• Intravensko željezo je vjerojatno bolje za liječenje anemije uzrokovane nedostatkom željeza tijekom trudnoće u odnosu na oralnu primjenu.

• Intravensko željezo može rezultirati malom ili nikakvom razlikom u jakom krvarenju nakon poroda i vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u potrebi za transfuzijom krvi u usporedbi s oralnim željezom.

• Ozbiljne nuspojave bile su rijetke i možda se ne povećavaju kod intravenske primjene željeza u usporedbi s oralno primijenjenim željezom.

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza je stanje koje utječe na to koliko dobro krv može prenositi kisik po tijelu. Uzrokuje je nedovoljna razina željeza u krvi. Kad u krvi nema dovoljno željeza, tijelo ne može proizvesti dovoljno hemoglobina, molekule potrebne za prijenos kisika do svake žive stanice. Osobe s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza mogu osjetiti umor, slabost, glavobolje, vrtoglavicu i kratkoću daha.

Terapije željezom pomažu povećati količinu dostupnog željeza u krvi i stoga mogu povećati razinu hemoglobina pod uvjetom da ne postoje drugi uzroci anemije. Dva glavna oblika terapije željezom su intravenska (ubrizgavanjem u venu) i oralna (na usta). Unutar ove dvije skupine nalaze se brojni pripravci i mnogi oblici terapija željezom koji se mogu koristiti za liječenje anemije uzrokovane nedostatkom željeza.

Željelo se saznati je li intravenska primjena željeza bolja od oralne primjene željeza u liječenju anemije uzrokovane nedostatkom željeza u trudnoći te istražiti sve neželjene učinke uzrokovane različitim načinima primjene.

Pretražena su sva dostupna istraživanja koja su proučavala učinke intravenske primjene željeza u usporedbi s oralnom primjenom željeza kod trudnica s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 12 istraživanja koja su obuhvatila ukupno 3939 trudnica s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza. Većina istraživanja promatrala je status anemije kod žena između tri i šest tjedana nakon što su intravenski ili oralno primile željezo. Istraživanja su objavljena tijekom razdoblja od preko 20 godina, između 2002. i 2024. godine.

Intravenska primjena željeza vjerojatno je bolja u liječenju anemije uzrokovane nedostatkom željeza tijekom trudnoće nego oralna primjena željeza. Željezo koje se tijekom trudnoće daje intravenski može malo smanjiti tešku anemiju nakon poroda u usporedbi s oralnim željezom, ali rezultati su vrlo nesigurni. Čini se da nije bilo razlike između intravenskog i oralnog željeza u sposobnosti sprječavanja jakog krvarenja nakon poroda ili potrebe za transfuzijom krvi. Ozbiljne nuspojave, uključujući smrt, bile su rijetke i možda se ne povećavaju kod intravenske primjene željeza u usporedbi s oralno primijenjenim željezom.

Postoji umjerena sigurnost u to da intravensko željezo poboljšava razinu hemoglobina i anemiju tijekom trudnoće u usporedbi s oralnim željezom. Međutim, postoji umjerena do vrlo niska pouzdanost u dokaze o neželjenim učincima liječenja jer su te informacije različito prikazane u različitim istraživanjima. Također, ozbiljne nuspojave bile su rijetke, što otežava pouzdano utvrđivanje ima li intravensko željezo veće rizike u odnosu na oralno željezo.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2024. godine.

Duboka venska insuficijencija problem je u venama nogu koji može dovesti do čireva (rana), boli i oteklina. Može biti uzrokovan problemom s venskim zaliscima, začepljenjem vena ili kombinacijom tih događaja. Za većinu ljudi dovoljno je nositi posebne kompresijske čarape i liječiti čireve. Ako to ne ublaži problem, ponekad se pokuša izvesti kirurški zahvat. Nije jasno kolika je korist od kirurškog zahvata.

Pretražena su istraživanja u kojima se duboka venska insuficijencija liječila kirurškim zahvatom. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 23. lipnja 2020. godine. Uključena su četiri istraživanja u kojima je 273 ispitanika nasumično raspoređeno u terapijske ili kontrolne intervencije. Sva uključena istraživanja izvijestila su o ishodima nakon kirurškog popravka venskih zalistaka (valvuloplastike). U njima se ispitivala primarna insuficijencija zalistaka (kada se zalisci ne zatvaraju pravilno). Nisu pronađena istraživanja koja su ispitivala druge kirurške zahvate za liječenje ili ishode operacija kod sekundarne insuficijencije zalistaka (na primjer, kada su zalisci oštećeni kao posljedica duboke venske tromboze i ne zatvaraju se pravilno) niti kod venske opstrukcije. Budući da su izvještavani različiti ishodi, rezultati tih istraživanja nisu se mogli objediniti. Nijedno istraživanje nije izvijestilo o cijeljenju ulkusa niti o ponovnoj pojavi ulkusa. Jedno istraživanje to nije ispitivalo, a preostala tri istraživanja nisu uključila osobe s čirevima ili aktivnom ulceracijom. U tri je istraživanja izviješteno da tijekom praćenja nije bilo većih komplikacija kirurškog zahvata ili da nije bilo pojave duboke venske tromboze (krvni ugrušak koji se stvara u dubokim venama, obično u nozi ili zdjelici).

Kliničke promjene procijenjene su uporabom „kliničke, etiološke, anatomske i patofiziološke” (CEAP) klasifikacije. U jednom je istraživanju zabilježeno poboljšanje CEAP rezultata tri godine nakon kirurškog zahvata u obje skupine, a veće poboljšanje u odnosu na stanje prije kirurškog zahvata uočeno je na ekstremitetima koji su bili podvrgnuti valvuloplastici uz podvezivanje (vena se podvezuje) u usporedbi s onima koji su podvrgnuti samo podvezivanju. U drugom istraživanju ispitanici s pogoršanjem insuficijencije dubokih vena tijekom pet godina prije operacije imali su veće stope poboljšanja kliničkog stanja nakon sedam godina pri valvuloplastici uz podvezivanje u usporedbi sa samim podvezivanjem, dok u ispitanika sa stabilnom insuficijencijom dubokih vena nije zabilježena dodatna korist od valvuloplastike.

U jednom istraživanju zabilježeno je poboljšanje kvalitete života (uključujući smanjenje boli) u obje skupine, a veće poboljšanje u odnosu na stanje prije kirurškog zahvata primijećeno je nakon 10 godina praćenja kod osoba koje su bile podvrgnute vanjskoj valvuloplastici tehnikom koja se zove ograničena prednja plikacija. U drugom istraživanju navedeno je da su osjećaj težine u nogama i bol potpuno nestali kod 36 od 40 ekstremiteta liječenih valvuloplastikom uz podvezivanje te kod 22 od 40 ekstremiteta liječenih samo podvezivanjem nakon tri godine praćenja.

Pouzdanost dokaza bila je vrlo niska ili niska jer su postojala samo četiri istraživanja s malim brojem ispitanika, a rizik od pristranosti bio je visok (u tri od četiri istraživanja nedostajali su podaci o tome kako je odlučeno koji oblik liječenja će ispitanik primiti te tko je bio upoznat s tom odlukom).

Nema dovoljno dokaza za utvrđivanje učinkovitosti kirurškog zahvata u liječenju osoba s dubokom venskom insuficijencijom. Uključena istraživanja nisu uključivala osobe s teškom dubokom venskom insuficijencijom (venska opstrukcija). Potrebno je više ispitivanja koja bi istraživala učinke drugih kirurških zahvata na duboke vene.

Zbog nedostatka čvrstih dokaza, prednosti i rizici perkutanog uklanjanja krvnih ugrušaka (uklanjanje ugruška putem igle uvedene kroz kožu, poznato kao perkutana trombektomija) ili ultrazvukom pojačane trombolize (pri kojoj posebni uređaj odašilje ultrazvučne valove u krvnu žilu kako bi ubrzao razgradnju ugruška) u inicijalnom liječenju akutne ishemije udova nisu jasni.

Daljnja istraživanja u ovom području trebala bi se fokusirati na učinkovitost terapijskih opcija poput uklanjanja ugruška, kateterske trombolize (unošenje lijeka u ugrušak kako bi ga se razgradilo) i otvorenih kirurških zahvata (kako bi se uklonio ugrušak i poboljšao protok krvi), kao i na potencijalne neželjene učinke ovih metoda. 

Akutna ishemija je često stanje koje zahvaća udove. Uzrokovana je iznenadnim i značajnim smanjenjem dotoka krvi u udove te može uzrokovati bol, paralizu, bljedilo, hladnoću, a u teškim slučajevima dovesti i do amputacije uda.

Standardno liječenje kod inicijalnog zbrinjavanja akutne ishemije uda uključuje kirurške zahvate i kateterski vođenu trombolizu. Druge metode liječenja su perkutana trombektomija i ultrazvukom pojačana tromboliza.

Željelo se saznati je li perkutana trombektomija ili ultrazvukom pojačana tromboliza bolja nego kateterski vođena tromboliza ili otvorena operacija u poboljšanju protoka krvi i smanjenju rizika od amputacije, krvarenja, kao i ostalih rizika.

Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja koja su uspoređivala perkutanu trombektomiju ili ultrazvukom ubrzanu trombolizu s kateterski vođenom trombolizom ili otvorenom operacijom u odraslih ispitanika s akutnom ishemijom udova. U randomiziranim kontroliranim ispitivanjima se ispitanici nasumično svrstavaju u skupine liječene jednom od metoda koje se uspoređuju, a taj tip istraživanja uglavnom daje najpouzdanije dokaze o učinku terapije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je jedno istraživanje koje je uključilo 60 ispitanika s akutnom ishemijom udova. Istraživanje je trajalo 30 dana i uspoređivalo ultrazvukom pojačanu trombolizu s kateterski vođenom trombolizom. U istraživanju rezultati nisu bili prikazani na način koji bi omogućio procjenu ima li ultrazvukom ubrzana tromboliza, u usporedbi s kateteri vođenom trombolizom, učinak na protok krvi, a nije jasno ni imaju li ti postupci učinak na amputacije, krvarenje i druge rizike. Stoga postoji velika nesigurnost u ove rezultate.

Postoji vrlo malo povjerenja u dokaze jer je moguće da su ispitanici u istraživanju znali koju vrstu terapije primaju. Istraživanje nije navelo podatke o bitnim učincima liječenja (prokrvljenost) te je uključivalo samo mali broj ispitanika.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2021. godine.

Ključne poruke
Ponuđeno cijepljenje protiv gripe osobama koje rade u ustanovama skrbi možda ima mali ili nikakav učinak na broj štićenika koji obole od gripe ili budu hospitalizirani zbog infekcije prsnog koša, u usporedbi s onima koji žive u ustanovama skrbi u kojima se cijepljenje ne nudi.

Iako je utvrđeno da su programi cijepljenja zdravstvenih djelatnika doveli do manjeg broja smrti od bilo kojeg uzroka među štićenicima ustanova skrbi, ti se rezultati nisu mogli objasniti smanjenjem gripe ili komplikacija infekcija prsnog koša.

Uvod
Gripa je respiratorna bolest. Širi se putem virusa i može pogoditi osobe svih dobnih skupina. Štićenici ustanova dugotrajne skrbi izloženi su osobito visokom riziku od obolijevanja od gripe jer je njihov imunološki sustav slabiji nego u osoba koje žive u vlastitom domu. Ljudi koji rade u ustanovama dugotrajne skrbi kao što su liječnici, medicinske sestre, drugi zdravstveni radnici, čistači i portiri, mogu biti izloženi gripi tijekom sezone gripe. Oni često nastavljaju raditi kada su zaraženi različitim respiratornim virusima. To povećava vjerojatnost njihovog širenja na one o kojima skrbe. Znakovi i simptomi gripe slični su onima mnogih drugih respiratornih bolesti. Stoga je važno ispitati učinke cijepljenja protiv gripe kako bi se laboratorijskim testovima, koji su vrlo precizni, dokazalo imaju li štićenici ustanova dugotrajne skrbi doista gripu ili neku drugu respiratornu bolest.

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda
Željelo se doznati smanjuje li cijepljenje zdravstvenih radnika protiv gripe rizik od gripe i njenih komplikacija kod starijih štićenika ustanova dugotrajne skrbi.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?
Sažeta su postojeća istraživanje koja su usporedila različite strategije za smanjenje gripe u ustanovama dugotrajne skrbi. Pretražena su istraživanja u kojima su različite ustanove skrbi nasumično raspoređene na to da na početku sezone gripe pozovu zdravstvene djelatnike na cijepljenje protiv gripe ili da to ne učine.

Ključni rezultati
Uključena su četiri istraživanja koja su uključila podatke za 8468 štićenika. Zdravstveni radnici iz domova za starije u Francuskoj i Velikoj Britaniji nasumično su ponuđeni cjepivom protiv gripe. Istraživanja su izvijestila o gripi, infekcijama respiratornog trakta, prijemu u bolnicu uslijed respiratorne infekcije i smrti. U istraživanjima se nisu mogli pronaći podaci o neželjenim učincima. Prosječna dob štićenika domova bila je između 77 i 86 godina, a većina su bile žene (između 70% i 77%).

Ponuda cijepljenja protiv gripe zdravstvenim radnicima koji skrbe o osobama u dobi od 60 ili više godina u ustanovama dugotrajne skrbi može imati mali ili nikakav učinak na gripu. Postoji niska sigurnost u učinke programa cijepljenja zdravstvenih radnika na broj štićenika s infekcijama respiratornog sustava ili na broj štićenika koji su primljeni u bolnicu zbog respiratornih infekcija. Postoji vrlo niska sigurnosti u dokaze o broju štićenika koji su umrli od infekcija respiratornog sustava. Iako je broj štićenika koji su umrli od bilo kojeg uzroka bio niži nakon cijepljenja zdravstvenih djelatnika, smanjenje s 9% na 6%, taj se učinak nije mogao objasniti promjenama u broju oboljelih od gripe ili komplikacija infekcija prsnog koša.

Ograničenja ovog pregleda
Glavne zabrinutosti odnosile su se na način praćenja ispitanika, učinak toga što su osobe u istraživanjima bile svjesne jesu li cijepljene, primjenu intervencija u kontrolnim skupinama te niske stope cijepljenja u istraživanjima. U dva istraživanja nisu mogli biti uključeni podaci svih uključenih ispitanika, što je smanjilo povjerenje u rezultate tih istraživanja. Nisu nađeni podaci o drugim intervencijama koje su pridružene cijepljenju zdravstvenih djelatnika (primjerice pranje ruku, maske, rano laboratorijsko dokazivanje gripe, karantena, izbjegavanje primanja novih štićenika, neposredna primjena antivirusnih lijekova i isključivanje iz procesa rada zdravstvenih djelatnika sa simptomima sličnima gripi).

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. kolovoza 2024. godine.

Nisu pronađeni dokazi da je ijedno medicinsko liječenje utjecalo na vidnu oštrinu, bilo da je mjerena unutar nekoliko tjedana ili tijekom duljeg razdoblja. Također, nijedna medicinska intervencija nije rezultirala manjim brojem komplikacija uzrokovanih samom hifemom, iako su dokazi za ovo slabi zbog malog broja događaja. Pronađeni su ograničeni dokazi da su antifibrinolitici (lijekovi koji utječu na zgrušavanje krvi) smanjili rizik od novog krvarenja u oku.

Željelo se utvrditi koji su medicinski tretmani učinkoviti u liječenju traumatske hifeme, stanja u kojem se krv nakuplja u prednjem segmentu oka nakon značajne traume (tjelesne ozljede oka). Bilo je važno procijeniti moguće tretmane za traumatsku hifemu jer komplikacije toga stanja mogu utjecati na konačni vid. 

Pretražena su istraživanja u kojima se medicinsko (nekirurško) liječenje uspoređivalo s drugim medicinskim liječenjem ili usporednom skupinom u osoba s traumatskom hifemom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 30 istraživanja s ukupno 2969 ispitanika koja su se bavila ovim pitanjem. Istraživanja su provedena u SAD-u, Kanadi, Švedskoj, Danskoj, Kini, Južnoj Africi, Maleziji, Iranu i Izraelu. Uključila su više muškaraca nego žena, te su ispitanici pretežno bili djeca ili mlade odrasle osobe. U intervencije su bili uključeni antifibrinolitički lijekovi uzeti oralno ili primijenjeni direktno u oko (aminokapronska kiselina, traneksamična kiselina te aminometilbenzoična kiselina), oralni ili topikalni kortikosteroidi, druge vrste kapi za oči, aspirin, estrogeni, tradicionalna kineska medicina, zavijanje, podizanje glave te mirovanje. Većina istraživanja je istraživala koliko se često javlja novo krvarenje jer je drugo krvarenje često povezano s više komplikacija. Ostali ispitani ishodi uključivali su oštrinu vida i dužinu vremena potrebnog da se krv u oku apsorbira.

Nisu pronađeni dokazi da je bilo kakva medicinska intervencija utjecala na konačni vid, no dokazi su uglavnom bili niske sigurnosti. Antifibrinolitici su, čini se, smanjili rizik od novog krvarenja u oku, no ispitanici koji su uzimali oralnu aminokapronsku kiselinu (antifibrinolitički lijek) naizgled su imali više mučnine i povraćanja u usporedbi s ispitanicima u kontrolnoj skupini. Nije bilo jasno smanjuju li antifibrinolitici komplikacije sekundarnog krvarenja jer su se ti događaji rijetko javljali u istraživanjima. Nije bilo dokaza za učinkovitost bilo kojeg drugog medicinskog tretmana u smanjenju stope svježeg krvarenja ili broja komplikacija.

Dokazi o blagotvornom učinku bilo kojeg od procijenjenih tretmana bili su nesigurni jer je broj ispitanika i događaja bio mali. 

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 22. ožujka 2022. godine.

• Pothranjenost udvostručuje rizik od tuberkuloze.

• Ovi se rezultati odnose na opću odraslu populaciju, dok rizik za druge skupine, kao što su adolescenti i djeca, nije jasan.

Tuberkuloza (TB) je infekcija uzrokovana bakterijom ( Mycobacterium tuberculosis ). Prvenstveno utječe na pluća, ali može utjecati i na druga mjesta u tijelu. TB se širi zrakom kada zaražena osoba kašlje ili kiše. Neki ljudi ne razviju simptome nakon infekcije, dok drugi napreduju s bolešću i razvijaju simptome kao što je uporan kašalj, koji može biti krvav, gubitak težine, vrućica i noćno znojenje. Nakon dijagnoze TB-a, to se naziva TB bolest .

Dijagnoza TB-a obično uključuje molekularni test ili kulturu koja otkriva bakteriju u tjelesnom sekretu (kao što je sputum) nakon savjetovanja s liječnikom.

TB je veliki zdravstveni problem u svijetu. Preko 10 milijuna ljudi oboli od tuberkuloze, a preko 1,5 milijuna umre od te bolesti svake godine.

Pothranjenost je stanje u kojem tijelo ne dobiva dovoljno esencijalnih hranjivih tvari, što utječe na zdravlje osobe. Indeks tjelesne mase (BMI) je mjera koja uzima u obzir i težinu i visinu. Pomaže u prepoznavanju je li netko ima smanjenu tjelesnu težinu, što je jedna od definicija pothranjenosti. Za djecu se za procjenu rasta koristi pokazatelj „tjelesna masa u odnosu na tjelesnu visinu”. Taj pokazatelj uspoređuje tjelesnu masu djeteta s onom koja je uobičajena za njegovu visinu te pomaže procijeniti napreduje li dijete dobro ili se suočava s nutritivnim poteškoćama.

Želio se procijeniti rizik od obolijevanja od tuberkuloze za ljude s pothranjenošću u usporedbi s onima koji nisu pothranjeni.

Analizirana su istraživanja koja su tijekom vremena uključivala osobe s pothranjenošću i bez pothranjenosti te je uspoređivana učestalost razvoja tuberkuloze u svakoj skupini.

Uključeno je 51 istraživanje s više od 27 milijuna ispitanika iz šest regija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Provedeno je šesnaest velikih populacijskih istraživanja u Kini, Singapuru, Južnoj Koreji i SAD-u. Dvadeset pet istraživanja bilo je usmjereno na osobe koje žive s HIV-om, a uglavnom su provedena u afričkoj regiji. Većina istraživanja provedena je na odraslima, četiri na djeci, a tri su obuhvaćala djecu i odrasle. U prosjeku, istraživanja su pratila ispitanike 3,5 godina.

Utvrđeno je da pothranjenost udvostručuje rizik od obolijevanja od tuberkuloze u usporedbi s onima koji nisu pothranjeni.

Mnoga su istraživanja imala neka ograničenja. Jedan od problema bio je taj što je u mnogim istraživanjima za dijagnosticiranje tuberkuloze u osoba sa simptomima korištena mikroskopija sputuma, pri čemu su neke dijagnoze mogle biti propuštene. Trenutačno postoje preciznije metode, poput kulture ili brzih dijagnostičkih testova, kojima bi se propustilo manje TB-a.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 3. svibnja 2023. godine.

Pronađeni su dokazi iz dvaju malih istraživanja koja su uključivala samo djecu.

Ne zna se koji je najbolji način da se dobiju uzorci koji bi odredili koje antibiotike treba propisati za infekciju pluća.

Cistična fibroza (CF) je genetsko stanje koje uzrokuje oštećenje pluća, probavnog sustava i drugih organa. Problemi s disanjem u osoba s CF uglavnom su posljedica ponovljenih infekcija pluća. Bakterijske kulture (rast uzročnika bolesti u laboratorijskim uvjetima) iz uzorka sluzi iskašljanog iz donjih dišnih puteva omogućuje liječnicima brzo prepoznavanje uzročnika infekcije i rani početak liječenja. Ako pacijenti ne mogu iskašljati sluz, brisevi se uzimaju iz gornjeg dijela grla, radi otkrivanja uzročnika infekcije u donjim dišnim putevima, ali to nije uvijek najpouzdanija metoda.

Tijekom bronhoskopije, liječnici pregledaju donje dišne puteve koristeći dugu, tanku, fleksibilnu cijev sa svjetlom i kamerom na jednom kraju. Na ovaj način također mogu prikupiti sluz. Osoba mora biti sedirana ili pod općom anestezijom. Ne zna se je li liječenje temeljeno na uzorcima uzetima tijekom bronhoskopije bolje od liječenja koje se temelji na brisu grla.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2013. godine.

Željelo se saznati treba li koristiti uzorke dobivene bronhoskopijom pri odlučivanju o liječenju plućnih infekcija kod osoba s CF-om.

Pretražena su istraživanja koja su uključila ispitanike bilo koje dobi s CF-om. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

U ovaj su sustavni pregled uključena dva istraživanja na 186 djece. Jedno je istraživanje uključilo 170 beba mlađih od šest mjeseci kojima je dijagnosticirana CF i pratilo ih se do pet godina. Drugo istraživanje uključilo je 30 djece s CF-om u dobi od pet do 18 godina i pratilo ih se do dvije godine. U oba istraživanja ispitanici su podijeljeni u dvije skupine potpuno nasumično, s tim da je jedna skupina dobila antibiotike na temelju uzoraka uzetih bronhoskopijom, a druga skupina antibiotike na temelju uzoraka uzetih iz grla. U većem istraživanju djeci je učinjena bronhoskopija kada su pokazala znakove pogoršanja respiratornih simptoma, dok je u manjem istraživanju bronhoskopija provedena kada je zabilježen porast indeksa klirensa pluća, koji je pokazatelj rane plućne bolesti i mjeri koliko se zrak učinkovito kreće unutar pluća.

Nijedno istraživanje nije pokazalo razliku između skupina u pogledu plućne funkcije, tjelesne mase, indeksa tjelesne mase niti rezultata dobivenog kompjutoriziranom tomografijom (CT) pluća, kada su mjerenja provedena nakon dvije ili pet godina. Veće istraživanje također je pokazalo da nije bilo razlike u tome koliko je djece u svakoj skupini imalo infekciju s Pseudomonas aeruginosa u dobi od pet godina, po godini praćenja ili koliko je često dijete bilo loše s respiratornim simptomima. U ovom većem istraživanju, djeca u skupini koja je dobila bronhoskopiju bila su češće primljena u bolnicu, iako su prijemi općenito bili kraći nego u usporednoj skupini. Nije bilo razlike između skupina u ukupnim troškovima skrbi i rezultatima kvalitete života povezane sa zdravljem.

Nuspojave opisane tijekom i nakon bronhoskopije nisu bile ozbiljne. Najčešća neželjena nuspojava bila je pojačanje kašlja (u trećine djece).

Trenutačno nema dovoljno dokaza koji bi opravdali uporabu bronhoskopije u dijagnosticiranju i liječenju plućnih infekcija u djece s cističnom fibrozom.

Dokazi su bili ograničeni na dva istraživanja. Iako su ta istraživanja bila dobro osmišljena, njihovi rezultati se nisu mogli kombinirati jer su koristili različite metode mjerenja. Postoji niska pouzdanost u dokaze za većinu ishoda te umjerena pouzdanost u rezultate za dva ishoda (bodovanje kompjutoriziranom tomografijom visoke rezolucije i analiza troškova skrbi). Zbog malog broja uključene djece rezultati se ne mogu smatrati pouzdanima. Osim toga, u istraživanja su bila uključena samo mala djeca, pa nije poznato bi li rezultati bili jednaki u odraslih osoba s CF-om. Budući da je liječenje prve infekcije Pseudomonas aeruginosa dosta uspješno, potrebna su veća i dugotrajnija istraživanja za otkrivanje malih razlika među skupinama. Provođenje tako velikih istraživanja iznimno je teško i potrebno je koristiti osjetljivije mjere.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2023. godine.

• Za osobe s autosomno dominantnom bolešću bubrega (nasljedno stanje koje uzrokuje razvoj vrećica u bubrezima ispunjenih tekućinom koje se nazivaju ciste), lijek tolvaptan vjerojatno čuva funkciju bubrega i usporava ukupni rast volumena bubrega.

• Ciljano snižavanje krvnog tlaka i upotreba analoga somatostatina (lijekovi koji imaju za cilj suzbijanje faktora rasta) vjerojatno usporavaju ukupni rast volumena bubrega, ali imaju mali ili nikakav učinak na funkciju bubrega.

• Mali broj ispitanika uključenih u ova istraživanja, širok raspon korištenih metoda liječenja i prijavljeni ishodi otežali su tumačenje rezultata. Potrebna su veća, dobro osmišljena istraživanja s uobičajenim ishodima i duljim praćenjem.

Autosomno dominantna policistična bolest bubrega je nasljedno stanje koje uzrokuje razvoj vrećica u bubrezima ispunjenih tekućinom koje se nazivaju ciste. Ove ciste mogu s vremenom poprimiti velike dimenzije. Najčešći simptomi uključuju visoki krvni tlak, bol u leđima ili boku, krvarenje i otečeni trbuh. Mnogi ljudi s ovim stanjem će u nekom trenutku svog života razviti zatajenje bubrega (stanje u kojem bubrezi više ne funkcioniraju dovoljno dobro da bi osobu održali na životu). Metode liječenja uključuju lijekove za kontrolu krvnog tlaka, lijekove protiv bolova i uklanjanje ciste.

Željelo se saznati koje metode liječenja pomažu usporiti ili zaustaviti stvaranje i rast cista u bubregu, napredovanje do zatajenja bubrega te štetnost tih lijekova.

Pretražena su istraživanja koja su procijenila koristi i štetne učinke nasumično dodijeljenih metoda liječenja za sprječavanje napredovanja autosomno dominantne policistične bolesti bubrega. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 57 istraživanja koja su nasumično rasporedila 8016 ispitanika i dodijelila im 18 različitih metoda liječenja. Istraživanja su provedena diljem svijeta, uglavnom u Europi i Sjedinjenim Državama. Trajanje liječenja i praćenje kretalo se od dva dana do sedam godina. Vrste intervencija uključivale su lijekove koji mijenjaju način na koji bubreg koncentrira urin, lijekove usmjerene na stabilizaciju volumena cista i sprječavanje njihovog rasta, lijekove za snižavanje krvnog tlaka, lijekove za snižavanje lipida, riblje ulje i promjene u prehrani poput količine vode koju osoba pije.

U usporedbi s placebom (lažnim lijekom), tolvaptan (klasa lijekova poznata kao antagonisti receptora vazopresina 2) vjerojatno čuva funkciju bubrega i usporava povećanje ukupnog volumena bubrega. Međutim, može povećati suhoću usta i žeđ te vjerojatno povećati buđenje noću radi mokrenja i umor.

Snižavanje krvnog tlaka na niže vrijednosti od standardnih i analozi somatostatina (lijek namijenjen suzbijanju faktora rasta) vjerojatno su usporili rast bubrega. Međutim, vjerojatno ne rezultiraju razlikom u funkciji bubrega. Analozi somatostatina vjerojatno povećavaju gubitak kose, proljev, vrtoglavicu i umor, dok snižavanje krvnog tlaka vjerojatno ne rezultira većim brojem nuspojava. Njihov utjecaj na smrtnost bio je nejasan. Druge ispitivane metode liječenja imale su nejasne rezultate, a podaci su bili oskudni i neuvjerljivi.

Mali broj istraživanja po usporedbi i mala istraživanja bila su ograničenja u ovom pregledu. Nisu sva istraživanja pružila informacije o ishodima od interesa.

Postoji umjerena sigurnost u to da tolvaptan čuva funkciju bubrega i usporava rast ukupnog volumena bubrega. Također postoji umjerena sigurnost u to da ciljano snižavanje krvnog tlaka i analozi somatostatina smanjuju ukupni volumen bubrega, ali imaju mali ili nikakav učinak na očuvanje funkcije bubrega.

Postoji velika nesigurnost u vezi bilo koje druge metode liječenja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2024. godine.

- Trenutačni dokazi ne pokazuju nikakvu jasnu razliku između lokalne anestezije (pri kojoj pacijent ostaje budan) i opće anestezije što se tiče rizika od moždanog udara, smrti ili drugih neželjenih učinaka kod pacijenata podvrgnutih operaciji proširenja sužene karotidne arterije (karotidna endarterektomija).

- Buduća istraživanja trebala bi uključiti više ispitanika, analizirati i objaviti informacije za sve ispitanike te osigurati da istraživači koji procjenjuju ishode ne znaju koju su vrstu anestezije ispitanici primili.

Moždani udar se događa kada krv prestane dotjecati u neki dio mozga. Karotidna arterija glavna je žila koja mozak opskrbljuje krvlju. Ova arterija može postati sužena zbog masnih naslaga koje se nakupljaju tijekom vremena. Otprilike 1 od 5 moždanih udara uzrokovano je sužavanjem karotidne arterije. Na mjestu suženja arterije mogu se stvoriti krvni ugrušci. Ako se krvni ugrušak odvoji dalje u krvotok, može se prenijeti u mozak, gdje blokira dotok krvi i uzrokuje moždani udar.

Kirurški zahvat, karotidna endarterektomija, postupak je koji uklanja unutarnju ovojnicu arterije, masne naslage i sve krvne ugruške u karotidnoj arteriji te može smanjiti rizik od moždanog udara. Međutim, čak i uz vrlo pažljivo izvedenu operaciju, otprilike 1 od 20 osoba će doživjeti moždani udar uzrokovan samom operacijom.

Anestetici su lijekovi koji sprječavaju osjet boli. Kirurzi mogu koristiti lokalnu anesteziju, gdje se u dijelu tijela onemogući osjet boli, ili opću anesteziju, kada se osoba uspava. Korištenje lokalnog anestetika umjesto općeg mogao bi smanjiti rizik od moždanog udara tijekom ili nakon karotidne endarterektomije.

Željelo se saznati je li korištenje lokalnog anestetika za karotidnu endarterektomiju:

- smanjuje rizik od moždanog udara i smrti tijekom operacije;
- smanjuje stopu drugih neželjenih učinaka; i
- prihvatljivije pojedincima i kirurzima

u usporedbi s općom anestezijom.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala upotrebu lokalnih i općih anestetika kod osoba podvrgnutih karotidnoj endarterektomiji. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 16 istraživanja koja su obuhvaćala 4839 ispitanika. Najveće istraživanje je uključilo 3526 ispitanika, a najmanje njih 20. Istraživanja su provedena diljem svijeta. U istraživanja je bilo uključeno više muškaraca nego žena, a njihova prosječna dob bila je 67 godina.

Upotreba lokalnog anestetika čini malu ili nikakvu razliku u riziku od moždanog udara unutar 30 dana od operacije u usporedbi s općom anestezijom.

Lokalni anestetik možda neće smanjiti rizik od smrti unutar 30 dana od operacije u usporedbi s općom anestezijom.

Budući da nijedna vrsta anestezije nema jasnu prednost u odnosu na drugu, izbor se može temeljiti na kliničkoj situaciji te željama kirurga i pacijenta.

Postoji malo do umjereno povjerenja u ove rezultate. Kvaliteta dokaza smanjena je jer je u većini istraživanja bilo moguće da su istraživači koji su prikupljali informacije o ishodima operacije znali koju su vrstu anestetika ispitanici primili, što je moglo utjecati na njihovu procjenu. Također, izostavljene su informacije nekih ispitanika koji su trebali biti uključeni u istraživanja, što također smanjuje kvalitetu dokaza.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2021. godine.

Unatoč njihovoj rutinskoj upotrebi u kliničkoj praksi, zbog nedostatka čvrstih dokaza nije jasno djeluju li oralni lijekovi (tablete) koji se koriste za liječenje Ménièreove bolesti na poboljšanje simptoma kod ljudi. Kada se koriste za druga stanja, ovi lijekovi mogu izazvati nuspojave. Međutim, bilo je premalo informacija iz istraživanja o Ménièreovoj bolesti da bi se moglo zaključiti postoje li ozbiljni rizici kod ovih terapija.

Potrebna su opsežnija, dobro provedena istraživanja kako bi se utvrdila učinkovitost nekih lijekova i procijenilo postojanje štetnih učinaka terapije. 

Također je potrebno utvrditi i najbolji način za mjerenje simptoma oboljelih od Ménièreove bolesti kako bi se procijenila korist od terapije. U tu svrhu potrebno je razviti „temeljni skup ishoda“ - popis ishoda koje bi trebalo mjeriti u svim istraživanjima o Ménièreovoj bolesti. 

Ménièreova bolest je stanje koje pogađa unutarnje uho. Uzrokuje ponovljene napade vrtoglavice, probleme sa sluhom, tinitus (zvonjava, brujanje ili zujanje u ušima) i osjećaj punoće ili pritiska u uhu. Obično pogađa odrasle osobe, a počinje u srednjim godinama života. 

Lijekovi koji se uzimaju oralno (tablete) često su prvi oblik terapije Ménièreove bolesti. Obično se koriste lijekovi poput betahistina i diuretika, ali se koriste i drugi lijekovi, uključujući kortikosteroide i antivirusne lijekove. Dostupne su i druge mogućnosti liječenja (na primjer, injekcije koje se ubrizgavaju u uho ili kirurški zahvat).

Željelo se saznati:

- postoje li dokazi da oralni lijekovi djeluju na smanjenje simptoma Ménièreove bolesti;

- može li ovakvo liječenje prouzročiti ikakve nuspojave.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala liječenje različitim lijekovima u odnosu na izostanak liječenja ili placebo. 

Pronađeno je 10 istraživanja koja su obuhvatila ukupno 848 ispitanika. Trajala su od tri mjeseca do dvije godine. Većina istraživanja bavila se liječenjem betahistinom, dva istraživanja su ispitivala diuretike, jedno kortikosteroide, a jedna antivirusne lijekove. 

Betahistin

Nije jasno ima li betahistin učinak na simptome vrtoglavice. Također nije jasno uzrokuje li ikakve nuspojave. Iako je pronađeno više istraživanja, mnoga nisu izvještavala o ishodima od interesa ili su o njima izvještavala u vrlo različitim vremenima, tako da nije bilo moguće kombinirati rezultate različitih istraživanja u cilju postizanja što točnijeg odgovora. 

Diuretici

Također nije jasno ni imaju li diuretici učinak na simptome vrtoglavice. Nisu pronađena istraživanja koja bi izvijestila o mogućim štetnim učincima ove terapije. 

Antivirusni lijekovi i kortikosteroidi

Za svaki od njih pronađeno je samo po jedno malo istraživanje, tako da nije jasno imaju li ikakvog učinka na vrtoglavicu. 

Vrlo je mala pouzdanost ovih dokaza jer je većina istraživanja provedena na malom broju ispitanika, a zamijećeni su i problemi u njihovu provođenju, što znači da bi rezultati mogli biti nepouzdani. Ovo može biti iznenađujuće, budući da se neki od ovih lijekova naširoko koriste za Ménièreovu bolest. Potrebna su opsežnija, kvalitetnija istraživanja kako bi se utvrdila stvarna učinkovitost ovih lijekova. 

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2022. godine. 

• Kod žena s urinarnom inkontinencijom (nekontroliranim istjecanjem mokraće), upotreba uređaja za biofeedback (uređaj sa senzorom koji mjeri mišićne kontrakcije i daje slušnu ili vizualnu povratnu informaciju) uz vježbe za jačanje mišića zdjeličnog dna čini malu ili nikakvu razliku u kvaliteti života povezanoj s inkontinencijom, učestalosti otjecanja mokraće ili osjećaja nestanka ili smanjenja simptoma kod žena. Dokazi su većinom prikupljeni kod žena sa stresnom urinarnom inkontinencijom (otjecanje mokraće uzrokovano kašljanjem, kihanjem, hodanjem, trčanjem ili skakanjem).

Nekoliko se istraživanja bavilo neželjenim učincima, kojih nije bilo ili su opisani kao blagi i kratkotrajni.

Nije jasno koja je biofeedback metoda najbolja i je li biofeedback bolji od povratnih informacija.

Urinarna inkontinencija je nevoljno otjecanje mokraće. To je stanje često kod žena, a može biti uzrokovano starenjem, trudnoćom, porođajem, pretilošću ili prekomjernim konzumiranjem alkohola ili kofeina. Glavne su vrste stresna urinarna inkontinencija, otjecanje mokraće uzrokovano fizičkim naporom kao što je kašljanje, kihanje, hodanje, trčanje ili skakanje te urgentna urinarna inkontinencija, otjecanje mokraće dok se osjeća jak neodgodiv poriv za mokrenjem. Neke žene imaju obje vrste inkontinencije, što se naziva mješovita urinarna inkontinencija.

Često je prvi način liječenja urinarne inkontinencije „vježbanje mišića dna zdjelice“ koje se nazivaju i vježbe zdjeličnog dna ili Kegelove vježbe. Mišići zdjeličnog dna nalaze se u dnu zdjelice i drže crijeva i mjehur. Kod žena također podupiru maternicu i vaginu. Jačanjem mišića zdjeličnog dna žene mogu bolje kontrolirati mokrenje. Trening uključuje kontrakciju (stezanje i podizanje) mišića. Mnogim je ženama teško reći rade li vježbe učinkovito. Povratne informacije i biofeedback mogu dati ženama više informacija o napretku. Jedna vrsta povratne informacije može biti da zdravstveni radnik dodirom ili pritiskom provjeri stanje mišića i opiše ga ženi. Biofeedback koristi uređaj sa senzorom. Ti se uređaji stavljaju u vaginu ili rektum i mjere promjenu mišića dok se kontrahiraju, šaljući signal na zaslon ili zvučnik, tako da ga žene mogu vidjeti ili čuti.

Cilj je bio utvrditi hoće li korištenje povratnih informacija ili biofeedbacka tijekom vježbanja mišića zdjeličnog dna:

• poboljšati kvalitetu života žena koje pate od inkontinencije;

• smanjiti učestalost epizoda otjecanja mokraće;

• smanjiti količinu urina koji iscuri te učestalost curenja.

Cilj je i saznati smatraju li žene da je njihova inkontinencija izliječena ili poboljšana, jesu li zadovoljne liječenjem i je li bilo neželjenih učinaka povratnih informacija ili biofeedbacka.

Pretražena su istraživanja u kojima je dodana metoda povratne informacije, biofeedback ili oboje u jačanju mišića zdjeličnog dna kod žena s urinarnom inkontinencijom te je uspoređeno s treningom mišića zdjeličnog dna bez dodatka istih. Također su tražena istraživanja koja su uspoređivala jednu biofeedback metodu s drugom. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 41 istraživanje s 3483 žene s urinarnom inkontinencijom. Većinu ispitanica činile su žene sa stresnom urinarnom inkontinencijom u dobi od 18 i 80 godina, prosječne dobi od 55 godina. Većina istraživanja trajala je tri mjeseca i provedena je u zemljama s visokim dohotkom. Nekoliko istraživanja financirale su tvrtke koje proizvode uređaje za biofeedback.

U 33 istraživanja dodana je biofeedback metoda jačanju mišića dna zdjelice i uspoređena je sa samim treningom mišića. Rezultati su pokazali da kvaliteta života nije znatno bolja, a učestalost curenja mokraće tek je neznatno manja kod žena koje koriste biofeedback, no te su razlike premale da bi bile primjetne. Žene koje koriste biofeedback vjerojatno neće reći da im se stanje poboljšalo ili da više nemaju inkontinenciju, ali mogu osjećati veće zadovoljstvo liječenjem ili ishodom liječenja.

Nije jasno postoji li razlika između žena koje su koristile metodu povratne veze ili biofeedback u liječenju i žena koje nisu, između žena koje su dobile povratnu vezu u odnosu na biofeedback ili onih koje su primile jednu biofeedback metodu u odnosu na drugu biofeedback metodu.

U mnogim istraživanjima nisu navedeni neželjeni učinci liječenja. U onima u kojima su navedeni neželjeni učinci nije ih bilo ili nisu bili ozbiljni ili dugotrajni.

Postoji sigurnost u to da postoji mala ili nikakva razlika između jačanja mišića zdjeličnog dna s biofeedback metodom i samog jačanja mišića za liječenje urinarne inkontinencije kod žena.

Postoji nesigurnost u bilo koji drugi dokaz jer je istraživanja bilo malo i bila su mala te nisu mjerila ishode od interesa.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 27. rujna 2023. godine. Ovo je obnovljena verzija Cochrane sustavnog pregleda objavljenog 2011. godine.

- Enteralna prehrana možda ne povećava rizik od nastanka komplikacija, ali je vjerojatno povezana s kraćom hospitalizacijom u usporedbi s parenteralnom prehranom.

- Usporedbom hranjenja preko jejunostome i oralne prehrane možda nema jasne razlike u komplikacijama ili trajanju hospitalizacije, no dokazi su nejasni.

- Potrebno je više dokaza da bi se s većom sigurnosti moglo reći kako različite vrste prehrane utječu na pacijente nakon pankreatikoduodenektomije.

Pankreatikoduodenektomija, također poznata kao Whippleov zahvat, operacija je odstranjivanja glave gušterače. Često se izvodi za liječenje karcinoma, ali se također može koristiti za benigne tumore i kroničnu upalu gušterače (pankreatitis). Svrha je postupka ukloniti svo kancerozno tkivo te pacijentu omogućiti dulji život.

Nakon operacije, pacijentima je za oporavak potrebna nutritivna potpora. Ona se može davati na tri načina:

- Hranjenje na usta: počinje s tekućinama i postupnim dodavanjem čvrste hrane.

- Enteralno hranjenje (hranjenje preko gastrostome ili jejunostome): korištenje cijevi za isporuku hranjivih tvari izravno u želudac ili tanko crijevo.

- Parenteralna prehrana: unos hranjivih tvari kroz središnju ili perifernu venu, bilo kao potpuna prehrana (potpuna parenteralna prehrana) ili djelomična prehrana.

Željelo se saznati kako različite metode nutritivne potpore utječu na oporavak i komplikacije u odraslih nakon pankreatikoduodenektomije.

Pregledana su postojeća istraživanja objavljena do listopada 2022. godine iz nekoliko medicinskih baza podataka. Uključena su istraživanja u kojima su uspoređeni različiti načini i vremena hranjenja, a prioritet su bila istraživanja provedena u bolnicama. Analizirano je 17 istraživanja koja su uključivala 1897 ispitanika od kojih je osam bilo pogodno za detaljnu statističku analizu (meta-analizu).

U istraživanjima su korištene različite metode nutritivne potpore. Enteralno hranjenje (kroz tanko crijevo; jejunostomija, nazojejunalna sonda ili gastrojejunostomija) korišteno je u najmanje 13 istraživanja. Parenteralna prehrana korištena je u najmanje 10 istraživanja. Oralni unos hrane korišten je u sedam istraživanja.

Utvrđena je mogućnost kraće hospitalizacije uz hranjenje kroz jejunostomu u usporedbi s parenteralnom prehranom. Moguće je da neće biti razlika u komplikacijama kao što su fistule gušterače (curenje tekućine gušterače u mjesto koje nije unutar stijenke crijeva), krvarenje (veliko krvarenje) ili odgođeno pražnjenje želuca (usporeno pražnjenje želuca).

Rezultati usporedbe hranjenja nazojejunalnom sondom s parenteralnom prehranom upućuju na to da bi razlike u trajanju hospitalizacije i komplikacijama poput odgođenog pražnjenja želuca i krvarenja mogle biti zanemarive ili nikakve. Otkriveno je da potpuna parenteralna prehrana može neznatno smanjiti broj slučajeva fistule gušterače.

Rezultati usporedbe oralne prehrane s jejunostomijom otkrivaju mogućnost postojanja male ili nikakve razlike u duljini hospitalizacije, odgođenom pražnjenju želuca ili krvarenju.

Potrebno je više istraživanja visoke kvalitete.

Razina dokaza je varirala, a većina zaključaka temeljila se na dokazima niske ili vrlo niske pouzdanosti. To je u velikoj mjeri zato što je u ovom području provedeno samo nekoliko malih istraživanja. Postojale su i velike razlike u načinu na koji je pružena nutritivna potpora u istraživanjima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2022. godine.

Pronađeno je 19 istraživanja u kojima su uspoređeni različiti načini transfuzije crvenih krvnih stanica u novorođenčadi i djece kojima je potrebna operacija srca zbog urođene bolesti srca (srčani problemi s kojima su rođeni). Međutim, ne mogu se izvući pouzdani zaključci na temelju tih dokaza. Potrebno je više istraživanja.

Urođena srčana bolest je svaki poremećaj u razvoju srca s kojim se osoba rodi. To znači da srce nije pravilno razvilo. Zahvaća između četiri i devet novorođenčadi na 1000 živorođenih. U većini slučajeva potrebna je operacija kako bi se djetetu omogućili zdrav život i razvoj. Odrasli često trebaju operaciju zbog urođenih srčanih problema.

Pacijentima je često potrebna transfuzija crvenih krvnih stanica prije, tijekom ili nakon operacije srca. Kod većine pacijenata operacija se izvodi uz pomoć uređaja za kardiopulmonalnu premosnicu (CPB) koja tijekom operacije preuzima funkciju srca i pluća. Danas više pacijenata preživi operaciju srca nego u prošlosti, a cilj je učiniti operaciju još sigurnijom. Neka istraživanja pokazuju da transfuzije crvenih krvnih stanica mogu pogoršati stanje pacijenta. U tom je slučaju bolje izbjegavati nepotrebne transfuzije.

Cilj je bio saznati kako liječenje transfuzijom crvenih krvnih stanica utječe na ishode liječenja pacijenata nakon operacije srca. Utječu li transfuzije crvenih krvnih stanica na kratkoročno i dugoročno preživljenje, ozbiljne nuspojave (npr. moždani udar, zatajenje bubrega, infekcije, ugrušci, krvarenje) i duljinu boravka pacijenata na jedinici za intenzivno liječenje i u bolnici nakon operacije?

Pretražene su medicinske baze podataka kako bi se pronašla relevantna istraživanja. Tražena je najpouzdanija vrsta istraživanja koja je poznata kao randomizirano kontrolirano ispitivanje („ispitivanja”). Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 19 ispitivanja koja su uključila 1606 djece. Nije bilo ispitivanja koja su uključila odrasle osobe. U ispitivanjima je ispitano osam vrsta liječenja. Za ključne rezultate odabrano je šest usporedbi koje su navedene u nastavku. U cjelovitom sustavnom pregledu su također predstavljeni rezultati za druge dvije usporedbe koje su testirale liječenja koja su sada u širokoj upotrebi.

1. U pet ispitivanja uspoređena je primjena transfuzije crvenih krvnih stanica samo kada razina hemoglobina u krvi padne ispod određene vrijednosti („restriktivni” u odnosu na „liberalni” transfuzijski okidač). Nije jasno utječe li primjena restriktivnog transfuzijskog okidača na broj smrti djece, razvoja teških nuspojava ili infekcije.

2. U pet ispitivanja uspoređeno je pranje ili nepranje crvenih krvnih stanica dodanih u uređaj za kardiopulmonalnu premosnicu. Nije poznato utječe li ispiranje crvenih krvnih stanica na to koliko djece umire, razvija teške nuspojave ili infekcije te koliko dugo djeca ostaju na jedinici za intenzivno liječenje.

3. U dva je ispitivanja uspoređeno dodavanje ili izostavljanje transfuzije crvenih krvnih stanica u tekućinu u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu. Nije poznato utječe li upotreba krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu na to koliko dugo djeca ostaju na respiratoru ili koliko dugo ostaju na jedinici za intenzivno liječenje.

4. Dva su ispitivanja uspoređivala filtriranje krvi koja prolazi kroz tekućinu iz uređaja za kardiopulmonalnu premosnicu kako bi se smanjile visoke razine minerala ili soli i upale, što je ponekad problem kod transfuzirane krvi u odnosu na izostanak filtriranja. Nije jasno ima li filtriranje krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu ikakav učinak na to koliko djece umire. Filtriranje može skratiti vrijeme provedeno na respiratoru i boravak djece na jedinici za intenzivno liječenje.

5. U jednom je ispitivanju praćena upotreba djetetove vlastite krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu umjesto transfuzije krvi. U ispitivanju nisu navedeni rezultati o ozbiljnim štetnim događajima niti koliko je djece umrlo. Nije jasno ima li upotreba djetetove vlastite krvi u uređaju za kardiopulmonalnu premosnicu umjesto transfuzije krvi ikakav učinak na vrijeme koje djeca provedu na respiratoru ili na jedinici za intenzivno liječenje.

6. U jednom je ispitivanju uspoređena uporaba nove krvi u usporedbi sa starijom krvlju kako bi se smanjili štetni učinci starije krvi. U tom ispitivanju nisu ispitane značajke od interesa.

Ispitivanja su bila mala i mjerila su puno različitih značajki liječenja transfuzijom crvenih krvnih stanica u različite djece koja su imala operaciju srca pa je teško izvući točne zaključke o dobrobiti ili rizicima transfuzije crvenih krvnih stanica. Potrebno je više istraživanja kako bi se mogli izvući precizni zaključci.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 2. siječnja 2024. godine. Također su pronađena sva klinička ispitivanja koja su u tijeku ili bi trebala uskoro započeti.

• Nema dovoljno kvalitetnih dokaza o upotrebi superoksid dismutaze u nedonoščadi: samo tri istraživanja za prevenciju bolesti pluća.

• Vrlo su nesigurni dokazi o učinku superoksid dismutaze na bronhopulmonalnu displaziju (također poznatu kao kronična plućna bolest), smrt, retinopatiju nedonoščadi (oštećenje oka koje može uzrokovati sljepoću) u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja.

• Nijedno istraživanje nije prijavilo bronhopulmonalnu displaziju ili smrt u 36. tjednu postmenstrualne dobi, potrebu za davanjem kisika i dugoročni razvoj. Postmenstrualna dob kombinacija je gestacijske dobi (duljine trudnoće) i kronološke dobi dan nakon rođenja djeteta.

Novorođenčad rođena prerano (nedonoščad), osobito prije 28 tjedana trudnoće, ima veći rizik od smrti, bolesti pluća i oštećenja mozga od one rođene u terminu ili blizu njega. Primjerice, neke od ovih beba razvijaju intelektualne teškoće, sljepoću ili gluhoću. Bronhopulmonalna displazija, također poznata kao kronična plućna bolest, je čest problem kod mehanički ventilirane nedonoščadi (strojno potpomognuto disanje) i uključuje ovisnost o kisiku ili aparatima za disanje. Vjeruje se da slobodni kisikovi radikali, odnosno produkti kemijskih reakcija koje koriste kisik, uzrokuju bronhopulmonalnu displaziju jer su vrlo nestabilni pa mogu oštetiti druge stanice.

Superoksid dismutaza je protein koji je uobičajeno prisutan u tijelu za obranu od slobodnih radikala, ali prijevremeno rođena dojenčad nema dovoljne količine tog spoja za pružanje prirodne otpornosti. Stoga, davanje superoksid dismutaze nedonoščadi možda može spriječiti bronhopulmonalnu displaziju.

Željelo se saznati može li superoksid dismutaza smanjiti rizik od:

• bronhopulmonalne displazije,

• smrti,

• kombinacije bronhopulmonalne displazije i smrti.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala superoksid dismutazu kod prerano rođenih beba. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključena su tri istraživanja s ukupno 380 nedonoščadi s rizikom od bronhopulmonalne displazije. Nije jasno smanjuje li superoksid dismutaza bronhopulmonalnu displaziju, smrt ili kombinaciju bronhopulmonalne displazije i smrti. Doza se kretala od 0,25 mg/kg do 5,0 mg/kg. Superoksid dismutaza se davala bebama injekcijom potkožno ili izravno u dušnik. Nema istraživanja koja su u tijeku.

Postoji nesigurnost u dokaze o bronhopulmonalnoj displaziji i smrti jer su istraživanja bila mala i koristila su metode koje bi mogle unijeti pogreške u rezultate. Sveukupno gledano, malo je vjerojatno da će rezultati ovih istraživanja odražavati rezultate svih istraživanja koja su provedena u ovom području i od kojih neka još nisu javno objavila rezultate.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2022. godine.

• Pri usporedbi dugog s kratkim postupkom liječenja agonistima gonadotropin-oslobađajućeg hormona, bilo je malo ili nimalo razlike između skupina za stope živorođene djece i trudnoća u tijeku, ali dugi postupak liječenja može rezultirati višom kliničkom stopom trudnoća (gdje se fetus može vidjeti ili čuti).

• Nije sigurno postoji li razlika u stopama živorođenih i stopama kliničkih trudnoća za druge proučavane usporedbe, osim pri usporedbi doze od 100 µg i 25 µg u kratkom postupku liječenja, koja je pokazala da se klinička trudnoća može poboljšati s dozom od 100 µg.

• Potrebno je više istraživanja kako bi se sagledale isplativost i prihvatljivost različitih pristupa liječenju.

Agonisti gonadotropin-oslobađajućeg hormona (GnRHa) daju se zajedno s hormonskim injekcijama koje stimuliraju jajnike kako bi pokušali prevenirati prerano otpuštanje jajnih stanica prije nego se mogu planirano sakupiti kirurškim zahvatom. GnRHa dokazano poboljšavaju stope trudnoće. U literaturi postoje brojni opisani načini davanja GnRHa. Cilj je bio saznati najučinkovitiji način davanja GnRHa za povećanje broja rođenih beba i stope trudnoća u tijeku, uz smanjenje stope gubitka trudnoće i sindroma ovarijske hiperstimulacije (OHSS) (neželjeni učinak liječenja lijekovima za neplodnost).

Pregledani su dokazi o tome koje je lijekove (u formi GnRHa) najbolje davati s hormonima za stimulaciju jajnika za žene koje pokušavaju zatrudnjeti s pomoću potpomognute oplodnje.

Uključeno je 40 istraživanja na 4148 žena koja su uspoređivala korištenje GnRHa na različite načine tijekom postupka potpomognutog začeća. Devetnaest istraživanja (1582 žene) uspoređivalo je dugi postupak liječenja (gdje se s davanjem GnRHa započinje najmanje dva tjedna prije hormonske stimulacije) s kratkim postupkom liječenja (gdje se GnRHa daje zajedno s hormonskom stimulacijom).

Pri usporedbi dugog i kratkog postupka liječenja GnRHa, bilo je malo ili nimalo razlike između skupina za stope živorođenih i stope trudnoća u tijeku. Ovi rezultati ukazuju na to da u populaciji u kojoj 14% žena ostvari rođenje živog djeteta ili trudnoću u tijeku korištenjem kratkog postupka liječenja, između 12 i 30% to ostvari dugim postupkom liječenja. Postoje dokazi da dugi postupak liječenja može rezultirati višim stopama kliničke trudnoće (gdje se fetus može vidjeti ili čuti) u usporedbi s kratkim postupkom. Ovi rezultati ukazuju na to da u populaciji gdje 16% žena ostvari trudnoću kratkim postupkom liječenja, 17 do 32% će je ostvariti dugim postupkom liječenja.

Za ostale usporedbe GnRHa liječenja, nije sigurno postoji li razlika po pitanju stopa živorođenih i kliničkih trudnoća, osim za usporedbu doze od 100 µg s dozom od 25 µg u kratkom postupku liječenja, koja je pokazala moguće poboljšanje kliničkih trudnoća s dozom od 100 µg.

Nije sigurno postoji li razlika između stopa OHSS-a i gubitka trudnoće, koje su zabilježene u samo dva istraživanja.

Nije bilo dovoljno dokaza za donošenje zaključaka vezanih za druge štetne učinke. Potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdile isplativost i prihvatljivost različitih oblika liječenja.

Dokazi su niske do vrlo niske razine pouzdanosti. Glavna ograničenja dokaza su neprijavljivanje živorođenja ili trudnoća u tijeku u pola istraživanja, slabo prijavljivanje metoda istraživanja, nejasni nalazi, jako malo istraživanja koja prijavljuju neželjene učinke poput OHSS-a te manjak podataka vezanih za druge štetne događaje, isplativost i prihvatljivost liječenja. Samo osam od 40 uključenih istraživanja je provedeno unutar posljednjih 10 godina.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2022. godine.

- U usporedbi s izostankom liječenja ili placebom (neaktivnim lijekom), metilksantini vjerojatno dovode do manjeg broja epizoda apneje (prekida disanja), vjerojatno smanjuju potrebu za aparatima za potpomognuto disanje te smanjuju oštećenje pluća u prijevremeno rođene djece.
- Metilksantini vjerojatno malo ili nimalo ne utječu na rizik od smrti nedonoščadi prije napuštanja bolnice. - Nema dovoljno dokaza o nuspojavama metilksantina.
- Potrebno je više istraživanja o dugoročnim učincima ovih lijekova.

Uvod
Apneja kod nedonoščadi odnosi se na zastoj disanja prijevremeno rođene djece na barem 20 sekundi tijekom spavanja. Više od polovice prijevremeno rođene djece ima apneju. Epizode apneje mogu rezultirati niskim otkucajima srca i smanjenom količinom kisika u krvi, što dovodi do potrebe za potporom s uređajem za disanje (mehanička ventilacija). Prijevremeno rođene bebe, posebno one rođene prije 28. tjedna trudnoće, imaju veći rizik od smrti uslijed plućne bolesti, intelektualnih poteškoća, sljepoće ili gluhoće negoli bebe rođene oko predviđenog termina poroda.

Dosadašnje spoznaje
Obično se liječi metilksantinima - tvarima koje se nalaze u čaju, kavi i čokoladi. Tri vrste metilksantina su kofein, aminofilin i teofilin. Djeluju kao blagi stimulansi koji ubrzavaju tjelesne sustave i olakšavaju disanje. Liječnici daju metilksantine bebama iz 3 glavna razloga: (1) za sprječavanje epizoda apneje; (2) za liječenje/smanjenje epizoda apneje, a time i izbjegavanje potrebe za mehaničkom ventilacijom; i (3) za povećanje šanse da se bebe koje su na aparatima za disanje mogu uspješno „odviknuti” ili skinuti s istih (zahvat zvan ekstubacija) i disati samostalno. U svim slučajevima, cilj je smanjiti šanse da bebe razviju neku od gore opisanih komplikacija.

Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda
Cilj je bio saznati djeluju li metilksantini na učestalost epizoda apneje, smanjuju li rizik od smrti te povećavaju li šanse za poboljšanje dugoročnog razvoja prerano rođenih beba.

Kako je proveden ovaj sustavni pregled?
Pretražena su istraživanja o davanju metilksantina nedonoščadi s apnejom ili rizikom od iste. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Rezultati
Pronađeno je 18 istraživanja s 2705 prerano rođene djece s rizikom za apneju ili koja su je već razvila. Najveće i najdugotrajnije istraživanje promatralo je 2006 djece iz 9 zemalja tijekom 5 godina, a bilježilo je ishode za neke od njih sve dok nisu ušli u tinejdžersku dob. Preostalih 17 istraživanja bila su puno manja, u rasponu od 18 do 86 beba. Ova istraživanja provedena su u SAD-u (6 istraživanja), Velikoj Britaniji (3 istraživanja), Kanadi, Iranu (po dva istraživanja u svakoj zemlji), Australiji, Francuskoj, Španjolskoj i Švicarskoj (po jedno istraživanje u svakoj zemlji). Većina se usredotočila na trenutačne i kratkoročne ishode te nije promatrala dugoročni razvoj beba. Od 18 istraživanja, 14 ih je provedeno u 1980-im i 1990-im godinama.

Upotreba metilksantina varirala je: Šest istraživanja istraživalo je prevenciju apneje, pet istraživanja istraživalo je njezino liječenje, šest istraživanja istraživalo je metilksantine kao pomoć pri ekstubaciji, dok je jedno istraživanje (najveće) istraživalo metilksantine propisane iz sva tri razloga.

Ključni rezultati
U usporedbi s neliječenjem ili placebom, davanje metilksantina prijevremeno rođenim bebama iz bilo kojeg razloga:

- vjerojatno dovodi do smanjenja rizika od epizoda apneje;
- vjerojatno povećava broj beba s rjeđim epizodama apneje nakon 2 do 7 dana;
- vjerojatno smanjuje potrebu za aparatima za disanje nakon početka liječenja;
- smanjuje bronhopulmonalnu displaziju, oblik oštećenja pluća.

Jedno veliko istraživanja pokazalo je da davanje metilksantina (točnije, kofeina) poboljšava razvoj djece u dobi od 18 do 24 mjeseca.

Ograničenja ovog pregleda
Pouzdanost dokaza varira. Veliko istraživanja koristilo je pouzdane metode. Bebe su nasumično raspoređene u različite terapijske skupine, a na taj način su ih „maskirali” istraživačima koji nisu mogli znati u kojoj je skupini koja beba. Ovakve metode obično daju visokokvalitetne dokaze. Ovo je jedino istraživanje koje je dalo konkretne dokaze o razvoju mozga beba tijekom dojenačke dobi i ranog djetinjstva. Metode ostalih istraživanja bile su različite kvalitete. U mnogima je maskiranje beba izostalo, a većina je rezultata sadržavala ishode koji nisu ključni za dugoročan razvoj. Međutim, nije bilo razloga vjerovati da su ta istraživanja zatajila bilo kakve informacije ili da su izvijestila samo o povoljnim rezultatima, unatoč tome što nisu izvijestila o dugoročnijim ishodima poput smrti.

Datum pretraživanja dokaza
U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2022. godine.

Žene ili njihove bebe koje su imale modele kontinuirane skrbi koje su pružale primalje imale su manju vjerojatnost carskog reza ili poroda uz pomoću instrumenata kao što su forceps ili vakuumske čašice te su možda rjeđe imale epiziotomiju (rez koji zdravstveni djelatnik napravi na međici i stijenci rodnice). Imale su veću vjerojatnost vaginalnog poroda.

Kod žena koje su imale modele kontinuirane skrbi koje pružaju primalje zabilježena su pozitivnija iskustva za vrijeme trudnoće, za vrijeme poroda i nakon poroda. Nadalje, ostvarene su uštede troškova u antenatalnom razdoblju (skrb tijekom trudnoće) i intrapartalnom razdoblju (skrb tijekom poroda i rađanja).

Daljnji dokazi mogu promijeniti ove rezultate, a buduća bi se istraživanja trebala usredotočiti na utjecaj na žene s čimbenicima socijalnog rizika i žene koje imaju medicinske komplikacije. Također bi se trebala usredotočiti na razumijevanje, provedbu i povećanje modela kontinuirane primaljske skrbi s naglaskom na zemlje s niskim i srednjim prihodima.

Modeli kontinuirane skrbi koje pružaju primalje pružaju skrb od iste primalje ili tima primalja za vrijeme trudnoće, poroda i u ranom periodu roditeljstva u suradnji s porodnim i specijalističkim timovima kada je to potrebno.

Željelo se saznati kako su se ishodi razlikovali za žene ili njihove bebe koje su imale model kontinuirane skrbi koji je pružala primalja u usporedbi s drugim modelima skrbi.

Glavni ishodi koji su promatrani bili su: spontani vaginalni porod, carski rez, regionalna anestezija (spinalna ili epiduralna blokada kako bi se utrnuo donji dio tijela), netaknuta međica (područje između anusa i vulve), gubitak fetusa nakon 24. tjedna gestacije, prijevremeni porod i smrt novorođenčeta.

Također je promatran niz drugih ishoda uključujući iskustva žena i troškove.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala modele kontinuirane skrbi koje su pružale primalje s drugim modelima skrbi za trudnice. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 17 istraživanja koja su uključila 18 533 žene u Australiji, Kanadi, Kini, Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Mnoga su se istraživanja uglavnom fokusirala na žene koje su imale manji rizik od komplikacija na početku trudnoće ili na žene iz određenog geografskog područja. Primalje su nastavile pružati primaljsku skrb u suradnji sa specijalističkim i opstetričkim timovima ukoliko bi se razvile komplikacije kod žena za vrijeme trudnoće, za vrijeme poroda i nakon poroda.

Žene ili njihove bebe koje su imale model kontinuirane skrbi koji je pružala primalja u usporedbi sa ženama koje su imale druge modele skrbi imale su manju vjerojatnost carskog reza ili vaginalnog poroda uz pomoć instrumenata te su imale manju vjerojatnost epiziotomije. Imale su veću vjerojatnost da će imati spontani vaginalni porod.

Modeli kontinuirane skrbi koje pružaju primalje vjerojatno nemaju ili imaju malo utjecaja na vjerojatnost netaknutog perineuma te mogu imati malo ili nimalo utjecaja na vjerojatnost prijevremenog poroda.

Nije jasno kakve učinke imaju modeli kontinuirane skrbi koje pružaju primalje na regionalnu anesteziju, gubitak fetusa nakon 24. tjedna gestacije i smrt novorođenčeta.

Kod žena koje su imale modele kontinuirane skrbi koje su pružale primalje zabilježeno je više pozitivnih iskustava za vrijeme trudnoće, za vrijeme poroda i nakon poroda. Nadalje, smanjeni su troškovi u antenatalnom i intrapartalnom periodu.

Povjerenje u ove dokaze varira te bi drugi dokazi mogli promijeniti ove rezultate. Primjerice, nije uvijek jasno jesu li ljudi koji su procjenjivali ishode znali koju su vrstu skrbi žene primile. Dokazi o gubitku fetusa nakon 24. tjedna gestacije i smrti novorođenčeta temelje se na vrlo malom broju slučajeva i nema dovoljno istraživanja da bi bilo pouzdanosti u neke rezultati. Nedostaju podaci o važnim čimbenicima kao što su majčino zdravstveno stanje nakon poroda, ponovni prijemi ili zdravstveno stanje novorođenčeta.

Nekoliko je istraživanja uključivalo poseban fokus na žene s visokim rizikom od komplikacija, a nijedno se nije fokusiralo na žene u nepovoljnim situacijama što ukazuje potrebu za daljnjim istraživanjima u tim područjima. To naglašava potrebu za temeljitijim i raznovrsnijim istraživanjima kako bi se poboljšalo razumijevanje i pouzdanost u ova saznanja, posebno u različitim populacijama i u različitim zdravstvenim okruženjima.

Buduća istraživanja trebala bi se usredotočiti na utjecaj na žene s čimbenicima socijalnog rizika i na žene s medicinskim komplikacijama. Također bi se trebala usredotočiti na provedbu i povećanje modela kontinuirane skrbi koje pružaju primalje s naglaskom na zemlje niskih i srednjih primanja.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 17. kolovoza 2022. godine.

– Uzimanje visokih doza (više od 1000 mg) dodataka kalcija tijekom trudnoće može dovesti do malo manjeg broja beba rođenih prije 37. tjedna trudnoće. Vjerojatno nije bilo razlike u neželjenim učincima, iako je za to pronađeno malo podataka.

– Čini se da nije došlo do smanjenja broja beba rođenih prije 34. tjedna trudnoće niti broja beba s niskom porođajnom težinom. To su bebe čije je zdravlje teže ugroženo ranim rođenjem.

– Utjecaj uzimanja dodataka kalcija tijekom trudnoće na zdravlje beba i majki vjerojatno je malen, ako uopće postoji. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se povećala sigurnost u podatke i moguće neželjene učinke.

Trudnicama se često savjetuje uzimanje dodatnih količina kalcija, ali različiti zdravstveni djelatnici preporučuju različite doze. Kalcij je vrlo važan za rast i razvoj beba u maternici. Dodatni kalcij može poboljšati zdravlje beba te može utjecati i na zdravlje majki. Dodatni kalcij može pomoći nastavku trudnoće i smanjiti broj rano rođenih beba (prijevremeno rođenih, također poznatih kao nedonoščad). Međutim, mogu se javiti i neželjeni učinci. Bebe rođene prije termina (manje od 37 tjedana gestacije (odnosno 37 tjedana od posljednje menstruacije žene)) imaju više zdravstvenih problema u usporedbi s bebama rođenima u terminu. To se posebno odnosi na bebe rođene prije 34. tjedna trudnoće (ili bebe niske porođajne težine), koje mogu imati ozbiljne zdravstvene probleme. Dakle, ako dodatci kalcija mogu smanjiti broj prijevremeno rođenih beba, to bi moglo utjecati na njihovo zdravlje.

Istraživalo se smanjuju li dodatci kalcija koje majke uzimaju tijekom trudnoće broj prijevremeno rođenih beba ili broj beba s niskom porođajnom težinom (manje od 2500 g). Također se ispitivalo postoje li ikakvi neželjeni učinci na bebe ili njihove majke. Isključena su istraživanja na majkama s visokim krvnim tlakom jer je to obuhvaćeno drugim Cochraneovim sustavnim pregledima.

Ovo je obnovljena verzija Cochrane sustavnog pregleda objavljenog 2015. godine. U ovaj sustavni pregled Uključeno je 19 istraživanja s podatcima, a u njima je sudjelovalo 16 625 majki i njihovih beba. Istraživanja su provedena u velikom broju zemalja. Najveće istraživanje uključivalo je 8325 majki i beba, a najmanje istraživanje 23 majke i bebe. Uključena istraživanja općenito su bila dobre kvalitete, većinom su ispitivala visoke doze kalcija te postoji razumna razina pouzdanosti u dostupne podatke.

Utvrđeno je da dodatci kalcija vjerojatno dovode do nešto manjeg broja beba rođenih prije 37. tjedna (11 istraživanja, 15 379 majki i beba). Međutim, vjerojatno nije bilo razlike u broju beba rođenih prije 34. tjedna (3 istraživanja, 5569 majki i beba). Utvrđeno je da postoji malo ili nimalo učinka na nisku porođajnu težinu (6 istraživanja, 14 162 žene i bebe). Majke koje su uzimale dodatni kalcij prijavile su slične neželjene učinke kao majke koje nisu uzimale dodatni kalcij. Međutim, samo je nekoliko istraživanja izvijestilo o neželjenim učincima.

Razina pouzdanosti u dokaze je umjerena jer se činilo da se učinak kalcija blago razlikovao među istraživanjima. Istraživanja su također bila ograničena na visoke doze kalcija, a malo ih je izvijestilo o neželjenim učincima.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2022. godine.

Žene koje se podvrgavaju potpomognutim reprodukcijskim tehnologijama (ART), odnosno in vitro oplodnji (IVF) ili intracitoplazmatskoj injekciji spermija (ICSI), a kod kojih je utvrđen slab odgovor na liječenje, trebale bi razmotriti predliječenje ili istodobno liječenje testosteronom (T).

Dehidroepiandrosteron (DHEA) i testosteron (T) su hormoni poznati kao androgeni. Dugi niz godina sintetičke verzije ovih hormona koristile su se prije ART postupaka kako bi se povećala vjerojatnost da žena ostane trudna. Smatra se da androgeni poboljšavaju izglede za rađanje živog djeteta povećanjem broja i kvalitete jajnih stanica.

Androgene (DHEA i T) liječnici obično propisuju kao dodatnu terapiju u ART postupcima, a njihovu primjenu često traže i pacijentice. Provedena su mnoga istraživanja različite kvalitete i s različitim rezultatima kako bi se ispitalo poboljšava li predliječenje ili istodobno liječenje androgenima ishode ART postupaka.

Ovim se sustavnim pregledom nastojalo utvrditi jesu li androgeni (DHEA ili T), kao dodatna terapija, učinkovitiji od placeba, izostanka liječenja ili drugih aktivnih terapija u poboljšanju:

- stope živorođenja ili tekuće trudnoće (pojam „živo rođenje” odnosi se na porod živog fetusa nakon navršenih 20 tjedana gestacijske dobi, a „tekuća trudnoća” na dokazanu prisutnost gestacijske vrećice sa srčanom aktivnošću fetusa u 12. tjednu trudnoće ili kasnije, potvrđenu ultrazvukom);

- stope spontanih pobačaja (koja se definira kao broj trudnoća izgubljenih prije 20. tjedna trudnoće);

- kliničke trudnoće (koja se definira kao dokazana prisutnost gestacijske vrećice sa srčanom aktivnošću fetusa nakon šest tjedana trudnoće, potvrđena ultrazvukom).

Ovim se sustavnim pregledom također nastojalo utvrditi utječu li androgeni (DHEA ili T) koji se primjenjuju uz ART postupke na rizik od:

- neželjenih učinaka kod žene, uključujući izvanmaterničnu trudnoću te komplikacije tijekom trudnoće ili poroda;

- neželjenih učinaka na fetus, uključujući fetalne anomalije.

Pretražena je objavljena i neobjavljena istraživanja u kojima su androgeni (DHEA ili T), kao dodatna terapija, uspoređeni s bilo kojim drugim aktivnim liječenjem, placebom ili izostankom liječenja kod žena koje se podvrgavaju ART postupcima. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 28 istraživanja koja su uključila ukupno 3002 ispitanice. U svim uključenim istraživanjima ispitanice su bile žene s neplodnošću duljom od jedne godine. U 14 istraživanja proučavan je DHEA, a u 14 testosteron.

- Izgledno je da testosteron povećava vjerojatnost uspješne trudnoće kod žena kod kojih je utvrđen slab odgovor na IVF.

- Vjerojatno je da DHEA ima malen ili nikakav učinak na vjerojatnost uspješne trudnoće kod žena kod kojih je utvrđen slab odgovor na IVF.

- Androgeni (DHEA i testosteron) vjerojatno ne smanjuju vjerojatnost spontanog pobačaja. - Nije sigurno povećavaju li DHEA i testosteron vjerojatnost višestruke trudnoće.

Sveukupno, pouzdanost dokaza je umjerena jer su ispitanice u istraživanjima možda bile svjesne koje liječenje primaju, broj događaja bio je malen, a metode istraživanja bile su nedostatno opisane. Podatci o štetnim učincima bili su vrlo ograničeni, a svi prijavljeni događaji bili su blagi. Potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdilo optimalno trajanje liječenja testosteronom. Buduća istraživanja trebala bi prikupljati podatke o štetnim učincima i višestrukim trudnoćama.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do siječnja 2024. godine.

Smanjuju li lijekovi protiv bolova krvarenje u mozgu i smrtnost te poboljšavaju li dugoročni razvoj kod prerano rođene djece (nedonoščadi) kojoj je potrebna mehanička potpora disanju?

Prijevremeno rođena djeca, osobito ona rođena prije navršenih 28 tjedana trudnoće, ponekad razviju krvarenje u mozgu. Djeca s manje teškim krvarenjem mogu se potpuno oporaviti ili kasnije u životu imati samo blage poteškoće. Djeca s težim krvarenjem mogu umrijeti ili imati poteškoće kasnije u životu. Trenutačno ne postoje pristupi za sprječavanje ili liječenje krvarenja u mozgu.

Pretraženi su Cochraneovi sustavni pregledi u kojima su ispitivani lijekovi protiv bolova za sprječavanje krvarenja u mozgu kod nedonoščadi. Procijenjena je kvaliteta sustavnih pregleda i sažeti su njihovi rezultati, čime su na jednom mjestu objedinjeni svi trenutačno dostupni relevantni dokazi o tim liječenjima.

Uključeno je sedam Cochraneovih sustavnih pregleda i jedan protokol (plan) za Cochraneov sustavni pregled. Dva sustavna pregleda uključivala su istraživanja izvan područja interesa, primjerice ona koja su se usredotočila na djecu rođenu na kraju trudnoće ili na djecu kojoj nije bila potrebna mehanička potpora disanju. Preostalih pet sustavnih pregleda istraživalo je sljedeće lijekove: paracetamol (3 istraživanja), midazolam (3 istraživanja), fenobarbital (9 istraživanja), opioide (20 istraživanja) i ibuprofen (5 istraživanja).

• Manje ozbiljno krvarenje mozga

Postoji umjerena razina pouzdanosti u dokaze za ibuprofen, koji vjerojatno ne dovodi do važne razlike u učestalosti krvarenja u mozgu u usporedbi s placebom (neaktivnim ili „lažnim” lijekom), u rasponu od 19% smanjenja do 21% povećanja. Ne postoji dovoljna pouzdanost u dokaze za usporedbu morfija s diamorfinom te za druge lijekove u usporedbi s placebom. Nijedno istraživanje koje je uspoređivalo dva različita lijeka nije ispitivalo ovaj ishod.

• Teško krvarenje u mozgu

Ne postoji dovoljna pouzdanost u dokaze za paracetamol, fenobarbital, opioide i ibuprofen u usporedbi s placebom. Također ne postoji dovoljna pouzdanost u dokaze za usporedbu paracetamola s ibuprofenom te morfija s midazolamom i fentanilom. Nijedno istraživanje u kojem su uspoređivani midazolam s placebom ili morfij s diamorfinom nije prijavilo teško krvarenje u mozgu.

• Smrti (iz bilo kojeg uzroka) u 28. danu života

Postoji umjerena razina pouzdanosti u dokaze za opioide koji vjerojatno ne dovode do važne razlike u usporedbi s placebom (u rasponu od 20% smanjenja do 55% povećanja). Ne postoji dovoljna pouzdanost u dokaze za fenobarbital i ibuprofen u usporedbi s placebom te za usporedbu morfija s midazolamom i diamorfinom. Nijedno istraživanje u kojem su paracetamol i midazolam uspoređivani s placebom, paracetamol s ibuprofenom ili morfij s fentanilom nije prijavilo smrt (iz bilo kojeg uzroka) u 28. danu života.

• Dugoročni razvoj

Ne postoji dovoljna pouzdanost u dokaze za učinak opioida u usporedbi s placebom na dugoročni razvoj djece u dobi od 18 do 24 mjeseca te u dobi od pet do šest godina. Nijedno drugo istraživanje nije ispitivalo dugoročni razvoj.

Pronađen je jedan protokol Cochraneovog sustavnog pregleda o deksmedetomidinu, lijeku za ublažavanje boli i smirenje djece. Planirano je uključivanje dokaza iz tog sustavnog pregleda kada bude objavljen.

Postoji umjerena razina pouzdanosti u dokaze za ibuprofen za manje ozbiljno krvarenje u mozgu te za opioide za smrtnost (iz bilo kojeg uzroka) u usporedbi s placebom. Ne postoji dovoljna pouzdanost u dokaze za ostale usporedbe i ishode. Istraživanja nisu pružila podatke koji su se mogli koristiti ili su dala rezultate u koje postoji vrlo mala razina povjerenja. Ta su istraživanja bila malog opsega i koristila su metode koje su vjerojatno dovele do pogrešaka u rezultatima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2022. godine.