• Ne može se sa sigurnošću utvrditi sprječava li rituksimab pogoršanje invaliditeta kod osoba s bilo kojim oblikom multiple skleroze.
• Rituksimab može biti umjereno do značajno koristan u sprječavanju ponovne pojave relapsne multiple skleroze u odnosu na niz drugih lijekova, kako u osoba koje prvi put primaju rituksimab, tako i u onih koji su rituksimab primili nakon što drugi lijekovi nisu djelovali ili su postali neprikladni.
• Vrlo mali broj osoba koje su u istraživanju primile rituksimab doživio je neželjene ili štetne događaje, obolio od raka ili preminuo tijekom praćenja u trajanju od 24 mjeseca.

Multipla skleroza (MS) je bolest koja zahvaća središnji živčani sustav, u kojoj imunološki sustav greškom napada zaštitni omotač živčanih vlakana, što dovodi do upale i oštećenja. Komunikacija između mozga i ostatka tijela je narušena, što dovodi do širokog raspona simptoma. Postoje dvije glavne vrste: (1) relapsna MS, u kojoj osoba prolazi kroz razdoblja recidiva (pogoršanja simptoma) kojima slijede razdoblja remisije (slabljenja simptoma ili potpunog oporavka) i (2) progresivna MS, u kojoj se simptomi s vremenom pogoršavaju, a nema jasnih razdoblja poboljšanja stanja. Relapsna MS je učestalija.

Ne postoji lijek za MS, stoga je liječenje usmjereno na ublažavanje simptoma, smanjenje aktivnosti bolesti, usporavanje progresije bolesti i poboljšanje kvalitete života. To podrazumijeva i primjenu lijekova koji mijenjaju tijek bolesti kod osoba s MS-om, za razliku od lijekova koji samo ublažavaju simptome. Postoje različite vrste lijekova za MS koji mijenjaju tijek bolesti, među kojima je i rituksimab. Rituksimab je:

• Lijek koji se primjenjuje sporom intravenskom infuzijom, koji može suprimirati određene imunološke stanice;
• Dio Osnovne liste lijekova Svjetske zdravstvene organizacije, što ga čini dostupnim u cijelom svijetu. Zdravstveni sustavi ne pokrivaju uvijek troškove rituksimaba jer ga regulatorne agencije nisu odobrile za liječenje MS-a;
• Vrlo učinkovit lijek. Jeftiniji je i primjenjuje se rjeđe od drugih odobrenih lijekova za MS. Liječenje rituksimabom zahtijeva specijalističku skrb i opremu za davanje infuzije, kao i drugi odobreni lijekovi.

Cilj je bio saznati kakvi su učinci rituksimaba na osobe oboljele od bilo kojeg oblika MS-a u pogledu:

• pogoršanja invaliditeta, recidiva i kvalitete života;
• neželjenih učinaka poput ozbiljnih štetnih učinaka, ozbiljnih uobičajenih infekcija, raka i smrti.

U ovaj sustavni pregled uključena su istraživanja u kojima je rituksimab uspoređen s drugim lijekovima koji se primjenjuju infuzijom (npr. natalizumab), injekcijom (npr. interferon beta, glatirameracetat) te oralno (npr. fingolimod, dimetilfumarat).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja i kvaliteta istraživanja.

Pronađeno je 28 istraživanja u trajanju od jedne ili dvije godine, u kojima su sudjelovale 37 443 osobe s MS-om. Najveće istraživanje provedeno je na 8600 ispitanika, a najmanje na njih 27. Relapsna MS ustanovljena je kod većine ispitanika (njih 27 500, odnosno 73%), dok je progresivni oblik ustanovljen kod samo 813 ispitanika (2%). U tri istraživanja sudjelovalo je 9130 osoba (24%) sa svim oblicima MS-a. Većina je istraživanja provedena u visokorazvijenim zemljama. Javne ustanove financirale su 22 (79%) istraživanja.

• Ne može se utvrditi ima li rituksimab učinak na dugoročno pogoršanje invaliditeta zbog kratkog razdoblja praćenja istraživanja.
• Osobama koje su prvi put liječene rituksimabom, kao i onima koje su rituksimab primile nakon što drugi lijekovi nisu djelovali ili su postali neprikladni, rituksimab može smanjiti rizik od recidiva u usporedbi s interferonom beta ili glatirameracetatom, dimetilfumaratom, fingolimodom i natalizumabom (dokazi iz 16 istraživanja).
• Ozbiljni štetni učinci rituksimaba vrlo su rijetki. Međutim, ne može se utvrditi ima li rituksimab utjecaja na dugoročne ozbiljne neželjene učinke zbog kratkog razdoblja praćenja u istraživanjima.
• Postoji vjerojatnost da rituksimab povećava rizik od ozbiljnih uobičajenih infekcija (tj. infekcija koje zahtijevaju hospitalizaciju) u usporedbi s drugim odobrenim lijekovima za liječenje MS-a. Međutim, vjerojatnost pojave ozbiljnih uobičajenih infekcija niska je u odnosu na ukupan broj ispitanika.

Ne može se utvrditi pomaže li rituksimab osobama s primarno progresivnim MS-om.

Pouzdanost dokaza ograničena je zbog tri glavna čimbenika. Prvo, u većini istraživanja ispitanici nisu nasumično raspoređeni u različite terapijske skupine. To znači da razlike među skupinama mogu biti posljedica razlika među ispitanicima, a ne razlika među uspoređenim terapijama. Drugo, malo je istraživanja u kojima su ispitanici nasumično raspoređeni u različite terapijske skupine. Ta su istraživanja bila malog opsega i primijenjena je metodologija koja može dovesti do pogrešaka u rezultatima. Treće, rezultati su proizašli iz kratkoročnih istraživanja. Pitanje dugoročnih dobrobiti i neželjenih učinaka lijeka od iznimne je važnosti za osobe s kroničnom bolesti poput MS-a.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj sustavni pregled uključeni su dokazi objavljeni do 31. prosinca 2023. godine.

- Revizija i povratne informacije u zdravstvenoj skrbi odnose se na procjenu prakse zdravstvenog djelatnika i njezino uspoređivanje s profesionalnim standardima (revizija). Zatim se zdravstvenim djelatnicima daju rezultati usporedbe (povratna informacija) s nadom da će im pomoći da poboljšaju svoju praksu.

- Revizija i povratne informacije pomažu u poboljšanju prakse zdravstvenih djelatnika u maloj do umjerenoj mjeri. Najbolje djeluje kada zdravstvenim djelatnicima pokazuje kako se uspoređuju s najboljima, usmjerava se na ključna područja za poboljšanje i uključuje savjete za uvođenje promjena. Revizija i povratne informacije mogu biti još korisnije u kombinaciji s drugim oblicima potpore, poput podsjetnika ili dodatne obuke.

- Buduća bi se istraživanja trebala usredotočiti na pronalaženje najboljih načina za poboljšanje revizije i povratnih informacija.

Revizija i povratne informacije često se koriste u zdravstvenim organizacijama za poboljšanje prakse zdravstvenih djelatnika. U postupku revizije i povratnih informacija, praksa ili izvedba pojedinca se mjeri te zatim uspoređuje s profesionalnim standardima ili ciljevima. Drugim riječima, njihovo izvršenje prakse je pod “revizijom”. Tijekom procesa davanja "povratne informacije", rezultati ove usporedbe dostavljaju se zdravstvenim djelatnicima. Cilj ovog procesa je potaknuti zdravstvene djelatnike da poduzmu mjere ili izvrše promjene kako bi slijedili standarde.

Pretražena su sva istraživanja u kojima su zdravstveni djelatnici bili nasumično odabrani da dobiju reviziju i povratne informacije te u kojima su mjereni ishodi vezani uz profesionalnu praksu.

Uključena su 292 istraživanja koja su zadovoljila kriterije uključenja. Revizija i povratne informacije često se koriste zajedno s drugim strategijama za poboljšanje kvalitete skrbi, kao što su edukacijski sastanci ili podsjetnici. Većina istraživanja mjerila je učinak revizije i povratnih informacija na liječnike, dok su neka istraživanja mjerila učinak na medicinske sestre ili farmaceute. Revizija i povratne informacije korištene su kako bi se utjecalo na njihovu praksu u različitim područjima, uključujući pravilnu primjenu propisanih terapija ili naručivanje dijagnostičkih pretraga.

Točan način na koji su revizija i povratne informacije isporučene uvelike je varirao među istraživanjima. Ponekad su zdravstveni djelatnici povratne informacije dobivali usmeno, ponekad pismeno, na elektroničkoj nadzornoj ploči ili nekim drugim putem. U nekim su istraživanjima te povratne informacije dali istraživači odgovorni za istraživanje, dok su u drugim istraživanjima povratne informacije davali nadređeni ili kolege. U nekim su istraživanjima zdravstveni djelatnici dobili povratne informacije samo jednom, dok su drugima povratne informacije davane mjesečno. Ponekad im je također dana podrška ili poticaj da naprave plan s prijedlozima ili savjetima o tome kako poboljšati vlastito izvršenje posla.

Djelotvornost revizije i povratnih informacija uvelike je variralo među uključenim istraživanjima, ali najčešće se postiže malo do umjereno poboljšanje kvalitete skrbi.

Revizija i povratna informacija mogu biti najučinkovitije kada primatelji mogu vidjeti kako se njihova vlastita učinkovitost uspoređuje s učinkovitošću kolega koji ostvaruju najbolje rezultate, kada pomažu zdravstvenom djelatniku prepoznati i poduzeti mjere u vezi s kliničkim pitanjima visokog prioriteta te kada su usmjerene na područja u kojima zdravstveni djelatnici imaju znatan prostor za poboljšanje. Ostale značajke revizije i povratnih informacija koje su povezane s većim učinkom jesu: kada uključuju mjerenje prakse pojedinog primatelja (ne tima ili ustanove); kada dolaze od cijenjenog kolege s kojim primatelj već ima uspostavljen odnos; kada obuhvaćaju više načina prijenosa (primjerice usmeni i pisani); te kada sadrže plan sa savjetima za poboljšanje.

Osim toga, učinak revizije i povratnih informacija može se promijeniti u kombinaciji s drugim strategijama koje podupiru poboljšanu kvalitetu skrbi, kao što su obrazovanje ili podsjetnici.

Kvaliteta dokaza je umjerena i potrebno je više istraživanja kako bi se potvrdile značajke revizije i povratnih informacija za koje je najvjerojatnije da će postići najveće učinke u različitim situacijama.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2020. godine.

– Rezultati istraživanja uključenih u ovaj sustavni pregled pokazuju da molekularni testovi (temeljeni na molekuli koja nosi genetske upute koje se koriste u rastu, razvoju, funkcioniranju i reprodukciji bakterija) mogu biti vrlo korisni dodatni testovi u otkrivanju krvnih infekcija (sepse) u djece jer daju brze rezultate.

– Korištenje molekularnih testova može skratiti primjenu antibiotika kod djece bez krvne infekcije jer su rezultati brži od hemokultura (testa koji provjerava bakterije ili druge klice u krvi) Međutim, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se to dokazalo.

Trenutačna metoda otkrivanja infekcija (bolesti uzrokovane klicama) kod novorođenčadi je uzimanje krvi ili drugih tjelesnih tekućina (ili oboje) i kultiviranje (uzgoj) bakterija (klica) u laboratoriju. Međutim, metode kultiviranja mogu propustiti neke infekcije i zahtijevati duže vrijeme za dobivanje rezultata (48 do 72 sata). Postoje novi molekularni testovi za otkrivanje infekcija. Molekularni testovi su brzi i mogu biti precizniji u otkrivanju infekcija u usporedbi s tradicionalnim metodama kultiviranja.

Molekularni test temelji se na otkrivanju DNK (molekule koja nosi genetske upute koje se koriste u rastu, razvoju, funkcioniranju i reprodukciji) iz bakterija i drugih organizama koji uzrokuju infekcije.

Cilj je bio saznati otkrivaju li molekularni testovi infekciju bolje od standardnih metoda kultiviranja kod novorođenčadi.

Pretražena su istraživanja u kojima je proučavana točnost molekularnih testova za otkrivanje infekcija kod novorođenčadi. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađena su 74 istraživanja koja su uspoređivala molekularne metode s metodama kultiviranja. Mogli su se koristiti samo podaci iz 68 istraživanja koja su uključivala 14 309 novorođenčadi.

Rezultati ovih istraživanja pokazuju da molekularne metode mogu imati umjerenu preciznost u otkrivanju infekcija u novorođene djece. Molekularni testovi mogu biti vrlo korisni dodatni testovi u dijagnosticiranju krvnih infekcija jer daju brze rezultate.

Iako je bilo određenih poteškoća u odabiru novorođenčadi za ovaj pregled, općenito su metode korištene u istraživanjima bile odgovarajuće.

U uključenim istraživanjima postavljena je dijagnoza infekcije korištenjem konvencionalne hemokulture (ovo se naziva referentni standard). Nije jasno otkriva li ovo ispravno svu novorođenčad s infekcijama. Uključena su istraživanja koja su provedena tijekom dugog razdoblja (1997. do 2022. godine) i postoji mogućnost da su se korištene metode promijenile, što bi moglo doprinijeti neujednačenosti rezultata između različitih istraživanja. Moguće je da istraživanja s niskom preciznošću nisu objavljena.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2023. godine.

Nijedno od istraživanja nije bilo financirano.

• U usporedbi s isključivo psihosocijalnim intervencijama, korištenje lijekova vjerojatno je sigurno i korisno za ovisnike o alkoholu u smanjenju konzumacije alkohola.

• Zbog ograničenog broja dostupnih istraživanja, nije jasno je li kombinacija psihosocijalnih intervencija i lijekova, u usporedbi s isključivo lijekovima, izostankom liječenja ili uobičajenim liječenjem, korisna za ovisnike o alkoholu.

• Potrebno je više ispitivanja u kojima se istražuju učinci kombiniranih intervencija u usporedbi s isključivo lijekovima, izostankom liječenja ili uobičajenom njegom.

Ovisnost o alkoholu mentalni je poremećaj pri kojem dolazi do nemogućnosti kontrole te čestih epizoda nekontroliranog ispijanja alkohola, a povezana je s povećanim rizikom od prometnih nesreća, prerane smrti te bolesti poput raka, ciroze jetre i neuroloških poremećaja.

Psihosocijalne intervencije i lijekovi koriste se kako bi se ovisnicima o alkoholu pomoglo smanjiti konzumaciju alkohola. Psihosocijalne intervencije koje se obično koriste u liječenju ovisnika o alkoholu su:

• kognitivno-bihevioralne intervencije (usmjerene na pomoć ljudima da prepoznaju i modificiraju svoje negativne misli i uvjerenja te neželjena ponašanja kroz bihevioralne zadatke i vještine za suočavanje sa željom za konzumiranjem alkohola);
• intervencije upravljanja poticajima (usmjerene na nagrađivanje ljudi koji smanje konzumaciju alkohola novcem, vaučerima ili nagradama);
• motivacijski intervjui (s ciljem povećanja motivacije za smanjenje konzumacije alkohola);
• podrška u dvanaest koraka (intervencije koje su prilagodile metode udruge Anonimni alkoholičari i poticale sudjelovanje u radu udruge).

Od dostupnih lijekova, glavne regulatorne agencije odobrile su sljedeće:

• akamprosat (preporučuje se za održavanje apstinencije)
• disulfiram (preporučuje se za održavanje apstinencije)
• naltrekson (preporučuje se za postizanje i održavanje apstinencije te smanjenje konzumacije alkohola).

Željelo se saznati je li kombinacija lijekova i psihosocijalnih intervencija učinkovitija od samih psihosocijalnih intervencija, samih lijekova ili uobičajene skrbi (edukacija ili informiranje o upotrebi alkohola) u pomaganju ovisnicima o alkoholu da smanje ili prestanu konzumirati alkohol.

Pretražena su istraživanja u kojima su ispitanici nasumično raspoređeni u jednu od dvije ili više terapijskih skupina, a koja su uspoređivala kombinaciju (lijekovi i psihosocijalne intervencije) s isključivo psihosocijalnim intervencijama, samim lijekovima ili uobičajenim liječenjem. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 21 istraživanje s 4746 ovisnika o alkoholu koji su liječeni ambulantno oko 4 mjeseca.

Ispitanici su uglavnom bili muškarci u dobi od oko 44 godine koji su izjavili da piju otprilike 12 pića dnevno te da piju oko 70% dana. Istraživanja su provedena u SAD-u, Europi i Kanadi. Većinu istraživanja financirala su javna sredstva.

Uključeno je 20 istraživanja (4498 ispitanika) u kojima su uspoređene kombinirane farmakološke i psihosocijalne intervencije s isključivo psihosocijalnom intervencijom. Pronađen je samo ograničen broj istraživanja i ispitanika koji su uspoređivali kombinirano liječenje s korištenjem lijekova (3 istraživanja, 1871 ispitanik) ili uobičajenim liječenjem (2 istraživanja, 1623 ispitanika). U većini slučajeva kombinirano liječenje obuhvaćalo je kognitivno-bihevioralnu terapiju kao psihosocijalnu intervenciju i naltrekson kao lijek.

U usporedbi s isključivo psihosocijalnim intervencijama, kombinirano liječenje vjerojatno smanjuje broj osoba koje prijavljuju prekomjerno ispijanje alkohola te može povećati broj onih koji održavaju kontinuiranu apstinenciju. Kombinirano liječenje vjerojatno ima mali ili nikakav učinak na stopu apstinencije, rizik od ozbiljnih neželjenih učinaka (npr. smrt ili događaji koji zahtijevaju hospitalizaciju) te broj osoba koje ne uspiju završiti liječenje. Ono može imati mali ili nikakav učinak na broj dana tijekom kojih osobe konzumiraju velike količine alkohola, broj popijenih pića dnevno i rizik od neželjenih učinaka.

Nije sigurno smanjuje li kombinirano liječenje broj dnevno popijenih pića u usporedbi s liječenjem isključivo lijekovima. Ono može imati mali ili nikakav učinak na stopu apstinencije i na broj osoba koje iz bilo kojeg razloga ne završe tretman. Postoji nesigurnost u učinak na broj osoba koje održavaju kontinuiranu apstinenciju, one koje konzumiraju velike količine alkohola i one koje ne dovrše liječenje zbog neželjenih učinaka.

Postoji nesigurnost u učinak kombiniranog liječenja, kada se usporedi s uobičajenim liječenjem, na broj osoba koje konzumiraju velike količine alkohola, ne dovrše liječenje i na stopu dana apstinencije.

Rezultati se možda neće odnositi na različite tipove ovisnika o alkoholu, sve psihosocijalne i farmakološke intervencije i zemlje, budući da istraživanjima nisu obuhvaćene sve dostupne terapije za ovisnost o alkoholu, a uglavnom su provedena u SAD-u i Europi.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do studenog 2023. godine.

• Liječenje levosimendanom prije operacije srca može biti korisno.

• Međutim, trenutačni dokazi su ograničeni i potrebno je više istraživanja prije nego što se mogu dati konačne preporuke.

Smanjena funkcija srca je potencijalno fatalna komplikacija nakon operacije srca. Mogući način sprječavanja ove komplikacije je liječenje lijekovima koji stimuliraju kontrakciju srca (tzv. inotropna sredstva).

Istraženo je sprječava li uporaba inotropnih lijekova prije ili tijekom kirurškog zahvata smanjenu funkciju srca i smrt u odraslih osoba nakon operacije srca.

Pretražene su različite baze podataka medicinske literature i registri kliničkih ispitivanja koji prikupljaju informacije o planiranim, tekućim i završenim kliničkim ispitivanjima. Razmotrena su istraživanja u kojima je jedna skupina primila inotropni lijek, a druga skupina drugi inotropni lijek, lažni lijek ili standardnu ​​njegu. Dva istraživača neovisno su pregledala i prikupila podatke.

Značajke istraživanja

Uključeno je 29 istraživanja koja su obuhvatila ukupno 3307 odraslih pacijenata oba spola koji su imali operaciju srca. Istraživanja su provedena u različitim bolnicama u Europi, Izraelu, Japanu, Koreji, Turskoj, Kanadi i SAD-u. Osam istraživanja financirali su proizvođači lijekova. U 10 istraživanja odnos prema farmaceutskoj industriji nije naveden. Kad su autori istraživanja kontaktirani kako bi se dobile dodatne informacije o njihovim istraživanjima, samo je jedan autor odgovorio.

Većina istraživanja (ukupno 24) ispitivala je inotropni lijek koji se naziva levosimendan. Dakle, nije bilo dovoljno dokaza za donošenje zaključaka u drugim tvarima osim levosimendana. Ispitanici su dobili lijek prije, tijekom ili neposredno nakon operacije srca. Praćeni su do 30 mjeseci.

Ključni rezultati

Ispitanici liječeni levosimendanom prije operacije srca vjerojatno imaju manji rizik od smanjene funkcije srca i smrti i mogu provesti manje vremena na intenzivnoj njezi u usporedbi s ispitanicima koji prime lažni lijek. Međutim, dostupni podaci nisu otkrili jasnu razliku između levosimendana i standardne skrbi ili liječenja drugim inotropnim lijekom u sprječavanju smanjene funkcije srca i smrti te smanjenju vremena provedenog na intenzivnoj njezi nakon operacije srca. Dostupni podaci također nisu pokazali jasne razlike u prevenciji nuspojava između levosimendana i usporednog liječenja.

Postoji malo povjerenja u dokaze, uglavnom zbog malog broja uključenih ispitanika (rezultati su vrlo neprecizni). Stoga se većina rezultata ovog sustavnog pregleda mora promatrati s oprezom.

U ovaj sustavni pregled uključeni su dokazi objavljeni do listopada 2022. godine.

• Kod osoba s ovisnosti o kokainu, disulfiram u usporedbi s placebom može povećati broj osoba koje su u apstinenciji na kraju liječenja, ali može imati mali ili nikakav učinak na učestalost i količinu upotrebe kokaina te na broj osoba koje su postigle i održale apstinenciju najmanje tri tjedna na kraju liječenja. Nije sigurno ima li disulfiram nekih neželjenih učinaka u osoba s ovisnosti o kokainu.

• Kod osoba s ovisnosti o kokainu, disulfiram u usporedbi s naltreksonom može smanjiti učestalost uzimanja kokaina, ali može imati mali ili nikakav učinak na količinu uzimanja kokaina.

• Od 13 istraživanja uključenih u sustavni pregled, 11 je provedeno u SAD-u. Nadalje, većina uključenih ispitanika bili su muškarci. Ovi rezultati možda neće biti primjenjivi u drugim kontekstima jer na učinke liječenja može snažno utjecati društveno okruženje, etnička pripadnost i spol.

Kokain je jedan od najčešće korištenih psihostimulansa u svijetu. Psihostimulansi su lijekovi ili ilegalne droge koje stimuliraju živčani sustav i imaju svojstva poboljšanja raspoloženja. Najnovije procjene pokazuju da je više od 0,4% odraslih osoba konzumiralo kokain barem jednom u prošloj godini.

Upotreba kokaina povezana je s medicinskim, psihološkim i društvenim problemima, uključujući širenje zaraznih bolesti (npr. AIDS, hepatitis, tuberkuloza), kriminalitet, nasilje i izloženost drogama tijekom trudnoće. Konzumacija kokaina može povećati rizik od infekcije HIV-om putem visokorizičnog intravenskog i seksualnog ponašanja.

Ovisnost o kokainu je teški mentalni poremećaj koji karakterizira intenzivna želja za konzumacijom kokaina i nemogućnost kontroliranja konzumacije kokaina, zbog čega ljudi koriste veće količine nego što su namjeravali.

Ovisnost o kokainu obično se liječi psihosocijalnim tretmanima. Nema dostupnih učinkovitih farmakoloških tretmana. Istraživanja su procijenila može li lijek koji se zove disulfiram pomoći osobama s ovisnosti o kokainu. Disulfiram se trenutačno koristi za liječenje osoba s ovisnosti o alkoholu. Djeluje tako što izaziva neugodne fizičke reakcije ako osoba pije alkohol.

Željelo se saznati može li disulfiram pomoći osobama s ovisnosti o kokainu da smanje upotrebu kokaina ili da ga potpuno prestanu koristiti. Također se htjelo saznati je li liječenje disulfiramom prihvatljivo i sigurno za osobe ovisne o kokainu.

Pretražena su randomizirana ispitivanja (gdje su ispitanici nasumično raspoređeni u jednu od dvije ili više skupina za liječenje) koja su usporedila disulfiram s izostankom liječenja, placebom (lažnim liječenjem) ili drugim lijekovima.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i preciznost uključenih istraživanja.

U pregled je uključeno 13 istraživanja koja su uključila 1191 osobu s ovisnosti o kokainu. Prosječno trajanje liječenja bilo je oko tri mjeseca. Dvanaest istraživanja uspoređivalo je disulfiram s placebom ili izostankom liječenja, a tri su istraživanja uspoređivala disulfiram s naltreksonom (lijek koji se koristi za liječenje osoba s ovisnosti o alkoholu ili opioidima).

Disulfiram u usporedbi s placebom može povećati broj ljudi koji ne koriste kokain na kraju liječenja, ali može imati mali ili nikakav učinak na učestalost uzimanja kokaina (broj dana ili tjedana uzimanja kokaina na kraju liječenja), količinu uzimanja kokaina (težina korištenog kokaina ili novac potrošen na kokain na kraju liječenja), broj ljudi koji postižu i održavaju apstinenciju najmanje tri tjedna i broj ljudi koji prerano prekidaju liječenje. Nije jasno ima li disulfiram bilo kakve neželjene učinke kod osoba s ovisnosti o kokainu.

Disulfiram u usporedbi s naltreksonom može smanjiti učestalost uzimanja kokaina, ali može imati mali ili nikakav učinak na količinu uzimanja kokaina ili na broj ljudi koji prerano prekinu liječenje.

Nije sigurno da su istraživanja pravilno rasporedila ljude u skupine jer većina istraživanja nije detaljno opisala ovaj proces.

Postojale su važne varijacije u karakteristikama uključenih ispitanika: neki su imali dodatne poremećaje ovisnosti o drogama, neki su koristili druge lijekove, a neki su primali druge psihosocijalne tretmane.

Osim toga, većina ispitanika uključenih u istraživanja bili su muškarci, a 11 od 13 ispitivanja provedeno je u SAD-u. Stoga se ovi rezultati možda neće odnositi na žene ili ljude koji žive u drugim zemljama.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2022. godine.

• Iako je 14 istraživanja ispunilo kriterije za uključenje u ovaj sustavni pregled, nijedno istraživanje nije se bavilo usporedbama od najvećeg interesa. Stoga postoji nesigurnost u učinke terapije estrogenom na prolaps zdjeličnih organa u žena u postmenopauzi.

• Potrebno je više istraživanja za procjenu učinaka estrogenske terapije samostalno ili u kombinaciji s drugim tretmanima na prolaps zdjeličnih organa kod žena u postmenopauzi.

Prolaps zdjeličnih organa spuštanje je maternice, mjehura ili rektuma iz svoga normalnoga položaja kroz vaginu. Smatra se uobičajenim stanjem koje pogađa 50% žena starijih od 50 godina koje su imale barem jedno dijete. Prolaps zdjeličnih organa javlja se kod 6% - 12% žena koje su imale histerektomiju (kirurško uklanjanje maternice). Veća je vjerojatnost prolapsa kod žena u starijoj dobi koje su imale više djece i koje imaju prekomjernu tjelesnu težinu. Uz druge simptome koji mogu negativno utjecati na kvalitetu života i sliku o vlastitom tijelu, poput nelagode tijekom seksa ili problema s mokrenjem, jedan od simptoma kod žena s prolapsom zdjeličnih organa jest osjećaj da im "nešto silazi" u vaginu.

Za liječenje prolapsa zdjeličnih organa mnogi kliničari propisuju terapiju estrogenom (vrsta hormonske terapije), ponekad u kombinaciji s drugim tretmanima kao što je pesar (uređaj koji se umeće u vaginu da pruži potporu) ili kirurški zahvat. Međutim, prednosti toga pristupa nisu jasne. Željelo se saznati može li korištenje estrogenske terapije, bilo samostalno ili s drugim tretmanima, poboljšati simptome prolapsa zdjeličnih organa kod žena nakon menopauze.

Pretražena su istraživanja u kojima se ispitivao učinak estrogenske terapije na žene u postmenopauzi, bilo samostalno ili u kombinaciji s drugim tretmanima kao što su pesari ili operacije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 14 istraživanja s ukupno 1002 ispitanice. Deset istraživanja regrutiralo je žene s različitom težinom slučaja prolapsa zdjeličnih organa. Istraživanja su bila različita s obzirom na mjesto prolapsa zdjeličnih organa, broja djece koje su žene imale, jesu li imale histerektomiju i s obzirom na tip estrogenske terapije koja se ispitivala.

Iako je pronađeno 14 odgovarajućih istraživanja, nijedno nije istražilo najvažnije usporedbe od interesa (samostalna terapija estrogenom u usporedbi s izostankom liječenja, vježbama za mišiće zdjeličnog dna, kirurškim zahvatom ili uređajima poput vaginalnih pesara). Četiri istraživanja procjenjivala su terapiju estrogenom u kombinaciji s vaginalnim pesarima u usporedbi s vaginalnim pesarima samostalno, a deset istraživanja procjenjivalo je terapiju estrogenom u kombinaciji s kirurškim zahvatom u usporedbi kirurškim zahvatom samostalno.

Dokazi su vrlo nesigurni zbog zabrinutosti u vezi s metodologijom uključenih istraživanja. Žene su često bile svjesne tretmana koje su primale, što je moglo utjecati na rezultate. Osim toga, mnoga istraživanja uključivala su svega nekoliko žena.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 20. lipnja 2022. godine.

• Programi zdrave prehrane koji se provode u ustanovama za rani i predškolski odgoj djece (npr. jaslice, vrtići i drugi) mogu poboljšati kvalitetu djetetove ishrane, vjerojatno povećavati unos voća, mogu imati povoljne učinke na unos povrća i vjerojatno nemaju utjecaj na unos manje zdrave hrane i zaslađenih napitaka. Mogu povoljno utjecati na djetetovu težinu i smanjiti rizik od pretilosti i prekomjerne težine.

• Nije poznato štede li intervencije usmjerene na zdravu prehranu novac ili uzrokuju li neželjene učinke jer je vrlo malo istraživanja pružilo podatke o tim aspektima.

• Pronađeno je malo dokaza iz zemalja s niskim i srednjim dohotkom, ali programi zdrave prehrane u zemljama s visokim dohotkom mogu koristiti zdravlju djece. Nije jasno kako podržati odgojitelje i zaposlene u ustanovama za rani i predškolski odgoj u provođenju ovih programa u praksi. Potrebno je više istraživanja o provedbi programa i njihovom učinku u zemljama s niskim dohotkom.

Loša ishrana predstavlja rizik od mnogih kroničnih bolesti poput srčanih bolesti, dijabetesa tipa 2 i određenih vrsta raka. Istraživanja pokazuju da je preko 11 milijuna smrtnih slučajeva u svijetu uzrokovano nezdravom prehranom. Prehrambene navike i sklonosti što se tiče hrane uspostavljaju se tijekom ranog života i nastavljaju se u odrasloj dobi.

Programi zdrave prehrane potiču djecu na što zdraviju ishranu. Mogu obuhvaćati promjene u nastavi i kulturi u ustanovama za rani i predškolski odgoj i promjene u radu s obiteljima djece, učiteljima i zdravstvenim osobljem. Primjerice, uvođenje novog voća i povrća, izmjena jelovnika tako da sadrži zdravije opcije ili pružanje informacija obiteljima o zdravoj dječjoj prehrani. Programi zdrave prehrane mogu uspostaviti cjeloživotne zdrave prehrambene navike, smanjiti dobitak prekomjerne težine i poboljšati sveukupno zdravlje.

Željelo se saznati kakav učinak imaju programi zdrave prehrane na dječju ishranu i zdravlje. Ispitivane su promjene u prehrani, težina, jezik, kognitivne performanse, društveni i emocionalni ishodi i ishodi na kvalitetu života djece u dobi između šest mjeseci i šest godina koja pohađa ustanove za rani i predškolski odgoj. Također se željelo saznati koliko koštaju takvi programi i imaju li potencijalne neželjene posljedice.

Potražena su istraživanja koja su uspoređivala provedbu programa zdrave prehrane s izostankom provedbe programa, zakašnjelim uvođenjem programa ili programima koji nisu imali za cilj promjenu djetetove ishrane.

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključena su 52 istraživanja koja su proučavala učinak 58 programa zdrave prehrane u ustanovama za rani i predškolski odgoj za djecu u dobi od šest mjeseci do šest godina. Sva su istraživanja objavljenja u zemljama s visokim i višim srednjim dohotkom. Programi su se uvelike međusobno razlikovali. Imali su sljedeće značajke:

• provodili su se u rasponu od 4 tjedna do 3 godine;

• provodio ih je širok spektar ljudi uključujući zdravstveno osoblje, osoblje u ustanovama za rani i predškolski odgoj i istraživači;

• koristile su se različite metode provedbe (telefonski, uživo, mrežno, s papirnatim materijalima);

• rezultati su mjereni na različite načine (npr. anketiranje roditelja ili osoblja, promatranje dječjeg hranjenja, vaganje hrane prije i nakon obroka).

Ukupno gledano programi su imali za cilj:

• promijeniti okruženje u ustanovama za rani i predškolski odgoj (npr. osoblje je predočavalo zdravu prehranu djeci te su osiguravali zdraviju hranu);

• promijeniti kurikulum (npr. lekcije o hrani i zdravoj prehrani);

• uspostaviti partnerstvo (npr. pružali su edukacijske materijale obiteljima);

• povećati fizičku aktivnost djece (npr. strukturirani satovi fizičke aktivnosti i poticanje provođenja što manje vremena pred ekranima).

Programi zdrave prehrane mogu dovesti do malih poboljšanja u kvaliteti djetetove ishrane, povećati unos voća za 0.11 porcija, potencijalno povećati unos povrća za 0.12 porcija i možda nemaju nikakvoga utjecaja na unos manje zdrave hrane i zaslađenih napitaka. Nadalje, djetetova težina potencijalno se smanjuje za 230 g, a na svakih 100 djece, 19 ih ima bolju težinu nego prije. Međutim, nije bilo dokaza o utjecaju na indeks tjelesne težine. Programi mogu biti skupi i vjerojatno nemaju nikakvih neželjenih posljedica, ali malo je istraživanja pružilo informacije o ovim aspektima. Malo je istraživanja pružilo informacije o drugim ishodima vezanima za učenje, razvoj i funkcioniranje u društvu.

Sigurnost u dokaze je niska jer su programi zdrave prehrane promatrani u ovim istraživanjima provođeni i ocjenjivani na različite načine. Također, mnogi ispitanici obuhvaćeni programima zdrave prehrane bili svjesni da ih se promatra, a to ponekad može utjecati na njihove izvještaje o učincima programa. Primjerice, roditelji koji su izvještavali o ishrani svog djeteta mogli su biti naklonjeniji davanju pozitivnijih odgovora jer su smatrali da tako čine ono što se očekuje od njih ili zato što su bili zahvalni na podršci i htjeli udovoljiti istraživačima. Uz to, nisu sva istraživanja pružila informacije o svim ishodima od interesa te je često nedostajalo informacija iz perioda kada su djeca ponovno kontrolirana nakon istraživanja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2022. godine.

• Za kirurško liječenje endometrioma (naslaga tkiva sličnog sluznici maternice koje raste na jajnicima), ekscizija (uklanjanje endometrioma s jajnika) može biti bolja od drenaže i ablacije (uništavanje endometrioma električnom strujom ili laserom) za ublažavanje bolnih menstruacija, boli tijekom spolnog odnosa, smanjenje rizika od ponovne pojave endometrioma te potrebe za dodatnim kirurškim zahvatima.
• Buduća istraživanja trebala bi bilježiti neželjene događaje i ispitati utječe li izbor operacije na vjerojatnost začeća kod žena.

Endometrioza je stanje u kojem tkivo slično sluznici maternice raste na drugim mjestima. Može uzrokovati bol i često se javlja kod žena koje imaju poteškoće s plodnosti (začećem). Ponekad to tkivo raste na jajnicima i formira cistu (kvržicu) zvanu endometriom. Trenutačno, kirurško liječenje velikih i bolnih endometrioma obično uključuje njihovo uklanjanje (ekscizija) ili drenažu i uništavanje električnom strujom ili laserom (ablacija). Većina stručnjaka slaže se da je najbolji način za izvođenje ovih zahvata laparoskopska kirurgija, odnosno operacija kroz male rezove uz pomoć kamere. Mnoge žene podvrgavaju se operaciji endometrioma prije nego započnu liječenje neplodnosti ili kako bi povećale šansu za prirodno začeće.

Željelo se utvrditi je li ekscizija endometrioma bolja od drenaže i ablacije u poboljšanju:

• bolnih menstruacija;
• boli tijekom spolnog odnosa;
• rizika od neželjenih događaja, uključujući kirurške komplikacije i potrebu za prelaskom na otvorenu operaciju (laparotomiju);
• rizika od ponovne pojave endometrioma;
• rizika od potrebe za dodatnim operacijama;
• šanse za prirodno začeće; i
• šanse za začeće s pomoću postupaka potpomognute oplodnje.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala eksciziju s drenažom i ablacijom endometrioma kod žena koje su imale operaciju zbog boli ili problema s plodnošću. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Obuhvaćeno je devet istraživanja koja su uključivala 578 žena u dobi od 18 do 40 godina. Kombiniranjem rezultata utvrđeno je da ekscizija, u usporedbi s drenažom i ablacijom, može smanjiti rizik od bolnih menstruacija i boli tijekom spolnog odnosa do dvije godine nakon operacije. Pet članaka navodi da nije bilo prijelaza na laparotomiju tijekom operacije, ali nijedno istraživanje nije pružilo podatke o drugim neželjenim događajima. Ekscizija u usporedbi s drenažom i ablacijom može smanjiti rizik od ponovne pojave endometrioma i potrebu za dodatnom operacijom tijekom jedne godine nakon zahvata. Međutim, može postojati mala ili nikakva razlika između ove dvije metode u pogledu vjerojatnosti začeća u godini nakon operacije.

Postoji mala sigurnost u većinu dokaza jer su neka istraživanja bila vrlo mala i jer su žene u nekim istraživanjima znale koju vrstu operacije primaju.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2022. godine.

– Primjena kontinuirane infuzije umjesto bolusne injekcije diuretika Henleove petlje može rezultirati malom ili nikakvom razlikom u svim mjerenim ishodima.

– Primjena kontinuirane infuzije umjesto bolusne injekcije diuretika Henleove petlje može rezultirati malom ili nikakvom razlikom u pojavi štetnih nuspojava.

– Ovaj sustavni pregled ukazuje na to da postoji mala ili nikakva razlika u načinu primjene diuretika Henleove petlje. Buduća istraživanja trebala bi se manje fokusirati na način primjene, a više na njihovu učinkovitost kod pacijenata izvan bolničkog okruženja. Također bi trebalo uzeti u obzir odabir pacijenta i kvalitetu života.

Akutno zatajenje srca je zdravstveno stanje kod kojeg srce ne može učinkovito pumpati krv kroz tijelo. Kao odgovor na to, tijelo zadržava vodu kako bi povećalo volumen krvi. Međutim, taj dodatni volumen ne pomaže već dodatno opterećuje srce, što dovodi do otežanog disanja, umora i oticanja nogu.

Diuretici (poznati i kao tablete za izmokravanje) pomažu tako što uklanjaju višak vode iz tijela. Diuretici Henleove petlje posebna su vrsta diuretika koji djeluju na određeni dio bubrega i često se daju izravno u krvotok pomoću kanile, tanke plastične cjevčice koja se umeće u krvnu žilu. Ovaj postupak može trajati nekoliko dana i zahtijevati više doza diuretika kako bi se uklonio višak vode koja se nakupila u tijelu.

Željelo se ispitati i usporediti dvije metode primjene diuretika Henleove petlje: sporu, kontinuiranu primjenu tijekom duljeg vremena (kontinuirana infuzija) i primjenu u nekoliko pojedinačnih doza (bolusna injekcija), kako bi se utvrdilo je li jedna metoda bolja od druge.

Pregledano je više od 3400 znanstvenih članaka te je pronađeno sedam istraživanja koja su ispunjavala kriterije za analizu. Ispitivanja su procijenjena s obzirom na sve prijavljene promjene tjelesne težine, vjerojatnost smrtnog ishoda (mortalitet), trajanje hospitalizacije, vjerojatnost ponovnog prijema u bolnicu nakon otpusta te na to ima li jedan način primjene štetne učinke na bubrege u usporedbi s drugim.

Uključeno je sedam istraživanja u kojima je sudjelovala 681 odrasla osoba starija od 18 godina koja je liječena u bolnici. Prosječna dob ispitanika bila je od 57 do 82 godine. Istraživanja su provedena u 32 bolnice u SAD-u, Kanadi, Španjolskoj, Švedskoj, Indiji, Turskoj i Kini u razdoblju od 2010. do 2021. godine, a prikupljanje podataka trajalo je od osam mjeseci do šest godina. Najveće istraživanje uključivalo je 308 ispitanika, a najmanje 40.

Primjena bilo koje metode, kontinuirane ili bolusne, može rezultirati malom ili nikakvom razlikom u:

– promjeni tjelesne težine (dokazi iz 5 istraživanja s 497 ispitanika);

– vjerojatnosti smrtnog ishoda (dokazi iz 5 istraživanja s 530 ispitanika);

– trajanju hospitalizacije (dokazi iz 4 istraživanja na 211 ispitanika);

– vjerojatnosti ponovnog prijema u bolnicu nakon otpusta (dokazi iz 3 istraživanja na 400 ispitanika);

– štetnim učincima na bubrege (dokazi iz 3 istraživanja na 491 ispitaniku).

Općenito, pouzdanost ovih dokaza je niska zbog malog broja istraživanja i ispitanika te mogućnosti da su ispitanici znali koji oblik liječenja primaju.

Unatoč velikom broju pregledanih znanstvenih članaka, samo je sedam istraživanja zadovoljilo kriterije za uključenje u analizu. Neka od uključenih istraživanja nisu bila dobro opisana, što umanjuje pouzdanost dobivenih dokaza.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 29. veljače 2024. godine.

Prebiotici se možda ne razlikuju od placeba u prevenciji recidiva ulceroznog kolitisa. Kod odraslih u remisiji, prebiotici možda mogu izazvati više nuspojava nego placebo.

Dokazi su bili niske kvalitete za remisiju, poboljšanje aktivnosti bolesti, upalu i kvalitetu života, stoga za ove ishode nije bilo moguće donijeti zaključke.

Potrebno je više visokokvalitetnih istraživanja o ovoj temi prije nego što se mogu donijeti čvrsti zaključci.

Ulcerozni kolitis jedan je od dva glavna oblika upalne bolesti crijeva. To je doživotno stanje koje uzrokuje upalu i ulceracije u debelom crijevu. Simptomi uključuju krvavu stolicu, proljev, bol u trbuhu, groznicu, gubitak tjelesne težine i osjećaj umora. Nije jasno što točno uzrokuje ulcerozni kolitis. Vjerojatno je riječ o utjecaju gena, problema s imunološkim sustavom, bakterija u crijevima i nečega u okolišu. Ne postoji lijek koji bi izliječio bolest, ali simptomi se obično stavljaju pod kontrolu lijekovima, a ponekad i operacijom.

Većina ljudi s ulceroznim kolitisom ima razdoblja sa simptomima (aktivna bolest) i razdoblja kada su im simptomi pod kontrolom (remisija). Kada se simptomi ponovno pojave nakon razdoblja remisije, to se naziva recidiv. Kada se koriste lijekovi za stavljanje ulceroznog kolitisa pod kontrolu, to se naziva indukcija remisije. Kada se koriste lijekovi za održavanje ulceroznog kolitisa pod kontrolom, to se naziva održavanje remisije.

Željelo se saznati djeluju li prebiotici i jesu li sigurni za liječenje ulceroznog kolitisa. Prebiotici su namirnice koje utječu na ravnotežu dobrih i loših bakterija u crijevima.

Željelo se saznati mogu li prebiotici dovesti aktivni ulcerozni kolitis u remisiju, spriječiti recidive i poboljšati aktivnost bolesti, upalu i kvalitetu života. Također se htjelo saznati koliko ljudi ima nuspojave od prebiotika i koliko ljudi prestaje uzimati prebiotike zbog nuspojava.

Pretražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja (istraživanja u kojima su ispitanici nasumično raspoređeni u jednu od dvije ili više skupina liječenja) koja su uspoređivala prebiotike s bilo kojim drugim liječenjem, standardnim liječenjem, lažnim liječenjem (placebom) ili različitim dozama prebiotika.

Obuhvaćeno je devet istraživanja koja su uključila ukupno 445 osoba s ulceroznim kolitisom. Trajanje istraživanja bilo je u rasponu od 14 dana do 6 mjeseci. Pet istraživanja uključilo je ljude s aktivnom bolesti, tri su uključila osobe u remisiji, a jedno istraživanje nije navelo ovu informaciju. U većini istraživanja ispitanici su nastavili uzimati svoje uobičajene lijekove za ulcerozni kolitis.

Dva istraživanja usporedila su prebiotike s placebom za indukciju remisije. Nije bilo informacija o stopi nuspojava. Nije jasno utječu li prebiotici na bilo koji od drugih ishoda koji su promatrani jer je kvaliteta dokaza bila vrlo niska.

Dva istraživanja usporedila su različite doze prebiotika za indukciju remisije. Nije jasno utječu li prebiotici na bilo koji od drugih ishoda koji su promatrani jer je kvaliteta dokaza bila vrlo niska.

Jedno istraživanje usporedilo je korištenje prebiotika u kombinaciji s protuupalnom terapijom s protuupalnom terapijom samostalno za indukciju remisije. Nije bilo informacija o remisiji, kvaliteti života, nuspojavama ili stopi povlačenja zbog nuspojava. Nije jasno utječu li prebiotici na bilo koji od drugih ishoda koji su promatrani jer je kvaliteta dokaza bila vrlo niska.

Tri su istraživanja usporedila prebiotike s placebom za održavanje remisije. Možda nema razlike u stopi recidiva između prebiotika i placeba. Prebiotici mogu uzrokovati više nuspojava od placeba. Nije jasno utječu li prebiotici na bilo koji od drugih ishoda koji su promatrani jer je kvaliteta dokaza bila vrlo niska.

Jedno je istraživanje usporedilo prebiotike samostalno i u kombinaciji s probioticima za održavanje remisije. Nije bilo informacija o recidivu, aktivnosti bolesti, upali ili stopi nuspojava. Nije jasno utječu li prebiotici na bilo koji od drugih ishoda koji su promatrani jer je kvaliteta dokaza bila vrlo niska.

Jedno je istraživanje uspoređivalo prebiotike s probioticima u održavanju remisije. Nije bilo informacija o recidivu, aktivnosti bolesti, upali ili stopi nuspojava. Nije jasno utječu li prebiotici na bilo koji od drugih ishoda koji su promatrani jer je kvaliteta dokaza bila vrlo niska.

Dokazi su uglavnom niske i vrlo niske kvalitete. To je zbog problema s načinom na koji su istraživanja provedena i kako su rezultati prikazani. Osim toga, uključen je vrlo mali broj ispitanika za većinu promatranih ishoda.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2023. godine.

• Koncentracije azbesta unutar respiratorne zaštitne opreme trebaju biti ispod granice profesionalne izloženosti na radnom mjestu.
• Samo maske s dovodom čistog zraka mogu smanjiti izloženost radnika azbestu ispod predložene granice profesionalne izloženosti (0,01 vlakno/cm 3 zraka) bez obzira na koncentraciju azbesta u okolišu.

Azbest je mineral koji pruža dobru izolaciju i visoku vatrootpornost. Međutim, kada se udiše, azbest može uzrokovati nekoliko bolesti, uključujući različite vrste raka. Budući da je teško spriječiti njegovo udisanje, mnoge su zemlje zabranile azbest. Međutim, radnici koji uklanjaju azbest iz zgrada izloženi su mu. U tim je okolnostima gotovo uvijek potrebna osobna zaštitna oprema kako bi se smanjila izloženost.

Mnoge zemlje imaju granice profesionalne izloženosti za zaštitu radnika od azbesta. Ako je koncentracija azbesta na radilištu iznad granice, radnici moraju nositi osobnu zaštitnu opremu. Najvažnija vrsta osobne zaštitne opreme za radnike koji rade s azbestom je respiratorna zaštitna oprema, kao što su maske za lice. Trenutačna granica profesionalne izloženosti za Europsku uniju (EU) iznosi 0,1 vlakno po kubnom centimetru zraka (f/cm 3 ), ali postoji prijedlog za novu granicu za EU koja je 10 puta niža.

Željelo se saznati smanjuje li osobna zaštitna oprema izloženost radnika azbestu ispod trenutačne i predložene granice profesionalne izloženosti i ima li osobna zaštitna oprema bilo kakve neželjene učinke. Osim same osobne zaštitne opreme, ispitivani su i učinci osposobljavanja ili edukacije o pravilnom oblačenju (stavljanju) i skidanju osobne zaštitne opreme.

Pretražena su istraživanja koja su procjenjivala učinak osobne zaštitne opreme na izloženost azbestu unutar osobne zaštitne opreme i nakon njezina skidanja. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključeno je šest istraživanja koja su usporedila koncentracije azbesta unutar respiratorne zaštitne opreme s odgovarajućim vanjskim koncentracijama. Ova istraživanja uključila su između tri i 25 radnika. Dva istraživanja analizirala su maske za cijelo lice s filtrom, tri su analizirala respiratore s motornom jedinicom za filtriranje zraka (PAPR) i dva su istraživanja analizirala respiratore s dovodom čistog zraka (SAR). Također je uključeno jedno istraživanje koje je usporedilo učinak različitih zaštitnih kombinezona na tjelesnu temperaturu kod 11 radnika. Nisu pronađena istraživanja koja su procijenila izloženost radnika azbestu nakon skidanja osobne zaštitne opreme, niti istraživanja koja su procijenila intervencije za poboljšanje usklađenosti s postupcima navlačenja i skidanja i drugim propisima.

Ako je koncentracija azbesta u okolišu ispod 10 f/cm 3 , maske za cijelo lice mogu smanjiti izloženost radnika azbestu ispod trenutačne EU granične vrijednosti profesionalne izloženosti od 0,1 f/cm 3 . Kada je vanjska koncentracija azbesta 10 f/cm 3 ili veća, maske koje pokrivaju cijelo lice možda ne pružaju dovoljnu zaštitu. Nije jasno mogu li maske za cijelo lice smanjiti izloženost azbestu ispod predložene granične vrijednosti od 0.01 f/cm 3 .

SAR-ovi vjerojatno smanjuju izloženost radnika azbestu ispod trenutačne i predložene EU granične vrijednosti kada je vanjska koncentracija azbesta ispod 100 f/cm 3 . Nije bilo dovoljno informacija za procjenu učinkovitosti SAR-ova pri višim vanjskim koncentracijama.

PAPR-ovi mogu smanjiti izloženost radnika azbestu ispod trenutačne EU granice profesionalne izloženosti kad je vanjska koncentracija ispod 10 f/cm 3 , ali ne pri višim koncentracijama. PAPR-ovi mogu smanjiti koncentracije azbesta ispod predložene EU granice profesionalne izloženosti od 0,01 f/cm 3 kada je vanjska koncentracija ispod 0,1 f/cm 3 .

Polietilenska (Tyvek) odijela mogu povećati tjelesnu temperaturu više nego ventilirana polivinilna (Mururoa) odijela, ali povećanje temperature ne bi trebalo imati zdravstvene posljedice.

Glavno ograničenje dokaza je da istraživanja nisu izravno uspoređivala različite vrste zaštitne opreme koju su nosili isti radnici u istom okruženju. Također, rezultati su bili neprecizni jer su istraživanja uključila mali broj ispitanika.

U istraživanjima postoje ograničene informacije o individualnim karakteristikama i ponašanju radnika te o postupcima oblačenja i skidanja zaštitne opreme. Potrebno je više istraživanja za procjenu učinaka ovih čimbenika.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 15. rujna 2022. godine.

Koliko su učinkoviti i sigurni različiti načini liječenja osteoporoze kod osoba s beta talasemijom?

Osteoporoza s vremenom utječe na gustoću kostiju i dovodi do povećanog rizika od prijeloma. Važan je uzrok bolesti kod osoba s beta talasemijom (krvnim poremećajem koji uzrokuje smanjenu proizvodnju hemoglobina).

Postoji nekoliko mogućih načina liječenja osteoporoze kod osoba s beta talasemijom, uključujući bisfosfonate (lijekove koji pomažu usporiti gubitak koštane mase), dodatke kalcitonina, kalcija i cinka, hidroksiureu, hormonsku nadomjesnu terapiju (HNT), denosumab (koji sprječava resorpciju koštane mase i povećava mineralnu gustoću kostiju) i stroncijev ranelat (koji potiče stvaranje koštane mase i sprječava resorpciju kostiju).

Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda bio je pronaći najučinkovitiji način liječenja osteoporoze kod osoba s beta talasemijom. Ključni proučavani ishodi su oni vezani uz mineralnu gustoću kostiju u donjem dijelu leđa, kukovima i zapešću, ali i oni vezani za pokretljivost, kvalitetu života i neželjene nuspojave liječenja. Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 4. kolovoza 2022. godine.

Sustavni je pregled uključio šest ispitivanja u kojima je sudjelovalo 298 osoba s beta talasemijom u dobi između 10 i 78 godina. Ispitanici su nasumično raspoređeni u terapijske skupine . Ispitivanja su proučavala bisfosfonate (alendronat, klodronat, neridronat i pamidronat), dodatke cinkovog sulfata, denosumab i stroncijev ranelat. U pet istraživanja uspoređivalo se aktivno liječenje s lažnim liječenjem (placebom) ili izostankom liječenja, dok su u jednom ispitivanju uspoređene dvije različite doze bisfosfonata. Četiri su ispitivanja trebala trajati dvije godine (iako su u vrijeme pisanja ovog sustavnog pregleda za jedno od njih objavljeni podatci samo za prvih 12 mjeseci), a dva su trajala 12 mjeseci.

Bisfosfonati u usporedbi s placebom ili izostankom liječenja

Jedno ispitivanje, u koje je bilo uključeno 25 osoba, pokazalo je da alendronat i klodronat mogu povećati mineralnu gustoću kostiju u donjem dijelu kralježnice i kuku u usporedbi s placebom nakon dvije godine. Jedno ispitivanje, u koje je bilo uključeno 118 osoba, pokazalo je povećanje mineralne gustoće kostiju u donjem dijelu kralježnice i na vratu bedrene kosti (dijelu bedrene kosti koji se spaja sa zdjelicom) nakon šest i 12 mjeseci primjene neridronata u usporedbi s izostankom liječenja, dok je za cijeli zglob kuka povećanje zabilježeno samo nakon 12 mjeseci, pri čemu nije bilo dostupnih podataka za analizu. 

Jedna osoba u ispitivanju neridronata, koje je uključivalo 118 sudionika, prijavila je prijelome nakon prometne nesreće. Nije jasan utjecaj neridronata na kvalitetu života. Također nije jasno ima li liječenje bisfosfonatima neželjene učinke. Niti u jednom istraživanju nije proučavana mineralna gustoća kostiju u zapešću ili pokretljivost.

Pamidronat od 60 mg u usporedbi s pamidronatom od 30 mg

U jednom jednogodišnjem ispitivanju, u kojem je sudjelovalo 26 osoba, uspoređene su različite mjesečne doze pamidronata (30 mg u usporedbi sa 60 mg). Nije jasan učinak različitih doza na mineralnu gustoću kostiju u donjem dijelu leđa, kuku i podlaktici. Ispitivanje nije navelo podatke o prijelomima, pokretljivosti, kvaliteti života ni neželjenim nuspojavama liječenja.

Cink u usporedbi s placebom

U jednom ispitivanju, u kojem su sudjelovale 42 osobe, pokazalo se da dodatak cinka vjerojatno povećava mineralnu gustoću kostiju u donjem dijelu leđa i u kuku nakon 12 i 18 mjeseci primjene u usporedbi s placebom. To istraživanje nije navelo podatke o mineralnoj gustoći kostiju zapešća, o prijelomima, pokretljivosti, kvaliteti života ni neželjenim nuspojavama liječenja.

Denosumab u usporedbi s placebom

U jednom ispitivanju, u kojem su sudjelovale 63 osobe, uspoređen je denosumab od 60 mg s placebom. Nije jasan učinak denosumaba na mineralnu gustoću kostiju u donjem dijelu leđa, kuku i zapešću u usporedbi s placebom nakon 12 mjeseci primjene. Ispitivanje nije navelo podatke o prijelomima, pokretljivosti, kvaliteti života, ni neželjenim nuspojavama liječenja, ali je uočeno smanjenje boli u kostima nakon 12 mjeseci liječenja denosumabom.

Stroncijev ranelat u usporedbi s placebom
U jednom ispitivanju, u kojem su sudjelovale 24 osobe, primijećen je porast mineralne gustoće kostiju u donjem dijelu leđa nakon 24 mjeseca primjene stroncijevog ranelata, ali nisu primijećene promjene kod ljudi koji su uzimali placebo. Također je primijećeno smanjenje boli u leđima kod primjene stroncijevog ranelata. Smanjenje boli smatra se pokazateljem poboljšane kvalitete života, iako su rezultati vrlo nesigurni.

Postoji umjerena sigurnost u neke rezultate, ali i niska do vrlo niska sigurnost u ostale. Nijedno ispitivanje nije imalo puno ispitanika, a neke od istraživačkih metoda uključenih ispitivanja su upitne. Iako su sva klinička ispitivanja počela tako da su ispitanici nasumično primali različit oblik liječenja, u dva istraživanja nije navedena točna metoda odlučivanja kako su ispitanici svrstani u skupine s obzirom na način liječenja. Nadalje, u samo dva ispitivanja navedeno je kako je osigurano da ispitanici ne doznaju u koju su skupinu svrstani.

Parkinsonova bolest (PB) progresivan je poremećaj živčanog sustava koji uglavnom zahvaća osobe starije od 60 godina. Simptomi se pojavljuju postupno i uključuju probleme s kretanjem kao što su drhtavica, ukočenost, usporenost pokreta, poteškoće s ravnotežom te probleme s koordinacijom. Osobe oboljele od Parkinsonove bolesti također mogu imati emocionalne probleme i probleme s raspoloženjem, umor, probleme sa spavanjem i poteškoće s razmišljanjem. Ovaj se poremećaj ne može izliječiti, ali se simptomi mogu ublažiti, primjerice lijekovima ili kirurškim zahvatom. Štoviše, osobe oboljele od Parkinsonove bolesti mogu imati koristi od fizioterapije ili drugih vrsta tjelovježbe, kao što je ples. No ostaje nejasno djeluju li neke od ovih vrsta tjelovježbi bolje od drugih.

Htjelo se utvrditi koja vrsta tjelovježbe najbolje poboljšava kretanje i kvalitetu života kod osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti. Također se željelo saznati koja vrsta tjelovježbe uzrokuje najmanje neželjenih učinaka.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala tjelovježbu s izostankom tjelovježbe ili s drugom vrstom tjelovježbe. Kratkoročni rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika. Proučavani su samo kratkoročni rezultati.

Pronađeno je 154 istraživanja s različitim vrstama tjelovježbi za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti. Istraživanja su uključivala ukupno 7837 ispitanika. Najmanje istraživanje provedeno je na 10 osoba, a najveće na 474 osobe. Prosječna dob ispitanika bila je između 60 i 74 godine. Istraživanja su provedena u državama diljem svijeta, a najviše ih je provedeno u SAD-u (34 istraživanja). Od uključenih istraživanja, 60 je pružilo informacije o kretanju (2721 ispitanik), 48 je pružilo informacije o kvaliteti života (3029 ispitanika), a 85 je pružilo informacije o neželjenim učincima (5192 ispitanika).

Mnoge vrste tjelesne aktivnosti pokazale su se učinkovitima za osobe s Parkinsonovom bolešću u usporedbi s izostankom tjelesne aktivnosti.

Ples te treninzi hoda, ravnoteže i funkcionalnih vještina vjerojatno imaju umjereno koristan učinak na kretanje. Trening koji se sastoji od nekoliko vrsta vježbi (tj. trening više područja) vjerojatno ima mali povoljan učinak na kretanje. Treninzi izdržljivosti, treninzi u vodi, treninzi snage/otpora i treninzi tijela i uma (npr. tai chi ili joga) mogu imati mali povoljan učinak na kretanje. Ne može se s pouzdanošću utvrditi učinke fizikalne terapije „Lee Silverman Voice Training BIG” (LSVT BIG) i treninga fleksibilnosti na kretanje.

Treninzi u vodi vjerojatno imaju velik povoljan učinak na kvalitetu života. Treninzi tijela i uma, treninzi hodanja, ravnoteže i funkcionalni treninzi, treninzi više područja te ples mogu imati mali povoljan učinak na kvalitetu života. Ne može se s pouzdanošću utvrditi učinke igranja videoigrica te treninga snage/otpora, izdržljivosti i fleksibilnosti na kvalitetu života.

Pouzdanost dokaza o učincima kretala se od umjerene do vrlo niske. Kad je razina pouzdanosti bila smanjena, to je često bilo zbog dva razloga. Prvo, nisu sva istraživanja pružila informacije o kretanju ili kvaliteti života za sve uključene ispitanike. Drugo, istraživanja su bila vrlo mala.

Samo je 85 istraživanja pružilo neke informacije o neželjenim učincima i to većinom za skupine koje su provodile tjelovježbu, a ne za skupine koje je nisu provodile. U 40 istraživanja nisu zabilježeni nikakvi neželjeni učinci. U četiri istraživanja nisu zabilježeni ozbiljni neželjeni učinci. Neželjeni su učinci zabilježeni u 28 istraživanja. Najčešće zabilježeni neželjeni učinci bili su padovi (u 18 istraživanja) i bol (u 10 istraživanja). Ne može se utvrditi koja vrsta tjelovježbe uzrokuje najmanje neželjenih učinaka jer istraživanja nisu pružila sve potrebne informacije. Zato postoji velika nesigurnost u rezultate o neželjenim učincima.

Utvrđeno je da mnoge vrste tjelovježbe mogu pomoći u poboljšanju kretanja i kvalitete života osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti. Pronađeno je vrlo malo dokaza da su pojedine vrste tjelesne aktivnosti učinkovitije od drugih. Stoga je tjelovježba važna za kretanje i kvalitetu života, ali sama vrsta tjelovježbe možda je manje bitna. Ipak, moguće je da se neki simptomi najbolje ublažavaju posebnim vrstama treninga namijenjenima osobama oboljelima od Parkinsonove bolesti. Vrste treninga uključene u ovaj sustavni pregled činile su se prilično sigurnima.

Potrebna su veća, dobro osmišljena istraživanja kako bi se povećala pouzdanost dokaza. Također je potrebno više istraživanja kako bi se razumjeli čimbenici koji utječu na učinke tjelovježbe. Provođenje više istraživanja koja uključuju osobe s težim simptomima moglo bi pomoći u proširivanju rezultata na veći broj osoba oboljelih od Parkinsonove bolesti.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do svibnja 2021. godine.

• Zbog nedostatka dokaza, nije moguće donijeti bilo kakve zaključke o koristima i rizicima akupunkture za novorođenčad s neonatalnim apstinencijskim sindromom uzrokovanim izlaganjem drogama dok su bila u maternici.

• Potrebna su velika, dobro osmišljena i jasno opisana istraživanja kako bi se saznalo više o koristima i rizicima akupunkture, uključujući istraživanja koja uspoređuju tehnike, mjesta primjene, vrijeme i način provođenja akupunkture.

Neonatalni apstinencijski sindrom je sindrom ustezanja od droga, koji se uglavnom javlja nakon izlaganja opioidnim drogama (kao što su heroin i metadon) dok je dijete još u maternici. Novorođenče se može roditi fizički ovisno o drogi, što uzrokuje simptome ustezanja nakon rođenja, kao što su prodoran plač, poremećen ciklus spavanja i budnosti te drhtanje. Neonatalni apstinencijski sindrom dijagnosticira se pomoću standardizirane procjene simptoma ustezanja, kao što je Finneganov bodovni sustav.

Novorođenčad koja razvije neonatalni apstinencijski sindrom zahtijeva liječenje i dulji boravak u bolnici nakon rođenja u usporedbi s novorođenčadi bez tog stanja. Liječenje neonatalnog apstinencijskog sindroma uključuje različite multimodalne tretmane za ublažavanje simptoma ustezanja, kao što su povijanje, zajednički boravak majke i djeteta u sobi te dojenje. Ako standardizirana procjena premaši određeni prag, novorođenčad se farmakološki liječi oralno primijenjenim opioidom. Međutim, o optimalnom liječenju neonatalnog apstinencijskog sindroma i dalje se raspravlja. Akupunktura je predložena kao moguća metoda liječenja. Akupunktura uključuje stimulaciju određenih točaka na tijelu, bilo umetanjem tankih metalnih igala ('invazivna') ili primjenom tehnika koje ne prodiru u kožu ('neinvazivna'), kao što su akupresura i laserska stimulacija.

Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda bio je utvrditi koristi i rizike akupunkture kod novorođenčadi s neonatalnim apstinencijskim sindromom (NAS). Primarni su ishodi bili trajanje farmakološkog liječenja (lijekovi), nuspojave (štetni učinci) i duljina boravka u bolnici.

Pretražena su istraživanja koja uspoređuju akupunkturu s izostankom liječenja, lijekovima ili drugim vrstama akupunkture (npr. akupunktura iglama naspram laserske akupunkture). Akupunktura se mogla primijeniti samostalno ili u kombinaciji s konvencionalnim medicinskim liječenjem neonatalnog apstinencijskog sindroma ('standardna njega'), pod uvjetom da je standardna njega bila primijenjena kod svih ispitanika.

Uključena su dva istraživanja s ukupno 104 novorođenčeta. Oba su istraživanja uspoređivala akupunkturu (s tehnikama koje ne prodiru u kožu) dodanu standardnoj njezi s isključivo standardnom ​​njegom.

Istraživanja su koristila različite tehnike akupunkture. Jedno istraživanje provedeno u Austriji između 2009. i 2014. uključilo je 28 novorođenčadi i koristilo svakodnevnu lasersku akupunkturu na akupunkturnim točkama uha i tijela sve dok se morfij, koji se koristio za liječenje simptoma NAS-a u obje skupine, nije prestao davati. Drugo je istraživanje, provedeno u SAD-u između 1992. i 1996., uključilo 76 novorođenčadi i koristilo akupresuru s biljnim sjemenkama zalijepljenima na akupunkturne točke uha koje su masirane 30 do 60 sekundi, uz standardnu njegu NAS-a.

Dokazi su vrlo nesigurni o učincima dodavanja akupunkture standardnoj njezi na trajanje uzimanja lijekova i duljinu boravka u bolnici. Dokazi su također vrlo nesigurni o tome može li akupunktura smanjiti najviši rezultat koji se dodjeljuje novorođenčetu kada liječnik procjenjuje njegov neonatalni apstinencijski sindrom.

Nije bilo prijavljenih nuspojava ni u jednog novorođenčeta u oba istraživanja, ali kako je ukupno bilo samo 104 novorođenčeta, nije moguće donijeti pouzdane zaključke o sigurnosti akupunkture na temelju ovih rezultata.

Nijedno istraživanje nije pružilo podatke o boli ili smrtnosti novorođenčadi. Također nije bilo praćenja dugoročnog napretka novorođenčadi.

Glavno je ograničenje to što su analizirana samo dva mala istraživanja. Neki ishodi uopće nisu bili prijavljeni. Osim toga, istraživanja su mogla biti bolje osmišljena. Nije poznato postoje li istraživanja o ovoj temi koja su provedena, ali nisu objavljena. Koliko je poznato, trenutačno se ne provodi nijedno istraživanje.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2023. godine.

- Osobe koje otežano hodaju zbog bolova uzrokovanih slabim protokom krvi u nogama mogu se podvrgnuti operaciji koja poboljšava protok krvi. Dodavanje programa tjelovježbe ovom liječenju moglo bi povećati udaljenost koju osobe mogu prehodati u usporedbi s operacijom bez popratnog vježbanja, ali je razina sigurnosti u rezultate vrlo niska zbog dokaza slabe kvalitete.

- Ne može se utvrditi pomaže li dodavanje tjelesne aktivnosti u poboljšanju protoka krvi u donjim ekstremitetima, udaljenosti koju osobe mogu prijeći bez boli, kvaliteti života, potrebi za ponovnim zahvatima ili stopi smrtnosti.

- Istraživanja su obuhvatila relativno mali broj ispitanika i imala su mnoge metodološke nedostatke, što znači da rezultati možda nisu dovoljno precizni. Potrebno je više visokokvalitetnih dokaza kako bi se moglo utvrditi poboljšava li dodavanje programa tjelovježbe nakon operacije važne zdravstvene ishode osoba s perifernom arterijskom bolesti.

Periferna arterijska bolest (PAB) je stanje u kojem su krvne žile u nogama sužene ili začepljene, što otežava protok krvi. To može uzrokovati bol ili neugodu u nogama pri hodu, a u težim oblicima dovodi do boli u mirovanju i rana koje ne zacjeljuju, što može završiti amputacijom (odstranjivanjem dijela noge).

Osobe sa simptomima PAB-a najčešće se liječe lijekovima i tjelovježbom kako bi se spriječilo pogoršanje stanja. Međutim, u nekim slučajevima to nije dovoljno i potrebna je operacija za poboljšanje protoka krvi.

Cilj je bio utvrditi je li dodavanje tjelovježbe nakon operacije PAB-a korisnije od same operacije bez popratne tjelovježbe. To je procijenjeno mjerenjem udaljenosti koju ispitanici mogu prijeći prije nego što se moraju zaustaviti, udaljenosti koju mogu prijeći bez boli, protoka krvi u nogama, kvalitete života, potrebe za ponovnim operacijama i stope smrtnosti.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala ispitanike koji su nakon operacije vježbali radi poboljšanja protoka krvi u nogama s onima koji nakon operacije nisu vježbali. Rezultati istraživanja sažeti su kad god je to bilo moguće kako bi se utvrdio učinak liječenja na većim skupinama ljudi.

Pronađeno je 7 istraživanja koja su obuhvatila 376 ispitanika. Istraživanja su pokazala različite rezultate. Neka su istraživanja pokazala da nema razlike u udaljenosti koju ispitanici mogu prehodati, dok su neka pokazala poboljšanje uz tjelovježbu.

Za većinu važnih ishoda sažeti su rezultati samo dvaju istraživanja. Za stopu smrtnosti sažeti su rezultati šest istraživanja, a za stopu ponovljenih operacija rezultati pet istraživanja.

Sažeti dokazi pokazali su da dodavanje tjelovježbe može povećati najveću udaljenost koju osobe mogu prehodati, ali je razina sigurnosti vrlo niska. Također je vrlo nesigurno utječe li dodavanje nadziranog programa tjelovježbe nakon operacije na udaljenost koju osobe mogu prehodati bez boli ili na ukupnu udaljenost koju mogu prijeći u 6 minuta u odnosu na operaciju bez popratne tjelovježbe. Dodatno, vrlo je nesigurno utječe li dodavanje nadziranog programa tjelovježbe na protok krvi u donjim udovima, kvalitetu života, potrebu za ponovnim operacijama ili smrtnost.

Sve u svemu, nije moguće utvrditi postoji li korist u dodavanju programa tjelovježbe nakon operacije PAB-a. Potrebno je više istraživanja kako bi se odgovorilo na to pitanje. Međutim, nijedno istraživanje nije pokazalo da nadzirani program tjelovježbe nakon operacije PAB-a štetno djeluje na ispitanike. Stoga se dodavanje tjelovježbe nakon operacije čini sigurnim.

Postojalo je mnogo ograničenja pregledanih dokaza. Istraživanja uključena u ovaj pregled imala su probleme u načinu kako su ustrojena i provedena, što može značiti da su rezultati netočni. Na primjer, neka su istraživanja vremenski ograničila tjelovježbu ispitanika, zbog čega je teško procijeniti stvarni utjecaj dodavanja tjelovježbe nakon operacije i njezin učinak na glavne ishode.

Podatci svih istraživanja nisu bili dostupni na način koji bi bio koristan istraživačima pri tumačenju rezultata. To je otežalo potpunu procjenu kvalitete istraživanja. Također, u dostupna je istraživanja bio uključen relativno mali broj ispitanika.

Ti su čimbenici ograničili mogućnost sažimanja istraživanja te time i stvaranje jasnije predodžbe o učinku koji je u njima proučavan.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 14. ožujka 2023. godine.

• Nije sigurno doprinosi li tamoksifen poboljšanju preživljenja, usporavanju napredovanja bolesti (pogoršanja bolesti) ili dobrobiti osoba s uznapredovanim hepatocelularnim karcinomom (najčešćim tipom raka jetre) u usporedbi s izostankom aktivnog liječenja, potpornim liječenjem (za ublažavanje simptoma) ili placebom.

• Nije sigurno mijenja li tamoksifen učestalost ozbiljnih i neozbiljnih nuspojava kod osoba s uznapredovanim (stadij bolesti u kojoj se karcinom proširio) hepatocelularnim karcinomom u usporedbi s osobama bez aktivnog liječenja, potpornim liječenjem ili placebom.

Hepatocelularni karcinom čest je oblik primarnog raka jetre u odraslih. To znači da su stanice raka nastale u jetri. Najčešće se javlja u osoba koje su dugo zaražene virusima hepatitisa B ili C. Hepatitis B i C su infekcije jetre.

Hepatocelularni karcinom može se dijagnosticirati slikovnim prikazom jetre te povišenom razinom tumorskog markera alfa-fetoproteina u krvi. Ako su rezultati slikovnih pretraga nejasni, može se napraviti biopsija jetre. Biopsija jetre postupak je u kojem se igla uvodi u jetru i uzima mali uzorak jetrenog tkiva za analizu pod mikroskopom.

Hepatocelularni karcinom obično se liječi kirurški, lijekovima koji uništavaju stanice raka primijenjenima lokalno (izravno u krvnu žilu koja opskrbljuje tumor) ili transplantacijom jetre. U uznapredovanim slučajevima (kada se rak proširio) pruža se potporna skrb radi ublažavanja simptoma.

Tamoksifen je lijek koji smanjuje učinke hormona estrogena. Estrogen je hormon odgovoran za ženske spolne karakteristike, a nalazi se i u žena i u muškaraca. Tamoksifen sprječava djelovanje estrogena na stanice raka i može smanjiti rast i širenje bolesti.

Željelo se saznati je li tamoksifen bolji od izostanka liječenja, potpornog liječenja ili placeba u smanjenju smrtnosti, poboljšanju dobrobiti i usporavanju pogoršanja bolesti. Također se proučavalo je li tamoksifen povezan s ozbiljnim (po život opasnim) ili neozbiljnim nuspojavama.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala tamoksifen s kontrolnom skupinom koja nije primala liječenje ili je primala potporno liječenje ili placebo. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju načina provođenja istraživanja i broja uključenih ispitanika.

Uključeno je 10 istraživanja s 1715 osoba s neoperabilnim (ne može se ukloniti kirurškim zahvatom) ili uznapredovanim (kasni stadij) hepatocelularnim karcinomom. Sva su istraživanja procjenjivala tamoksifen primijenjen kroz usta. Najveće istraživanje uključivalo je 496 osoba, a najmanje 22. Šest je istraživanja provedeno u jednom centru, tri u više centara u jednoj zemlji, a jedno u više centara u devet zemalja. Istraživanja su financirale farmaceutske tvrtke, nacionalne istraživačke potpore i lokalne institucijske potpore. Svih 10 istraživanja imalo je problema s ustrojem i metodama.

Uočena je mala ili nikakva razlika u broju smrtnih slučajeva između skupine koja je primala tamoksifen i kontrolne skupine nakon praćenja od jedne do pet godina (osam istraživanja). U skupini koja je primala tamoksifen umrlo je 488 od 682 ispitanika (72%), u usporedbi s 487 od 682 ispitanika (71%) u kontrolnoj skupini.

Dokazi o učinku tamoksifena na ozbiljne nuspojave vrlo su nesigurni. Samo je jedno istraživanje izvijestilo o ozbiljnim štetnim učincima na kraju jedne godine.

Dokazi o učinku tamoksifena na dobrobit osoba nakon devet mjeseci praćenja (jedno istraživanje) vrlo su nesigurni.

Uočena je mala ili nikakva razlika u pogoršanju bolesti između skupine koja je primala tamoksifen i kontrolne skupine nakon praćenja od jedne do pet godina (četiri istraživanja). U skupini koja je primala tamoksifen, napredovanje bolesti imao je 191 od 359 ispitanika (53%), u usporedbi sa 198 od 362 ispitanika (55%) u kontrolnoj skupini.

Tamoksifen može imati mali ili nikakav učinak na neozbiljne neželjene događaje nakon praćenja tijekom jedne do tri godine, ali dokazi su vrlo nesigurni (četiri istraživanja). U skupini koja je primala tamoksifen 10 od 265 ispitanika (4%) imalo je neozbiljne nuspojave, u usporedbi sa 6 od 197 ispitanika (3%) u kontrolnoj skupini.

Razina pouzdanosti dokaza niska je do vrlo niska zbog malog broja istraživanja s malim brojem ispitanika. Neka istraživanja nisu prikazala svoje metode. Moguće je da su ispitanici istraživanja bili svjesni koje su liječenje primili. Nisu sva istraživanja pružila podatke o svim ishodima koji su bili od interesa za ovaj sustavni pregled. Loše metode istraživanja mogle bi preuveličati ili podcijeniti koristi i neželjene učinke tamoksifena. Još uvijek nema dovoljno dokaza o učinku tamoksifena u usporedbi s izostankom liječenja, potpornim liječenjem ili placebom na smrt, dobrobit, pogoršanje raka te ozbiljne i neozbiljne nuspojave.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 26. ožujka 2024. godine.

- Nije poznato ima li liječenje koronarnih arterija (krvnih žila srca) prije velikog vaskularnog kirurškog zahvata (operacije krvnih žila) učinak na sprječavanje akutnog infarkta miokarda (srčanog udara) i smrtnosti tijekom operacije. Akutni infarkt miokarda može biti smanjen u dugoročnom praćenju, a duljina boravka u bolnici može biti neznatno smanjena, no dokazi su vrlo nesigurni.

- Potrebno je više visokokvalitetnih istraživanja kako bi se utvrdio učinak liječenja koronarnih arterija na prevenciju akutnog infarkta miokarda u osoba koje se podvrgavaju velikim vaskularnim operacijama.

- Slabo se izvještavalo o štetnim učincima povezanima s ovim liječenjima.

Srčani udar predstavlja važnu komplikaciju nakon operativnog zahvata (postoperativni infarkt miokarda). Ova komplikacija ima osobito značajnu ulogu u slučaju velikih vaskularnih operacija. Postoperativni infarkt miokarda vodeći je uzrok morbiditeta (bolesti) i mortaliteta (smrti) nakon velikih vaskularnih operacija. Bolest koronarnih arterija stanje je koje zahvaća krvne žile srca (koronarne arterije) i nastaje kada su one sužene aterosklerotskim plakom, obično kolesterolskog sastava. Ova je bolest glavni uzrok infarkta miokarda (kada suženje napreduje do potpunog začepljenja žile). Ateroskleroza može objasniti povezanost postoperativnog infarkta miokarda i velikog vaskularnog kirurškog zahvata, budući da je ona najčešći uzrok obje bolesti.

Željelo se saznati može li liječenje koronarnih arterija prije velikih vaskularnih operacija (preoperativne koronarne intervencije) spriječiti postoperativni infarkt miokarda. Liječenje koronarnih arterija sastoji se od uvođenja katetera (tanke cjevčice) u arteriju, najčešće u nozi ili ruci (perkutana koronarna intervencija), te njegovog provođenja do srca gdje se ubrizga kontrast kako bi se vidjelo postoji li suženje koronarnih arterija (koronarna angiografija). Zatim se, ako se utvrdi suženje, koriste stentovi za ponovno otvaranje krvnih žila i osiguravanje adekvatnog protoka krvi (koronarna revaskularizacija). Druga mogućnost za koronarnu revaskularizaciju je koronarna premosnica (kirurški postupak koji se koristi za premošćivanje blokada u koronarnim arterijama). Željelo se saznati može li prepoznavanje i liječenje osoba s teškom koronarnom arterijskom bolešću prije vaskularne operacije smanjiti broj srčanih udara nakon vaskularne operacije.

Pretražena su istraživanja i ispitivanja koja su uspoređivala dvije skupine ispitanika prije velike vaskularne operacije: skupinu koja je primila koronarne tretmane i standardnu ​​predoperativnu njegu (medicinsko liječenje ili uobičajena njega) u odnosu na drugu skupinu koja je primila samo standardnu ​​predoperativnu skrb, bez koronarnih intervencija. Željelo se utvrditi postoji li razlika između skupina u stopama srčanog udara, smrtnosti ili nepovoljnih ishoda. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza.

U ovaj Cochraneov sustavni pregled uključena su tri ispitivanja koja su obuhvatila 1144 ispitanika. Ispitivanja su uspoređivala uobičajenu skrb (npr. statini, inhibitori angiotenzin-konvertirajućeg enzima i antitrombocitni lijekovi) s uobičajenom skrbi uz predoperativnu koronarnu angiografiju, koronarnu revaskularizaciju ili oboje. Ispitivanja su koristila različite kriterije za odabir ispitanika, pri čemu su neka uključivala samo osobe s visokim rizikom od bolesti koronarnih arterija, a druga i osobe s niskim rizikom. Podaci iz jednog ispitivanja nisu mogli biti sažeti jer je velik broj ispitanika u skupini s uobičajenom skrbi također bio podvrgnut koronarnim zahvatima.

Utvrđeno je da liječenje koronarnih arterija prije vaskularne operacije može smanjiti dugoročnu stopu srčanih udara, no dokazi su vrlo nesigurni. Nadalje, koronarne intervencije mogu u kratkom roku neznatno skratiti duljinu boravka u bolnici u usporedbi samo s uobičajenom skrbi. Nije pronađena razlika između skupina u kratkoročnoj stopi srčanog udara niti u kratkoročnoj i dugoročnoj stopi smrtnosti. Nijedno od analiziranih ispitivanja nije izvijestilo o svim ishodima koji su bili predmet interesa ovog sustavnog pregleda. Štetni događaji bili su slabo prijavljeni u ispitivanjima: jedno ispitivanje nije prijavilo smrtne slučajeve povezane s koronarnom angiografijom, dok su druga dva ispitivanja prijavila pet smrtnih slučajeva povezanih s koronarnom revaskularizacijom.

Pouzdanost rezultata je niska jer su ispitanici i istraživači bili upoznati s time kojoj su skupini ispitanici bili dodijeljeni, što je moglo utjecati na ishode. Osim toga, ispitivanja su koristila različite kriterije za odabir ispitanika i različite metode, što otežava usporedbu rezultata. Naposljetku, ukupni rezultati upućuju na mogućnost i koristi i štete od liječenja koronarnih arterija prije vaskularne operacije. Nijedno od analiziranih ispitivanja nije pružilo podatke o podskupinama koje bi mogle imati veću korist od analiziranih intervencija, primjerice o osobama s promijenjenom ejekcijskom frakcijom klijetki (sposobnošću srca da pumpa krv).

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 13. ožujka 2023. godine.

• Ne zna se pomaže li neinvazivna stimulacija mozga, različite vrste jezičnih vježbi ili kombinacija tih intervencija osobama s primarnom progresivnom afazijom jer su dostupni dokazi ograničeni i općenito loše kvalitete.

• U istraživanjima stimulacije mozga nisu zabilježene ozbiljne nuspojave.

Primarna progresivna afazija (PPA) je rijetko stanje koje postupno oštećuje dijelove mozga odgovorne za govor i jezik. Postoje tri vrste (ili varijante) PPA-e, koje se razlikuju po simptomima i utjecaju na govor i jezik. Općenito, osobe s PPA-om postupno gube sposobnost govora, čitanja, pisanja i razumijevanja razgovora. PPA se s vremenom pogoršava i trenutačno ne postoji učinkovito liječenje. Nemogućnost komunikacije problematična je za osobe s PPA-om, kao i za osobe koje se o njima brinu i pružaju im podršku.

Istraživanja su pokazala da lijekovi ne pomažu osobama s PPA-om u poboljšanju jezičnih i komunikacijskih sposobnosti. Stoga su zdravstveni djelatnici istražili nefarmakološke intervencije koje se općenito mogu podijeliti u 2 kategorije: (1) neinvazivna stimulacija mozga, (2) bihevioralne intervencije koje obično uključuju govorne i jezične vježbe.

Za liječenje PPA-e koriste se dvije glavne vrste stimulacije mozga: (1) transkranijska magnetska stimulacija (TMS) i (2) transkranijska stimulacija istosmjernom strujom (tDCS). TMS koristi uređaj postavljen blizinu glave osobe za stvaranje blagih impulsa magnetske energije koji stimuliraju određene dijelove mozga. tDCS prenosi slabe, bezopasne električne struje u mozak putem elektroda pričvršćenih na tjeme. Ove intervencije su neinvazivne (ne uključuju rezanje kože ni ulazak u tijelo) i obje imaju za cilj poticanje aktivnosti mozga.

Liječenje PPA može uključivati ​​stimulaciju mozga, bihevioralne intervencije ili njihovu kombinaciju.

Proučavano je pomažu li nefarmakološke intervencije osobama s PPA-om u poboljšanju sposobnosti pronalaženja riječi (sposobnosti pronalaženja odgovarajuće riječi za određeni predmet ili situaciju), ukupnih jezičnih sposobnosti, kognitivnih sposobnosti (sposobnosti razmišljanja) te kvalitete života. Također je proučavano ima li stimulacija mozga štetne učinke, poput izazivanja boli ili vrtoglavice.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala nefarmakološko liječenje s drugim nefarmakološkim liječenjem ili s kontrolnom skupinom (skupinom koja nije primala nikakvo liječenje ili je primala placebo – 'lažno' liječenje).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja, broj uključenih ispitanika te kvaliteta opisa liječenja.

Pronađeno je 10 istraživanja koja su uključivala ukupno 132 ispitanika. Istraživanja su bila mala, s rasponom od 3 do 40 ispitanika. Prosječna dob ispitanika u istraživanjima bila je oko 68 godina. Istraživanja su uključivala sljedeće intervencije:
• samo tDCS (2 istraživanja),
• tDCS u kombinaciji s nekim oblikom jezičnih vježbi (7 istraživanja),
• samo ponavljajuća TMS stimulacija (1 istraživanje).

Intervencije su se znatno razlikovale prema vrsti liječenja, trajanju, učestalosti i specifičnostima tehnike stimulacije mozga. To znači da su rezultati svakog istraživanja razmatrani zasebno, umjesto da se kombiniraju i analiziraju podatci iz više istraživanja.

Utvrđeno je da kombinacija tDCS-a i jezičnih vježbi može biti korisna za poboljšanje sposobnosti pronalaženja riječi, osobito “uvježbanih riječi” – to jest riječi koje su ispitanici vježbali tijekom istraživanja. Iako su se rezultati istraživanja razlikovali, ovaj sustavni pregled upućuje na to da bi kombinacija jezičnih vježbi i tDCS-a mogla biti korisna za poboljšanje jezičnih funkcija kod osoba s PPA-om.

Tri su istraživanja procjenjivala kako su intervencije utjecale na ukupne jezične sposobnosti ispitanika, a rezultati su bili neuvjerljivi.

Neki od promatranih ishoda su promatrani u jednom ili nijednom istraživanju, uključujući kogniciju (1 istraživanje) i kvalitetu života (1 istraživanje). Spomenuto istraživanje je pokazalo poboljšanje kvalitete života ispitanika, ali pouzdanost ovog rezultata je niska jer se temelji na samo jednom istraživanju.

Pouzdanost postojećih dokaza vrlo je niska, uglavnom zbog problema u načinu provođenja istraživanja i malog broja ispitanika.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do siječnja 2024. godine.

• Lijek za zgrušavanje krvi traneksamična kiselina (TXA), koji se daje tijekom carskog reza, ne sprječava obilno krvarenje kada se gubitak krvi mjeri prikupljanjem krvi i vaganjem kirurških spužvi ili kada zdravstveni djelatnici procjenjuju količinu izgubljene krvi. Kada se gubitak krvi izračuna prema udjelu crvenih krvnih stanica u krvi prije i nakon carskog reza, vjerojatno postoji blago smanjenje obilnog krvarenja.

• TXA vjerojatno ne utječe na broj žena kojima je potrebno daljnje liječenje radi kontrole obilnog krvarenja.

• Utjecaj TXA na štetne učinke je neizvjestan.

Obilno krvarenje nakon poroda (postpartalna hemoragija) česta je i ponekad po život opasna komplikacija poroda. Većina žena nakon vaginalnog poroda ili carskog reza prima lijekove koji potiču kontrakcije maternice (uterotonike) kako bi se spriječilo postporođajno krvarenje. TXA je lijek koji se koristi za smanjenje gubitka krvi tijekom operacija i zdravstvenih stanja povezanih s povećanim krvarenjem. Djeluje tako što pomaže u sprječavanju razgradnje krvnih ugrušaka. Ako žena obilno krvari nakon poroda, TXA smanjuje gubitak krvi. Nije poznato može li TXA pomoći u sprječavanju obilnog krvarenja nakon carskog reza.

Proučavano je imaju li žene koje primaju TXA u vrijeme operacije manju učestalost obilnog krvarenja nakon carskog reza. Također je proučavano je li primjena TXA tijekom operacije povezana s bilo kakvim štetnim učincima.

Pretražena su i odabrana sva istraživanja koja su se bavila ovim pitanjem. Korištena je lista za provjeru kako bi se osiguralo uključenje samo onih istraživanja kojima se može vjerovati. Prije usporedbe i sažimanja rezultata istraživanja procijenjena je kvaliteta uključenih istraživanja. Na kraju je procijenjena razina pouzdanosti nalaza.

Potrebno je utvrditi je li TXA učinkovita u sprječavanju obilnog krvarenja nakon poroda kada se daje ženama tijekom carskog reza. Ako TXA djeluje, mogla bi smanjiti prekomjerni gubitak krvi, potrebu za daljnjim liječenjem te moguće komplikacije jakog krvarenja i smrt.

Identificirano je šest istraživanja s ukupno 15 981 ženom koja su proučavala učinke preventivne primjene TXA. Utvrđeno je da TXA rezultira malom ili nikakvom razlikom u obilnom krvarenju nakon poroda u usporedbi s placebom (lažnim liječenjem), kada se gubitak krvi mjeri prikupljanjem krvi i vaganjem kirurških spužvi ili kada zdravstveni djelatnici procjenjuju količinu gubitka krvi. TXA vjerojatno rezultira blagim smanjenjem obilnog krvarenja kada se gubitak krvi izračuna prema udjelu crvenih krvnih stanica prije i nakon carskog reza. Vrlo je nesiguran učinak TXA na smrtnost majki, a nema dokaza o učinku TXA na razvoj teške bolesti.

TXA vjerojatno nema utjecaja na potrebu za transfuzijom krvi te ne utječe na to treba li žena daljnji kirurški zahvat. Postoji velika nesigurnost u učinak TXA na krvne ugruške. TXA rezultira malom ili nikakvom razlikom u potrebi za dodatnim lijekovima koji potiču kontrakcije maternice, a učinak TXA na potrebu za kirurškim uklanjanjem maternice vrlo je neizvjestan. Čini se da nema razlike između skupina u zadovoljstvu majki, a nema ni dokaza o učincima TXA na dojenje.

Većina istraživanja uključivala je žene s niskim rizikom od obilnog krvarenja nakon poroda, što onemogućuje donošenje zaključaka o ženama s visokim rizikom. U ispitivanjima je malo žena iskusilo štetne učinke. Međutim, ne sigurno da je tako i u stvarnim uvjetima.

Utvrđeno je da postoji mala ili nikakva razlika u broju žena koje imaju obilno krvarenje nakon poroda nakon preventivne primjene TXA tijekom carskog reza, a učinak TXA na smrt, krvne ugruške i kirurško uklanjanje maternice vrlo je neizvjestan. Budući da je riječ o štetnim učincima, zdravstveni djelatnici trebaju uzeti u obzir koristi i moguće štete pri razmatranju rutinske primjene TXA tijekom carskog reza.

Čini se da nema razlike u broju žena kojima je potrebno dodatno liječenje zbog obilnog krvarenja nakon primjene TXA.

Preventivna primjena TXA svim ženama koje rađaju carskim rezom ozbiljna je odluka s mnogim implikacijama. Potrebno je procijeniti ishode gubitka krvi te relativno niske stope ozbiljnih bolesti nakon postporođajnog krvarenja i neizvjesnost u vezi s ozbiljnim štetnim učincima.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 20. veljače 2024. godine.