nikakav učinak na potencijalne nuspojave poput glavobolje, umora i mučnine, ali postoji velika nesigurnost u te rezultate. Nema dostupnih rezultata za vrtoglavicu.

Nisu pronađena istraživanja koja bi pomogla odgovoriti na pitanja o kvaliteti života i kvaliteti sna kada se melatonin koristi sa standardnim tretmanima raka u usporedbi sa samim standardnim tretmanom. Međutim, istraživanja su procijenila potencijalne nuspojave koje bi mogle biti povezane s melatoninom te su otkrila da melatonin vjerojatno smanjuje rizik od umora (iscrpljenosti) i može smanjiti rizik od mučnine. Nije jasno ima li melatonin učinak na glavobolje. Nema dostupnih rezultata za vrtoglavicu.

Kada se melatonin koristi topikalno, poput kreme za nanošenje na kožu ili vodice za ispiranje usta, nije jasno utječe li na kvalitetu života. Nisu pronađena istraživanja koja bi pomogla odgovoriti na pitanja o kvaliteti sna. Nema dostupnih podataka o nuspojavama poput glavobolje, umora, mučnine i vrtoglavice, jer one nisu primjenjive ako se melatonin primjenjuje topikalno. Nije jasno ima li melatonin još neke neželjene učinke kada se primjenjuje topikalno.

Ograničenja ovog pregleda

Postoji nesigurnost u dokaze jer je moguće da su ispitanici u istraživanjima bili svjesni koju su terapiju primili. Dokazi koji se odnose na neke koristi i rizike od interesa ne obuhvaćaju sve vrste raka ili se temelje samo na nekoliko slučajeva.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2024. godine.

Ključne poruke

• Za djecu s nefrotskim sindromom otpornim na steroide (stanje u kojem liječenje steroidima ne zaustavlja izlučivanje proteina iz krvi u urin), inhibitori kalcineurina (imunosupresivni lijekovi koji smanjuju imunološki odgovor tijela) mogu povećati vjerojatnost potpune ili djelomične remisije (smanjenja ili nestanka znakova i simptoma nefrotskog sindroma) u usporedbi s placebom (neaktivnim ili „lažnim“ lijekom), izostankom liječenja ili ciklofosfamidom (druga vrsta imunosupresiva).

• Takrolimus, snažan imunosupresivni lijek, možda je bolji od ciklosporina (drugog imunosupresiva) u sprječavanju relapsa u djece, odnosno povratka znakova i simptoma bolesti. Ciklosporin vjerojatno povećava prekomjerni rast dlaka i prerastanje desni oko zubi u usporedbi s takrolimusom.

• Rezultati drugih usporedbi bili su nejasni zbog malog broja istraživanja i ograničenog izvještavanja o ishodima.

Uvod

Nefrotski sindrom je stanje u kojem bubrezi propuštaju proteine iz krvi u mokraću. Idiopatski znači da je uzrok nepoznat. Djeca s ovim stanjem mogu imati oticanje, debljanje, umor i veći rizik od infekcija.

Dosadašnje spoznaje

Kortikosteroidi su lijekovi koji pomažu u smanjenju upale i smirivanju prekomjerno aktivnog imunološkog sustava. U prvom redu se koriste za postizanje remisije (smanjenje ili nestanak znakova i simptoma nefrotskog sindroma). Drugi lijekovi poput inhibitora kalcineurina (imunosupresivi koji smanjuju imunološki odgovor tijela poput ciklosporina i takrolimusa) potrebni su djeci koja ne reagiraju na kortikosteroide u prvoj epizodi nefrotskog sindroma (početna otpornost) ili koja razviju otpornost na steroide nakon jednog ili više odgovora na kortikosteroide (odgođena otpornost).

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se saznati koje bi metode liječenja dovele do remisije nefrotskog sindroma kod djece koja ne reagiraju na početno liječenje kortikosteroidima ili koja razviju odgođenu otpornost na steroide.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su procijenila koristi i štete nasumično dodijeljenih alternativnih metoda liječenja za djecu s nefrotskim sindromom koja razviju otpornost na steroide. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Uključeno je 29 istraživanja koja su analizirala 1248 djece s nefrotskim sindromom otpornim na steroide. Istraživanja su provedena u Indiji (8), SAD-u (6), Italiji (4), Kini (2), Francuskoj (1), Meksiku (1) i Tajlandu (1). Šest istraživanja bilo je međunarodno. Sedamnaest istraživanja provedeno je u više centara, a 12 su bila istraživanja provedena u jednom centru. Identificirano je 18 različitih usporedbi, s brojem istraživanja po usporedbi u rasponu od jednog do četiri.

Ključni rezultati

Ciklosporin, u usporedbi s placebom, izostankom liječenja ili kortikosteroidom, može povećati broj djece kod koje proteini u urinu nestaju (potpuna remisija) ili se značajno smanje (djelomična remisija).

Inhibitori kalcineurina (ciklosporin, takrolimus) također mogu povećati broj djece koja postižu potpunu ili djelomičnu remisiju u usporedbi s intravenskim ciklofosfamidom (drugim imunosupresivom).

Koristi od drugih proučavanih imunosupresiva mogu biti male ili nikakve.

Takrolimus možda smanjuje broj djece kod koje dolazi do relapsa (povratka znakova i simptoma bolesti) u usporedbi s ciklosporinom.

Ciklosporin vjerojatno povećava prekomjerni rast dlaka i prerastanje tkiva desni oko zuba u usporedbi s takrolimusom.

Rezultati drugih usporedbi bili su nejasni zbog malog broja istraživanja po usporedbi i ograničenog izvještavanja o ishodima.

Ograničenja ovog pregleda

Malen broj istraživanja (po usporedbi) i mali broj ispitanika u tim istraživanjima ograničenja su ovoga sustavnoga pregleda. Nisu sva istraživanja pružila informacije o ishodima od interesa. Postoji nesigurnost u dokaze.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do siječnja 2025. godine.

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda

Klinički putevi (clinical pathways - CPW) su alati u obliku dokumenata koji povezuju najbolje dostupne dokaze i kliničku praksu. Sadrže preporuke, procese i vremenske okvire za pristupanje određenim medicinskim stanjima i intervencijama. Cilj ovog obnovljenog sustavnoga pregleda bio je sažeti dokaze i procijeniti učinke kliničkih puteva na ishode liječenja pacijenata (bolnički mortalitet, mortalitet (do 6 mjeseci), bolničke komplikacije i ponovni prijem u bolnicu (do 6 mjeseci)), duljinu boravka u bolnici, bolničke troškove i naknade te profesionalnu praksu (tj. pridržavanje preporučene prakse od strane zdravstvenih djelatnika) u usporedbi s uobičajenom bolničkom njegom. Također su identificirane i uspoređene različite strategije implementacije. Uključeni su pacijenti u bolnicama koji su liječeni prema (1) preporukama kliničkoga puta ili (2) upotrebom kliničkoga puta koji je implementiran zajedno s drugim intervencijama poput voditelja slučaja ili inicijative za poboljšanje kvalitete. Analizirano je 58 istraživanja (obuhvaćen je 24 841 pacijent i 2027 zdravstvenih djelatnika) od kojih je 28 bilo uključeno u prethodnu verziju ovog sustavnog pregleda (Rotter 2010), a 31 je dodano u ovu obnovljenu verziju. Ovo je prva obnovljena verzija prethodno objavljenog sustavnog pregleda.

Ključne poruke

Klinički putevi možda imaju potencijala za poboljšanje ishoda liječenja pacijenata i možda mogu smanjiti duljinu boravka u bolnici i bolničke troškove te poboljšati pridržavanje preporučenih praksi. Ali i dalje je potrebno više visokokvalitetnih istraživanja koja proučavaju strategije implementacije koje se koriste tijekom razvoja kliničkih puteva i njihove primjene.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Donošenje odluka u bolnicama razvilo se od toga da bude temeljeno na mišljenju do toga da bude temeljeno na čvrstim znanstvenim dokazima (tj. praksa temeljena na dokazima). Bolnice uklapaju dokaze u kliničke puteve kako bi ih zdravstveni djelatnici mogli primjenjivati u liječenju. Koriste se diljem svijeta, no dokazi o njihovom učinku iz pojedinačnih ispitivanja su proturječni. Neprestano objavljivanje novih dokaza zajedno sa zahtjevima svakodnevne prakse otežava zdravstvenim djelatnicima da budu u toku s informacijama.

Uključeni ustroji istraživanja bili su pojedinačna i grozdasta-randomizirana istraživanja, nerandomizirana istraživanja, kontrolirana istraživanja tipa "prije-poslije" (CBA) te istraživanja s prekinutim vremenskim nizovima (ITS). U individualnim randomiziranim istraživanjima ispitanici su nasumično podijeljeni u skupinu primjene kliničkoga puta ili u skupinu uobičajene njege. U grozdastom randomiziranim istraživanjima svi su ispitanici podijeljeni u manje skupine zvane klasterima. Ti klasteri zatim su nasumično raspoređeni u skupinu s kliničkim putem ili skupinu s uobičajenom skrbi. U nerandomiziranim istraživanjima istraživači su podijelili ispitanike u skupine kvazi-nasumičnim načinom. Kvazi-nasumična raspodjela znači da su ispitanici istraživanja raspoređivani u skupinu s kliničkim putem ili skupinu s uobičajenom skrbi na temelju kriterija poput datuma rođenja ili dana u tjednu. Istraživanja tipa "prije-poslije" (CBA) eksperimentalna su istraživanja bez postupka nasumične ili kvazi-nasumične raspodjele. Podaci se prikupljaju iz skupine s kliničkim putem (CPW) i skupine s uobičajenom skrbi prije uvođenja kliničkog puta, a zatim se prikupljaju dodatni podaci nakon njegova uvođenja. Istraživanja s prekinutim vremenskim nizovima (ITS) predstavljaju pouzdanu metodu za mjerenje učinka kliničkog puta (CPW) kao trenda tijekom vremena.

Sva su uključena istraživanja testirala učinak kliničkih puteva koji se koriste u bolnicama na jedan ili više unaprijed određenih ishoda: bolnički mortalitet, mortalitet (do 6 mjeseci), bolničke komplikacije, ponovni prijem u bolnicu (do 6 mjeseci), duljinu boravka u bolnici, bolničke troškove i naknade te pridržavanje preporučenih praksi. Istraživanja su bila usmjerena na promjenu u mjerama ishoda nakon uvođenja samostalnog kliničkog puta ili višedimenzionalnog kliničkog puta kombiniranog s drugim intervencijama u usporedbi s uobičajenom skrbi.

Ključni rezultati

Pronađeno je 58 istraživanja koja su mjerila učinak kliničkih puteva na promatrane ishode. Glavni rezultati pokazuju da je, u usporedbi s uobičajenom skrbi, neizvjesno ima li uvođenje samostalnog kliničkog puta ikakav učinak na bolničku smrtnost i smrtnost (do 6 mjeseci) (niska pouzdanost dokaza). Korištenje isključivo kliničkih puteva vjerojatno može smanjiti pojavu bolničkih komplikacija (umjerena pouzdanost), ali je vrlo nejasno čini li ikakvu razliku što se tiče ponovnoga prijema u bolnicu (do 6 mjeseci) (vrlo niska pouzdanost). Korištenje isključivo kliničkih puteva vjerojatno može smanjiti duljinu boravka u bolnici (umjerena pouzdanost). Bolnički troškovi i naknade su općenito bile manje kod primjene kliničkih puteva u 9 od 10 istraživanja uključenih u ovu usporedbu (vrlo niska pouzdanost). Korištenje isključivo kliničkih puteva možda može blago poboljšati stopu pridržavanja preporučenih praksi (niska pouzdanost).

Za višedimenzionalne kliničke puteve u usporedbi s uobičajenom skrbi neizvjesno je postoji li smanjenje bolničke smrtnosti (niska pouzdanost), a moguće je da imaju malo ili nimalo utjecaja na smrtnost (do 6 mjeseci) (niska pouzdanost). Nije jasno smanjuju li klinički putevi u kombinaciji s drugim intervencijama pojavu bolničkih komplikacija (niska pouzdanost) ili vjerojatnost ponovnog prijema u bolnicu (do 6 mjeseci) (niska pouzdanost). Također je nejasno smanjuju li duljinu boravka u bolnici (niska pouzdanost), bolničke troškove i naknade (vrlo niska pouzdanost) i poboljšavaju li pridržavanje preporučenih praksi (niska pouzdanost) u usporedbi s uobičajenom njegom.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su obnovljeni sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 26. srpnja 2024. godine.

Ključne poruke

• Elektronički i robotski uređaji uz fizioterapiju vjerojatno pomažu ljudima da ponovno samostalno hodaju nakon moždanog udara. Mogu posebno koristiti ljudima u prva tri mjeseca nakon moždanog udara.

• Potrebno je više istraživanja kako bi se saznalo koliko često i koliko dugo bi se ti uređaji trebali koristiti.

Uvod

Moždani udar se događa kada se prekine dotok krvi u dio mozga, sprječavajući moždanim stanicama opskrbu kisikom i hranjivim tvarima. Ovo uzrokuje iznenadnu slabost koja obično pogađa jednu stranu tijela. Ako se zaustavi dotok krvi u mozak, moždane stanice počinju umirati. To može dovesti do ozljede mozga, invaliditeta ili čak smrti.

Ljudi koji prežive moždani udar često imaju dugotrajne probleme uzrokovane ozljedom mozga. Tjelesne aktivnosti, poput hodanja, mogu im biti teške zbog oslabljenih mišića nogu na jednoj ili obje strane tijela, ukočenih zglobova ili nedostatka koordinacije. Ljudima će možda trebati dugo razdoblje rehabilitacije, uključujući fizioterapiju, prije nego što povrate svoju prijašnju neovisnost. Fizioterapija uključuje tjelovježbu, masažu, trening vještina i elektroterapiju kako bi se pomoglo ljudima u ponovnom stjecanju pokretljivosti.

Dosadašnje spoznaje

Jedan od najvažnijih ciljeva nakon moždanog udara je pomoći ljudima da ponovno hodaju. Razvijeni su robotski uređaji (programirani za automatsko kretanje i obavljanje određenih zadataka) i električno pokretani mehanički (elektromehanički) uređaji kako bi pomogli ljudima u vježbanju hodanja. Ljudi koji imaju problema s hodanjem nakon moždanog udara trebaju puno vježbe kako bi se oporavili. Nije jasno jesu li ovi uređaji učinkoviti.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se saznati mogu li uređaji za vježbanje hoda u kombinaciji s fizioterapijom poboljšati hod nakon moždanog udara u usporedbi s nekorištenjem takvih uređaja.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala upotrebu uređaja za vježbanje hoda nakon moždanog udara. Cilj je bio istražiti:

• koliko je ljudi moglo samostalno hodati,

• koliko brzo su ljudi mogli hodati,

• koliko daleko su mogli hodati za šest minuta,

• koliko ljudi je odustalo od istraživanja,

• koliko je ljudi preminulo.

Pretražena su istraživanja u kojima su ljudi nasumično raspoređeni u skupine. Ovakva vrsta istraživanja obično daje najpouzdanije dokaze o učincima liječenja.

Ključni rezultati

Uključeno je 101 istraživanje s ukupno 4224 odrasle osobe (prosječne dobi od 47 do 76 godina) koje su imale moždani udar i ponovno su učile hodati. Uspoređeni su učinci fizioterapije u kombinaciji s elektromehaničkim i robotskim uređajima za trening hodanja s učincima same fizioterapije ili uobičajene njege. U većini istraživanja trening je trajao od tri do četiri tjedna. Najkraće vrijeme bilo je 10 dana, a najduže osam tjedana.

Na kraju treninga, u usporedbi s fizioterapijom ili uobičajenom njegom, korištenje uređaja za vježbanje hoda u kombinaciji s fizioterapijom:

• vjerojatno pomaže većem broju ljudi da samostalno hodaju (51 istraživanje; 2148 ispitanika);

• vjerojatno ne povećava prosječnu brzinu hodanja (73 istraživanja; 3043 ispitanika);

• ne povećava udaljenost koju ljudi mogu prijeći za 6 minuta (42 istraživanja; 1966 ispitanika); i

• ne povećava niti smanjuje broj ljudi koji su odustali od istraživanja ili broj umrlih (smrtni slučajevi bili su rijetki) (101 istraživanje; 4224 ispitanika).

Na svakih devet ispitanika liječenih uređajem uz fizioterapiju, vjerojatno jedna dodatna osoba hoda samostalno do kraja liječenja.

Prilikom praćenja, korištenje uređaja uz fizioterapiju možda neće pomoći većem broju ljudi da hodaju samostalno i vjerojatno neće povećati prosječnu brzinu hodanja ili udaljenost koju ljudi mogu prijeći u 6 minuta, u usporedbi s fizioterapijom ili uobičajenom njegom.

Ograničenja ovog pregleda

Postoji niska do visoka pouzdanost u dobivene rezultate. Mnoga istraživanja bila su niske ili loše kvalitete s malim uzorcima. Stoga su neka istraživanja možda prikazala prednosti ovih uređaja kao veće nego što zaista jesu.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2023. godine.

Ključne poruke

• Prostaglandini i osmotski dilatatori sigurne su i učinkovite metode pripreme vrata maternice prije kirurškog pobačaja u drugom tromjesečju.

• Misoprostol u kombinaciji s osmotskim dilatatorima vjerojatno povećava dilataciju vrata maternice prije postupka i skraćuje postupak i potrebu za dodatnom dilatacijom u usporedbi s placebom (lažnim liječenjem) i osmotskim dilatatorima.

• Noćna primjena alge laminarije može poboljšati vrijeme postupka, dilataciju prije postupka i potrebu za dodatnom dilatacijom u usporedbi s Dilapanom-S primijenjenim isti dan.

• Buduća istraživanja trebaju biti opsežnija i promatrati Foley katetere kao metodu pripreme vrata maternice za kirurški pobačaj u drugom tromjesečju.

Zašto je ovo važno?

Trudnice preferiraju imati mogućnost odabira između opcija za prekid trudnoće, odnosno između medikamentoznog pobačaja i kirurškog pobačaja putem dilatacije i evakuacije (D&E, postupak kojim se otvara vrat maternice kako bi se tkivo iz maternice moglo ukloniti pomoću instrumenta). Većina se pružatelja usluga koristi sredstvima za pripremu vrata maternice prije kirurške evakuacije maternice u drugom tromjesečju. Medicinske metode koje se obično koriste za pripremu vrata maternice su prostaglandini (misoprostol) i antiprogesteron (mifepriston). Mehaničke metode pripreme vrata maternice uključuju osmotske dilatatore (alga laminarija i Dilapan-S). Pružatelji usluga mogu koristiti lijekove, mehaničke metode ili oboje, ovisno o različitim čimbenicima, uključujući gestacijsku dob. Ne postoji dogovor o najboljoj metodi korištenja sredstva za pripremu vrata maternice prije D&E postupka.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja uspoređuju učinke različitih oblika sredstava za pripremu vrata maternice korištenih prije kirurškog pobačaja u drugom tromjesečju. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Uključeno je 21 istraživanje u kojima je sudjelovalo ukupno 3029 ispitanika. Nekoliko je istraživanja usporedio dva ista sredstva za pripremu vrata maternice. Mifepriston je primijenjen 24 do 48 sati prije misoprostola ili osmotskih dilatatora, osim u jednom istraživanju gdje je korišten istodobno s algom laminarijom. Mifepriston je korišten u dozi od 200 mg, a misoprostol u dozi od 400 do 600 μg.

Prostaglandin u odnosu na osmotske dilatatore

Prostaglandin može imati mali ili nikakav utjecaj na duljinu trajanja postupka, ali vjerojatno postiže manju dilataciju u usporedbi s osmotskim dilatatorima.

Mifepriston s misoprostolom u usporedbi s osmotskim dilatatorima

Mifepriston u kombinaciji s misoprostolom može imati mali ili nikakav učinak na duljinu trajanja postupka, ali može postići manju dilataciju i povećati potrebu za dodatnom dilatacijom te ima mali ili nikakav učinak na sposobnost dovršetka postupka u usporedbi s osmotskim dilatatorima.

Misoprostol s osmotskim dilatatorima u odnosu na placebo s osmotskim dilatatorima

Misoprostol u kombinaciji s osmotskim dilatatorima vjerojatno skraćuje postupak, povećava postignutu dilataciju, smanjuje potrebu za dodatnom dilatacijom te ima mali ili nikakav učinak na sposobnost dovršetka postupka u usporedbi s placebom i osmotskim dilatatorima.

Mifepriston s osmotskim dilatatorima u odnosu na placebo s osmotskim dilatatorima

Mifepriston u kombinaciji s osmotskim dilatatorima može skratiti postupak i vjerojatno povećati postignutu dilataciju u usporedbi s placebom i osmotskim dilatatorima. Mifepriston s osmotskim dilatatorima može imati mali ili nikakav učinak na potrebu za dodatnom dilatacijom, ali vjerojatno ima mali ili nikakav učinak na sposobnost dovršetka postupka.

Misoprostol s osmotskim dilatatorima u odnosu na mifepriston s osmotskim dilatatorima

Misoprostol u kombinaciji s osmotskim dilatatorima može imati mali ili nikakav učinak na duljinu postupka, postignutu dilataciju i potrebu za dodatnom dilatacijom u usporedbi s mifepristonom i osmotskim dilatatorima. Vjerojatno postoji mala ili nikakva razlika u mogućnosti dovršetka postupka.

Mifepriston s misoprostolom i dilatatorima u usporedbi s misoprostolom s osmotskim dilatatorima

Mifepriston uz misoprostol i osmotske dilatatore može imati mali ili nikakav učinak na duljinu postupka, postignutu dilataciju i potrebu za dodatnom dilatacijom u usporedbi s misoprostolom s osmotskim dilatatorima. Sposobnost dovršetka postupka nije zabilježena.

Misoprostol s osmotskim dilatatorima u usporedbi s misoprostolom

Misoprostol u kombinaciji s osmotskim dilatatorima vjerojatno produljuje postupak (ako trajanje zahvata uključuje vrijeme potrebno za umetanje osmotskih dilatatora), povećava postignutu dilataciju, smanjuje potrebu za dodatnom dilatacijom te ima mali ili nikakav učinak na mogućnost dovršetka zahvata u usporedbi s primjenom samog misoprostola.

Laminarija u odnosu na sintetske osmotske dilatatore

Nije sigurno ima li laminarija ikakav učinak na trajanje postupka, no vjerojatno ne čini gotovo nikakvu razliku u postignutoj dilataciji i može smanjiti mogućnost dovršetka postupka u usporedbi sa sintetičkim osmotskim dilatatorima.

Primjena Dilapana-S istog dana u odnosu na laminariju preko noći

Dilapan-S istog dana može produljiti postupak, smanjiti postignutu dilataciju i povećati potrebu za dodatnom dilatacijom u usporedbi s laminarijom koja se primjenjuje preko noći. Može postojati mala ili nikakva razlika u mogućnosti dovršetka postupka između skupina.

Ograničenja ovog pregleda

Postoji tek umjereno ili nisko povjerenje u dokaze zbog neusklađenosti u veličini ili smjeru učinka te zbog malog broja ispitanika uključenih u analize. Potrebno je više dobro provedenih istraživanja kako bi se povećala pouzdanost dokaza.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 20. prosinca 2021. godine.

Ključne poruke

• Nije jasno imaju li osobe sa shizofrenijom koja ne reagira na liječenje bolje ishode ako prijeđu na drugi antipsihotik ili nastave s istim lijekom, jer su dokazi vrlo nesigurni.
• Nekoliko istraživanja koja su se bavila ovim pitanjem značajno su se razlikovala u korištenim antipsihoticima, trajanju istraživanja i definicijama početne neodgovarajuće reakcije na liječenje.
• Potrebna su daljnja opsežna i kvalitetno provedena istraživanja kako bi se rasvijetlilo ovo važno pitanje.

Uvod

Shizofrenija je ozbiljan, dugotrajan i onesposobljavajući mentalni poremećaj. Utječe na to kako osoba misli, osjeća i ponaša se. Otprilike 1 od 100 osoba iskusi shizofreniju u nekom trenutku svog života. Muškarci i žene imaju jednaku vjerojatnost razvoja ovog poremećaja tijekom života, iako se kod muškaraca dijagnoza obično postavlja ranije.

Dosadašnje spoznaje

Antipsihotički lijekovi su primarni tretman za shizofreniju. Antipsihotici pomažu u ublažavanju simptoma koje osobe sa shizofrenijom doživljavaju, uključujući halucinacije, deluzije, dezorganizirano mišljenje i izraženu uznemirenost.

Međutim, mnoge osobe sa shizofrenijom ne reagiraju na početno liječenje antipsihoticima (što se naziva „nereagirajuća” shizofrenija). U takvim situacijama mogućnosti liječenja uključuju: dodavanje dodatnih antipsihotika, dodavanje drugih psihotropnih lijekova (odnosno lijekova za mentalne poremećaje koji nisu antipsihotici, uključujući stabilizatore raspoloženja i antidepresive), povećanje doze početnog lijeka ili prelazak na drugi antipsihotik. Međutim, još uvijek nije jasno koji je oblik liječenja najbolji.

Cilj ovog sustavnog pregleda

U ovom pregledu ispitano je poboljšava li prelazak na drugi antipsihotik, u odnosu na nastavak liječenja istim lijekom, stopu odgovora na liječenje, ublažava li opće i specifične simptome shizofrenije te dovodi li do većeg broja odustajanja od liječenja ili nuspojava (tj. neželjenih, štetnih učinaka).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala prelazak na drugi antipsihotik u usporedbi s nastavkom istog antipsihotika kod osoba sa shizofrenijom koje nisu reagirale na početno liječenje. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ključni rezultati

Pronađeno je samo 10 istraživanja koja su uključivala 997 ispitanika. Većina istraživanja bila je malog opsega. Samo su tri istraživanja imala više od 100 ispitanika.

Nisu pronađene razlike između dviju strategija (odnosno između prelaska na drugi antipsihotik i nastavka liječenja izvornim antipsihotikom) u ključnim ishodima, uključujući odgovor na lijekove, podnošljivost (mjerenu brojem osoba koje su prerano napustile istraživanja zbog nuspojava) i kvalitetu života. Međutim, dokazi su za većinu ispitanih ishoda bili vrlo nesigurni.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost dokaza je ograničeno, prvenstveno zbog malog broja uključenih istraživanja s malim brojem ispitanika. Osim toga, istraživanja su se uvelike razlikovala u pogledu testiranih antipsihotika, ustroja i trajanja istraživanja te definicija izostanka odgovora na liječenje koje su istraživači koristili. Hitno su potrebna veća, dobro osmišljena istraživanja kako bi se zdravstvenim djelatnicima pomoglo u određivanju najboljih načina liječenja osoba sa shizofrenijom koja ne reagira na liječenje.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2022. godine.

Ključne poruke

• Lijekovi, poput atropina, koji se daju kao kapi za oči, mogu usporiti napredovanje kratkovidnosti ili miopije kod djece, a također mogu smanjiti izduživanje očne jabučice zbog miopije. Veće doze atropina su najučinkovitije. Neizvjesni su učinci nižih doza atropina.

• Nekoliko metoda liječenja, uključujući posebne vrste leća u naočalama, kontaktne leće i novu terapiju koja koristi crveno svjetlo niskog intenziteta, mogu usporiti napredovanje kratkovidnosti, ali njihov učinak je još uvijek neizvjestan. Nema dovoljno informacija o riziku od neželjenih nuspojava povezanih sa strategijama za kontrolu kratkovidnosti.

• Također nije jasno održava li se prijavljena korist od liječenja usporavanja napredovanja kratkovidnosti tijekom godina.

Uvod

Kratkovidnost (ili miopija) znači da ljudi teško jasno vide predmete koji su udaljeni, dok predmeti koji su blizu ostaju jasni. Vrlo je česta u cijelom svijetu i pogađa više od polovice djece u Kini i jugoistočnoj Aziji. Kratkovidnost može narušiti mnoge aspekte života, uključujući obrazovne i profesionalne aktivnosti. Kratkovidne osobe imaju duže oči, što znači da im je mrežnica rastegnuta. Zbog toga je oko kasnije u životu izloženo većem riziku od očnih bolesti, poput glaukoma, makulopatije i odvajanja mrežnice.

Dosadašnje spoznaje

Iako konvencionalne naočale ili kontaktne leće mogu ispraviti kratkovidnost, one ne usporavaju njezino napredovanje. Dostupan je niz optičkih tretmana (naočale i kontaktne leće) i lijekova koji imaju za cilj usporiti napredovanje kratkovidnosti. Međutim, potrebno ih je davati u djetinjstvu, kada kratkovidnost najbrže napreduje. Lijekovi, poput kapi za oči s atropinom, mogu biti učinkoviti, ali mogu povećati osjetljivost na svjetlost i uzrokovati probleme pri čitanju, posebno veće doze. Dostupne su i posebne naočale koje uključuju više od jedne žarišne snage unutar leće (multifokalne ili periferne-plus leće). Mogu se dobiti i kao meke kontaktne leće. Druge kontaktne leće, nazvane ortokeratološke, imaju za cilj privremeno promijeniti oblik površine oka. Nose se tijekom spavanja, a skidaju se tijekom dana. I meke kontaktne leće i ortokeratologija mogu povećati rizik od infekcija površine oka. Novi pristup liječenju uključuje i ponovljeno kratkotrajno izlaganje crvenoj svjetlosti niskog intenziteta.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se otkriti mogu li lijekovi koji se koriste kao kapi za oči, svjetlosna terapija i posebne leće u naočalama ili kontaktnim lećama usporiti napredovanje kratkovidnosti i izduživanje očne jabučice. Također je zabilježen rizik od neželjenih učinaka pri njihovoj upotrebi.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su testirala lijekove, leće i svjetlosnu terapiju s ciljem usporavanja napredovanja kratkovidnosti kod djece te ih usporedila s kontrolnom skupinom ili s drugim lijekovima i lećama. Većina kontrolnih skupina primila je placebo (lažno) liječenje, naočale za jedno vidno polje ili kontaktne leće.

Ključni rezultati

Uključena su 104 istraživanja (40 novih za ovu obnovljenu verziju) u kojima je randomizirano 17 509 djece s miopijom.

• Veće doze atropina mogu smanjiti napredak kratkovidnosti, ali učinak niske doze atropina može biti malen i nejasan.

• Na temelju kratkoročnih istraživanja, ortokeratologija je najučinkovitiji optički tretman za usporavanje izduživanja očne jabučice. Međutim, ove su leće često bile loše podnošene, a u nekim istraživanjima više od polovice djece nije završilo liječenje.

• Druge vrste kontaktnih leća, poznate kao multifokalne meke kontaktne leće, te naočale za kontrolu miopije, također mogu smanjiti napredovanje kratkovidnosti, no, ponovno, ostaje neizvjesnost o njihovim koristima.

• Iako kratkoročna istraživanja na kineskoj djeci ukazuju na to da terapija crvenim svjetlom može smanjiti progresiju kratkovidnosti, postoji velika nesigurnost u te nalaze.

• Neželjeni učinci povezani s tretmanima za kontrolu kratkovidnosti nisu dosljedno prijavljeni. Neugoda u očima pri jakom svjetlu i zamagljen vid za bliske objekte bili su najčešći neželjeni učinci povezani s liječenjem u istraživanjima s atropinom. Čini se da niže doze atropina imaju manje neželjenih učinaka.

• Iako istraživanja koja su testirala kontaktne leće nisu prijavila nikakve ozbiljne nuspojave, postoje ograničene informacije o stvarnoj stopi nuspojava kod djece izvan konteksta istraživanja ili pri duljem nošenju kontaktnih leća.

Ograničenja ovog pregleda

Većina dokaza potjecala je iz istraživanja provedenih na način koji je mogao unijeti pogreške u njihove rezultate, dok potencijalni neželjeni učinci nisu bili dobro zabilježeni. Većina istraživanja pratila je ispitanike dvije godine ili manje. Stoga nema dovoljno dokaza o tome povećavaju li se koristi tijekom godina i jesu li učinci održivi.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2024. godine.

Ključne poruke

– Četiri najveća alarmantna znaka za prijelome kralježaka kod osoba s bolovima u donjem dijelu leđa bila su uporaba kortikosteroida (lijekovi koji mogu oslabiti kosti), starija dob (iznad 70 godina), trauma (npr. pad) i kontuzija (modrice) ili ogrebotina (posjekotine).

– Potrebno je više istraživanja kako bi se identificirali najbolji alarmantni znakovi ili njihova kombinacija za probir pacijenata s prijelomima kralježnice.

Dosadašnje spoznaje

Alarmantni znakovi za prijelome kralježnice su znakovi i simptomi koje otkrije zdravstveni djelatnik (npr. liječnik, fizioterapeut) tijekom pregleda, a koji upozoravaju da nešto nije u redu s kralježnicom. Točnost alarmantnih znakova je važna, jer testovi loše kvalitete mogu dovesti do netočne dijagnoze i liječenja. S jedne strane, ako testovi nisu točni, osobe bez prijeloma kralježnice mogu biti podvrgnute nepotrebnim snimanjima (npr. rendgenskim snimkama, magnetskoj rezonanciji koja koristi radiovalove za stvaranje detaljnih slika unutrašnjosti tijela). Neke od ovih metoda snimanja dovode do izloženosti zračenju, dodatnih troškova i dodatne zabrinutosti kod pacijenta. S druge strane, propuštanje prijeloma kralježnice dovest će do odgode u primanju liječenja i smanjenja kvalitete života. Stoga je potrebno identificirati najtočnije alarmantne znakove za probir prijeloma kralježnice.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se procijeniti koliko su pouzdani alarmantni znakovi koji se koriste za identifikaciju prijeloma kralježnice kod osoba koje se javljaju s bolovima u donjem dijelu leđa. Gdje je to bilo moguće, rezultati alarmantnih znakova prikazani su zasebno za različite vrste prijeloma kralježnice, poput osteoporotičnih kompresivnih prijeloma kralješka (npr. prijelomi uzrokovani osteoporozom), traumatskog prijeloma kralješka (npr. uslijed pada), stresnog prijeloma kralješka (npr. nagli porast opterećenja kralježnice) ili nespecificiranog prijeloma kralješka (npr. bez zabilježenog specifičnog uzroka).

Kako je proveden ovaj sustavni pregled

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. Pretražena su istraživanja koja su ispitivala točnost alarmantnih znakova u različitim zdravstvenim ustanovama. Uključena su istraživanja koja su uspoređivala rezultate uzimanja anamneze i fizikalnog pregleda (ili oboje) (poznate kao indeksni testovi ili alarmantni znakovi) s različitim vrstama snimanja (poznatim kao referentni standard) kako bi se identificirali prijelomi kralježnice kod osoba s bolovima u donjem dijelu leđa. Također su uključena istraživanja ako su zasebno izvještavala o rezultatima alarmantnih znakova za različite vrste prijeloma kralježnice.

Ključni rezultati

Četrnaest istraživanja ispitalo je različite alarmantne znakove korištene za identifikaciju prijeloma kralježnice, a većina alarmantnih znakova nije bila točna ili korisna. Sveukupno, četiri najveća alarmantna znaka bila su uporaba kortikosteroida (lijekovi koji mogu oslabiti kosti), dob osobe (stariji od 70 godina), trauma (npr. pad) i kontuzija (modrice) ili ogrebotina (posjekotine).

U primarnoj zdravstvenoj zaštiti (npr. kod liječnika opće prakse), „trauma“ kao alarmantni znak bila je najbolja za probir na „nespecificiranu frakturu kralježnice“ i „osteoporotičnu frakturu kralježnice“. „Starija dob“ kao alarmantni znak bila je najbolja za probir na „nespecificiranu frakturu kralježnice“ u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. „Upotreba kortikosteroida“ može biti korisna kao alarmantni znak u primarnoj zdravstvenoj zaštiti za probir na „nespecificirane prijelome kralježnice“ i „osteoporotične prijelome kralježnice“. Alarmantni znakovi u sklopu kombinacije indeksnih testova, poput "starije dobi i ženskog spola" kao alarmantnog znaka u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, najprikladniji su za probir "nespecificiranog prijeloma kralježnice".

U sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti (npr. specijalisti i konzultanti), „trauma“ kao alarmantni znak najbolja je za otkrivanje „nespecificiranog prijeloma kralježnice“, a „starija dob“ za „osteoporotični prijelom kralježnice“. Alarmantni znakovi u sklopu kombinacije indeksnih testova, poput "starije dobi i traume" u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti kao alarmantnog znaka, najprikladniji su za probir "nespecificiranog prijeloma kralježnice". Kada su „četiri od pet testova“ pozitivni u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti kao alarmantni znak, to se može koristiti za probir na „osteoporotičnu frakturu kralježnice“.

U tercijarnom okruženju (npr. specijalizirana skrb u bolničkom okruženju), „prisutnost kontuzije/abrazije“ kao alarmantni znak bila je najbolja za probir na „kompresijski prijelom kralježnice“.

Ograničenja ovog pregleda

Ograničenja ovog pregleda su to što se većina uključenih istraživanja razlikovala s obzirom na zdravstveno okruženje u kojem su provedena, koristila su različite ustroje ili su prikazivala podatke za različite vrste prijeloma kralježnice, što je otežavalo izvođenje zaključaka. Mnogi istraženi alarmantni znakovi potječu iz pojedinačnih istraživanja, a malo je istraživanja ispitivalo iste indeksne testove. Također nije bilo ujednačenog dogovora o definiciji alarmantnih znakova (npr. za kortikosteroide nije bilo jasno koliko dugo i u kojoj količini su se koristili), što bi moglo objasniti zašto se točnost nekih alarmantnih znakova razlikovala od istraživanja do istraživanja. Neki alarmantni znakovi mogu također različito utjecati na različite vrste prijeloma kralježnice. Međutim, to nije jasno zabilježeno u većini slučajeva.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do srpnja 2022. godine.

Ključne poruke

• Trenutačno nema istraživanja s dostupnim informacijama koje bi pacijente i liječnike mogle voditi u odabiru liječenja složenih aneurizmi abdominalne aorte (AAA).

• Teško je provoditi istraživanja u ovom području jer relativno malo ljudi ima ovo stanje, a vrste aneurizmi koje imaju variraju.

• Buduća istraživanja trebala bi istražiti kako bi organizacije koje financiraju i nadziru zdravstvene usluge mogle zahtijevati ili promovirati uključivanje osoba s AAA u istraživanja koja testiraju različite metode liječenja.

Uvod

Aneurizma abdominalne aorte (AAA) je proširenje stijenke aorte (glavne arterije koja prenosi krv iz srca u ostatak tijela) na više od 50% svog izvornog promjera. Promjer veći od 5,0 do 5,5 cm (ovisno o spolu/rodu osobe) smatra se potencijalno opasnim po život, s rizikom od pucanja. Kada se oteklina pojavi blizu, pored ili iznad arterija koje opskrbljuju bubreg, to povećava složenost kirurških mogućnosti liječenja.

Dosadašnje spoznaje

Postoje različite mogućnosti liječenja. Otvoreni kirurški zahvat uključuje veliku operaciju otvaranja trbuha i zamjene oboljele aorte tkivnim transplantatom.

Endovaskularni popravak uključuje korištenje rendgenskog navođenja za umetanje metalnih stentova (mali, cjevasti uređaj smješten unutar krvne žile) prekrivenih tkaninom (endograft) kroz rezove napravljene u preponama. Prilikom liječenja složenih AAA koje se nalaze u blizini arterija koje opskrbljuju bubrege, ponekad je potrebno koristiti specifične endografte s prozorima (fenestracijama) koji omogućuju bubrezima i crijevima da održe opskrbu krvlju kada se endograft umetne. To se naziva fenestrirano endovaskularno liječenje aneurizme (FEVAR).

Postoji i mogućnost neprovođenja bilo kakvog postupka, već savjetovanja pacijenata i njihovih obitelji, a u nekim slučajevima i propisivanja lijekova za kontrolu čimbenika kardiovaskularnog rizika. To se naziva konzervativnim upravljanjem.

Nije jasno koji je tretman najbolji za osobe sa složenom AAA.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se saznati postoje li randomizirana kontrolirana ispitivanja koja istražuju je li FEVAR, otvoreni kirurški zahvat ili konzervativno liječenje najbolje za liječenje složenih AAA. Randomizirana kontrolirana ispitivanja (RCT) su istraživanja u kojima su ispitanici nasumično raspoređeni u jednu od dvije ili više skupina. Ovo je najbolji način da se osigura da su skupine ispitanika slične te da istražitelji i ispitanici ne znaju tko je u kojoj skupini. Drugim riječima, RCT-ovi imaju za cilj kontrolirati čimbenike koji bi mogli utjecati na rezultate, poput zdravstvenog stanja ljudi, kako bi se omogućila pravedna usporedba mogućnosti liječenja.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja koja su uspoređivala FEVAR s otvorenim kirurškim zahvatom ili konzervativnim liječenjem složenih AAA. Uključena su istraživanja provedena do ožujka 2023. godine.

Rezultati

Nije bilo istraživanja prikladnih za uključenje u ovaj sustavni pregled. Nedostaju dokazi koji bi pomogli odgovoriti na istraživačko pitanje.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2023. godine.

Ključne poruke

• Dva najčešća testa (retinol u serumu ili plazmi i protein koji veže retinol) ne mogu pouzdano identificirati osobe s rizikom s nedostatkom vitamina A ili bez njega u zajednici ili klinikama.

• To može značiti da bi korištenje ovih testova moglo dovesti do pretjeranih ili podcijenjenih razina niskog vitamina A na razini populacije i netočne dijagnoze kod pojedinaca.

• Procjene točnosti testova trebale bi se poboljšati kako bude dostupno više istraživanja.

Zašto je ovo važno?

Vitamin A, također nazvan 'retinol', esencijalni je nutrijent. Nalazi se u jetri, jajima, mliječnim proizvodima i većini zelenog lisnatog ili narančastog voća i povrća. Međutim, nedostatak vitamina A (deficit vitamina A) čest je javnozdravstveni problem, posebno u zemljama s niskim prihodima. Osobe s nedostatkom vitamina A mogu patiti od slabog rasta, nezdravog imunološkog sustava, noćnog sljepila i sljepoće. Vjerojatnije je da će oboljeti od zaraznih bolesti. Mala djeca i trudnice su najviše izložene riziku.

Kako bi se odlučilo je li potrebno liječenje dodacima vitamina A, za pojedince i zajednice, potrebno je poznavati postojeće razine nedostatka vitamina A. To zahtijeva precizne testove. Ako se nedostatak vitamina A ne prepozna kada je prisutan, to može dovesti do odgođene suplementacije vitaminom A ili izostanka suplementacije. Nedostatak vitamina A tada se pogoršava, što dovodi do stvaranja ožiljaka i problema s vidom. Netočna dijagnoza nedostatka vitamina A može značiti da se pojedincima daju dodaci vitamina A kada im nisu potrebni, što povećava rizik od unosa vitamina A iznad preporučenih razina.

Dosadašnje spoznaje

Najtočniji testovi za status vitamina A (nazvani 'referentni standardi') su biopsija jetre i razrjeđivanje izotopa retinola. Biopsija jetre uključuje uzimanje malog uzorka nečije jetre i njegovo ispitivanje pod mikroskopom u laboratoriju. Razrjeđivanje izotopa retinola uključuje davanje male doze vitamina A, a zatim pregled uzorka krvi. Ovi testovi su invazivni, skupi, dugotrajni i tehnički zahtjevni.

Drugi testovi za mjerenje statusa vitamina A kod osobe su manje invazivni, jeftiniji i brži, ali možda nisu toliko točni. Zovu se 'indeksni testovi'. Traže znakove vitamina A ('biomarkere') u uzorku krvi. Najčešći testovi su 'serumski ili plazmatski retinol' (SR) i 'serumski ili plazmatski protein koji veže retinol' (RBP). Pozitivan rezultat testa ukazuje na nedostatak vitamina A, dok negativan rezultat testa ukazuje na odsutnost nedostatka vitamina A.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željela se utvrditi točnost indeksnih testova u usporedbi s referentnim standardima za otkrivanje nedostatka vitamina A kod osoba s rizikom od nedostatka vitamina A.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja koja su istraživala točnost indeksnih testova u usporedbi s referentnim standardom, a rezultati istraživanja su zatim objedinjeni

Ključni rezultati

Uključeno je 40 istraživanja koja su uspoređivala barem jedan indeksni test i jedan referentni test. Istraživanja su provedena u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, Europi, Južnoj i Jugoistočnoj Aziji te Africi. Ispitanici su bili u dobi od 1 mjeseca do preko 80 godina. Postotak ispitanika s nedostatkom vitamina A u prosjeku se kretao između 4% i 60%. Rezultati u nastavku temelje se na hipotetskoj skupini od 1000 ljudi.

SR u odnosu na razrjeđivanje izotopa retinola (23 istraživanja)

Od 1000 ljudi, od kojih 100 (10%) ima nedostatak vitamina A mjeren razrjeđivanjem izotopa retinola, 82 osobe bi imale SR rezultat koji ukazuje da nedostatka vitamina A postoji. Od njih bi 72 bilo pogrešno klasificirano kao osobe s nedostatkom vitamina A. Od 918 osoba s rezultatom koji ukazuje na to da nedostatak vitamina A ne postoji, 90 bi bilo pogrešno klasificirano kao da nemaju nedostatak vitamina A.

SR u odnosu na vitamin A u jetri (16 istraživanja)

Od 1000 ljudi od kojih 100 (10%) ima nedostatak vitamina A mjeren razinom vitamina A u jetri, 206 ljudi bi imalo SR rezultat koji ukazuje na prisutnost nedostatka vitamina A. Od njih bi 153 bilo pogrešno klasificirano kao osobe s nedostatkom vitamina A. Od 794 osoba s rezultatom koji ukazuje na to da nedostatak vitamina A ne postoji, 47 bi bilo pogrešno klasificirano kao da nemaju nedostatak vitamina A.

RBP u odnosu na razrjeđivanje izotopa retinola (8 istraživanja)

Od 1000 ljudi, od kojih 100 (10%) ima nedostatak vitamina A mjeren razrjeđivanjem izotopa retinola, 266 ljudi bi imalo RBP rezultat koji ukazuje na prisutnost nedostatka vitamina A. Od njih bi 216 bilo pogrešno klasificirano kao osobe s nedostatkom vitamina A. Od 734 osoba s rezultatom koji ukazuje na to da nedostatak vitamina A ne postoji, 50 bi bilo pogrešno klasificirano kao da nemaju nedostatak vitamina A.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost dokaza je ograničena zbog nekoliko razloga. Većina istraživanja bila je malog opsega uz malo informacija o tome kako su provedena, stoga se nije moglo procijeniti koliko su njihove metode bile pouzdane. Istraživanja nisu osmišljena kako bi se utvrdila točnost indeksnih testova, stoga treba biti oprezan pri tumačenju njihovih rezultata. Naposljetku, nisu pronađene informacije o svim testovima.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2022. godine.

Ključne poruke

- U usporedbi s neprakticiranjem joge, joga nakon onkološke terapije vjerojatno kratkoročno (do 12 tjedana nakon prakticiranja joge) neznatno smanjuje umor povezan s malignim bolestima.

- Nije jasno ublažava li joga tijekom onkološke terapije kratkoročni, srednjoročni ili dugoročni umor povezan s malignim bolestima u usporedbi s neprakticiranjem joge.

- Potrebno je više istraživanja kako bi se razumjelo (1) traju li učinci prakticiranja joge nakon onkološke terapije dulje od 12 tjedana i (2) koji su učinci joge prije početka i tijekom liječenja.

Uvod

Umor povezan s malignom bolesti je osjećaj prekomjerne iscrpljenosti koji traje duže vrijeme. Može biti uzrokovan malignom bolesti, liječenjem ili oboje. Umor povezan s malignim bolestima utječe i na tijelo i na raspoloženje te otežava izvođenje svakodnevnih aktivnosti. Izraženiji je od običnog umora i ne prolazi odmorom.

Dosadašnje spoznaje

Kliničke smjernice (dokumenti koji zdravstvenim djelatnicima daju savjete o najboljim načinima zdravstvene skrbi, na temelju najnovijih istraživanja i mišljenja stručnjaka) preporučuju tjelesnu aktivnost za smanjenje umora povezanog s malignom bolesti. Tjelovježba utječe na umor povezan s malignom bolesti utječući na biološke i psihološke procese. Ali nije jasno koje vrste vježbi mogu biti najkorisnije. Smatra se da joga može smanjiti umor povezan s malignim bolestima i poboljšati kvalitetu života oboljelih osoba zahvaljujući načinu na koji kombinira tjelesnu aktivnost/pokret s kontrolom disanja, mentalnim fokusom i svjesnošću tijela. Ovaj sustavni pregled jedan je od skupa od pet sustavnih pregleda koji istražuju različite vrste vježbi za umor povezan s malignim bolestima.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Željelo se saznati poboljšava li joga umor povezan s malignim bolestima i kvalitetu života kod odraslih osoba (18 godina i stariji). Također se željelo saznati je li u istraživanjima bilo štetnih događaja, odnosno neželjenih događaja koji su uzrokovali štetu ispitanicima.

Istraženi su učinci joge u kratkoročnom (do 12 tjedana nakon sesija joge), srednjoročnom (između 12 tjedana i 6 mjeseci nakon sesija joge) i dugoročnom (više od 6 mjeseci nakon sesija joge) periodu.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?
Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala prakticiranje joge s neprakticiranjem joge kod odraslih osoba s bilo kojim oblikom maligne bolesti. Uključeno je prakticiranje joge prije, tijekom ili nakon početka onkološke terapije. Uključeno je više vrsta joge, uključujući Hatha jogu (nježnu, sporu jogu usmjerenu na osnovne položaje i disanje) i Dru jogu (dinamični stil koji uključuje pokrete, disanje i opuštanje).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika. Također je istraženo utječu li na rezultate vrsta joge, vrsta maligne bolesti, format vježbanja (individualna nasuprot grupnoj jogi, pod nadzorom ili bez nadzora) i dob ispitanika.

Ključni rezultati
Uključeno je 21 istraživanje u kojima je sudjelovalo 2041 ispitanik s različitim vrstama malignih bolesti. Većina su bile žene oboljele od karcinoma dojke. U 13 istraživanja joga je započeta tijekom onkološke terapije, a u osam istraživanja nakon terapije. Nije bilo istraživanja u kojima su ispitanici prakticirali jogu prije onkološkog liječenja.

Joga tijekom onkološke terapije

Nije jasno ima li joga tijekom onkološke terapije učinak na kratkoročni, srednjoročni ili dugoročni umor povezan s malignim bolestima u usporedbi s neprakticiranjem joge.

Joga tijekom onkološke terapije može povećati kratkoročnu i srednjoročnu kvalitetu života u usporedbi s neprakticiranjem joge, ali postoji velika nesigurnost u te rezultate. Niti jedno istraživanje nije mjerilo dugoročnu kvalitetu života.

Nije jasno dovodi li prakticiranje ili neprakticiranje joge tijekom onkološke terapije do neželjenih događaja. Samo je jedno istraživanje izvijestilo o ovom ishodu, što znači da su dokazi bili slabi/ograničeni.

Nisu pronađene razlike u učincima različitih vrsta joge, grupnog i individualnog treninga ili treniranja s nadzorom i bez nadzora.

Joga nakon onkološke terapije

Joga nakon onkološkog liječenja vjerojatno smanjuje kratkoročni umor povezan s malignim bolestima u usporedbi s neprakticiranjem joge. Nije jasno smanjuje li joga nakon onkološke terapije srednjoročni umor povezan s malignim bolestima. Niti jedno istraživanje nije mjerilo dugoročni umor povezan s malignim bolestima.

Joga nakon onkološke terapije može neznatno povećati kratkoročnu i srednjoročnu kvalitetu života, ali postoji velika nesigurnost u te rezultate. Niti jedno istraživanje nije mjerilo dugoročnu kvalitetu života.

Nije jasno dovodi li prakticiranje joge nakon onkološke terapije do ikakvih nuspojava .

Nisu pronađene razlike u učincima različitih vrsta joge, vrsta malignih bolesti ili između dobnih skupina.

Ograničenja ovog pregleda

Ispitanici su bili svjesni jesu li ili nisu prakticirali jogu. Iako je to neizbježno za ovu vrstu istraživanja, moglo je utjecati na rezultate. Za neke učinke (npr. srednjoročne i dugoročne učinke) nisu pronađena istraživanja dovoljno velika da bi postojala sigurnost u pogledu rezultata. Stoga su potrebna daljnja istraživanja kako bi se razumjelo koliko su održivi učinci joge na umor povezan s malignim bolestima, kvalitetu života i nuspojave.

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2023. godine.

Ključne poruke

• Osobe kojima se pruža pomoć u usmjeravanju kroz skrb u zajednici vjerojatno imaju nešto manju vjerojatnost neplaniranog prijema u bolnicu tijekom prve godine nakon pružanja te pomoći nego osobe koje je ne primaju.

• Potrebno je više istraživanja, uz bolje izvještavanje, kako bi se utvrdilo koje skupine ljudi, okruženja i načini pružanja usmjeravanja kroz skrb u zajednici vjerojatno donose najveću korist te kako bi se razumio utjecaj na zdravstvene ishode o kojima izvještavaju pacijenti.

Uvod

Usmjeravanje kroz skrb u zajednici podrazumijeva da treća osoba, obično osposobljeni zdravstveni djelatnik, vodi pojedinca i pruža mu podršku pri pristupu skrbi koju pruža više pružatelja zdravstvenih i drugih usluga, ali nije izravno uključena u pružanje kliničke skrbi. Osobe koje usmjeravaju kroz skrb aktivno vode pacijente kroz često složene zdravstvene sustave kako bi im pomogle da pravodobno dobiju zdravstvenu skrb te obrazovanjem i emocionalnom podrškom potiču samostalno upravljanje vlastitim zdravljem i neovisnost.

Zašto je ovaj sustavni pregled važan?

S porastom dobi kod ljudi se često razvijaju kronična zdravstvena stanja (dugotrajne bolesti koje traju dulje od nekoliko mjeseci), zbog kojih se bolničke usluge mogu češće koristiti, što povećava opterećenje zdravstvenih sustava diljem svijeta. Osobe sa složenim kroničnim zdravstvenim stanjima češće navode da njihove zdravstvene potrebe i potrebe za skrbi nisu zadovoljene, što dovodi do čestog korištenja bolničkih usluga. Početni dokazi upućuju na to da usmjeravanje kroz skrb u zajednici može poboljšati pristup uslugama u zajednici, smanjiti nezadovoljene zdravstvene potrebe te dovesti do manjeg broja bolničkih prijema i dolazaka u hitnu službu. Potrebno je više dokaza kako bi se to potvrdilo.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi smanjuje li usmjeravanje kroz skrb u zajednici stopu neplaniranih dolazaka u bolnicu (bolničkih prijema i dolazaka u hitnu službu) te poboljšava li zdravstvene ishode o kojima izvještavaju pacijenti, uključujući kvalitetu života povezanu sa zdravljem, u skupinama za koje se smatra da su izložene riziku od hospitalizacije.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima su ispitanici primali intervenciju koja je odgovarala definiciji usmjeravanja kroz skrb u zajednici ili uobičajenu skrb, odnosno rutinsku medicinsku skrb za sprječavanje i liječenje bolesti. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Uključeno je i analizirano 19 istraživanja s ukupno 36 745 ispitanika. Sva su istraživanja provedena u zemljama s visokim dohotkom i financirana su sredstvima instituta za medicinska istraživanja ili sveučilišta. Pet istraživanja bilo je usmjereno na skupine osoba s više kroničnih bolesti; u trima od njih korišteni su bolnički podatkovni sustavi za prepoznavanje skupina izloženih riziku na temelju niza obilježja. Četiri istraživanja provedena su u ambulanti u zajednici, a ostalih 15 započeto je u bolnici, dok su se intervencije provodile u zajednici. U sedam istraživanja za usmjeravanje kroz skrb bila je zadužena registrirana medicinska sestra, u pet socijalni radnik, a u jednom zdravstveni radnik u zajednici. U šest istraživanja korišteni su multidisciplinarni timovi. U istraživanjima je ponuđeno više sastavnica usmjeravanja kroz skrb, uključujući probir, procjenu potreba, usmjeravanje kroz skrb i usluge, izradu planova skrbi i naknadne telefonske pozive. U istraživanjima je telefonsko praćenje bilo najčešći način komunikacije.

Ključni rezultati

• U usporedbi s osobama koje su primale uobičajenu skrb, osobe koje su primale pomoć u usmjeravanju kroz skrb u zajednici imale su nešto manju vjerojatnost neplaniranog prijema u bolnicu tijekom godine dana nakon primanja te pomoći.

• U usporedbi s uobičajenom skrbi, usmjeravanje kroz skrb u zajednici može imati malo ili nimalo utjecaja na broj osoba neplanirano primljenih u bolnicu tijekom prvog mjeseca, ali pouzdanost tih dokaza vrlo je niska.

• U usporedbi s uobičajenom skrbi, usmjeravanje kroz skrb u zajednici vjerojatno dovodi do male ili nikakve razlike u učestalosti dolazaka u hitnu službu, i tijekom prvog mjeseca i tijekom prve godine.

• Usmjeravanje kroz skrb u zajednici, u usporedbi s uobičajenom skrbi, povećalo je udio ispitanika koji su imali ambulantne preglede u prvom mjesecu, što može upućivati na to da usmjeravanje kroz skrb u zajednici pomaže u preusmjeravanju skrbi za pacijente prema uslugama u zajednici.

• Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se pouzdano razumjeli učinci na zdravstvene ishode o kojima izvještavaju pacijenti, zadovoljstvo liječenjem i kvalitetu skrbi.

Ograničenja ovog pregleda

Postoji visoka razina pouzdanosti dokaza da je usmjeravanje kroz skrb u zajednici povećalo broj ambulantnih pregleda u prvom mjesecu u usporedbi s uobičajenom skrbi. Razina pouzdanosti dokaza za ostale ishode kretala se od srednje do vrlo niske. Zbog prirode intervencije bilo je vrlo vjerojatno da su ispitanici u istraživanjima znali koje liječenje primaju, što je moglo utjecati na način na koji su sami izvještavali o ishodima, primjerice o zdravstvenim ishodima. Također su postojale velike razlike u vrstama ishoda o kojima se izvještavalo i vremenskim razdobljima tijekom kojih su mjereni.

Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se razumjeli učinci programa usmjeravanja kroz skrb u zajednici tijekom razdoblja duljeg od 12 mjeseci, zdravstveni ishodi o kojima izvještavaju pacijenti u ovom području istraživanja te koji su dijelovi usmjeravanja kroz skrb u zajednici najučinkovitiji. Planirano je uključivanje pacijenata i članova javnosti u buduća ažuriranja ovog rada kako bi se olakšalo tumačenje rezultata.

Datum pretraživanja dokaza

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2024. godine.

Ključne poruke

• Učinak prilagodbe liječenja ovisi o nalazu PET-a tijekom liječenja i stadiju bolesti osobe s Hodgkinovim limfomom (HL).

• Iako nije sigurno kakav je učinak smanjenja intenziteta liječenja na temelju negativnog nalaza PET-a tijekom liječenja kod HL-a u ranom stadiju, ono može imati malo utjecaja na ukupno preživljenje i preživljenje bez progresije bolesti kod HL-a u srednjem stadiju.

• Kod uznapredovalog HL-a smanjenje kemoterapije ili radioterapije nakon negativnog nalaza PET-a tijekom liječenja vjerojatno poboljšava ukupno preživljenje.

• Povećanje intenziteta liječenja rituksimabom nakon pozitivnog nalaza PET-a tijekom liječenja vjerojatno povećava štetne događaje bez poboljšanja preživljenja.

Uvod

Hodgkinov limfom (HL) rijedak je oblik raka limfnog sustava (dijela imunološkog sustava koji održava ravnotežu tekućina u tijelu i brani tijelo od infekcija). Simptomi uključuju bezbolno oticanje limfnog tkiva, a neki ljudi imaju vrućicu, noćno znojenje i nenamjerni gubitak tjelesne težine. HL je jedan od najizlječivijih oblika raka u svijetu i obično se liječi kemoterapijom, ponekad u kombinaciji s radioterapijom, ovisno o stadiju bolesti.

Dosadašnje spoznaje

Pozitronska emisijska tomografija (PET) metoda je snimanja kojom se može prikazati aktivnost stanica u tjelesnim tkivima s pomoću ubrizgane radioaktivne tekućine na bazi šećera. Budući da stanice raka obično brzo rastu, potrebno im je puno energije. One stoga preuzimaju više radioaktivno obilježenog šećera iz injekcije i na snimci izgledaju svjetlije. PET se često koristi za određivanje proširenosti (stadija) raka ili za procjenu odgovora na terapiju. U novije vrijeme istražuje se može li se PET tijekom liječenja koristiti za prilagodbu terapije prema razini aktivnosti stanica. Liječenje se može smanjiti u osoba koje dobro odgovaraju na kemoterapiju, odnosno u onih s manjom aktivnošću stanica, koje se nazivaju PET-negativnima, kako bi se smanjio rizik od dugoročnih neželjenih učinaka (štetnih događaja). Liječenje se može povećati u osoba koje pokazuju slab odgovor, odnosno veću aktivnost stanica, koje se nazivaju PET-pozitivnima.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio utvrditi poboljšava li prilagodba liječenja nakon PET snimanja tijekom liječenja ukupno preživljenje, vrijeme bez progresije bolesti (preživljenje bez progresije bolesti), smrtnost povezanu s liječenjem, neželjene učinke i kvalitetu života. To je uključivalo smanjenje liječenja nakon negativnog nalaza PET-a ili povećanje liječenja nakon pozitivnog nalaza PET-a.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Sustavno su pretražene relevantne medicinske baze podataka te je pronađeno 10 randomiziranih kontroliranih istraživanja objavljenih prije 17. studenoga 2023. godine, koja su procijenjena i uključena u meta-analizu prema nalazu PET-a (negativnom ili pozitivnom) i stadiju bolesti (ranom do srednjem ili uznapredovalom).

Ključni rezultati

Od 10 pronađenih istraživanja, jedno je uključilo 667 ispitanika s HL-om u ranom stadiju, jedno 651 ispitanika s HL-om u srednjem stadiju, a tri su uključila 1639 ispitanika s HL-om u ranom do srednjem stadiju, pri čemu je jedno od tih istraživanja te dvije skupine prikazalo odvojeno. Pet istraživanja uključilo je 3629 ispitanika s HL-om u uznapredovalom stadiju. Sva su istraživanja ispitivala dovodi li izostavljanje radioterapije nakon negativnog nalaza PET-a do povoljnih ishoda, ali samo su tri istraživanja ispitivala ishode intenzivnijeg liječenja u osoba s pozitivnim nalazom PET-a.

Standardno liječenje HL-a u ranom i srednjem stadiju obično uključuje kemoterapiju i radioterapiju. U ranom stadiju HL-a nije sigurno je li izostavljanje radioterapije nakon negativnog nalaza PET-a korisno za preživljenje i preživljenje bez progresije bolesti. Može imati malo ili nimalo učinka na ozbiljne neželjene učinke ili razvoj drugog raka.

Kod HL-a u srednjem stadiju izostavljanje radioterapije nakon negativnog nalaza PET-a tijekom liječenja možda nema negativan učinak na ukupno preživljenje i preživljenje bez progresije bolesti.

Standardno liječenje uznapredovalog HL-a danas je intenzivnija kemoterapija. Smanjenje intenziteta kemoterapije na temelju negativnog nalaza PET-a vjerojatno povećava ukupno preživljenje i ima malo utjecaja na preživljenje bez progresije bolesti. Također može smanjiti pojavu drugog raka. U nekim se zemljama, kao i u ranim stadijima bolesti, primjenjuju kemoterapija i radioterapija. Izostavljanje radioterapije na temelju negativnih nalaza PET-a i tijekom i nakon kemoterapije može povećati ukupno preživljenje i preživljenje bez progresije bolesti te smanjiti pojavu drugog raka.

Dokazi iz jednog istraživanja upućuju na to da intenzivnija kemoterapija nakon pozitivnog nalaza PET-a kod HL-a u ranom do srednjem stadiju može povećati ukupno preživljenje i preživljenje bez progresije bolesti, ali se nije moglo utvrditi povećava li se ili smanjuje pojava drugih vrsta raka.

U dva istraživanja ispitano je može li dodavanje rituksimaba, monoklonskog antitijela, standardnoj kemoterapiji poboljšati ishode. Dodavanje rituksimaba vjerojatno ne povećava ukupno preživljenje ni preživljenje bez progresije bolesti, ali vjerojatno povećava ozbiljne neželjene učinke i smrtnost povezanu s liječenjem.

Ograničenja ovog pregleda

Mnoga istraživanja nisu izvijestila o neželjenim učincima u obliku koji omogućuje korištenje podataka, iako su ti učinci bili procijenjeni. Nijedno istraživanje nije objavilo podatke o kvaliteti života.

Razina pouzdanosti dokaza razlikuje se među usporedbama. Razina pouzdanosti dokaza uglavnom je srednja za izostavljanje radioterapije u PET-negativnih ispitanika s HL-om u ranom do srednjem stadiju, primjenu manje intenzivne kemoterapije u PET-negativnih ispitanika s uznapredovalim HL-om te primjenu rituksimaba u PET-pozitivnih ispitanika s uznapredovalim HL-om, ali je niska do vrlo niska za izostavljanje radioterapije nakon negativnog nalaza PET-a u uznapredovalom stadiju i intenziviranje kemoterapije nakon pozitivnog nalaza PET-a kod HL-a u ranom do srednjem stadiju.

Ključne poruke

• Nije jasno utječe li upotreba drena (cijevi) na postoperativne komplikacije nakon pankreatoduodenektomije (Whippleov zahvat, veliki kirurški zahvat koji uključuje gušteraču, dvanaesnik i druge organe) ili distalne pankreatektomije (kirurškog uklanjanja tijela i repa gušterače).

• Nije poznato je li aktivni dren (s usisavanjem) nakon pankreatoduodenektomije bolji, lošiji ili jednako učinkovit kao pasivni dren (bez usisavanja).

• Rano uklanjanje drena vjerojatno je bolje od kasnog uklanjanja drena u pogledu stope abdominalnih infekcija kod osoba s niskim rizikom od postoperativnih komplikacija koje se podvrgavaju pankreatoduodenektomiji.

Uvod

Operacija gušterače izvodi se radi liječenja različitih bolesti, uključujući rak gušterače, kronični pankreatitis (stanje u kojem ponovljene upale trajno oštećuju gušteraču) te rak žučnih puteva i dvanaesnika. Stopa postoperativnih komplikacija nakon operacije gušterače visoka je i kreće se od 30% do 60%.

Dosadašnje spoznaje

Korištenje kirurških drenova vrlo je uobičajena praksa nakon operacije gušterače. Međutim, rutinsko postavljanje kirurškog drena radi sprječavanja postoperativnih komplikacija nakon operacije gušterače dovodi se u pitanje.

Što je proučavano u ovom sustavnom pregledu?

Cilj je bio usporediti (1) korištenje drena i nekorištenje drena, (2) različite vrste drenova i (3) različito vrijeme uklanjanja drenova, pri čemu su promatrani sljedeći ishodi:

• broj umrlih u 30 dana;

• broj umrlih u 90 dana;

• stopu abdominalnih infekcija;

• stopu infekcija rane;

• stopu komplikacija povezanih s drenom.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?

Pretražena su istraživanja u kojima se uspoređivalo:

• korištenje drenova u odnosu na nekorištenje drenova;

• različite vrste drenova; ili

• različito vrijeme uklanjanja drenova.

Nije bilo ograničenja u pogledu jezika, datuma objave ili mjesta provođenja istraživanja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati

Pronađeno je 12 istraživanja s ukupno 2550 ispitanika. Istraživanja su provedena u Sjevernoj Americi, Europi i Aziji, a objavljena su između 2001. i 2024. godine. Osam istraživanja financirano je nekomercijalnim bespovratnim sredstvima. Jedno je istraživanje financirala komercijalna tvrtka.

Ključni rezultati

Korištenje drena (270 osoba) u odnosu na nekorištenje drena (262 osobe) nakon pankreatoduodenektomije (2 istraživanja)

Nije jasno utječe li upotreba drena na broj umrlih u 30 dana, broj umrlih u 90 dana, stopu infekcija rane ili stopu abdominalnih infekcija nakon pankreatoduodenektomije u usporedbi s nekorištenjem drena. Ni u jednom istraživanju nisu prijavljene komplikacije povezane s drenom.

Korištenje drena (318 osoba) u odnosu na nekorištenje drena (308 osoba) nakon distalne pankreatektomije (2 istraživanja)

Ni u jednoj skupini nije bilo smrtnih slučajeva u prvih 30 dana. Nije jasno utječe li upotreba drena na broj umrlih u 90 dana, stopu infekcija rane ili stopu abdominalnih infekcija nakon distalne pankreatektomije u usporedbi s nekorištenjem drena. Ni u jednom istraživanju nisu prijavljene komplikacije povezane s drenom.

Aktivni dren (222 osobe) u odnosu na pasivni dren (219 osoba) nakon pankreatoduodenektomije (3 istraživanja)

Nije jasno utječe li aktivni dren na broj umrlih u 30 dana, stopu abdominalnih infekcija ili stopu infekcija rane nakon pankreatoduodenektomije u usporedbi s pasivnim drenom. Nijedno istraživanje nije izvijestilo o broju umrlih u 90 dana. Ni u jednoj skupini nije bilo komplikacija povezanih s drenom.

Rano uklanjanje drena (279 osoba) u odnosu na kasno uklanjanje drena (278 osoba) nakon pankreatoduodenektomije (3 istraživanja)

Rano uklanjanje drena može malo ili nimalo utjecati na broj umrlih u 30 dana ili stopu infekcija rane nakon pankreatoduodenektomije u usporedbi s kasnim uklanjanjem drena. Ni u jednoj skupini nije bilo smrtnih slučajeva u prvih 90 dana. Rano uklanjanje drena vjerojatno dovodi do blagog smanjenja stope abdominalnih infekcija (71 abdominalna infekcija manje na 1000 ispitanika). Ni u jednom istraživanju nisu prijavljene komplikacije povezane s drenom.

Ograničenja ovog pregleda

Pouzdanost ovih dokaza ograničena je jer je moguće da su ispitanici u istraživanjima znali koju su vrstu liječenja primali, a nisu sva istraživanja pružila podatke o svemu što se željelo ispitati. Osim toga, u nekim istraživanjima nije jasno navedeno kako su provedena, a broj istraživanja bio je premalen za pouzdane zaključke o rezultatima promatranih ishoda.

Datum pretraživanja dokaza

Ovo je obnovljena verzija prethodnog sustavnog pregleda. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do srpnja 2024. godine.