Istraživačko pitanje
Poboljšavaju li dodaci prehrani koji sadrže oralne antioksidanse, uspješnost liječenja žena sa smanjenom plodnošću, u usporedbi s placebom, izostankom liječenja/standardnim liječenjem ili drugim antioksidansima? „Standardno liječenje“ uključuje manje od 1 mg folne kiseline.

Dosadašnje spoznaje
Mnoge žene sa smanjenom plodnošću koje se odluče na neki oblik terapije, uzimaju i dodatke prehrani u svrhu poboljšanja plodnosti. To može biti vrlo stresno razdoblje za žene i njihove partnere. Vrlo je važno da ti parovi dobiju dokaze visoke kvalitete koji će im omogućiti da donesu informirane odluke dodacima prehrani s antioksidansima. To je osobito važno budući zato što većina antioksidativnih dodatka prehrani ne podliježe regulativama. Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda bio je analizirati dokaze iz literature u kojima je istraženo mogu li dodaci prehrani koji sadrže antioksidanse povećati vjerojatnost žena sa smanjenom plodnošću za trudnoću i rođenje djeteta.

Datum pretraživanja dokaza:
Autori su u ovaj sustavni pregled uključili istraživanja objavljena do rujna 2019. godine.

Značajke istraživanja:
U ovaj sustavni pregled uključeno je 63 randomiziranih kontroliranih istraživanja u kojima su uspoređeni antioksidansi s placebom ili nikakvom terapijom/standardnom terapijom, sa ili bez drugih antioksidansa, s ukupno 7760 žena.

Izvori financiranja:
Izvori financiranja bili su prikazani za 27 od 63 uključena istraživanja.

Ključni rezultati
Nismo sigurni hoće li upotreba antioksidansa povećati broj živorođenih, jer su dokazi bili vrlo niske kvalitete. Na temelju rezultata, očekivalo bi se da će od 100 žena sa smanjenom plodnošću koje ne uzimaju antioksidanse, 20 njih roditi dijete, u usporedbi s 24 do 36 žena na njih 100 koje bi rodile dijete ako uzimaju antioksidanse. Dokazi niske kvalitete predlažu da antioksidansi mogu biti povezani s povećanom kliničkom stopom trudnoće. Loše su prijavljeni štetni učinci, ali čini se da uporaba antioksidansa nije dovela do više pobačaja, više poroda, probavnih učinaka ili izvanmaternične trudnoće.

Dokazi niske kvalitete predlažu da nema razlike u stopi živorođene djece ili kliničke trudnoće kada se uspoređuje niža doza melatonina s višom. Ovdje bismo očekivali da će od 100 žena sa smanjenom plodnošću koje uzimaju male doze melatonina 24 roditi dijete, u usporedbi s 12 do 40 žena na 100 koje bi rodile dijete ako uzimaju više doze melatonina.

Tri su istraživanja izvijestila o pobačaju za usporedbu antioksidansa (dvije korištene doze melatonina te jedna usporedba N-acetilcisteina i L-karnitina). Ni u jednom istraživanju s melatoninom nije zabilježen pobačaj. Višestruka trudnoća i probavni poremećaji nisu zabilježeni, a izvanmaternična trudnoća praćena je samo u jednom istraživanju, bez događaja.

Istraživanje koje je uspoređivalo N-acetilcistein i L-karnitin nije pratilo stopu živorođenih. Dokazi vrlo niske kvalitete ne pokazuju razlike u kliničkoj trudnoći. Dokazi niske kvalitete ne pokazuju razliku u pobačaju. Istraživanje nije pratilo višeplodnu trudnoću, probavne smetnje ili izvanmaterničnu trudnoću.

Kvaliteta dokaza
Ukupna kvaliteta dokaza bila je ograničena ozbiljnim rizicima od pristranosti, povezanih s lošim izvještavanjem o metodama, nepreciznošću i nedosljednošću.

• Ispitanici su imali slične rezultate u pogledu simptoma i kirurških komplikacija bez obzira je li živac jednostavno otpušten (jednostavna dekompresija) ili otpušten i premješten na novi položaj ispod kože ili mišića (subkutana ili submuskularna transpozicija). Također nisu pronađene značajne razlike u pogledu simptoma i kirurških komplikacija između operacija provedenih većim rezom (otvorena dekompresija) i operacija provedenih uz pomoć male kamere (endoskopska dekompresija).

• Nije jasno pomaže li samo davanje pisanih uputa poboljšati simptome ulnarne neuropatije u laktu (UNE) u usporedbi s kirurškom dekompresijom.

• Same pisane informacije poboljšale su radne aktivnosti ispitanika i smanjile bol noću jednako kao i primjena udlaga ili izvođenje vježbi.

• Nema dokaza da injekcije kortikosteroida poboljšavaju simptome UNE-a, dok se čini da su injekcije dekstroze smanjile bol mjerenu četiri ili 12 mjeseci kasnije.

UNE (kada je ulnarni živac ukliješten u laktu), odnosno sindrom kubitalnog tunela, drugo je najčešće stanje uzrokovano pritiskom na živac (sindrom kompresije živca) okolnim anatomskim strukturama, nakon sindroma karpalnog tunela. Ulnarni živac prolazi uz unutarnju stranu lakta i važan je za pokrete šake i osjet dodira. Simptomi UNE-a su trnci četvrtog i petog prsta noću, bol u laktu i promjena osjeta dodira ako je lakat dugo savijen. Kada se radi o teškom slučaju, neki mišići šake mogu postati slabi i manji ili tanji. Liječenje UNE-a može biti kirurško ili nekirurško (npr. udlage, fizikalna terapija i rehabilitacija).

Liječnici nisu sigurni koji je najbolji način liječenja sindroma kubitalnog tunela. Cilj Cochraneovog sustavnog pregleda bio je utvrditi koji pristupi pomažu poboljšati simptome, funkciju živaca i kvalitetu života te imaju li neželjene učinke. Također se željelo saznati je li jedna vrsta liječenja bolja od druge.

Pretražena su istraživanja o liječenju ulnarne neuropatije u laktu (UNE).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 15 istraživanja u kojima je sudjelovalo 970 ispitanika. Šest od tih istraživanja novo je uključeno u ovo ažuriranje.

U osam istraživanja uspoređivane su različite vrste kirurških zahvata za uklještenje ulnarnog živca u laktu: jednostavno oslobađanje živca (dekompresija), pomicanje živca na novi položaj ispod mišića ili ispod kože (submuskularna ili subkutana transpozicija), uklanjanje dijela unutarnje kosti lakta (medijalna epikondilektomija), pomicanje živca na prednji dio lakta (anteriorna transpozicija). Tradicionalna otvorena operacija također je uspoređena s novijom metodom koja koristi malu kameru (endoskopska dekompresija). Jedno istraživanje uspoređivalo je operativni zahvat (dekompresiju) s konzervativnim liječenjem. Jedno istraživanje ispitivalo je operaciju koja je uključivala dekompresiju živca i njegovo pomicanje ispod sloja tkiva (subfascijalna transpozicija), s ili bez dodatne živčane veze za potporu mišićima šake (posebna tehnika prijenosa živca koja se koristi u teškim slučajevima). U jednom malom istraživanju proučavano je može li električna stimulacija nakon operacije pomoći malim mišićima šake da se oporave.

Četiri istraživanja ispitivala su nekirurške načine liječenja. U jednom istraživanju, u ispitanika s blagim do umjerenim simptomima, uspoređena su tri pristupa: samo savjeti, savjeti uz nošenje noćne udlage te savjeti uz vježbe klizanja živca.

Ostala istraživanja uspoređivala su različite vrste injekcija: kortikosteroide u odnosu na lažnu (simuliranu) injekciju, kortikosteroide u odnosu na dekstrozu te dekstrozu u odnosu na lažnu injekciju.

Kombinirani su rezultati triju istraživanja koja su uspoređivala dvije kirurške tehnike: jednostavnu dekompresiju i transpoziciju ulnarnog živca (subkutanu ili submuskularnu). Utvrđeno je da vjerojatno postoji mala ili nikakva razlika u simptomima i kirurškim komplikacijama između tih tehnika. Kada su kombinirani rezultati dvaju istraživanja koja su uspoređivala endoskopsku i otvorenu dekompresiju, utvrđeno je da možda postoji mala ili nikakva razlika između tih tehnika u poboljšanju kliničke funkcije i kirurškim komplikacijama. U ostalim kirurškim istraživanjima nisu utvrđene kliničke razlike između kirurških tehnika.

Kod klinički blage ili umjerene ulnarne neuropatije u laktu (UNE), same pisane informacije mogu biti jednako učinkovite u poboljšanju radnih aktivnosti i smanjenju boli noću kao i primjena udlaga ili izvođenje vježbi. Injekcija dekstroze može smanjiti bol kada se mjeri četiri ili 12 mjeseci kasnije. Nisu utvrđeni dokazi da injekcija kortikosteroida poboljšava simptome UNE-a.

Općenito, pouzdanost dokaza ograničena je problemima u načinu provođenja istraživanja i malim brojem ispitanika. Postoji umjerena razina pouzdanosti dokaza za usporedbu otvorene i endoskopske operacije, dok je pouzdanost dokaza za usporedbu jednostavne dekompresije i transpozicije niska.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 18. srpnja 2022. godine.

1. Psihološki tretmani vjerojatno imaju male blagotvorne učinke na kvalitetu života i simptome depresije i anksioznosti kod odraslih osoba s UBC-om.

2. Možda nema učinka na upalu i tjelesne simptome, ali postoji velika nesigurnost u vezi s tim rezultatima.

3. Kod adolescenata je psihoterapija vjerojatno učinkovita u poboljšanju kvalitete života. Postoji nesigurnost u vezi s učincima na depresiju, anksioznost i upalu.

Upalne bolesti crijeva su skupina cjeloživotnih stanja koja dovode do upale crijeva. Primarni oblici nazivaju se Crohnova bolest i ulcerozni kolitis. Ponekad je dijagnoza nejasna između Crohnove bolesti i ulceroznog kolitisa. Upalna bolest crijeva tada se naziva neklasificirani ili nediferencirani kolitis. Osobe s upalnom bolešću crijeva često imaju probleme s crijevima poput boli, proljeva i gubitka krvi. Mnogi oboljeli također osjećaju umor, depresiju ili tjeskobu.

Psihološka terapija definirana je u širem smislu kao tri glavne vrste: psihoterapija, edukacija i opuštanje. Psihoterapija pomaže ljudima da se nose s mislima i osjećajima. Edukacija se primjenjuje radi boljeg razumijevanja bolesti i poteškoća koje dolaze uz bolest. Opuštanje pomaže ljudima da se smire. Sve su ove vrste razmotrene jer se često kombiniraju i preklapaju.

Ispitano je koje su vrste psiholoških tretmana istraživane u istraživanjima te dovode li različiti psihološki tretmani do poboljšanja stanja kod odraslih i djece s tim bolestima.

Pretražena su istraživanja o učincima psiholoških terapija na djecu i odrasle s upalnom bolešću crijeva. Posebna pozornost posvećena je učinku na kvalitetu života. Također je ispitano je li se raspoloženje poboljšalo, jesu li ispitanici bili manje tjeskobni i je li upala bila liječena. Istraživanja su procijenjena s obzirom na kvalitetu. Zatim su sažeti rezultati svih istraživanja o različitim vrstama psiholoških tretmana.

Pronađeno je 68 istraživanja, ali samo je 48 izvijestilo o informacijama potrebnima za sažetak. Bilo je 6111 odraslih ispitanika i 294 djece i mladih. Sva istraživanja imala su kontrolnu skupinu osoba koje nisu primile psihološki tretman ili su primile drugu vrstu tretmana. U mnogim istraživanjima tretmani su bili kombinacije psiholoških terapija: psihoterapije, edukacije i opuštanja.

Kod odraslih osoba s upalnom bolešću crijeva, u usporedbi s izostankom dodatnog liječenja:

- Psihoterapija može poboljšati kvalitetu života i smanjiti simptome depresije i anksioznosti, ali učinci su bili mali.

- Tretmani koji uključuju edukaciju ili opuštanje također mogu neznatno poboljšati kvalitetu života i simptome depresije i anksioznosti.

Kod djece i mladih s upalnom bolešću crijeva:

- Psihoterapija je poboljšala kvalitetu života.

- Nije bilo informacija o učinku edukacije ili opuštanja.

Tretmani mogu imati mali ili nikakav učinak na upalu i tjelesne simptome.

Svi učinci su bili mali. Postoji mnogo različitih tretmana i mogu se teško uspoređivati. Vrsta liječenja nije se mogla sakriti (zaslijepiti) od ispitanika, a nije bilo placeba ili lažnog liječenja (prividnog liječenja) za usporedbu. Stoga rezultati ovih istraživanja ne mogu biti toliko pouzdani kao kada se ispituje lijek (gdje je moguće zasljepljivanje). Također, mnoga od uključenih istraživanja bila su mala.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do svibnja 2023.

Provest će se dodatne analize kako bi se utvrdilo koji dijelovi različitih tretmana najbolje djeluju i za koga.

- Čini se da nijedna posebna strategija transfuzije (metoda davanja krvnih pripravaka) ne mijenja ukupnu vjerojatnost da će pacijent umrijeti ili dobiti krvni ugrušak.

- Pronađeno je 18 istraživanja koja su ispitivala različite načine davanja transfuzija krvi. Zbog te raznolikosti bilo je teško objediniti rezultate, što znači da nema jasnih odgovora na postavljena pitanja.

Traumatska ozljeda je iznenadni, neočekivani događaj (npr. prometna nesreća, nesreća pri jahanju ili pad) koji uzrokuje tjelesnu ozljedu osobi. Većina traumatskih ozljeda zahtijeva bolničku skrb, a pacijenti se liječe i prije dolaska u bolnicu (predbolnička skrb) i nakon dolaska.

Nakon traumatske ozljede može doći do teškog krvarenja. Oni koji su najteže ozlijeđeni vjerojatno imaju obilno krvarenje, a mnogi mogu umrijeti unutar nekoliko sati nakon ozljede. Rano davanje krvi ili krvnih pripravaka (transfuzija krvi) može pomoći u zaustavljanju krvarenja i spasiti život osobe.

Postoji nekoliko vrsta krvnih pripravaka, koji su svi napravljeni od donirane krvi i pomažu da se krv pacijenata brže zgruša. Strategija transfuzije je plan prema kojem liječnici daju krvne pripravke osobama koje obilno krvare. To može uključivati ​​koje se vrste krvnih pripravaka daju, koliko ih se koristi, redoslijed kojim se daju i koriste li se krvne pretrage kao pomoć u odlučivanju što dati sljedeće.

Željelo se utvrditi mogu li različiti načini davanja krvi ili krvnih pripravaka za liječenje krvarenja smanjiti vjerojatnost smrti ili stvaranja krvnog ugruška nakon ozljede.

Pretražena su medicinska istraživanja poznata kao „randomizirana kontrolirana ispitivanja”, koja daju najpouzdanije dokaze o učinkovitosti i sigurnosti medicinskih liječenja. U ovoj vrsti istraživanja ispitanici se nasumično raspoređuju u dvije ili više terapijskih skupina kako bi se osigurala njihova sličnost i, idealno, ni ispitanici ni istraživači ne znaju tko je u kojoj skupini. Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja u kojima je jedna skupina pacijenata primila jednu strategiju transfuzije, a druga skupina drugu strategiju. Usporedbom broja smrtnih slučajeva i krvnih ugrušaka između skupina moglo se utvrditi je li jedno liječenje bilo učinkovitije od drugog.

Pronađeno je 18 istraživanja koja su uključivala ukupno 5041 odraslog ispitanika. Odrasli su definirani kao osobe u dobi od 16 godina i više. Istraživanja su podijeljena u četiri skupine.

1) Pacijenti liječeni prije dolaska u bolnicu („predbolnički”) – 5 ispitivanja
2) Pacijenti liječeni u bolnici krvnim pripravkom – 10 ispitivanja
3) Pacijenti liječeni u bolnici punom krvlju – 1 ispitivanje
4) Pacijenti liječeni u bolnici krvnim pripravcima na temelju rezultata testa zgrušavanja krvi – 2 ispitivanja

Sveukupno, nijedna od transfuzijskih strategija testiranih u istraživanjima nije smanjila ukupni rizik od smrti, bez obzira na to je li mjeren nakon 24 sata ili nakon 30 dana. Međutim, razina pouzdanosti u te rezultate je niska te bi buduća istraživanja mogla promijeniti taj zaključak.

Slično tome, nijedna od transfuzijskih strategija nije pokazala razliku u učestalosti štetnih krvnih ugrušaka, ali postoji nesigurnost u točnost tog nalaza.

Uključena istraživanja bila su međusobno vrlo različita (npr. prema načinu mjerenja rezultata), što je otežalo donošenje čvrstih zaključaka o tome koja je strategija transfuzije bila najučinkovitija. Potrebno je više istraživanja kako bi se u potpunosti odgovorilo na pitanje o najboljem načinu liječenja masivnog krvarenja nakon traume.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi randomiziranih kontroliranih ispitivanja na ovu temu objavljenih do 20. studenog 2023. godine. Također su pronađene informacije o 11 ispitivanja koja su započela ili uskoro započinju: tri su usmjerena na liječenje pacijenata prije dolaska u bolnicu, četiri na liječenje pacijenata u bolnici krvnim pripravcima, dva na liječenje pacijenata u bolnici punom krvlju i dva na liječenje pacijenata u bolnici na temelju rezultata testa zgrušavanja krvi. U budućnosti će nalazi tih istraživanja pomoći u odgovaranju na pitanja o strategijama transfuzije krvi za masivno krvarenje uzrokovano traumatskom ozljedom.

• Savjetovanje, kratki savjeti, vareniklin i nadomjesna terapija nikotinom mogu biti učinkoviti načini da se ljudima pomogne prestati koristiti duhan bez dima.

• Potrebna su daljnja istraživanja iz zemalja Južne i Jugoistočne Azije, gdje se duhan bez dima najčešće koristi i gdje postoji najviše različitih vrsta takvog duhana.

Duhan bez dima je duhan koji se, umjesto da se puši u cigareti ili luli, koristi žvakanjem, ušmrkavanjem ili držanjem u ustima. Više od 300 milijuna ljudi diljem svijeta koristi duhan bez dima, a najčešće se koristi u Južnoj i Jugoistočnoj Aziji. Postoji mnogo različitih vrsta duhana bez dima, koje dolaze u raznim oblicima (npr. prešani oblici, listovi, prah). Često se kombiniraju s nizom dodatnih sastojaka, kao što su betelov list, areka orah, gašeno vapno i arome. To znači da su neke vrste duhana bez dima vjerojatno štetnije ili više izazivaju ovisnost od drugih.

Postoji niz potencijalnih pomagala za prestanak korištenja duhana bez dima, a većina se već koristi za pomoć ljudima da prestanu pušiti. To uključuje lijekove poput nikotinske nadomjesne terapije (koja može biti u obliku žvakaćih guma, flastera ili pastila), vareniklina, bupropiona i citizina. Druga podrška za prestanak korištenja duhana bez dima koja ne uključuje lijekove može uključivati savjetovanje, letke za samopomoć ili savjet zdravstvenog djelatnika. U ovom sustavnom pregledu razmatra se svaka vrsta podrške za prestanak korištenja duhana bez dima.

Za razliku od pušenja, postoji manje dokaza o najboljim načinima prestanka korištenja duhana bez dima. Stoga su prikupljene najnovije informacije kako bi se utvrdilo koji oblici podrške za prestanak korištenja duhana bez dima mogu pomoći ljudima da prestanu koristiti duhan bez dima. Zbog velike raznolikosti različitih vrsta duhana bez dima, željelo se utvrditi postoje li razlike u tome koliko su pomagala za prestanak korištenja učinkovita za različite vrste duhana bez dima.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala bilo koji način za pomoći ljudima da prestanu koristiti duhan bez dima. Željelo se utvrditi koliko je ljudi prestalo koristiti bilo koju vrstu duhana najmanje šest mjeseci nakon početka istraživanja, a uključena su samo istraživanja u kojima su liječenja koja su ispitanici primili bila nasumično određena. Ova vrsta istraživanja najčešće daje najpouzdanije dokaze o učincima liječenja.

Pronađena su 43 istraživanja s ukupno 20 346 ispitanika koja su ispitivala načine kako pomoći ljudima da prestanu koristiti duhan bez dima. Trideset i tri istraživanja provedena su u Sjevernoj Americi, dva u Skandinaviji, pet u Indiji, jedno u Pakistanu i jedno u Turskoj. Jedno istraživanje provedeno je u tri zemlje: Bangladeš, Indija i Pakistan. Istraživanja su ispitivala sljedeće različite vrste pomagala za prestanak korištenja duhana bez dima:

• Nikotinska nadomjesna terapija, vareniklin i bupropion (svi su to lijekovi koji se često koriste za pomoć ljudima u prestanku pušenja).

• Savjetovanje, pri kojem zdravstveni djelatnik ili obučeni savjetnik razgovara o tome zašto i kako bi netko trebao prestati koristiti duhan.

• Kratki savjet, pri kojem se daje kratak savjet (manje od 15 minuta) o opasnostima duhana i zašto je prestanak njegova korištenja dobra ideja.

• Savjetovanje vjerojatno pomaže većem broju ljudi da prestanu koristiti duhan bez dima nego minimalna ili nikakva podrška. Na svakih 100 ispitanika kojima je pruženo savjetovanje, 23 do 34 moglo bi uspješno prestati, u usporedbi sa 16 ispitanika kojima je pružena minimalna ili nikakva podrška.

• Kratki savjeti o prestanku korištenja duhana bez dima vjerojatno pomažu većem broju ljudi da prestanu koristiti duhan bez dima nego nikakva podrška. Na svakih 100 ispitanika kojima je dan kratak savjet, 15 do 22 moglo bi uspješno prestati, u usporedbi s 15 ispitanika koji nisu dobili nikakvu podršku.

• Vareniklin vjerojatno pomaže većem broju ljudi da prestanu koristiti duhan bez dima nego placebo (lažno liječenje) ili nikakav lijek. Na svakih 100 ispitanika koji primaju vareniklin, 36 do 56 moglo bi uspješno prestati koristiti duhan bez dima, u usporedbi s 33 ispitanika koji su primali placebo.

• Nikotinska nadomjesna terapija može pomoći većem broju ljudi da prestanu koristiti duhan bez dima nego placebo ili nikakav lijek. Na svakih 100 ispitanika koji primaju nikotinsku nadomjesnu terapiju, 29 do 36 moglo bi uspješno prestati koristiti duhan bez dima, u usporedbi s 27 ispitanika koji primaju placebo ili ne primaju lijek.

• Bupropion može, ali i ne mora pomoći većem broju ljudi da prestanu koristiti duhan bez dima nego placebo ili nikakav lijek. Na svakih 100 ispitanika koji primaju bupropion, 10 do 28 moglo bi uspješno prestati koristiti duhan bez dima, u usporedbi s 19 ispitanika koji primaju placebo.

Nije pronađeno dovoljno istraživanja o različitim vrstama duhana bez dima kako bi se utvrdilo utječu li na to koliko su učinkovita različita pomagala za prestanak korištenja duhana bez dima.

Postojale su određene zabrinutosti u vezi s pronađenim dokazima, zbog čega je potreban oprez pri tumačenju rezultata ovog sustavnog pregleda. Neka su istraživanja koristila metode koje mogu utjecati na njihove rezultate i učiniti ih manje pouzdanima, a za neka pomagala za prestanak korištenja duhana bez dima nije bilo dovoljno podataka kako bi se isključila mogućnost da djeluju više ili manje nego što je utvrđeno u ovom sustavnom pregledu.

Uključeni su dokazi objavljeni do 16. veljače 2024.

• Nakon presađivanja bubrega (kirurškoga postupka u kojem se bubreg uzima od jedne osobe – donora i presađuje drugoj - primatelju) može proći nekoliko dana dok bubreg ne proradi, pogotovo ako je donor bio starija osoba ili je bubreg bio dulje vrijeme bez protoka krvi.

• I dalje je nejasno koji je najbolji način liječenja za osobe s visokim rizikom od ovoga odgođenoga početka rada bubrega. Trenutačne opcije obuhvaćaju odgodu primjene lijeka za sprječavanje odbacivanja presađenog organa, koji se naziva inhibitor kalcineurina, ili započinjanje njegove primjene u smanjenoj dozi.

Presađivanje bubrega (kirurški postupak u kojem se bubreg uzima od jedne osobe - donora i presađuje drugoj - primatelju) preferirani je način liječenja za većinu osoba sa zatajenjem bubrega jer poboljšava kvalitetu života i uklanja potrebu za dijalizom (postupak u kojem se uporabom stroja uklanjaju otpadne tvari i višak soli i tekućine iz krvi kada bubrezi prestanu ispravno raditi). Može proći i nekoliko dana nakon presađivanja prije nego što presađeni bubreg proradi. To se stanje naziva odgođenom funkcijom presatka. Pojava ovoga stanja vjerojatnija je kada bubreg za presađivanje dolazi od donora starije dobi (preko 50 godina), donora koji je preminuo zbog bolesti srca ili kada je bubreg bio pohranjen dulje vrijeme bez protoka krvi. Još se ne zna koji je najbolji način liječenja za osobe s visokim rizikom od odgođenog početka rada bubrega. Neki pristupi uključuju odgodu primjene inhibitora kalcineurina (imunosupresiva koji smanjuje aktivnost imunološkog sustava i sprječava ga da napadne presađeni bubreg) ili njihovu primjenu u smanjenoj dozi.

Željelo se saznati može li odgoda primjene ili primjena inhibitora kalcineurina u smanjenoj dozi smanjiti rizik od odgođenog početka rada bubrega.

Pretražena su sva istraživanja koja su uspoređivala koristi i štete nasumične dodjele odgođene primjene inhibitora kalcineurina ili njihove primjene u smanjenoj dozi kod osoba s presađenim bubregom koje su pod rizikom od odgođene funkcije presatka neposredno nakon presađivanja bubrega.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 12 istraživanja s 2230 nasumično raspoređenih ispitanika koja su uspoređivala odgođeno u odnosu na rano uvođenje ili smanjenu u odnosu na standardnu početnu dozu inhibitora kalcineurina kod osoba s presađenim bubregom s visokim rizikom od odgođenog početka rada bubrega.

Sva su istraživanja provedena u Europi. Oko 60 % ispitanika bili su muškarci, što odražava očekivani udio u populaciji na nadomjesnoj bubrežnoj terapiji u Europi. Možda postoji mala razlika ili uopće nema razlike u odgođenom početku rada bubrega ili riziku od akutnog odbacivanja između razmatranih strategija. Možda također postoji mala razlika ili uopće nema razlike u funkciji bubrega, riziku od smrti ili infekcije između skupina.

Postoji malo pouzdanja u dokaze jer su istraživanja koristila različite dodatne načine liječenja, a većina ih je objavljena prije više od 10 godina.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 11. prosinca 2024. godine.

Žene koje se podvrgavaju minimalno invazivnoj (laparoskopskoj) ginekološkoj operaciji i koje primaju TAP blok za smanjenje bola nakon operacije vjerojatno neće osjetiti velike razlike u bolu niti će trebati snažne lijekove protiv bolova u usporedbi sa ženama koje ne primaju TAP blok.

TAP blok umrtvljuje živce u trbuhu ubrizgavanjem lijeka za umrtvljivanje kroz kožu u prostor između površinskih i dubljih trbušnih mišića.

Kontroliranje bola nakon operacije važno je za uspješan oporavak. Dobra kontrola bola dovodi do kraćeg boravka u bolnici, kraćeg izostanka s posla i manje vjerojatnosti za dugotrajan bol. Mnoge žene koje se podvrgavaju operaciji primaju injekcije lijeka za umrtvljivanje odmah pored reza. Međutim, učinak tog lijeka je kratkotrajan. Primjena istog lijeka dublje, unutar mišića trbušne stijenke, omogućuje dalje širenje lijeka te može usporiti slabljenje njegova učinka.

Željelo se utvrditi jesu li žene koje su primile TAP blok osjećale manje bola te koristile manje lijekova protiv bolova jedan dan nakon operacije u usporedbi sa ženama koje nisu primile injekciju, koje su primile injekciju lijeka za umrtvljivanje na mjestu reza ili koje su primile lažni blok (placebo). Također se željelo utvrditi jesu li žene koje su bile podvrgnute TAP bloku imale ozbiljne štetne nuspojave kao posljedicu bloka. Na kraju se željelo utvrditi jesu li žene koje su primile TAP blok imale više nuspojava snažnih lijekova protiv bolova, poput mučnine, povraćanja ili pospanosti nakon operacije.

Uključena su istraživanja u kojima su uspoređene žene koje su primile TAP blok sa ženama koje nisu primile blok, koje su primile injekciju lijeka za umrtvljivanje na mjestu reza ili koje su primile lažni blok tijekom minimalno invazivne ginekološke operacije. Žene su morale biti nasumično raspoređene u skupine, što znači da su imale jednaku vjerojatnost biti dodijeljene bilo kojoj skupini.

Uključeno je 21 istraživanje s 1645 odraslih žena koje su bile podvrgnute minimalno invazivnim ginekološkim operacijama. Istraživanja su provedena u 10 različitih zemalja između 2011. i 2023. godine.

Rezultati su analizirani u tri usporedbe: TAP blok u usporedbi s izostankom blokade, TAP blok u usporedbi s injekcijom lijeka za umrtvljivanje na mjestu reza ili TAP blok u usporedbi s lažnim blokom.

Žene podvrgnute minimalno invazivnoj ginekološkoj operaciji koje primaju TAP blok mogu osjetiti nešto manju bol dan nakon operacije u usporedbi s onima koje primaju lokalnu injekciju lijeka za umrtvljivanje ili lažni blok.

Žene koje primaju TAP blok mogu imati malu ili nikakvu razliku u potrebi za snažnim lijekovima protiv bolova u usporedbi sa ženama koje ne primaju blok, primaju lijek za umrtvljivanje na mjestu reza ili primaju lažni blok.

Nijedno istraživanje nije izvijestilo o ozbiljnim štetnim učincima povezanim s TAP blokom.

Žene koje primaju TAP blok mogu imati malu ili nikakvu razliku u učestalosti mučnine ili povraćanja u usporedbi sa ženama koje ne primaju blok, primaju lijek za umrtvljivanje na mjestu reza ili primaju lažni blok.

Nije sigurno jesu li ovi rezultati klinički značajni.

Umjereno je sigurno da žene koje su primile TAP blok osjećaju manje bola od onih koje primaju lažni blok. Manje je sigurno osjećaju li manje bola u usporedbi sa ženama koje nisu primile blok ili su primile lokalnu injekciju lijeka za umrtvljivanje. Moguće je da su neke žene znale koji su postupak za ublažavanje boli primile, što je moglo utjecati na rezultate.

Nije sigurno jesu li rezultati o potrebi za snažnim lijekovima protiv bolova pouzdani jer je moguće da su neke ispitanice znale koji su postupak primile i jer je bilo premalo istraživanja koja su mjerila ovaj ishod.

Umjereno je sigurno da TAP blok nije povezan s ozbiljnim štetnim učincima. Postoji umjerena do niska razina sigurnosti da je razlika u mučnini i povraćanju među ženama u svim skupinama mala ili nikakva. Bilo je premalo istraživanja koja su izvijestila o ovom ishodu da bi se u rezultate moglo biti sigurno.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 6. prosinca 2024. godine.

- Kod odraslih osoba s rakom (solidnim tumorima), cjepiva za sprječavanje herpesa zostera smanjuju pojavu herpesa zostera, ali povećavaju neželjene učinke poput boli ili crvenila na mjestu injekcije.

- Nije jasno kakvi su učinci cjepiva protiv gripe na smrt od bilo kojeg uzroka, neželjene učinke bilo koje težine i ozbiljne neželjene učinke. Pojava gripe nije mjerena.

- Cjepiva za sprječavanje COVID-19 vjerojatno smanjuju pojavu COVID-19, ali vjerojatno povećavaju neželjene učinke bilo koje težine.

Potrebno je više istraživanja.

Odrasle osobe s rakom često imaju infekcije kao komplikaciju, bilo zbog osnovne bolesti ili liječenja koje dovodi do imunosupresije. Neke infekcije mogu se spriječiti cijepljenjem.

Glavni cilj cijepljenja je spriječiti infekciju. Zbog promijenjene imunološke funkcije, odrasle osobe sa solidnim tumorima mogu imati drugačiji imunološki odgovor na cijepljenje od zdrave populacije. Međutim, imunosupresija (smanjena učinkovitost imunološkog sustava) može varirati među osobama sa solidnim tumorima ovisno o osnovnoj bolesti i vrsti liječenja.

Željelo se saznati koliko dobro cjepiva djeluju u sprječavanju zaraznih bolesti kod odraslih (≥ 18 godina) sa solidnim tumorima (ne s rakom krvi). Procjenjivane su:

- pojava infekcija protiv kojih je primijenjeno cjepivo;

- smrt od bilo kojeg uzroka;

- kvaliteta života;

- neželjeni učinci (bilo koje težine);

- ozbiljni neželjeni učinci, poput stanja opasnih po život, hospitalizacije, invaliditeta ili smrti;

- reakcije na mjestu injekcije, poput boli ili crvenila; i

- sistemske reakcije (tj. one koje zahvaćaju cijelo tijelo) poput vrućice, glavobolje ili umora.

Pretražena su istraživanja u kojima su uspoređena cjepiva protiv različitih zaraznih bolesti (npr. pneumokokne bolesti, bolesti uzrokovane Haemophilus influenzae tipom b, meningokokne bolesti, hripavca, hepatitisa B, tetanusa, dječje paralize, difterije, gripe, herpesa zostera i COVID-19) s placebom (lažno liječenje) ili necijepljenjem kod odraslih sa solidnim tumorima. Uključena su randomizirana i nerandomizirana istraživanja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza.

Pronađeno je 10 istraživanja (pet randomiziranih i pet nerandomiziranih istraživanja) koja su uključivala 81 823 odrasle osobe s rakom i procjenjivala cjepiva za sprječavanje infekcije herpes zosterom, gripom ili COVID-19.

Nisu pronađena istraživanja o cjepivima za sprječavanje pneumokokne bolesti, bolesti uzrokovane Haemophilus influenzae tipom b, meningokokne bolesti, hripavca, hepatitisa B, tetanusa, dječje paralize, difterije u usporedbi s placebom ili izostankom cijepljenja.

U nastavku su prikazani rezultati randomiziranih istraživanja. Rezultati nerandomiziranih istraživanja nalaze se u cjelovitom sustavnom pregledu.

- smanjuju pojavu herpesa zostera do 29,4 mjeseca nakon posljednje doze (1 istraživanje, 2678 odraslih osoba);

- mogu imati malu ili nikakvu razliku u smrtnosti od bilo kojeg uzroka do 28 dana nakon posljednje doze (2 istraživanja, 2744 odrasle osobe);

- čine malu ili nikakvu razliku u neželjenim učincima bilo koje težine i ozbiljnim neželjenim učincima do 30 dana nakon posljednje doze (3 istraživanja, 2976 odraslih osoba);

- povećavaju bol ili crvenilo na mjestu injekcije i mogu imati malu ili nikakvu razliku u sistemskim reakcijama do 30 dana nakon posljednje doze (3 istraživanja, 2966 odraslih osoba).

Nisu pronađeni podatci o kvaliteti života.

- Nije jasno kakav je utjecaj cjepiva protiv gripe danih prije operacije na smrt od bilo kojeg uzroka do 15 dana nakon operacije (1 istraživanje, 66 odraslih osoba).

- Nije jasno kakav je utjecaj cjepiva protiv gripe danih prije operacije na neželjene učinke (bilo koje težine) i ozbiljne neželjene učinke do 15 dana nakon operacije (1 istraživanje, 75 odraslih osoba).

Nisu pronađeni podatci o pojavnosti gripe, kvaliteti života, boli ili crvenilu na mjestu injekcije ili sistemskim reakcijama.

- vjerojatno smanjuju pojavu COVID-19 kod odraslih bez prethodne infekcije COVID-19 do šest mjeseci nakon druge doze (1 istraživanje, 2100 odraslih osoba);

- vjerojatno povećavaju neželjene učinke bilo koje težine (1 istraživanje, 2328 odraslih osoba);

- može imati malu ili nikakvu razliku u ozbiljnim neželjenim učincima (1 istraživanje, 2328 odraslih osoba).

Nisu pronađeni podatci o smrtnosti od svih uzroka, kvaliteti života, boli ili crvenilu na mjestu injekcije ili sistemskim reakcijama.

Nisu pronađena istraživanja za sve zarazne bolesti. Razina pouzdanosti dokaza kretala se od visoke do vrlo niske, prvenstveno zbog problema unutar istraživanja, kao što su potencijalni rizik od pristranosti i neprecizni rezultati. Većina nerandomiziranih istraživanja bila je previše problematična da bi pružila pouzdane dokaze. U istraživanjima nisu prijavljeni svi podatci koji su bili od interesa, uključujući kvalitetu života.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2024. godine.

• Zbog nedostatka dokaza, nisu jasne koristi i štetni učinci akupunkture za bebe koje se podvrgavaju bolnim postupcima.

• Potrebno je više dobro osmišljenih i temeljito dokumentiranih istraživanja kako bi se razjasnile koristi i štetni učinci akupunkture, uključujući usporedbe s lijekovima ili s različitim načinima primjene akupunkture.

Novorođenčad u jedinicama intenzivne njege podvrgava se mnogim invazivnim i bolnim postupcima (poput krvnih pretraga). Novorođenčad koja prođe kroz ponavljajuće epizode neliječene ili nedovoljno liječene boli ima loše zdravstvene ishode. To je posebno zabrinjavajuće kod prijevremeno rođene djece koja su zbog nezrelog živčanog sustava posebno osjetljiva na negativne učinke boli. Procjena boli kod novorođenčadi zahtijeva korištenje ljestvica primjerenih dobi. Profil boli kod nedonoščadi (engl. Premature Infant Pain Profile; PIPP) je ljestvica razvijena za procjenu akutne boli kod prijevremeno rođene novorođenčadi. Ljestvica boli kod novorođenčadi (engl. Neonatal Infant Pain Scale; NIPS) je bihevioralna ljestvica i može se koristiti i kod donesene i kod prijevremeno rođene djece. Neonatalna ljestvica boli, agitacije i sedacije (engl. Neonatal Pain, Agitation and Sedation Scale;N-PASS) razvijena je za procjenu trajne boli dojenčadi i sedacije u jedinici intenzivne neonatalne njege.

Akupunktura je postupak liječenja u kojem se specifične točke zvane „meridijani” stimuliraju kako bi se utjecalo na funkcioniranje tijela. Postoje različite vrste poput akupunkture s iglama s ili bez elektrostimulacije, laserske akupunkture i nepenetrirajuće vrste ručne akupresure. Štoviše, trajanje i učestalost akupunkture mogu se razlikovati.

Željelo se istražiti koristi i štetne učinke akupunkture za bebe koje se podvrgavaju bolnim postupcima. Ključni ishodi bili su intenzitet boli u različitim vremenskim točkama i neželjeni učinci.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala akupunkturu s: izostankom liječenja, slatkim otopinama, lijekovima ili drugim vrstama akupunkture (primjerice, akupunktura s iglama u usporedbi s laserskom akupunkturom).

Uključeno je 11 istraživanja u koja je bilo uključeno 852 dojenčadi. Pet istraživanja usporedilo je akupunkturu s izostankom intervencije ili lažnim liječenjem. Četiri istraživanja usporedila su akupunkturu sa slatkom otopinom. Nijedno istraživanje nije usporedilo akupunkturu s lijekovima, a dva istraživanja usporedila su akupresuru s masažom stopala ili refleksologijom, što se može smatrati neinvazivnom stimulacijom akupunkturnih točaka. Šest istraživanja koristilo je PIPP, četiri su koristila NIPS, a jedno istraživanje koristilo je N-PASS.

Akupunktura može smanjiti bol tijekom postupka kod novorođenčadi tijekom i ubrzo nakon postupka u usporedbi s izostankom liječenja ili lažnim liječenjem. Međutim, dokazi o učinku akupunkture na ublažavanje boli tijekom postupka u usporedbi sa slatkom otopinom vrlo su nepouzdani. Dokazi o učinkovitost akupresure u odnosu na masažu stopala ili refleksologiju ostaju nepouzdani.

• U usporedbi s izostankom intervencije, akupunktura može smanjiti bol procijenjenu različitim skalama tijekom postupka i ubrzo nakon postupka, što rezultira malom ili nikakvom razlikom u bilo kakvim štetnim posljedicama.

• Dokazi o učinku akupunkture na ublažavanje boli, procijenjene PIPP-om ili NIPS-om tijekom postupka i PIPP-om do 10 minuta nakon postupka, u usporedbi sa slatkim otopinama, vrlo su nepouzdani. Akupunktura može rezultirati malim ili nikakvim štetnim učincima.

• Dokazi o učinku akupresure na bol procijenjenu tijekom postupka ili do 10 minuta nakon postupka u usporedbi s masažom stopala ili refleksologijom vrlo su nepouzdani.

Četiri istraživanja još su uvijek u tijeku.

Pouzdanost dokaza je niska do vrlo niska. Sva istraživanja imala su neka ograničenja u načinu na koji su provedena, poput problema s metodama korištenim za raspoređivanje beba u jednu ili drugu skupinu i s načinima na koje su podaci prikazani. Također, istraživači su bili svjesni tretmana koji su bebe primale, što je moglo utjecati na rezultate.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2023. godine.

1. U usporedbi s primanjem intravenske (izravno u venu (IV)) terapije protiv raka u bolničkim ambulantama, nije sigurno utječe li primanje iste terapije kod kuće na zbrinjavanje neželjenih učinaka, prijem u bolnicu ili posjete hitnoj službi nakon terapije te komplikacije IV puta primjene terapije.

2. Osobe koje primaju liječenje kod kuće možda će češće preferirati buduća liječenja u kućnom okruženju nakon takvog iskustva, u usporedbi s preferencijama ispitanika za buduća liječenja u bolničkim ambulantama nakon liječenja u tim ustanovama.

3. Primjena IV terapije protiv raka kod kuće, u usporedbi s bolničkim ambulantama, može malo ili nimalo utjecati na troškove liječenja iz perspektive zdravstvenog sustava.

Terapija protiv raka je primjena lijekova za zaustavljanje ili usporavanje širenja raka ili za liječenje boli i simptoma raka te poboljšanje kvalitete života. Kemoterapija i imunoterapija su uobičajene terapije protiv raka za odrasle osobe oboljele od raka. Mogu se davati na usta, pod kožu (supkutano), ili 'intravenski' (IV), tj. izravno u venu s pomoću igle ili cijevi. IV terapija protiv raka obično se primjenjuje od jednom tjedno do jednom u četiri tjedna, u trajanju od 4 do 24 mjeseca. Davanje terapije traje između 20 minuta i nekoliko sati. Obično se daje u bolničkim ambulantama. Podvrgavanje višestrukim ciklusima IV terapije opterećuje osobe oboljele od raka.

Željelo se utvrditi otežava li se primjenom IV terapije protiv raka u kućnom okruženju ili u zajednici, umjesto u bolnici, zbrinjavanje neželjenih učinaka (poput alergijskih reakcija), dovodi li takav pristup do većeg broja hospitalizacija ili posjeta hitnoj službi unutar 48 sati nakon liječenja te javlja li se više problema s IV putem primjene (cijevi za primjenu lijeka), poput infekcija. Također se željelo znati koje mjesto za liječenje pacijenti, njegovatelji i kliničari preferiraju te je li skuplje pružiti istu terapiju kod kuće umjesto u bolnici.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala primjenu iste IV terapije protiv raka kod kuće, u bolničkoj ambulanti ili u zajednici (na primjer, u ordinaciji opće prakse). Istraživanja nisu morala pružati informacije o troškovima liječenja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i veličina učinka.

Uključeno je sedam istraživanja s 401 ispitanikom s različitim vrstama raka, u dobi između 60 i 70 godina. Svih sedam istraživanja uspoređivalo je liječenje kod kuće s liječenjem u bolničkoj ambulanti, a jedno ispitivanje uključivalo je i liječenje u lokalnoj ordinaciji liječnika opće prakse.

U usporedbi s primjenom IV terapije protiv raka u bolničkim ambulantama, nije siguran učinak primjene iste terapije kod kuće na neželjene učinke, prijem u bolnicu i posjet hitnoj službi tijekom 48 sati nakon liječenja te na probleme s IV putem primjene.

Osobe koje su liječene kod kuće možda će vjerojatnije preferirati buduća liječenja u kućnom okruženju nego što osobe liječene u bolnici preferiraju buduća liječenja u bolnici. Od 100 ispitanika liječenih u bolnici, 57 je preferiralo buduće liječenje u bolnici, dok su 92 osobe od 100 liječenih kod kuće preferirale buduće liječenje kod kuće (na temelju podataka iz jednog istraživanja).

Kućno liječenje u usporedbi s bolničkim može malo ili nimalo utjecati na troškove za pružatelje zdravstvene skrbi. Istraživanja su prikazala troškove u lokalnoj valuti, koja je pretvorena u australske dolare (AUD) iz 2022. godine radi usporedbe. Prosječni trošak po bolničkom liječenju bio je 3419 AUD. Isto liječenje kod kuće koštalo je 126 AUD manje (podaci iz dva istraživanja s 80 ispitanika).

Jedno istraživanje također je promatralo liječenje u lokalnoj ordinaciji liječnika opće prakse. Nije sigurno utječe li kućno liječenje u usporedbi s liječenjem u lokalnoj ordinaciji liječnika opće prakse na upravljanje neželjenim učincima i odlazak na hitnu pomoć tijekom 48 sati nakon liječenja. Nastavak liječenja kod kuće može, ali i ne mora, biti preferiran kod osoba koje su prvo liječene kod kuće u usporedbi s time da osobe koje su prvo liječene u ordinaciji obiteljskog liječnika preferiraju nastavak liječenja u toj ordinaciji. Kućno liječenje u usporedbi s liječenjem u lokalnoj ordinaciji liječnika opće prakse može malo ili nimalo utjecati na cijenu liječenja. Ovo istraživanje nije pružilo podatke o prijemu u bolnicu ili problemima s IV putem primjene.

Malo je povjerenja u dokaze jer su uključena istraživanja stara više od 10 godina i možda nisu relevantna za trenutačnu praksu. Ispitanici u istraživanjima su znali koju terapiju primaju, a dio onih koji su započeli ispitivanje nije ga dovršio. Nisu sva ispitivanja pružila podatke o svemu što je bilo od interesa, a ponekad dostupni dokazi nisu bili izravno relevantni. Sveukupno, dokazi se temelje na nekoliko relativno malih istraživanja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 16. listopada 2024. godine.

• Čini se da antibiotici smanjuju infekcije mjesta kirurškog zahvata kod osoba koje se podvrgavaju operaciji aorte ili aortoilijačne arterije.

• Čini se da druge procijenjene intervencije imaju malu ili nikakvu razliku u smanjenju učestalosti infekcija kirurškog mjesta.

• Ostali procijenjeni ishodi bili su minimalno ili nisu bili pogođeni proučavanim intervencijama.

Periferna arterijska bolest nastaje kada se arterije suze, a protok krvi smanji. Aortne aneurizme, abnormalna izbočenja u stijenci aorte, također su ozbiljan problem. U teškim slučajevima, ova stanja mogu zahtijevati operaciju rekonstrukcije arterije. To često uključuje korištenje presatka, komada biološkog ili sintetičkog materijala koji se premješta iz drugog dijela tijela ili izvora kako bi se zamijenila ili poduprla oštećena arterija. Presadak nema vlastitu opskrbu krvlju i cijeljenje ovisi o obližnjem tkivu. Infekcije na mjestu operacije, posebno one koje zahvaćaju presadak, predstavljaju veliku zabrinutost zbog rizika od teške bolesti ili smrti. Ove infekcije također opterećuju zdravstvene sustave diljem svijeta. Zato je ključno procijeniti jesu li trenutačne strategije sprječavanja infekcija učinkovite.

Željelo se saznati kako lijekovi poput antibiotika, drugi tretmani, metode čišćenja, različite kirurške tehnike i njega rana utječu na rizik od infekcije kod ljudi koji su podvrgnuti operaciji popravka aorte ili aortoilijačnih arterija koje su važne krvne žile.

Pretraženi su svi tipovi randomiziranih kontroliranih ispitivanja koji su testirali različite tretmane za sprječavanje infekcija nakon operacije aorte ili aortoilijačnih arterija. Uključena su samo istraživanja u kojima su ispitanici nasumično raspoređeni u različite tretmane. Također se ispitivalo imaju li različiti oblici liječenja učinak na druge važne ishode, kao što su ukupna smrtnost, stopa neuspjelih arterijskih rekonstrukcija, potreba za dodatnim operacijama, stopa amputacija, razina boli uzrokovana postupcima prevencije infekcije te bilo koji neželjeni događaji izazvani tim postupcima. Procijenjena je kvaliteta provedbe i prikupljanja podataka u istraživanjima. Podatci su, kada je bilo moguće, objedinjeni za analizu, ispitana je kvaliteta dokaza te su opisani pronađeni rezultati.

U ovaj je sustavni pregled uključeno 21 istraživanje s ukupno 4952 ispitanika. Petnaest istraživanja imalo je visok rizik pristranosti u barem jednom području, a 19 istraživanja imalo je nejasan rizik pristranosti u barem jednom području. Analizirano je 10 različitih usporedbi za osam različitih ishoda. Ove usporedbe uključivale su: antibiotike u odnosu na placebo ili izostanak liječenja; kratkotrajnu primjenu antibiotika (≤ 24 sata) u odnosu na dugotrajnu primjenu (> 24 sata); različite vrste sistemskih antibiotika (jedan u odnosu na drugi); implantate obložene antibioticima u odnosu na standardne implantate; Dacron presatke u odnosu na politetrafluoretilenske presatke; profilaktičku drenažu zatvorenim sustavom u odnosu na ranu bez drenaže; individualiziranu terapiju usmjerenu prema cilju u odnosu na nadoknadu tekućine temeljenu na gubicima, standardnim hemodinamskim parametrima i vrijednostima arterijskih plinova; sveobuhvatnu gerijatrijsku procjenu u odnosu na standardnu predoperativnu skrb; perkutanu tehniku u odnosu na tehniku otvorenog pristupa; te terapiju rane negativnim tlakom (NPWT) u odnosu na standardne obloge. Glavni ishodi od interesa bile su stope infekcija presatka i infekcija mjesta kirurškog zahvata (SSI). Također su analizirani i drugi ishodi, poput ukupne smrtnosti, koliko često je arterijska rekonstrukcija bila neuspješna, potrebe za ponovnom intervencijom, stope amputacija, boli i svih nuspojava povezanih s tretmanima za sprječavanje infekcija. Nisu se mogli procijeniti svi ishodi u svakoj usporedbi te se, zbog nedostatka dostupnih podataka, mnogi drugi ishodi nisu mogli kvantitativno izmjeriti niti analizirati. Evo sažetka ključnih rezultata:

Antibiotici u odnosu na placebo (pet istraživanja): Čini se da antibiotici smanjuju SSI, uz vrlo nisku pouzdanost dokaza. Nije bilo razlike između skupina u ostalim ishodima koji su mogli biti procijenjeni (smrtnost od svih uzroka, stopa ponovne intervencije i stopa amputacije), uz dokaze vrlo niske do niske pouzdanosti.

Kratkotrajna u odnosu na dugotrajnu primjenu antibiotika (tri istraživanja): Uz vrlo nisku pouzdanost dokaza, nije pronađena razlika između kratkotrajne ili dugotrajne primjene antibiotika u sprječavanju infekcija presatka ili SSI-ja.

Različite vrste antibiotika (sedam istraživanja): Uz vrlo nisku pouzdanost dokaza, nisu utvrđene razlike između različitih vrsta antibiotika u međusobnoj usporedbi u pogledu stope infekcije presatka, SSI-ja niti smrtnosti od svih uzroka. Usporedbe su uključivale beta-laktame u odnosu na cefalosporine, glikopeptide u odnosu na cefalosporine i jedan cefalosporin u odnosu na drugi.

Nema puno istraživanja koja su se usredotočila na osobe koje su podvrgnute operaciji aorte ili aortoilijačnog segmenta. Malobrojna dostupna istraživanja uključila su mali broj ispitanika i malo događaja, što otežava usporedbu različitih tretmana. Neka su istraživanja uključila različite tipove ispitanika, a nisu sva pružila specifične podatke za skupine ispitanika od interesa za ovaj pregled. Duljina praćenja ispitanika nakon operacije uvelike se razlikovala između istraživanja. Također je primijećeno da su neka istraživanja imala metodološke probleme koji su mogli dovesti do pristranih rezultata. Ti su izazovi navedeni pri razmatranju rezultata te su uzeti u obzir prije donošenja zaključaka.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2024. godine.

• Dodatak luteina i zeaksantina vjerojatno smanjuje ozbiljne očne bolesti kod nedonoščadi.

• Nisu pronađeni dokazi o bilo kakvim drugim jasnim korisnim ili štetnim učincima intervencija u smanjenju probavnih problema (želudac/probavni sustav) ili problema s mozgom kod nedonoščadi. Međutim, svih pet istraživanja provedeno je u Italiji i SAD-u.

• Buduća istraživanja trebala bi se provoditi u različitim zemljama i okruženjima. Ova istraživanja trebala bi procijeniti važne ishode kao što su smrt, problemi s probavom ili mozgom, sepsa (infekcija krvi) i neurorazvojni ishodi.

Prijevremeno rođena djeca rađaju se ranije, prije punih devet mjeseci trudnoće. Mogu patiti od bolesti jer im organi nisu u potpunosti razvijeni. Problemi se mogu pojaviti u njihovim očima, mozgu i probavi (želudac i probavni sustav). Problem s očima može biti retinopatija nedonoščadi (dodatne krvne žile u očima, što može dovesti do sljepoće), probavni problem može biti nekrotizirajući enterokolitis (upala crijeva), a problem s mozgom može biti intraventrikularno krvarenje (krvarenje u mozgu). Brojni su čimbenici koji pridonose ovim problemima, ali jedan od njih je i višak kisika. Dodatci prehrani s antioksidativnim svojstvima možda mogu pomoći u smanjenju negativnog utjecaja ovih problema.

Dosadašnje spoznaje
Lutein i zeaksantin su tvari koje proizvode biljke, alge, bakterije i gljive, a ljudi ih unose jedući te namirnice. Lutein i zeaksantin imaju antioksidativna svojstva i prisutni su u mnogim vrstama hrane. Prije i nakon rođenja, bebe prirodno dobivaju lutein i zeaksantin: prije rođenja kroz pupčanu vrpcu (cijev koja povezuje bebu s majkom) i nakon rođenja kroz majčino mlijeko. Antioksidativna svojstva luteina i zeaksantina mogu pridonijeti poboljšanju zdravlja, pomažući tijelu u borbi protiv utjecaja viška kisika. Međutim, količina luteina i zeaksantina koju bebe primaju hranjenjem možda neće biti dovoljna. Stoga se u ovom pregledu razmatra davanje dodatnog (suplementarnog) luteina i zeaksantina novorođenčadi te ispituje poboljšava li to ishode u prijevremeno rođene djece.

Željelo se saznati može li davanje dodatne količine luteina i zeaksantina nedonoščadi (više nego što dobivaju u mlijeku) smanjiti pojavu problema s očima, plućima, želucem i mozgom.

Također se željelo saznati uzrokuje li davanje dodatnog luteina i zeaksantina nedonoščadi bilo kakve štetne učinke, kao što su promjena boje kože i toksičnost za oči i bubrege.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala dodatak luteina i zeaksantina s izostankom takvog liječenja.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i kvaliteta izvještavanja.

Uključena istraživanja obuhvatila su 666 nedonoščadi. Postojala je jedna glavna usporedba: dodatak luteina i zeaksantina u usporedbi s tvari bez terapeutske vrijednosti (placebo). Nije bilo istraživanja koja su koristila dodatak samo luteina ili zeaksantina. Učestalost ukupne retinopatije nedonoščadi nije se razlikovala između skupina. Međutim, dodatak luteina i zeaksantina vjerojatno smanjuje učestalost teške retinopatije kod nedonoščadi. Nije bilo istraživanja koja su se bavila gubitkom vida. Može postojati mala ili nikakva razlika u svim drugim ishodima, uključujući smrt, intraventrikularno krvarenje i nekrotizirajući enterokolitis. Nisu pronađeni štetni učinci dodatka luteina i zeaksantina.

Sva su istraživanja provedena u Italiji i SAD-u. Povjerenje u dokaze je samo umjereno jer nema dovoljno istraživanja koja bi dokazala da dodatak luteina i zeaksantina ima učinak na druge ishode. Buduća istraživanja trebala bi se provoditi u različitim zemljama i okruženjima s ciljem procjene glavnih ishoda kao što su smrt, dugotrajni problemi s vidom, problemi s probavom ili mozgom i sepsa.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2024. godine.

Na temelju kombiniranih rezultata svih šest ispitivanja, nije sigurno ima li rutinska primjena antibiotika ikakav učinak na rizik od infekcije maternice nakon kirurškog zbrinjavanja spontanog pobačaja.

Međutim, na temelju rezultata samo dobro provedenih ispitivanja (85% ukupnog broja žena u istraživanjima), postoji sigurnost u to da rutinska primjena antibiotika smanjuje rizik od infekcije maternice nakon kirurškog zbrinjavanja spontanog pobačaja.

Nije sigurno ima li rutinska primjena antibiotika ikakav učinak na rizik od povraćanja i proljeva, ali mogu povećati rizik od alergijske reakcije. Postoji nesigurnost u vezi s drugim učincima rutinske primjene antibiotika, poput budućeg liječenja i hospitalizacije zbog infekcije maternice.

Rani gubitak trudnoće (ranije nazivan spontanim pobačajem) je nenamjerni gubitak djeteta prije 24. do 28. tjedna trudnoće. Gotovo jedna od šest žena izgubit će dijete tijekom trudnoće u svom životu. Procjenjuje se da se diljem svijeta svake godine dogodi 23 milijuna gubitaka trudnoće u ranoj fazi, što je jednako 44 gubitka trudnoće u ranoj fazi svake minute.

Rani gubitak trudnoće može se zbrinuti na tri načina: žene mogu pričekati da preostalo trudničko tkivo samo od sebe izađe, mogu uzimati lijekove koji pomažu u izbacivanju tkiva ili se mogu podvrgnuti postupku uklanjanja trudničkog tkiva iz maternice. Postupci za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće (ranije nazivani kirurškim zbrinjavanjem ili kiretažom) često se provode, ali povećavaju rizik od razvoja infekcije u maternici kod žena u usporedbi s drugim načinima zbrinjavanja ranog gubitka trudnoće.  

Stopa infekcija nakon ranog gubitka trudnoće je čak 30% u nekim zemljama s niskim prihodima. Infekcija može uzrokovati smrt ili invaliditet. Također može imati dugoročne posljedice na plodnost. 

Antibiotici se rutinski daju prije ili tijekom mnogih kirurških zahvata kako bi se spriječio razvoj infekcije (poznato kao antibiotska profilaksa). To uključuje postupke za izvođenje pobačaja (također poznatog kao prekid trudnoće). 

Željelo se procijeniti može li primjena antibiotika u vrijeme zahvata za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće smanjiti rizik od infekcija kod žena te je li njihova rutinska primjena povezana s ozbiljnim nuspojavama.

Prikupljena su i analizirana sva relevantna istraživanja iz medicinske literature kako bi se odgovorilo na ovo pitanje. Uključeno je šest randomiziranih kontroliranih ispitivanja (svi ispitanici su imali jednaku šansu primiti jedan od tretmana). Provedena su u osam zemalja, a obuhvatila su 4371 ženu koja je imala postupke za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće. Ženama su davani antibiotici, placebo (lažni antibiotici) ili nisu primile tretman. 

Nakon objedinjavanja rezultata svih šest istraživanja, ostalo je nejasno imaju li rutinski antibiotici ikakav učinak na rizik od razvoja infekcije maternice. Međutim, kada su razmotreni samo objedinjeni nalazi iz tri dobro provedena istraživanja, koja su obuhvatila 85% žena, može se s pouzdanjem zaključiti da rutinska primjena antibiotika smanjuje rizik od infekcije maternice nakon postupaka za zbrinjavanje ranog gubitka trudnoće.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi smanjuje li rutinska primjena antibiotika buduće hospitalizacije zbog liječenja infekcije ili potrebu za dodatnim antibioticima za liječenje infekcije.

Nisu sve žene ostale u istraživanjima do kraja, neke nisu dovršile uzimanje lijeka. Bilo je ograničenih informacija o nuspojavama antibiotika, poput povraćanja, proljeva i alergijskih reakcija, blagih i teških.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2023. godine.

• Nije jasno smanjuje li hiperimuni imunoglobulin (pripravak napravljen od protutijela ljudi koji su preboljeli COVID-19 infekciju) smrtnost ili ozbiljne neželjene učinke kod ljudi s umjerenim do teškim oblikom COVID-19 infekcije. No sličan pripravak, dobiven ubrizgavanjem određenih protutijela životinjama, može smanjiti smrtnost i ozbiljne neželjene učinke te može spriječiti pogoršanje stanja pacijenata.

• Nisu pronađena istraživanja koja su ispitivala ljude s asimptomatskim ili blagim oblikom COVID-19 infekcije pa nije jasno koliko je učinkovit ljudski ili životinjski hiperimuni imunoglobulin za njih.

• Pronađeno je i 10 istraživanja koja su još uvijek u tijeku. Ovaj će sustavni pregled biti obnovljen kada njihovi rezultati postanu dostupni.

Tijelo proizvodi protutijela kao jedan oblik obrane od infekcije. Protutijela ili 'imunoglobulini' nalaze se u krvnoj plazmi. Djeluju kao ključni dio imunološkog odgovora.

Plazma ljudi koji su se oporavili od COVID-19 infekcije sadrži protutijela na COVID-19 i može se koristiti za izradu dva pripravka. Prvo, može se koristiti za izradu rekonvalescentne plazme, što je plazma koja sadrži ta protutijela. Drugo, može se koristiti za izradu hiperimunog imunoglobulina, koji je koncentriraniji, pa stoga sadrži više protutijela. Proces proizvodnje hiperimunog imunoglobulina je složen i zahtijeva velike količine ljudske plazme.

Slična protutijela mogu se proizvesti iz životinjskih izvora i koristiti kod ljudi.

Hiperimuni imunoglobulinski proizvodi sadrže visoke razine protutijela koja ciljaju na SARS-CoV-2, virus koji uzrokuje COVID-19 infekciju. Smatra se da deaktiviraju virusne čestice.

Željelo se doznati je li hiperimuni imunoglobulin učinkovit i koristan oblik liječenja za osobe sa sumnjom na ili potvrđenom COVID-19 bolesti u bilo kojem okruženju (na primjer, kod kuće ili u bolnici).

Ishodi od interesa bili su:

• smrt iz bilo kojeg uzroka do 30 dana nakon liječenja, 60 dana ili dulje ako je prijavljeno;

• poboljšanje ili pogoršanje simptoma;

• kvaliteta života;

• neželjeni učinci.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala hiperimuni imunoglobulin i uobičajenu njegu u usporedbi sa samom uobičajenom njegom ili uz lažni lijek koji nije sadržavao aktivne sastojke (placebo).

Kako bi usporedba bila pravedna, svi ispitanici u istraživanju morali su imati jednake šanse (poput bacanja novčića) dobiti hiperimuni imunoglobulin ili drugi lijek. Istraživanja su mogla uključiti ispitanike bilo koje dobi, spola ili narodnosti.

Rezultati su uspoređeni i sažeti. Procijenjena je razina pouzdanosti dokaza koristeći standardiziranu metodu. Razina pouzdanosti dokaza se temeljila na čimbenicima kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je pet istraživanja s ukupno 957 ispitanika. Istraživanja su provedena u Pakistanu, Indiji, Francuskoj i Argentini, a jedno je provedeno u više zemalja, uključujući Dansku, Grčku, Japan, Nigeriju, Španjolsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Istraživanja su provedena prije ili tijekom pojave nekoliko novih varijanti virusa COVID-19 i prije širokog procjepljivanja. Svi ispitanici u četiri istraživanja bili su necijepljeni. U jednom istraživanju cijepljeno je 12 od 579 ispitanika.

Pronađeno je i 10 istraživanja koja su još uvijek u tijeku.

Sva istraživanja uspoređivala su hiperimune imunoglobuline iz ljudskih ili životinjskih izvora s uobičajenom njegom ili placebom. Istraživanja su uključivala samo hospitalizirane osobe s potvrđenom bolešću ili sumnjom na COVID-19. Nijedno istraživanje nije proučavalo osobe bez simptoma COVID-19 bolesti ili s blagim oblikom COVID-19 bolesti. Nijedno istraživanje nije izvijestilo o kvaliteti života.

Nije sigurno utječe li ljudski hiperimuni imunoglobulin na rizik od smrti iz bilo kojeg uzroka do 28 dana nakon liječenja. Možda može imati malo ili nimalo utjecaja na poboljšanje ili pogoršanje simptoma do 28 dana nakon liječenja. Postoji nesigurnost u pogledu moguće razlike u neželjenim ili ozbiljnim neželjenim učincima. Neka istraživanja su imala vlastite kriterije za klasifikaciju događaja kao ozbiljne neželjene učinke, ali je to uglavnom značilo nešto što može dovesti do hospitalizacije ili trajne štete.

Hiperimuni imunoglobulin od životinja možda može smanjiti smrtnost do 28 dana nakon liječenja, možda može smanjiti pogoršanje simptoma, možda može poboljšati stanje pacijenata i možda može smanjiti ozbiljne neželjene događaje.

Nije sigurno je li hiperimuni imunoglobulin učinkovit oblik liječenja za osobe hospitalizirane s COVID-19 infekcijom i utječe li na broj neželjenih ili ozbiljnih neželjenih učinaka jer su istraživanja bila mala i nisu sva pružila dokaze o svim važnim ishodima. Istraživanja su uglavnom provedena na ljudima iz bogatih zemalja, prije široke primjene cjepiva protiv COVID-19 i pojave varijante omikron, tako da se rezultati možda neće odnositi na osobe s infekcijom varijantom omikron ili osobe koje su cijepljene prije nego što su se razboljele.

Nije bilo dokaza za osobe bez simptoma ili s blagim oblikom COVID-19 bolesti.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 31. ožujka 2022. godine.

Ortoze za gležanj i stopalo mogu smanjiti napor pri hodanju te povećati brzinu hodanja i zadovoljstvo hodanjem u osoba sa slabošću stražnje skupine mišića potkoljenice zbog neuromuskularnih poremećaja, ali to nije moguće sa sigurnošću utvrditi.

Nije moguće donijeti čvrste zaključke o učinku ortoza za gležanj i stopalo na subjektivni osjećaj napora pri hodanju i ravnotežu te o uporabi samih ortoza i štetnim učincima.

Dokazi ukazuju na to da se učinci na poboljšanje hodanja mogu razlikovati ovisno o materijalu od kojeg su ortoze za gležanj i stopalo napravljene. U budućim bi se istraživanjima ti učinci mogli dodatno istražiti.

Brojni neuromuskularni poremećaji (poremećaji mišića ili živaca koji kontroliraju mišiće) uzrokuju slabost stražnje skupine mišića potkoljenice. Stražnja skupina mišića potkoljenice ključna je za sigurno i učinkovito hodanje, stoga slabost te skupine mišića uzrokuje velike promjene u načinu hoda. Slabost stražnje skupine mišića potkoljenice uzrokuje nestabilniji hod, koji zahtijeva više energije. Posljedice toga su problemi poput padova i umora.

Ortoze za gležanj i stopalo su pomagala koja se mogu koristiti za poboljšanje hodanja u osoba s neuromuskularnim poremećajima. Puno je različitih vrsta ortoza za gležanj i stopalo, a njihovi učinci na hodanje znatno se razlikuju. Cilj ovog sustavnog pregleda bio je pregledati dostupne dokaze o učinku ortoza za gležanj i stopalo na hodanje kako bi zdravstveni radnici i pacijenti mogli donijeti informirane odluke o njihovoj uporabi.

U ovaj sustavni pregled uključena su prikladna istraživanja u kojima je uspoređeno hodanje s ortozama za gležanj i stopalo s hodanjem u obući. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza. U obzir su uzeti čimbenici kao što su način provođenja istraživanja, broj uključenih ispitanika i dosljednost rezultata među istraživanjima.

Uključeno je 10 prikladnih istraživanja s ukupno 186 ispitanika. Rezultati ukazuju na to da uporaba ortoza za gležanj i stopalo može umanjiti objektivno izmjeren napor pri hodanju, povećati brzinu hodanja i pospješiti osjećaj zadovoljstva pri hodanju. Kožnate ortoze za gležanj i stopalo mogu povećati brzinu hodanja. Budući da su dokazi vrlo nepouzdani, nije moguće donijeti čvrste zaključke o subjektivnom osjećaju napora i ravnoteže pri hodanju s ortozama za gležanj i stopalo u usporedbi s hodanjem u obući. Nije moguće donijeti čvrste zaključke o štetnim događajima koji su posljedica primjene ortoza za gležanj i stopalo u usporedbi s hodanjem bez njih. Kvaliteta svih dokaza za ustanovljene učinke niska je ili vrlo niska.

Trenutačno su dokazi o korištenju ortoza za gležanj i stopalo za poboljšanje hodanja u osoba sa slabošću mišića potkoljenice ograničeni. Za bolje razumijevanje ovog područja, potrebna su prospektivna istraživanja visoke kvalitete. Razlika u ustanovljenim učincima ortoza za gležanj i stopalo od različitih materijala ukazuje na potrebu za daljnjim istraživanjima. U budućim bi se istraživanjima mogao istražiti učinak materijala za izradu ortoza za gležanj i stopalo na hodanje u osoba sa slabošću stražnje skupine mišića potkoljenice zbog sporo progresivnih neuromuskularnih poremećaja.

U četiri istraživanja uključena u ovaj sustavni pregled u kojima su procijenjeni učinci ortoza za gležanj i stopalo primijenjena je randomizirana ukrižena metoda, dok ostalih šest istraživanja nije bilo randomizirano. Procjena ishoda provedena je u različitim fazama istraživanja, a u većini istraživanja nije provedeno naknadno praćenje ispitanika. Uočene su razlike u ustroju i materijalima od kojih su izrađene analizirane ortoze za gležanj i stopalo. Većinom su ortoze za gležanj i stopalo, posebice one od karbonskih vlakana, bile izrađene po mjeri ispitanika, dok je ostatak bio tvorničke izrade. Navedeni su čimbenici smanjili pouzdanost dokaza.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2023. godine.

- Opterećenje slomljenog gležnja unutar tri tjedna od operacije moglo bi poboljšati oporavak. Međutim, moguće je da ne poboljšava oporavak dovoljno da bi imalo značajan učinak.

- Korištenje uklonjive potpore za gležanj (koja dopušta istezanje i vježbanje ozlijeđenog gležnja) tijekom prvih šest tjedana nakon operacije može poboljšati oporavak. Međutim, moguće je da ni za to razlika nije značajna.

- Nema dovoljno dokaza za procjenu učinka fizikalnih terapija na oporavak nakon prijeloma gležnja.

Prijelom u području gležnja spada u najčešće lokacije prijeloma. Prijelom kosti ponekad je potrebno liječiti operacijom, a ponekad je dovoljna imobilizacija u trajanju od nekoliko tjedana dok kost ne zacijeli. Obično je potrebno oko šest tjedana da kost zacijeli, ali može proći više vremena dok se osoba ne vrati normalnim aktivnostima. Tijekom razdoblja oporavka mogu se koristiti različiti pristupi kako bi se poboljšali pokreti u gležnju, snaga mišića ili oboje.

- Rano ili odgođeno opterećivanje. Osobe se mogu poticati na opterećenje gležnja unutar tri tjedna nakon operacije. S druge strane, opterećenje ozlijeđenog gležnja unutar prvih šest tjedana može se u potpunosti izbjegavati.

- Uklonjiva ili neuklonjiva potpora za gležanj. Oko gležnja se može postaviti steznik, udlaga ili druga uklonjiva potpora, što omogućuje redovito skidanje radi istezanja i pomicanja gležnja. S druge strane, gležanj se može imobilizirati gipsom kako ne bi došlo do pomicanja.

- Fizikalne terapije. Uključuju različite vrste vježbi za gležanj koje može voditi fizioterapeut, a može biti potrebna i uporaba specijalizirane opreme.

Cilj je bio saznati je li neki od tih pristupa bolji u pogledu poboljšanja:

- funkcije gležnja (koliko dobro osoba može obavljati aktivnosti koje uključuju gležanj i problema poput boli ili oticanja gležnja),

- kvalitete života,

- zadovoljstva liječenjem (koliko je netko zadovoljan liječenjem),

- ublažavanja boli.

Cilj je bio saznati i je li neki od tih pristupa povezan s povećanim rizikom od dodatne (kasnije) operacije gležnja.

Pretražena su istraživanja koja su proučavala različite pristupe za poboljšanje oporavka nakon prijeloma gležnja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključena su 53 istraživanja u kojima je sudjelovalo 4489 odraslih osoba s prijelomom gležnja. Većina ispitanika u istraživanjima liječena je operacijom, a ostali su koristili samo potporu za gležanj (bez operacije) u prvih nekoliko tjedana nakon ozljede.

Usporedba ranog i odgođenog opterećenja Rano opterećenje nakon operacije prijeloma gležnja može dovesti do minimalnog poboljšanja funkcije gležnja (iako je moguće da razlika nije dovoljno značajna). Premda može poboljšati i kvalitetu života, moguće je da razlika nije dovoljno značajna. Ne može se utvrditi postoje li razlike između dva pristupa u pogledu zadovoljstva liječenjem ili ublažavanja boli. Razlika između pristupa može biti mala ili nikakva u pogledu učestalosti potrebe dodatne operacije gležnja.

- Uklonjiva potpora za gležanj u osoba koje su nakon ozljede liječene operacijom može poboljšati funkciju gležnja (iako u nekih osoba to ne čini značajnu razliku). Slično tome, osobama će se kvaliteta život vjerojatno poboljšati (iako razlika nije uvijek značajna). Ne može se utvrditi postoje li razlike među vrstama potpore za gležanj u pogledu ublažavanja boli. Razlika među potporama za gležanj u pogledu potrebe za dodatnom operacijom gležnja može biti mala ili nikakva.

- U osoba kojima operacija nije bila potrebna, razlika među vrstama potpore za gležanj u pogledu funkcije gležnja ili kvalitete života može biti mala ili nikakva. Ne može se utvrditi postoje li razlike među potporama za gležanj u pogledu ublažavanja boli ili potrebe za dodatnom operacijom gležnja.

Nijedno istraživanje u ovom sustavnom pregledu nije izvijestilo o zadovoljstvu liječenjem.

Fizikalna terapija Istražene su međusobno različite vrste terapije (uključujući i različite programe vježbanja ili različitu opremu za vježbanje gležnja). Istraživanja su često bila mala i nije bilo moguće utvrditi jesu li neki od pristupa bolji u odnosu na druge. Ta istraživanja nisu izvijestila o tome kolikom je broju ispitanika bila potrebna dodatna operacija.

Pouzdanost dokaza je upitna jer su ispitanici uvijek znali koji je pristup korišten za njihov gležanj. Neki su rezultati pokazali da razlika može biti mala ili nikakva. Neka su istraživanja bila vrlo mala i pristupi su se ponekad međusobno jako razlikovali.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2023. godine.

- U usporedbi s izostankom tjelovježbe, nije bilo dokaza o razlici u smrtnosti od bilo kojeg uzroka u osoba sa zatajenjem srca. Sudjelovanje u kardiološkoj rehabilitaciji temeljenoj na tjelovježbi smanjuje rizik od hospitalizacije iz bilo kojeg razloga, kao i od hospitalizacije povezane sa zatajenjem srca. Također, vježbanje poboljšava kvalitetu života povezanu sa zdravljem koja je procijenjena upitnikom „Minnesota Living with Heart Failure“.

- Važno je napomenuti da ovaj obnovljeni sustavni pregled istraživanja pruža dodatne podatke koji podupiru korištenje alternativnih načina kardiološke rehabilitacije temeljene na tjelovježbi, uključujući kućne i digitalno podržane programe.

- Buduća istraživanja zatajenja srca trebala bi uključiti osobe koje su manje zastupljene u istraživanjima, kao što su starije osobe i žene te osobe sa zatajenjem srca koje imaju očuvanu ejekcijsku frakciju.

Zatajenje srca nemogućnost je srca da pumpa krv po tijelu onoliko dobro koliko bi trebalo. Osobe sa srčanim zatajenjem (SZ) svakodnevno se suočavaju s umorom i kratkoćom daha. To otežava obavljanje svakodnevnih aktivnosti i može utjecati na kvalitetu života. Osobe sa zatajenjem srca imaju povećan rizik od hospitalizacije i smrti.

Kardiološka rehabilitacija pomaže u oporavku od srčanih problema, uključujući zatajenje srca. Programi kardiološke rehabilitacije mogu uključivati ​​tjelovježbu, edukaciju o zdravom načinu života, o kontroli rizičnih čimbenika te savjetovanje i psihološku podršku.

Željelo se saznati je li rehabilitacija temeljena na tjelovježbi bolja od izostanka tjelovježbe za poboljšanje:

- stope smrtnosti,

- hospitalizacije,

- kvalitete života povezane sa zdravljem.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala učinke kardiološke rehabilitacije temeljene na tjelovježbi kod osoba sa zatajenjem srca. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 60 istraživanja koja su uključivala 8728 ispitanika sa zatajenjem srca. Istraživanja su provedena u 19 zemalja svijeta. Oko 40% uzorka čine ispitanici iz 2 velika istraživanja. Sva ispitivanja su trajala oko 6 mjeseci ili duže.

Sudjelovanje u kardiološkoj rehabilitaciji temeljenoj na tjelovježbi:

• vjerojatno smanjuje rizik od hospitalizacije općenito, kao i od hospitalizacije zbog zatajenja srca i do 12 mjeseci od početka istraživanja;
• vjerojatno čini malu ili nikakvu razliku u riziku od smrti bilo kojeg uzroka;
• vjerojatno poboljšava kvalitetu života povezanu sa zdravljem procijenjenu upitnikom Minnesota Living with Heart Failure.

Učinci kardiološke rehabilitacije temeljene na tjelovježbi čine se dosljednima:

• neovisno provode li se u bolnici ili kod kuće,
• neovisno o količini vježbanja i neovisno o tome uključuje li program i druge komponente poput edukacije ili savjetovanja,
• neovisno o vrsti tjelovježbe (samo aerobni ili aerobni trening u kombinaciji s treningom otpora).

Pouzdanost dokaza je ograničena jer nisu sva istraživanja koristila pouzdane metode. Potrebno je više istraživanja kako bi se procijenio učinak alternativnih modela rehabilitacije temeljene na tjelovježbi u odnosu na tradicionalne programe, posebice digitalnih programa i onih koji se odvijaju kod kuće. Buduća istraživanja moraju uzeti u obzir generalizaciju uzorka (žene, starije osobe i osobe sa zatajenjem srca s očuvanom ejekcijskom frakcijom i dalje su nedovoljno zastupljene u istraživanjima) te primjenu intervencija za poboljšanje dugoročnog održavanja vježbanja, ishoda i troškova.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2018. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2021. godine.

• Intravensko željezo je vjerojatno bolje za liječenje anemije uzrokovane nedostatkom željeza tijekom trudnoće u odnosu na oralnu primjenu.

• Intravensko željezo može rezultirati malom ili nikakvom razlikom u jakom krvarenju nakon poroda i vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u potrebi za transfuzijom krvi u usporedbi s oralnim željezom.

• Ozbiljne nuspojave bile su rijetke i možda se ne povećavaju kod intravenske primjene željeza u usporedbi s oralno primijenjenim željezom.

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza je stanje koje utječe na to koliko dobro krv može prenositi kisik po tijelu. Uzrokuje je nedovoljna razina željeza u krvi. Kad u krvi nema dovoljno željeza, tijelo ne može proizvesti dovoljno hemoglobina, molekule potrebne za prijenos kisika do svake žive stanice. Osobe s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza mogu osjetiti umor, slabost, glavobolje, vrtoglavicu i kratkoću daha.

Terapije željezom pomažu povećati količinu dostupnog željeza u krvi i stoga mogu povećati razinu hemoglobina pod uvjetom da ne postoje drugi uzroci anemije. Dva glavna oblika terapije željezom su intravenska (ubrizgavanjem u venu) i oralna (na usta). Unutar ove dvije skupine nalaze se brojni pripravci i mnogi oblici terapija željezom koji se mogu koristiti za liječenje anemije uzrokovane nedostatkom željeza.

Željelo se saznati je li intravenska primjena željeza bolja od oralne primjene željeza u liječenju anemije uzrokovane nedostatkom željeza u trudnoći te istražiti sve neželjene učinke uzrokovane različitim načinima primjene.

Pretražena su sva dostupna istraživanja koja su proučavala učinke intravenske primjene željeza u usporedbi s oralnom primjenom željeza kod trudnica s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je 12 istraživanja koja su obuhvatila ukupno 3939 trudnica s anemijom uzrokovanom nedostatkom željeza. Većina istraživanja promatrala je status anemije kod žena između tri i šest tjedana nakon što su intravenski ili oralno primile željezo. Istraživanja su objavljena tijekom razdoblja od preko 20 godina, između 2002. i 2024. godine.

Intravenska primjena željeza vjerojatno je bolja u liječenju anemije uzrokovane nedostatkom željeza tijekom trudnoće nego oralna primjena željeza. Željezo koje se tijekom trudnoće daje intravenski može malo smanjiti tešku anemiju nakon poroda u usporedbi s oralnim željezom, ali rezultati su vrlo nesigurni. Čini se da nije bilo razlike između intravenskog i oralnog željeza u sposobnosti sprječavanja jakog krvarenja nakon poroda ili potrebe za transfuzijom krvi. Ozbiljne nuspojave, uključujući smrt, bile su rijetke i možda se ne povećavaju kod intravenske primjene željeza u usporedbi s oralno primijenjenim željezom.

Postoji umjerena sigurnost u to da intravensko željezo poboljšava razinu hemoglobina i anemiju tijekom trudnoće u usporedbi s oralnim željezom. Međutim, postoji umjerena do vrlo niska pouzdanost u dokaze o neželjenim učincima liječenja jer su te informacije različito prikazane u različitim istraživanjima. Također, ozbiljne nuspojave bile su rijetke, što otežava pouzdano utvrđivanje ima li intravensko željezo veće rizike u odnosu na oralno željezo.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2024. godine.

Duboka venska insuficijencija problem je u venama nogu koji može dovesti do čireva (rana), boli i oteklina. Može biti uzrokovan problemom s venskim zaliscima, začepljenjem vena ili kombinacijom tih događaja. Za većinu ljudi dovoljno je nositi posebne kompresijske čarape i liječiti čireve. Ako to ne ublaži problem, ponekad se pokuša izvesti kirurški zahvat. Nije jasno kolika je korist od kirurškog zahvata.

Pretražena su istraživanja u kojima se duboka venska insuficijencija liječila kirurškim zahvatom. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 23. lipnja 2020. godine. Uključena su četiri istraživanja u kojima je 273 ispitanika nasumično raspoređeno u terapijske ili kontrolne intervencije. Sva uključena istraživanja izvijestila su o ishodima nakon kirurškog popravka venskih zalistaka (valvuloplastike). U njima se ispitivala primarna insuficijencija zalistaka (kada se zalisci ne zatvaraju pravilno). Nisu pronađena istraživanja koja su ispitivala druge kirurške zahvate za liječenje ili ishode operacija kod sekundarne insuficijencije zalistaka (na primjer, kada su zalisci oštećeni kao posljedica duboke venske tromboze i ne zatvaraju se pravilno) niti kod venske opstrukcije. Budući da su izvještavani različiti ishodi, rezultati tih istraživanja nisu se mogli objediniti. Nijedno istraživanje nije izvijestilo o cijeljenju ulkusa niti o ponovnoj pojavi ulkusa. Jedno istraživanje to nije ispitivalo, a preostala tri istraživanja nisu uključila osobe s čirevima ili aktivnom ulceracijom. U tri je istraživanja izviješteno da tijekom praćenja nije bilo većih komplikacija kirurškog zahvata ili da nije bilo pojave duboke venske tromboze (krvni ugrušak koji se stvara u dubokim venama, obično u nozi ili zdjelici).

Kliničke promjene procijenjene su uporabom „kliničke, etiološke, anatomske i patofiziološke” (CEAP) klasifikacije. U jednom je istraživanju zabilježeno poboljšanje CEAP rezultata tri godine nakon kirurškog zahvata u obje skupine, a veće poboljšanje u odnosu na stanje prije kirurškog zahvata uočeno je na ekstremitetima koji su bili podvrgnuti valvuloplastici uz podvezivanje (vena se podvezuje) u usporedbi s onima koji su podvrgnuti samo podvezivanju. U drugom istraživanju ispitanici s pogoršanjem insuficijencije dubokih vena tijekom pet godina prije operacije imali su veće stope poboljšanja kliničkog stanja nakon sedam godina pri valvuloplastici uz podvezivanje u usporedbi sa samim podvezivanjem, dok u ispitanika sa stabilnom insuficijencijom dubokih vena nije zabilježena dodatna korist od valvuloplastike.

U jednom istraživanju zabilježeno je poboljšanje kvalitete života (uključujući smanjenje boli) u obje skupine, a veće poboljšanje u odnosu na stanje prije kirurškog zahvata primijećeno je nakon 10 godina praćenja kod osoba koje su bile podvrgnute vanjskoj valvuloplastici tehnikom koja se zove ograničena prednja plikacija. U drugom istraživanju navedeno je da su osjećaj težine u nogama i bol potpuno nestali kod 36 od 40 ekstremiteta liječenih valvuloplastikom uz podvezivanje te kod 22 od 40 ekstremiteta liječenih samo podvezivanjem nakon tri godine praćenja.

Pouzdanost dokaza bila je vrlo niska ili niska jer su postojala samo četiri istraživanja s malim brojem ispitanika, a rizik od pristranosti bio je visok (u tri od četiri istraživanja nedostajali su podaci o tome kako je odlučeno koji oblik liječenja će ispitanik primiti te tko je bio upoznat s tom odlukom).

Nema dovoljno dokaza za utvrđivanje učinkovitosti kirurškog zahvata u liječenju osoba s dubokom venskom insuficijencijom. Uključena istraživanja nisu uključivala osobe s teškom dubokom venskom insuficijencijom (venska opstrukcija). Potrebno je više ispitivanja koja bi istraživala učinke drugih kirurških zahvata na duboke vene.

Zbog nedostatka čvrstih dokaza, prednosti i rizici perkutanog uklanjanja krvnih ugrušaka (uklanjanje ugruška putem igle uvedene kroz kožu, poznato kao perkutana trombektomija) ili ultrazvukom pojačane trombolize (pri kojoj posebni uređaj odašilje ultrazvučne valove u krvnu žilu kako bi ubrzao razgradnju ugruška) u inicijalnom liječenju akutne ishemije udova nisu jasni.

Daljnja istraživanja u ovom području trebala bi se fokusirati na učinkovitost terapijskih opcija poput uklanjanja ugruška, kateterske trombolize (unošenje lijeka u ugrušak kako bi ga se razgradilo) i otvorenih kirurških zahvata (kako bi se uklonio ugrušak i poboljšao protok krvi), kao i na potencijalne neželjene učinke ovih metoda. 

Akutna ishemija je često stanje koje zahvaća udove. Uzrokovana je iznenadnim i značajnim smanjenjem dotoka krvi u udove te može uzrokovati bol, paralizu, bljedilo, hladnoću, a u teškim slučajevima dovesti i do amputacije uda.

Standardno liječenje kod inicijalnog zbrinjavanja akutne ishemije uda uključuje kirurške zahvate i kateterski vođenu trombolizu. Druge metode liječenja su perkutana trombektomija i ultrazvukom pojačana tromboliza.

Željelo se saznati je li perkutana trombektomija ili ultrazvukom pojačana tromboliza bolja nego kateterski vođena tromboliza ili otvorena operacija u poboljšanju protoka krvi i smanjenju rizika od amputacije, krvarenja, kao i ostalih rizika.

Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja koja su uspoređivala perkutanu trombektomiju ili ultrazvukom ubrzanu trombolizu s kateterski vođenom trombolizom ili otvorenom operacijom u odraslih ispitanika s akutnom ishemijom udova. U randomiziranim kontroliranim ispitivanjima se ispitanici nasumično svrstavaju u skupine liječene jednom od metoda koje se uspoređuju, a taj tip istraživanja uglavnom daje najpouzdanije dokaze o učinku terapije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je jedno istraživanje koje je uključilo 60 ispitanika s akutnom ishemijom udova. Istraživanje je trajalo 30 dana i uspoređivalo ultrazvukom pojačanu trombolizu s kateterski vođenom trombolizom. U istraživanju rezultati nisu bili prikazani na način koji bi omogućio procjenu ima li ultrazvukom ubrzana tromboliza, u usporedbi s kateteri vođenom trombolizom, učinak na protok krvi, a nije jasno ni imaju li ti postupci učinak na amputacije, krvarenje i druge rizike. Stoga postoji velika nesigurnost u ove rezultate.

Postoji vrlo malo povjerenja u dokaze jer je moguće da su ispitanici u istraživanju znali koju vrstu terapije primaju. Istraživanje nije navelo podatke o bitnim učincima liječenja (prokrvljenost) te je uključivalo samo mali broj ispitanika.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2021. godine.