Cilj ovog Cochraneovog sustavnog pregleda bio je bolje razumjeti koje su intervencije (liječenja) učinkovite i korisne za osobe s konverzivnim i disocijativnim poremećajima. Intervencije koje su razmatrane nisu medicinske. One se odnose na terapijske ili socijalne intervencije.
 
Dosadašnje spoznaje

Konverzivni i disocijativni poremećaji stanja su u kojima se javljaju neobični neurološki simptomi (povezani sa živcima i živčanim sustavom) ili promjene svijesti ili identiteta. Neurološke bolesti ili druga medicinska stanja ne mogu objasniti te kliničke znakove. Često je prisutan psihološki stresor ili trauma, koji utječu na mentalno stanje ili iz njega proizlaze. Simptomi su stvarni i osobama koje ih doživljavaju mogu uzrokovati patnju ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju.

Ovaj sustavni pregled nastoji pomoći osobama s tim poremećajima, kao i kliničarima, donositeljima odluka i zdravstvenim službama koje se bave tim poremećajima.

Koji dokazi postoje o učinkovitosti psihosocijalnih intervencija (povezanih s društvenim čimbenicima te načinom razmišljanja i ponašanja pojedinca) za konverzivne i disocijativne poremećaje?

Pretražene su medicinske baze podataka u razdoblju od 16. srpnja do 16. kolovoza 2019. godine.

Pročitana su 3048 sažetka članaka, a 17 istraživanja zadovoljilo je kriterije koji se odnose na stanja, skupine ljudi, intervencije i vrste istraživanja obuhvaćene ovim sustavnim pregledom.

U 17 istraživanja sudjelovalo je 894 ispitanika, a svako je istraživanje bilo relativno malo. 

U tijeku su nova istraživanja koja će biti uključena u buduće obnovljene verzije ovog sustavnog pregleda.

Istraživanja su provedena u devet različitih zemalja diljem svijeta i uključivala su odrasle osobe u dobi od 18 do 80 godina kojima je u bilo kojem trenutku postavljena dijagnoza konverzivnog ili disocijativnog poremećaja. Neka su istraživanja provedena u psihijatrijskim ili neurološkim ustanovama. U nekim su istraživanjima sudjelovale osobe koje su već bile hospitalizirane, a u drugima osobe koje su dolazile u ambulante. 

Sve su uključene intervencije bile psihosocijalne, što znači da su bile usmjerene na psihološke ili socijalne pristupe, kao što su terapija, hipnoza ili jednostavno poučavanje osoba o njihovoj bolesti. Broj terapijskih susreta se razlikovao.

U svim uključenim istraživanjima intervencija je uspoređena s kontrolnom skupinom kako bi se utvrdilo jesu li intervencije imale ikakav učinak. Osobe u kontrolnim skupinama primale su drukčiju psihosocijalnu intervenciju ili lijekove, odnosno dobivale su uobičajenu skrb koju bi primale da imaju isto stanje, ali ne sudjeluju u istraživanju.

Primarni ishod bio je smanjenje fizičkih znakova.

Ispitan je učinak različitih vrsta psihosocijalnih intervencija, od hipnoze do bihevioralne terapije. Nijedno istraživanje nije provedeno na dovoljno visokoj metodološkoj razini da bi se na temelju njegovih rezultata mogli donijeti pouzdani zaključci.

Na kraju liječenja zabilježeno je smanjenje fizičkih znakova nakon primjene triju intervencija.

Hipnoza je smanjila težinu oštećenja u usporedbi s izostankom liječenja tijekom čekanja na terapiju. Bihevioralna terapija, primijenjena uz uobičajenu skrb kod hospitaliziranih osoba, smanjila je broj napadaja tjedno i težinu simptoma u usporedbi s uobičajenom skrbi bez dodatne terapije. Psihoterapija kojoj je prethodio motivacijski intervju, odnosno terapija razgovorom čiji je cilj pomoći osobi da prevlada neodlučnost ili nesigurnost i razvije pozitivniji stav, smanjila je učestalost napadaja u usporedbi sa samom psihoterapijom.

Većina uključenih istraživanja imala je metodološke nedostatke, a kvaliteta dokaza na temelju kojih je procijenjena učinkovitost različitih načina liječenja ocijenjena je niskom ili vrlo niskom. Zbog niske kvalitete dokaza nije moguće reći koliko su rezultati pouzdani.

Rezultati meta-analize i prikazi rezultata pojedinačnih istraživanja upućuju na nedostatak dokaza o učincima bilo koje psihosocijalne intervencije za liječenje konverzivnih i disocijativnih poremećaja u odraslih. Stoga se na temelju uključenih istraživanja ne mogu donijeti zaključci o mogućim koristima ili štetnim učincima.

Međutim, pregled pokazuje da su istraživanja u ovom području moguća.

Prijelom kuka ozljeda je koja se javlja prvenstveno u starijih osoba, a obično je uzrokovana padom. Može utjecati na sposobnost osobe da hoda, obavlja aktivnosti svakodnevnog života i ostane samostalna. Prijelom kuka češći je u osoba s demencijom, a tim osobama oporavak može biti teži jer imaju veći rizik od pogoršanja smetenosti i razvoja dodatnih komplikacija nakon operacije, poput dekubitusa i infekcija prsnog koša. Također im može biti teže izraziti bol i nelagodu.

Cilj je bio saznati mogu li različiti načini liječenja osoba s demencijom nakon prijeloma kuka utjecati na uspješnost njihova oporavka i povezane troškove oporavka. Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled.

Tražena su randomizirana kontrolirana ispitivanja (vrsta ispitivanja u kojem se ispitanici slučajnim odabirom raspoređuju u jednu od dvije ili više skupina liječenja) u kojima je uspoređen bilo koji model poboljšane skrbi i rehabilitacije za osobe s demencijom nakon prijeloma kuka s uobičajenom skrbi koja se pruža u ustanovi u kojoj se provodi ispitivanje. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 16. listopada 2019. godine.

Pronađeno je sedam ispitivanja u kojima je sudjelovalo ukupno 555 osoba s demencijom nakon prijeloma kuka. U pet ispitivanja uspoređen je poboljšani interdisciplinarni program rehabilitacije i skrbi, u kojem su različiti zdravstveni djelatnici surađivali u bolnici i zajednici ili samo u bolnici, s uobičajenom bolničkom skrbi. U dva ispitivanja uspoređena je bolnička skrb koju je vodio gerijatar sa skrbi koju je vodio ortopedski kirurg.

U osoba s demencijom koje nakon prijeloma kuka primaju poboljšanu skrb i rehabilitaciju u bolnici mogao bi biti manji rizik od razvoja delirija. Kada skrb vodi gerijatar, boravak u bolnici mogao bi biti tri do četiri dana kraći nego kada skrb vodi ortopedski kirurg. Nema podataka o učinku bilo kojeg modela skrbi na kvalitetu života, a nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi ni njihove učinke na druge važne ishode, kao što su sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti, ponovno stjecanje pokretljivosti, kognitivne funkcije, bol, smrtnost ili vjerojatnost povratka na mjesto na kojem je osoba živjela prije prijeloma.

Glavni problemi s dokazima bili su to što je većina istraživanja bila mala i što su njihovi rezultati mogli biti podložni pristranosti. Većina rezultata ovog sustavnog pregleda vrlo je nesigurna. Nijedan od modela skrbi nije bio posebno osmišljen za osobe s demencijom. Svi podatci uključeni u ovaj sustavni pregled potječu od osoba s demencijom koje su sudjelovale u većim ispitivanjima provedenima na svim starijim osobama s prijelomima kuka, iako osobe s demencijom mogu imati posebne potrebe.

Proučavani modeli skrbi mogli bi donijeti određene koristi, ali trenutačno dostupna istraživanja nisu dovoljna za utvrđivanje najboljih načina skrbi za osobe s demencijom nakon operacije prijeloma kuka.

Može li se terapijom simulirane prisutnosti (SPT) liječiti problematično ponašanje i poboljšati kvaliteta života osoba s demencijom?

Demencija je bolest koja se najčešće javlja među starijim osobama i kod koje se pamćenje i druge moždane funkcije pogoršavaju te ljudi postupno postaju ovisni o tuđoj skrbi. Mnogi ljudi s demencijom, posebno u kasnijim fazama, ponekad pokazuju znakove uznemirenosti ili se ponašaju na načine koje njihovi skrbnici teško podnose. Postoji veliki interes za pronalaženje načina njenog liječenja bez uporabe lijekova. Terapija simulirane prisutnosti vrsta je liječenja koja se uglavnom upotrebljava u domovima za starije i nemoćne. To uključuje reproduciranje personaliziranih videozapisa ili audio snimki članova obitelji osobi s demencijom kada je uznemirena ili pod stresom.

Tražili smo ispitivanja koja su uspoređivala SPT s uobičajenom njegom ili s nekim drugim načinom liječenja. Idealno bi bilo da su osobe s demencijom nasumično raspoređene u jednu ili drugu skupinu liječenja, ali uključili smo i ispitivanja čak i ako raspodjela u skupine liječenja nije bila strogo nasumična.

Pronašli smo tri ispitivanja koja su zadovoljila naše kriterije uključivanja. Svih 144 ispitanika živjelo je u domovima za starije i nemoćne osobe. Većina su bile žene s prosječnom dobi preko 80 godina i teškom demencijom. Način primjene SPT-a bio je drugačiji u svakom ispitivanju. U svim ispitivanjima korišteno je više od jednog usporednog načina liječenja, a koji su se razlikovali između ispitivanja. Sva su ispitivanja pokušala izmjeriti učinak na uznemireno ponašanje, ali uz uporabu različitih pristupa.

Budući da su se ispitivanja međusobno veoma razlikovala, nismo mogli objediniti rezultate. Pojedinačno, svako ispitivanje izvijestilo je o različitim metodama za procjenu učinka SPT-a na probleme u ponašanju, a rezultati su se razlikovali ovisno o metodi korištenoj za mjerenje ishoda.

Ni jedno od istraživanja nije procjenjivalo kvalitetu života, učinak na svakodnevne aktivnosti, učinak na skrbnike ili vjerojatnost odustajanja ispitanika od istraživanja.

Istraživanja su bila mala i svako je imalo problem s metodama, što je moglo utjecati na objektivnost njihovih rezultata. Stoga smatramo da je ukupna kvaliteta dokaza vrlo niska, što znači da uopće ne možemo biti sigurni u rezultate.

Nije provedeno dovoljno visokokvalitetnih istraživanja koja bi nam omogućila da procijenimo može li SPT pomoći osobama s demencijom koje su u uznemirene ili pod stresom.

Cilj je bio utvrditi jesu li intervencije kognitivnog treninga učinkovite u poboljšanju kognitivnih funkcija (mišljenja) kod osoba s demencijom uzrokovanom Parkinsonovom bolešću ili blagim kognitivnim oštećenjem.

Otprilike 60 % do 80 % osoba s Parkinsonovom bolešću (PB) razvije određeni stupanj kognitivnog oštećenja, što znači da mogu imati poteškoća s razmišljanjem i rasuđivanjem, pamćenjem, jezikom ili percepcijom. Ako su te poteškoće dovoljno ozbiljne da utječu na sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti, tada se kaže da osoba ima demenciju povezanu s Parkinsonovom bolešću (PBD). Ako osoba ima kognitivnih poteškoća, ali to bitno ne utječe na njezino obavljanje svakodnevnih aktivnosti, smatra se da ima blago kognitivno oštećenje povezano s Parkinsonovom bolešću (PD-MCI). Kognitivni trening uključuje vježbanje kognitivnih vještina, poput pamćenja, pažnje i jezika, pomoću određenih zadataka. Kognitivni trening mogao bi pomoći osobama s PDD-om ili PD-MCI-jem da održe bolje kognitivne vještine.

U ovom je sustavnom pregledu ispitano je li kognitivni trening učinkovit u poboljšanju ishoda kao što su ukupne kognitivne vještine („globalna kognicija”), pamćenje, pažnja ili sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti kod osoba s Parkinsonovom bolešću i demencijom ili blagim kognitivnim oštećenjem. Pretražena je medicinska literatura kako bi se pronašla istraživanja u kojima su uspoređene osobe koje su primale intervenciju kognitivnog treninga s osobama koje je nisu primale („kontrolna skupina”). Uključena su samo istraživanja u kojima je odluka o tome hoće li netko primiti intervenciju kognitivnog treninga donesena nasumično. Takva se istraživanja nazivaju randomiziranim kontroliranim kliničkim ispitivanjima i smatraju se najnepristranijom metodom za provjeru učinkovitosti liječenja. Druge vrste istraživanja nisu uključene.

Uključeno je sedam istraživanja u kojima je ukupno 225 ispitanika nasumično raspoređeno u skupinu koja je primala kognitivni trening ili u kontrolnu skupinu. Liječenje je trajalo od četiri do osam tjedana. Sve intervencije kognitivnog treninga provodile su se putem računala. Kontrolne skupine nisu primale nikakvu intervenciju ili su primale kontrolnu intervenciju, kao što su jezične ili motoričke vježbe ili sudjelovanje u rekreacijskim aktivnostima. Nije utvrđena razlika između ispitanika koji su primali kognitivni trening i ispitanika u kontrolnim skupinama kad je riječ o općim kognitivnim sposobnostima ubrzo nakon završetka liječenja. Nije bilo uvjerljivih dokaza o koristi za pojedine kognitivne vještine, a nije utvrđena ni korist u obavljanju svakodnevnih aktivnosti ni u kvaliteti života. Međutim, ovi su se rezultati temeljili na malom broju ispitanika u malom broju istraživanja. Kvaliteta dokaza u cjelini bila je niska, što znači da bi se rezultati daljnjih istraživanja mogli razlikovati od rezultata ovog sustavnog pregleda.

Nije bilo pouzdanih dokaza da je kognitivni trening koristan za osobe s Parkinsonovom bolešću i demencijom ili blagim kognitivnim oštećenjem. Uključena istraživanja bila su mala i imala su nedostatke koji su mogli utjecati na rezultate. Kvaliteta dokaza bila je niska i potrebna su daljnja istraživanja prije nego što se sa sigurnošću može utvrditi je li kognitivni trening učinkovit za ovu skupinu osoba.

Pojmovi „kognicija” i „kognitivna funkcija” opisuju sve mentalne aktivnosti povezane s razmišljanjem, učenjem, pamćenjem i komunikacijom. Normalne promjene kognitivnih funkcija javljaju se sa starenjem. Postoje i bolesti koje utječu na kogniciju, prvenstveno demencija, koja je sve češća s porastom životne dobi, počevši od otprilike 65. godine. Poznato je da se kontinuirano bavljenje mentalnim aktivnostima tijekom života povezuje s nižim rizikom za demenciju. Stoga se pretpostavlja da bi poticanje mentalne aktivnosti moglo biti učinkovit način održavanja dobrih kognitivnih funkcija sa starenjem. Kognitivni trening sastoji se od skupa standardiziranih zadataka namijenjenih „vježbanju mozga” na različite načine. Programi kognitivnog treninga često se provode putem računala ili mobilnih uređaja, tako da osobe mogu samostalno vježbati kod kuće. Ti su programi sve češće dostupni u obliku komercijalnih paketa koji se reklamiraju široj javnosti. Cilj je bio utvrditi je li dugotrajna primjena kompjuteriziranog kognitivnog treninga (KKT) učinkovit način održavanja dobrih kognitivnih funkcija kod osoba u dobi od 65 i više godina.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 15. ožujka 2018. godine. Pretražena su ispitivanja u kojima su uspoređene kognitivne funkcije osoba u dobi od 65 ili više godina koje su sudjelovale u kompjuteriziranom kognitivnom treningu najmanje 12 tjedana s kognitivnim funkcijama kontrolne skupine koja nije sudjelovala u takvom treningu. Svi ispitanici trebali su biti kognitivno zdravi na početku ispitivanja. Kako bi usporedba bila što pravednija, ispitanici su trebali biti nasumično raspoređeni u skupinu koja je provodila kognitivni trening ili u kontrolnu skupinu. Prvenstveno su se željele procijeniti ukupne kognitivne funkcije. Odabir tromjesečnog trajanja intervencije bio je donekle proizvoljan, ali smatralo se da vrlo kratke intervencije vjerojatno neće imati dugotrajne učinke te su se željele proučiti intervencije koje se mogu provoditi tijekom duljeg razdoblja.

U sustavni pregled uključeno je osam ispitivanja s ukupno 1183 ispitanika. U pet ispitivanja kompjuterizirani kognitivni trening provodio se tijekom tri mjeseca, u dva tijekom četiri mjeseca, a u jednom tijekom šest mjeseci. Kompjuterizirani kognitivni trening uspoređen je s drugim aktivnostima, poput gledanja edukativnih videozapisa, i s izostankom bilo kakve aktivnosti. Ispitani su učinci na ukupne kognitivne funkcije i na određene kognitivne funkcije, poput pamćenja i brzine razmišljanja. Sva uključena istraživanja imala su određene nedostatke u ustroju koji su mogli pristrano utjecati na rezultate. Općenito, procijenjeno je da je kvaliteta pronađenih dokaza niska ili vrlo niska. To znači da se u rezultate ne može imati dovoljno povjerenja te da bi buduća istraživanja mogla pokazati drukčije rezultate. Kompjuterizirani kognitivni trening može neznatno poboljšati ukupne kognitivne funkcije nakon 12 tjedana treninga. Međutim, nisu pronađeni dokazi o trajnom učinku 12 mjeseci nakon intervencije. Nije bilo moguće donijeti zaključke ili je pronađeno malo dokaza da kompjuterizirani kognitivni trening, u usporedbi s drugim aktivnostima, može imati značajan učinak na većinu ispitanih specifičnih kognitivnih funkcija. U najduljem ispitivanju utvrđeno je da bi šestomjesečni kompjuterizirani kognitivni trening mogao imati povoljan učinak na pamćenje u usporedbi s izostankom bilo kakve aktivnosti. Nijedno od uključenih ispitivanja nije izvijestilo o učincima kognitivnog treninga na kvalitetu života ili svakodnevne aktivnosti, a nijedno nije prijavilo štetne učinke treninga.

U usporedbi s drugim aktivnostima, kompjuterizirani kognitivni trening može dovesti do neznatno boljih ukupnih kognitivnih funkcija nakon 12 tjedana treninga, ali nisu pronađeni dokazi da se taj učinak zadržava i godinu dana poslije. U usporedbi s izostankom bilo kakve aktivnosti, kompjuterizirani kognitivni trening može neznatno poboljšati pamćenje nakon šest mjeseci treninga. Iako su isključena ispitivanja s manje od 12 tjedana treninga, uključena ispitivanja i dalje su bila prilično kratka za procjenu dugoročnih učinaka tijekom starenja. Ograničenje ovog sustavnog pregleda jest to što nisu uključena neka ispitivanja s kraćim razdobljima treninga u kojima su se ispitivali dugotrajni učinci, pa je moguće da su propušteni neki korisni dokazi. U mnogim objavljenim istraživanjima proučavalo se računalno vježbanje. Teško je steći cjelovit uvid u tu opsežnu literaturu. U budućnosti bi moglo biti korisnije razvrstavati ispitivanja prema trajanju učinaka treninga, a ne prema trajanju samog treninga.

Uvod Delirij je ozbiljna komplikacija mnogih bolesti koja se najčešće javlja kod male djece i starijih osoba. Obično se očituje kao nagla promjena u ponašanju ili mentalnom stanju osobe. Drugi naziv za to stanje jest „akutno konfuzno stanje”. Osobe s delirijem možda ne znaju gdje se nalaze, koliko je sati ili što im se događa. Mogu imati zastrašujuća iskustva, poput vrlo živopisnih halucinacija. Mogu postati nemirni ili usporeni i neaktivni. Delirij može biti vrlo uznemirujući za osobe koje ga doživljavaju i za one koji se o njima brinu. Istraživanja pokazuju da se delirij razvije u otprilike trećine pacijenata na općim bolničkim odjelima. To je česta komplikacija nakon operacije (npr. javlja se u čak 60 % osoba operiranih zbog prijeloma kuka). Posljedice delirija mogu dugo trajati. U starijih osoba delirij može dovesti do duljeg boravka u bolnici te je povezan s povećanim rizikom od smrti, onesposobljenosti, gubitka samostalnosti i razvoja demencije u kasnijoj dobi. To znatno povećava troškove zdravstvene zaštite.

Benzodiazepini su lijekovi koji se često primjenjuju kao sedativi. Ponekad ih zdravstveni radnici propisuju za liječenje delirija kada drugi načini liječenja nisu pomogli. Trenutačno nije jasno jesu li benzodiazepini učinkoviti u liječenju osoba s delirijem ili im mogu naštetiti.

Istraživačko pitanje Pacijentima su potrebne brojnije i bolje mogućnosti liječenja delirija. Cilj je bio utvrditi jesu li benzodiazepini korisna mogućnost liječenja delirija u bilo kojem zdravstvenom okruženju, osim u jedinicama intenzivne skrbi (pacijenti u jedinicama intenzivne skrbi vrlo su teško bolesni i možda im je potrebno drugačije liječenje). Kako bi se pronašao najbolji odgovor, tražena su istraživanja u kojima su istraživači uspoređivali neki benzodiazepin s drugim lijekom ili s lažnim lijekom koji ne sadrži djelatne tvari (placebom). Kako bi usporedba bila pravedna, svi ispitanici u istraživanjima morali su imati jednake izglede (poput bacanja novčića) za primanje benzodiazepina ili drugog liječenja.

Datum pretraživanja dokaza U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 10. travnja 2019. godine.

Značajke istraživanja Pronađena su samo dva mala istraživanja prikladna za uključenje u ovaj sustavni pregled. U jednom istraživanju svih 58 ispitanika imalo je uznapredovali rak. Ispitanici su liječeni u specijaliziranoj jedinici palijativne skrbi. U istraživanju je uspoređen lorazepam (benzodiazepin) s placebom. U drugom istraživanju svih 30 ispitanika imalo je AIDS (sindrom stečene imunodeficijencije). Liječeni su na općim bolničkim odjelima. U ovom istraživanju lorazepam je uspoređen s dva različita lijeka koji se ponekad primjenjuju za liječenje delirija.

Ključni rezultati U dva uključena istraživanja nisu utvrđene značajne koristi za ispitanike koji su uzimali lorazepam umjesto drugog liječenja. Ispitanici koji su ga uzimali nisu imali bolje ishode liječenja. Nema pouzdanih dokaza da je lorazepam bio štetniji od drugog liječenja, ali u istraživanju ispitanika s AIDS-om liječenje lorazepamom prekinuto je nakon što se kod prvih šest osoba koje su ga primile pojavila ozbiljna nuspojava. Budući da su pronađena samo dva prikladna istraživanja, a oba su uključivala mali broj ispitanika, nije moguće donijeti pouzdane zaključke. Trenutačno nema dovoljno kvalitetnih dokaza na temelju kojih bi se moglo zaključiti treba li benzodiazepine primjenjivati za liječenje osoba s delirijem. Kliničari, pacijenti i osobe koje se o njima brinu trebaju biti svjesni nedostatka dokaza. Potrebno je više istraživanja, osobito onih koja uključuju starije osobe na općim medicinskim i kirurškim odjelima, gdje se liječi većina slučajeva delirija.

Obiteljsko nasilje (fizičko, emocionalno i seksualno nasilje te kontrolirajuće ponašanje partnera ili bivšeg partnera) rašireno je u cijelom svijetu i uzrokuje dugotrajne emocionalne i fizičke zdravstvene probleme. Terapije psihološkog savjetovanja (savjetovanje koje provode educirani stručnjaci) mogu poboljšati mentalno zdravlje žena i omogućiti im da se usredotoče na izradu sigurnosnih planova, pronalaženje izvora pomoći za sebe i svoju djecu te da u konačnici pobjegnu od obiteljskog nasilja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kraja listopada 2019. godine. Pretražena su ispitivanja u kojima je uspoređena skupina žena koje su preživjele obiteljsko nasilje i primale terapiju psihološkog savjetovanja sa skupinom žena koje je nisu primale, radi procjene sigurnosti i učinkovitosti takvih terapija.

Žene su nasumično raspoređene u jednu skupinu (intervencijsku skupinu) ili drugu (usporednu skupinu). Pronađena su 33 istraživanja koja su uključivala 5517 žena prosječne dobi od 37 godina, od kojih su dvije trećine bile nezaposlene. Polovica žena bila je u braku ili je živjela s partnerom, a kod polovice žena obiteljsko se nasilje dogodilo tijekom prethodnih 12 mjeseci. Psihološke terapije uglavnom su se provodile licem u lice, ali su se razlikovale prema trajanju liječenja (od dvije do 50 terapijskih seansi) i osoblju koje ih je provodilo (socijalni radnici, medicinske sestre, psiholozi, djelatnici javnog zdravstva, obiteljski liječnici i istraživači). Žene su za sudjelovanje u istraživanjima pozivane iz zdravstvenih ustanova, društvenih centara te skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. U 19 istraživanja mjerila se depresija u žena, u dva se procjenjivala samoefikasnost (vjeruju li žene da su sposobne promijeniti svoj život), a u svim se istraživanjima bilježilo odustajanje od sudjelovanja u skupinama. Broj odustajanja upotrijebljen je za mjerenje štetnih učinaka. U većini istraživanja žene su praćene tijekom šest mjeseci od početka istraživanja.

Pronađeni su dokazi da psihološke terapije vjerojatno smanjuju depresiju i mogu smanjiti simptome tjeskobe u žena koje su doživjele obiteljsko nasilje, šest do 12 mjeseci nakon terapije. Čini se da terapije psihološkog savjetovanja ne uzrokuju štetne posljedice. Međutim, nije sigurno poboljšavaju li psihološke terapije samoefikasnost, mentalno zdravlje, kvalitetu života i društvenu podršku te povećavaju li korištenje zdravstvene skrbi i usluga za žrtve obiteljskog nasilja i izradu sigurnosnih planova, odnosno smanjuju li posttraumatski stresni poremećaj i ponovnu izloženost bilo kojem obliku obiteljskog nasilja.

Općenito je potrebno više ispitivanja s dosljedno mjerenim ishodima u sličnim vremenskim točkama praćenja jer nije bilo moguće objediniti veći dio istraživanja kako bi se dobila cjelovita slika. Stoga, iako psihološke terapije mogu pomoći ženama koje doživljavaju obiteljsko nasilje u poboljšanju emocionalnog zdravlja, što im zauzvrat može pomoći u zadovoljavanju trajnih potreba za sigurnošću i podrškom te u cjelovitom oporavku od složenih trauma, nije sigurno poboljšavaju li psihološke terapije i te aspekte njihova života.

– Psihološke terapije (ponekad poznate kao terapije razgovorom) mogu biti učinkovitije u liječenju simptoma depresije od pristupa koji ne uključuju terapiju kod starijih osoba koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb (npr. domovima za starije i nemoćne osobe i ustanovama za potpomognuto stanovanje).

– Psihološke terapije mogu biti učinkovitije od pristupa koji ne uključuju terapiju i u kratkoročnom poboljšanju kvalitete života i psihološke dobrobiti (emocionalnog zdravlja i cjelokupnog funkcioniranja pojedinca).

– Zbog nedostatnih dokaza nisu jasne šire koristi psiholoških terapija ni njihovi dugoročni učinci.

Željelo se saznati jesu li psihološke terapije korisne u liječenju depresije u ustanovama za dugotrajnu skrb.

Depresija je česta među starijim osobama koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb. Ovoj populaciji se često propisuju lijekovi za liječenje depresije. Psihološke terapije mogu biti održiva alternativa.

Psihološke terapije za liječenje depresije kod osoba koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb uključuju bihevioralnu terapiju, kognitivno-bihevioralnu terapiju i terapiju reminiscencijom.

Pretražena su istraživanja u kojima su psihološke terapije za starije osobe s depresijom koje žive u ustanovama za dugotrajnu skrb uspoređene s alternativnim pristupima skrbi. Ispitani su ishodi nakon završetka terapije te tijekom kratkoročnog (do tri mjeseca), srednjoročnog (tri do šest mjeseci) i dugoročnog praćenja (više od šest mjeseci).

Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Pronađeno je 19 istraživanja koja su uključivala ukupno 873 ispitanika s depresijom. Većina istraživanja uspoređivala je kognitivno-bihevioralnu terapiju, bihevioralnu terapiju ili terapiju reminiscencijom s uobičajenom skrbi ili s pristupima u kojima su štićenici dobivali sličnu razinu pažnje (na primjer, prijateljskim posjetima volontera ili grupama za raspravu o aktualnim događajima).

Utvrđeno je da psihološke terapije mogu biti učinkovitije od drugih pristupa u smanjenju simptoma depresije neposredno nakon završetka terapije i tijekom razdoblja do šest mjeseci. Taj učinak nije bio toliko izražen u istraživanjima u kojima su se psihološke terapije uspoređivale s pristupima u kojima se starijim osobama u ustanovama za dugotrajnu skrb posvećivalo više pažnje.

Psihološke terapije mogu poboljšati kvalitetu života i psihološku dobrobit starijih osoba do tri mjeseca nakon terapije, no nisu pronađeni dokazi da smanjuju simptome anksioznosti kod starijih osoba s depresijom.

Pouzdanost dokaza vrlo je ograničena jer je većina istraživanja uključivala mali broj ispitanika i primjenjivala nepouzdane metode.

S obzirom na starenje stanovništva i predviđeni porast broja starijih osoba kojima će biti potrebna dugotrajna skrb, hitno su potrebna visokokvalitetna klinička ispitivanja učinkovitosti liječenja depresije.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do listopada 2021. godine.

Željeli su se ispitati učinci liječenja kroničnog (koji traje dulje od šest tjedana) svrbeža nepoznatog uzroka kod djece i odraslih. Procijenjena su sva liječenja, pod uvjetom da su uspoređena međusobno ili s placebom (identičnim, ali neaktivnim liječenjem), lažnim liječenjem ili izostankom liječenja (ili ekvivalentom, npr. listom čekanja). Posebno su procijenjeni sigurnost liječenja i intenzitet svrbeža, kako su ih prijavili ispitanik ili roditelj.

Svrbež je neugodan osjet koji izaziva potrebu za češanjem. Može biti uzrokovano bolestima kože ili drugih dijelova tijela. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do srpnja 2019. godine. Cilj je bio utvrditi učinke lijekova i drugih načina liječenja (npr. fototerapije) koji se primjenjuju za liječenje svrbeža nepoznatog uzroka.

Uključeno je jedno istraživanje (257 ispitanika) u kojem su ispitani sigurnost i učinkovitost triju različitih doza lijeka serlopitanta (5 mg, 1 mg i 0,25 mg, koje su se uzimale na usta jednom dnevno tijekom šest tjedana) u usporedbi s placebom za liječenje teškog kroničnog svrbeža (ispitanici su imali rezultat od najmanje 7 cm na vizualnoj analognoj ljestvici (VAS)). Dob uključenih ispitanika bila je od 18 do 65 godina; 60,6 % bile su žene, 55 % ispitanika imalo je svrbež nepoznatog podrijetla, a približno 45 % imalo je dermatološku dijagnozu (atopijski dermatitis/ekcem 37,3 %, psorijaza 6,7 %, akne 3,6 % te druge dijagnoze). Ovo je istraživanje financirala farmaceutska tvrtka, a provedeno je u 25 centara u Sjedinjenim Američkim Državama (kliničkim istraživačkim centrima i na sveučilištima). Istraživanje je trajalo ukupno 10 tjedana (šest tjedana liječenja i četiri tjedna praćenja nakon završetka liječenja).

Nije bilo istraživanja prikladnih za uključenje u ovaj sustavni pregled koja bi se bavila glavnim načinima liječenja čija je učinkovitost bila predmet procjene, uključujući emolijentne kreme, rashladne losione, lokalne kortikosteroide (skupinu steroidnih hormona) ili antidepresive, sistemske antihistaminike (lijekove koji se primjenjuju za ublažavanje simptoma alergija) ili antidepresive, antikonvulzive (lijekove protiv epileptičkih napadaja) te fototerapiju.

U usporedbi s ispitanicima koji su primali placebo, ispitanici koji su primali serlopitant u dozama od 0,25 mg, 5 mg i 1 mg mogli bi imati veću vjerojatnost smanjenja intenziteta svrbeža, prema vlastitoj procjeni (dokazi niske razine pouzdanosti). Međutim, za serlopitant u dozama od 1 mg i 0,25 mg raspon mogućih rezultata upućuje na to da bi razlika između skupina mogla biti mala ili da razlike uopće nema.

Zbog vrlo niske razine pouzdanosti dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi učinke serlopitanta (u sve tri doze) na nuspojave, kvalitetu života povezanu sa zdravljem i poremećaje spavanja.

Najčešće prijavljene nuspojave bile su pospanost, proljev, glavobolja i infekcija gornjih dišnih putova, među ostalim.

Svi su ishodi mjereni na kraju liječenja (šest tjedana od početne procjene), osim štetnih događaja, koji su praćeni tijekom cijelog istraživanja.

U uključenom istraživanju nisu prikazani učinci ovog lijeka na depresiju i zadovoljstvo ispitanika.

Pouzdanost dokaza o intenzitetu svrbeža prema procjeni ispitanika bila je niska jer je 45 % ispitanika imalo prepoznatu kožnu bolest, a 55 % svrbež nejasnog uzroka. Osim toga, broj ispitanika u istraživanju bio je malen, a ishodi su se rijetko javljali ili su rezultati bili neprecizni ili bez značaja. Stoga je postojala opasnost od slučajnih pogrešaka u istraživanju.

Pouzdanost dokaza bila je vrlo niska za tri ishoda (štetne događaje, kvalitetu života i poremećaje spavanja) zbog dodatnih razloga za zabrinutost, uključujući činjenicu da mjerenje tih ishoda nije bilo unaprijed planirano. Također, nisu bili dostupni podatci na temelju kojih bi se mogla procijeniti pristranost zbog nedostajućih podataka za ishod koji se odnosi na poremećaje spavanja.

Samoubojstva u cestovnom prometu teško je razlikovati od smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama i stoga ne postoje službeni podaci za ovu vrstu samoubojstva. Ograničavanje pristupa smrtonosnim metodama koje se koriste za samoubojstvo (tzv. ograničavanje sredstava) važna je univerzalna ili populacijska strategija za sprječavanje samoubojstva. Iako postoje dokazi da su mjere ograničavanja pristupa učinkovit pristup sprječavanju samoubojstava, dokazi o njihovoj učinkovitosti u sprječavanju samoubojstava na cestama nisu dovoljno pouzdani. Stoga je cilj ovog sustavnog pregleda bio istražiti učinak ograničavanja pristupa na samoubojstva na cestama.

Pretraženo je nekoliko medicinskih baza podataka kako bi se pronašla istraživanja u kojima je procijenjen učinak ograničavanja pristupa sredstvima za samoubojstvo na cestama. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do ožujka 2020. godine. Pretraženi su i međunarodni registri ispitivanja kako bi se pronašla neobjavljena istraživanja i istraživanja koja su u tijeku. Glavni ishodi od interesa bili su samoubojstvo te pokušaj samoubojstva ili samoozljeđivanje.

Nije bilo istraživanja prikladnih za uključenje u ovaj sustavni pregled. Stoga nije moguće donijeti zaključke o učinkovitosti intervencija za ograničavanje pristupa sredstvima za sprječavanje samoubojstava na cestama. Utvrđivanje namjere počinjenja samoubojstva glavni je problem kod smrtnih slučajeva u prometnim nesrećama. Stoga su potrebni jasni i objektivni kriteriji kako bi se ova metoda samoubojstva mogla bolje prepoznati, istražiti i preciznije razumjeti. Potrebno je povećati svijest o samoubojstvima na cestama u okviru aktivnosti za sprječavanje samoubojstava te uključiti tu temu u buduće vladine politike za sprječavanje samoubojstava. Hitno su potrebna kvalitetna istraživanja kojima bi se ispitala učinkovitost intervencija za sprječavanje samoubojstava na cestama.

– Postoje ograničeni dokazi koji uspoređuju lokalne antibiotike s lokalnim antisepticima kod osoba s oticanjem i infekcijom srednjeg uha (tzv. kronična gnojna upala srednjeg uha). Vrlo je neizvjesno jesu li antibiotici ili lokalni antiseptici učinkovitiji u smanjenju iscjetka iz uha, osim što su lokalni antibiotici vjerojatno učinkovitiji od borne kiseline (antiseptika).

Kronična gnojna upala srednjeg uha je dugotrajno (kronično) oticanje i infekcija srednjeg uha, s iscjetkom iz uha (otorejom) kroz probijenu bubnu membranu (bubnjić). Glavni simptomi kronične gnojne upale srednjeg uha su iscjedak iz uha (gnoj koji curi iz rupe u bubnjiću) i gubitak sluha.

Antibiotici (koji ubijaju bakterije) su najčešće korišteni tretman za kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha. Antibiotici mogu biti 'lokalni' (stavljaju se u ušni kanal kao kapi za uši, masti, sprejevi ili kreme) ili 'sustavni' (uzimaju se oralno ili injekcijom u mišić ili venu). Lokalni antiseptici (antiseptici koji se stavljaju izravno u uho kao kapi za uši ili prašak) mogući su tretman za kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha. I antibiotici i lokalni antiseptici ubijaju ili zaustavljaju rast klica koje mogu biti odgovorne za infekciju.

Lokalni antiseptici i antibiotici mogu se koristiti samostalno ili dodati drugim tretmanima za kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha, poput drugih antibiotika ili čišćenja uha (slušna toaleta). U ovom je pregledu bilo važno ispitati postoje li neželjeni učinci korištenja antibiotika i antiseptika, poput iritacije kože unutar vanjskog uha, što može uzrokovati nelagodu, bol ili svrbež. Neki antibiotici i antiseptici (poput alkohola) također mogu biti toksični za unutarnje uho (ototoksičnost), što znači da mogu uzrokovati trajni gubitak sluha, vrtoglavicu ili zujanje u uhu (tinitus).

Željelo se usporediti antibiotike i antiseptike za liječenje kronične gnojne upale srednjeg uha. Točnije, cilj je bio utvrditi zaustavljaju li iscjedak iz uha te utječu li na kvalitetu života ili sluh ispitanika. Također se željelo saznati uzrokuju li bol, nelagodu ili iritaciju u uhu, neželjene učinke poput vrtoglavice ili krvarenja iz uha ili bilo kakve ozbiljne komplikacije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i dosljednost rezultata.

Uključeno je 15 istraživanja koja su obuhvatila 2371 ispitanika, a koja su usporedila antibiotike s raznim antisepticima (octena kiselina, borna kiselina, povidon-jodid i aluminijev acetat). Jedno istraživanje uključilo je samo djecu, dva istraživanja uključila su samo odrasle ispitanike, a 12 istraživanja uključilo je i odrasle i djecu. Oko 40 od ​​svakih 100 ispitanika bile su žene. Glavne usporedbe prikazane su u nastavku.

Usporedba antibiotika s octenom kiselinom

Uključeno je sedam istraživanja (835 ispitanika). Postoji malo ili nimalo povjerenja u dokaze o tome jesu li lokalni antibiotici ili octena kiselina poboljšali (tj. smanjili) iscjedak iz uha kod osoba s kroničnom gnojnom upalom srednjeg uha. Nije bilo moguće znati postoji li razlika između tretmana za bilo koje druge simptome ili učinke od interesa.

Usporedba antibiotika s bornom kiselinom

Uključena su dva istraživanja (532 ispitanika). Lokalni antibiotici (kinoloni) vjerojatno će biti bolji od borne kiseline u smanjenju iscjetka iz uha nakon jednog do dva tjedna. Također može biti manje nelagode u uhu (bol, iritacija i krvarenje). Lokalni kinoloni mogu rezultirati većim poboljšanjem sluha u usporedbi s lokalnom primjenom borne kiseline, ali ta razlika može biti premala da bi osoba primijetila razliku.

Usporedba antibiotika s povidon jodidom

Uključeno je jedno istraživanje (40 ispitanika). Postoji malo ili nimalo povjerenja u dokaze o tome jesu li lokalni antibiotici ili povidon jodid poboljšali (tj. smanjili) iscjedak iz uha kod osoba s kroničnom gnojnom upalom srednjeg uha. Nije bilo moguće znati postoji li razlika između tretmana za bilo koje druge simptome ili učinke od interesa.

Usporedba antibiotika s aluminijevim acetatom

Uključeno je jedno istraživanje (51 ispitanik) koje je navelo da je došlo do poboljšanja iscjetka iz uha nakon dva do četiri tjedna, ali nisu predstavili svoje rezultate na način koji bi se mogao iskoristiti. Nije bilo moguće znati postoji li razlika između tretmana za bilo koje druge simptome ili učinke od interesa.

Istraživanja su bila mala, mnoga od njih su bila slabo opisana, a rezultati su se uvelike razlikovali između istraživanja. Također su potrebne dodatne informacije o štetnim učincima.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2020. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2022. godine.

• Kombiniranje strategija za promjenu prehrane i razine tjelesne aktivnosti kod djece u dobi od 2 do 4 godine kako bi se spriječila prekomjerna težina i pretilost može dugoročno (nakon 15 mjeseci) neznatno smanjiti indeks tjelesne mase (BMI).

• Postoji vrlo malo informacija o tome jesu li strategije rezultirale ozbiljnim štetnim događajima (npr. ozljedama), ali čini se da nijedna od strategija nije rezultirala ozbiljnom štetom za djecu.

• Buduća istraživanja trebala bi provoditi strategije prevencije pretilosti u zajednici i usmjeriti se na šire odrednice pretilosti i prevencije pretilosti.

Diljem svijeta sve je veći broj male djece koja žive s prekomjernom težinom i pretilošću, a dokazi pokazuju da se stope povećavaju u skladu sa socijalnom nejednakošću. Život s prekomjernom težinom tijekom djetinjstva može uzrokovati fizičke i psihičke zdravstvene probleme. Djeca koja žive s prekomjernom težinom imaju veću vjerojatnost da će živjeti s prekomjernom težinom i kao odrasli te da će i dalje imati loše fizičko i mentalno zdravlje.

Željelo se saznati jesu li strategije koje pomažu ljudima da promijene prehranu ili aktivnost (ili oboje) učinkovite u sprječavanju pretilosti kod djece u dobi od 2 do 4 godine i jesu li povezane s nekim ozbiljnim nuspojavama. Za ispitivanje pretilosti korištena je mjera indeksa tjelesne mase (BMI). BMI se izračunava dijeljenjem težine osobe (u kg) s njezinom visinom (u m²).

Pretražena su istraživanja koja su proučavala načine sprječavanja pretilosti kod djece u dobi od 2 do 4 godine. Nisu uključena istraživanja koja su uključila samo djecu koja već žive s prekomjernom težinom ili pretilošću, ali su uključena istraživanja koja su uključila djecu različite težine. Uključena su samo istraživanja koja su koristila metode usmjerene na promjenu dječje prehrane, razine aktivnosti (povećanje tjelesne aktivnosti ili smanjenje sjedilačkog ponašanja) ili oboje. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika. Istraživanja su grupirana za analizu ovisno o tome jesu li imala za cilj poboljšati prehranu, tjelesnu aktivnost ili oboje.

Uključeno je 67 istraživanja koja su obuhvatila 36 601 dijete u dobi od 2 do 4 godine. Većina istraživanja (63 od 67) provedena je u zemljama s visokim dohotkom, a četiri u zemljama s višim srednjim dohotkom. U 26 istraživanja strategije su provedene u ustanovama za skrb o djeci, 23 istraživanja su bila prvenstveno provedena kod kuće, a 10 je provedeno i u ustanovama za skrb o djeci i kod kuće. Samo su tri istraživanja provedena u zajednici, a pet u zdravstvenim ustanovama. Trajanje programa variralo je: 47 ih je trajalo kraće od 9 mjeseci, pri čemu je najkraće trajanje bilo 1 posjet, a najdulje 3 godine. Analizirani su rezultati iz 56 istraživanja koja su uključivala 21 404 djeteta.

• Djeca kojoj je pružena strategija za promjenu prehrane i razine aktivnosti možda su imala niži BMI u usporedbi s djecom kojoj nije pružena nikakva strategija. To znači da su ta djeca možda uspjela minimalno smanjiti prekomjerno debljanje, što je za javno zdravstvo važno.

• Djeca kojoj je strategija pomogla da promjene samo prehranu ili samo razinu aktivnosti nisu imala smanjeni BMI.

• Samo šest od 67 istraživanja izvijestilo je o ozbiljnim štetnim događajima, a nisu utvrđene nikakve ozbiljne štete.

Sveukupno, povjerenje u dokaze je vrlo nisko. Međutim, dodatna istraživanja sličnog ustroja onima uključenima u ovaj sustavni pregled vjerojatno ne bi povećala pouzdanost rezultata.

Četiri su glavna čimbenika smanjila pouzdanost dokaza.

• Rezultati su bili vrlo nekonzistentni u različitim istraživanjima.

• Nije bilo dovoljno istraživanja koja izvještavaju o specifičnim vrstama ishoda za određeno razdoblje praćenja da bi postojala sigurnost u rezultate za neke usporedbe.

• Rezultati nekih istraživanja nisu prikazani na način koji je omogućavao njihovo uključivanje u analize, što je moglo utjecati na objedinjene rezultate.

• Istraživanja su općenito imala ograničenja u načinu na koji su provedena zbog složenosti istraživanja u ovoj dobnoj skupini.

Ovaj pregled ne pruža dovoljno informacija za procjenu koliko dobro ove strategije funkcioniraju za djecu s invaliditetom ili za djecu iz zemalja s niskim i srednjim dohotkom.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do veljače 2023. godine.

– Nije sigurno smanjuju li lokalni antibiotici iscjedak iz uha kod osoba s oticanjem i infekcijom srednjeg uha (kronična gnojna upala srednjeg uha).

– Lokalni antibiotici mogu smanjiti iscjedak iz uha u usporedbi s placebom (otopina soli), ali dokazi su vrlo nepouzdani. Lokalna primjena antibiotika uz antibiotik koji se daje oralno može smanjiti iscjedak iz uha.

– Sveukupno, nije jasno koja je vrsta lokalnog antibiotika najučinkovitija.

Kronična gnojna upala srednjeg uha, također poznata kao kronična upala srednjeg uha je oticanje i infekcija srednjeg uha koja traje dva tjedna ili dulje. Osobe s kroničnom gnojnom upalom srednjeg uha obično imaju iscjedak iz uha koji je teško ukloniti ili se stalno vraća (gnoj koji curi iz rupe u bubnjiću) i gubitak sluha.

Lokalni antibiotici (koji se primjenjuju u ušni kanal kao kapi za uši, masti, sprejevi ili kreme) najčešće su korišteni tretman za kroničnu upalu srednjeg uha. Lokalni antibiotici ubijaju ili zaustavljaju rast bakterija (klica) koje mogu biti odgovorne za infekciju. Lokalni antibiotici mogu se koristiti samostalno ili se mogu dodati drugim tretmanima za kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha, kao što su antiseptici (koji također ubijaju klice), čišćenje uha (ušna toaleta) ili sustavni antibiotici (antibiotici koji se uzimaju oralno ili injekcijom u mišić ili venu).

Željelo se saznati koliko su učinkoviti lokalni antibiotici za osobe s kroničnom gnojnom upalom srednjeg uha te uzrokuju li neželjene učinke. Također se željelo saznati je li jedna vrsta lokalnog antibiotika korisnija ili štetnija od bilo koje druge. Naročito je bilo važno utvrditi zaustavljaju li lokalni antibiotici iscjedak iz uha te utječu li na kvalitetu života ili sluh ispitanika. Uz to, željelo se saznati uzrokuju li bol, nelagodu ili iritaciju u uhu, neželjene učinke poput vrtoglavice ili krvarenja iz uha ili bilo kakve ozbiljne komplikacije. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i dosljednost rezultata.

Uključeno je jedno novo istraživanje (100 ispitanika). Sveukupno je uključeno 18 istraživanja koja su obuhvatila najmanje 1783 ispitanika, ali bilo je teško točno utvrditi koliko je ispitanika bilo uključeno jer neka istraživanja nisu jasno navela broj. Dva istraživanja uključila su „uglavnom djecu”, tri samo odrasle, dok su preostala uključila i djecu i odrasle. Niti jedno istraživanja nije izvijestilo o uključivanju osoba koje se smatraju visokorizičnima za kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha (poput osoba s rascjepom nepca (gdje se nepce kod beba ne spaja tijekom trudnoće), osoba s Downovim sindromom ili osoba čiji imunološki sustav ne funkcionira dovoljno dobro da bi se borio protiv klica). U istraživanjima su korištene različite vrste antibiotika i kombinacije antibiotika.

Usporedba lokalnih antibiotika s placebom ili izostankom liječenja

Jedno istraživanja (50 ispitanika) usporedilo je lokalne antibiotike s ispiranjem uha fiziološkom otopinom (slanom vodom). Lokalni antibiotici mogu smanjiti iscjedak iz uha više nego ispiranje uha fiziološkom otopinom kada se procijeni jedan do dva tjedna nakon tretmana, ali dokazi su vrlo nesigurni. Dokazi o neželjenim učincima i pogoršanju mjerenja sluha su također vrlo nesigurni. Istraživanje nije mjerilo kvalitetu života i izvijestilo je da nije bilo ozbiljnih komplikacija.

Usporedba lokalnih antibiotika uz sustavne (oralne ili injekcijske) antibiotike

Četiri istraživanja (438 ispitanika) uspoređivala su liječenje lokalnim antibiotskim kapima (ciprofloksacin) uz sustavni (oralni ili injekcijski) antibiotik, ali jedno istraživanje nije doprinijelo podatcima. Lokalna primjena u kombinaciji s oralnim antibioticima može smanjiti iscjedak iz uha više nego primjena samo oralnih antibiotika u razdoblju od jednog do dva tjedna te od dva do četiri tjedna. Jedno istraživanje je navelo da nije bilo neželjenih učinaka. Istraživanja nisu mjerila kvalitetu života niti su prijavila ozbiljne komplikacije.

Usporedba različitih lokalnih antibiotika

Osam istraživanja (794 ispitanika plus 40 ušiju) uspoređivalo je aminoglikozidni antibiotik (gentamicin, neomicin ili tobramicin) s kinolonskim antibiotikom (ciprofloksacin ili ofloksacin). Kinoloni mogu smanjiti iscjedak iz uha bolje od aminoglikozida, ali dokazi su vrlo nesigurni. Jedno istraživanje (100 ispitanika) mjerilo je bol u uhu i izvijestilo je da nije bilo razlike između skupina, ali dokazi su vrlo nesigurni. Dva istraživanja su mjerila gubitak sluha, ali dokazi su vrlo nesigurni.

Istraživanja su imala nekoliko ograničenja. Na primjer, rezultati su se uvelike razlikovali između istraživanja, bio je uključen mali broj ispitanika, nedostajali su noviji podaci i bile su ograničene informacije o skupinama ljudi koje imaju veću vjerojatnost da će imati kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2020. godine. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2022. godine.

- Nije jasno jesu li antibiotici koji se uzimaju oralno ili se daju injekcijama (sustavni antibiotici) učinkoviti tretmani za kroničnu gnojnu upalu srednjeg uha (CSOM; vrsta dugotrajne infekcije uha) i dovode li do neželjenih učinaka. Dokazi o neželjenim učincima su posebno ograničeni.

- Buduća istraživanja trebaju biti veća, koristiti rigorozne metode, uključiti ​​skupine s posebnim rizikom od CSOM-a, pratiti ispitanike najmanje šest mjeseci i procijeniti ishode koji su važni za pacijente i zdravstvene djelatnike.

Kronična gnojna upala srednjeg uha (CSOM) je upala srednjeg uha koja traje dva ili više tjedana. Osobe s CSOM-om obično imaju ponavljano ili stalno pražnjenje tekućine koja curi iz otvora ili rascjepa na bubnjiću i gubitak sluha.

CSOM se može liječiti antibioticima (lijekovima koji se bore protiv bakterijskih infekcija), uzimajući ih oralno ili injekcijom (tj. sustavnim liječenjem kojim se tretira cijelo tijelo). Sustavni antibiotici mogu se koristiti:

- samostalno;
- u kombinaciji s antibioticima u obliku kapi, sprejeva, masti ili krema (lokalna primjena, tj. lokalizirani površinski tretman); ili
- u kombinaciji s drugim metodama liječenja kao što su steroidi (lijekovi protiv upale) ili antiseptici (tvari koje zaustavljaju ili usporavaju rast mikroorganizama).

Cilj je bio saznati koliko su učinkoviti sustavni antibiotici u liječenju CSOM-a. Naročito je bilo važno utvrditi jesu li sustavni antibiotici zaustavili iscjedak iz uha, poboljšali kvalitetu života ispitanika ili utjecali na njihov sluh. Također se željelo saznati uzrokuju li sustavni antibiotici bol, nelagodu ili iritaciju u uhu, neželjene učinke (poput vrtoglavice ili krvarenja iz uha) ili bilo kakve ozbiljne komplikacije.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala sustavne antibiotike s izostankom liječenja, placebom (neaktivnim ili „lažnim“ lijekom) ili drugim sustavnim antibiotikom kod ljudi bilo koje dobne skupine. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Ovo je obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2021. godine. Pronađeno su 21 istraživanje koje je obuhvatilo ukupno 2525 ispitanika s CSOM-om. Ispitanici su praćeni do godinu dana nakon liječenja. Četiri istraživanja pružila su informacije o financiranju i drugoj potpori: dva istraživanja bila su javno financirana, a u preostala dva istraživanja lijekove su isporučivale farmaceutske tvrtke.

Istraživanja su uspoređivala sustavne antibiotike:

- s izostankom liječenja (jedno istraživanje);
- u kombinaciji s lokalnim antibioticima naspram isključivo lokalnih antibiotika (sedam istraživanja);
- u kombinaciji s drugim tretmanima (pod uvjetom da to nisu samo lokalni antibiotici) naspram tih istih tretmana bez sustavnih antibiotika (četiri istraživanja);
- s različitim sustavnim antibioticima (10 istraživanja).

Sustavni antibiotici naspram izostanka liječenja

Nije jasno jesu li sustavni antibiotici bolji ili gori od izostanka liječenja.

Sustavni antibiotici plus lokalni antibiotici naspram isključivo lokalnih antibiotika

Sustavni antibiotici u kombinaciji s lokalnim antibioticima mogu imati mali ili nikakav učinak na prestanak iscjetka nakon jednog do dva tjedna u usporedbi s primjenom isključivo lokalnih antibiotika (tri istraživanja). Nije jasno imaju li sustavni antibiotici dodani lokalnim antibioticima bilo kakve druge pozitivne ili negativne učinke.

Sustavni antibiotici plus drugi tretmani (pod uvjetom da to nisu samo lokalni antibiotici) naspram tih istih tretmana bez sustavnih antibiotika

Nije jasno jesu li sustavni antibiotici učinkoviti ili dovode do štetnih događaja kada se dodaju drugim tretmanima, a da to nisu lokalni antibiotici.

Usporedbe između različitih sustavnih antibiotika

Nije jasno jesu li neki sustavni antibiotici bolji od drugih.

Općenito, dokazi su bili ograničeni, što je otežavalo utvrđivanje postoje li potencijalno štetni učinci sustavnih antibiotika. Međutim, dobro je poznato da sustavni antibiotici mogu imati neželjene učinke, poput proljeva ili mučnine, a nose i rizik od sustavnih alergijskih reakcija poput kožnog osipa. Očekuje se da će rizik od ovih događaja biti sličan onome kod liječenja drugih infekcija usporedivim dozama i trajanjem liječenja kao i kod CSOM-a. Postoji i zabrinutost povezana s prekomjernom upotrebom sustavnih antibiotika i sve većom otpornošću na antibiotike.

Postojala je mala ili nikakva pouzdanost u dokaze jer: je bilo premalo istraživanja, većina istraživanja bila je malog opsega, neka su istraživanja koristila metode koje su vjerojatno unosile pogreške u njihove rezultate, a neka su pružila malo informacija.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2022. godine.

• Amplitudno-integrirana elektroencefalografija (aEEG) možda nije dovoljno točna za identifikaciju beba s napadajima, kao ni pojedinačnih epizoda napadaja kod bebe.

• Liječenje temeljeno samo na aEEG-u može dovesti do neadekvatnog ili nepotrebnog liječenja lijekovima protiv napadaja.

Napadaj je abnormalna i kratkotrajna električna aktivnost mozga. Rijetki su, ali predstavljaju ozbiljan problem u novorođenačkom razdoblju. Nastaju kao odgovor na probleme poput smanjene opskrbe mozga kisikom ili krvlju, niske razine šećera u krvi i infekcija mozga. Bebe mogu imati jedan ili više napadaja. Svaki napadaj može trajati od svega 10 sekundi do nekoliko minuta.

Napadaji kod novorođenčadi mogu oštetiti mozak i imati dugotrajne posljedice. Stoga je važno točno identificirati napadaje.

Elektroencefalografija (EEG) je neinvazivna metoda mjerenja električnih signala mozga. Snimanje električne aktivnosti mozga s 10 do 20 elektroda (malih žica pričvršćenih na glavu) najbolji je način za otkrivanje napadaja. To se naziva konvencionalna elektroencefalografija ili cEEG. Međutim, cEEG nije uvijek lako dostupan na neonatalnim jedinicama intenzivnog liječenja, teško ga je izvesti i za interpretaciju je potrebna visoka razina stručnosti.

Amplitudno-integrirana elektroencefalografija (aEEG) je pojednostavljen i lako izvediv oblik EEG-a, ali pruža manje informacija od cEEG-a. aEEG se priprema iz EEG signala i potrebna su mu samo 2 do 4 odvoda koje mogu postaviti neonatalne medicinske sestre. Liječnici koji izravno skrbe o bebama mogu interpretirati aEEG kako bi otkrili napadaje.

Postoji nekoliko različitih uređaja za snimanje aEEG-a: neki koriste 2 elektrode, dok drugi koriste 4 elektrode. Neki uređaji također prikazuju originalni EEG signal iz kojeg proizlazi aEEG. aEEG se može pripremiti iz već snimljenog cEEG-a u istraživačke svrhe.

Koliko je aEEG točan u identificiranju beba koje imaju napadaje i pojedinačnih epizoda napadaja kod bebe?

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala aEEG s cEEG-om za otkrivanje napadaja kod novorođenčadi. Pregledani su detalji o tome kako su istraživanja provedena te njihovi nalazi. Rezultati su sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza.

Uključeno je 16 relevantnih istraživanja s ukupno 562 novorođenčadi. Od 16 istraživanja, tri su opisala točnost aEEG-a samo za identifikaciju beba s napadajima, tri su je opisala samo za otkrivanje pojedinačnih napadaja, a 10 za otkrivanje i beba s napadajima i pojedinačnih napadaja.

Trajanje snimanja, broj aEEG odvoda, korištenje neobrađenih EEG signala te obučenost i iskustvo aEEG interpretatora bili su varijabilni u istraživanjima.

Samo u dva istraživanja su liječnici koji su izravno skrbili o pacijentu očitavali aEEG, što odražava stvarnu kliničku praksu. U ostalim istraživanjima, specijalisti za novorođenčad interpretirali su aEEG u kasnijoj fazi. Metoda kasnije interpretacije aEEG-a nije baš korisna za neposredno liječenje beba.

U prosjeku, aEEG je otkrio 71 od 100 beba koje su imale napadaje. To znači da je propustilo 29 beba s napadajima. Označilo je 16 beba kao da imaju napadaje, iako zapravo nisu imale napadaje.

Uključena istraživanja izvijestila su o varijabilnoj točnosti aEEG-a u otkrivanju pojedinačnih napadaja, u rasponu od 0 do čak 86 ispravno detektiranih napadaja od 100.

Ovaj sustavni pregled ukazuje na to da aEEG možda nije dovoljno točan za identifikaciju beba s napadajima i pojedinačnih epizoda napadaja kod beba.

Ovaj sustavni pregleda je imao nekoliko ograničenja, od kojih je najvažnije bilo to što su se rezultati istraživanja uvelike razlikovali bez ikakvog očiglednog razloga, smanjujući pouzdanost dokaza. Drugo ograničenje dokaza bilo je to da su samo dva istraživanja izvijestila o učinku stvarnog očitavanja aEEG-a od strane liječnika koji su izravno skrbili o pacijentu na točnost aEEG-a.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do srpnja 2022. godine.

• Virtualna stvarnost može biti nešto bolja od alternativnih terapijskih pristupa u poboljšanju sposobnosti korištenja ruke. Vrlo mali broj ispitanika prijavio je neželjene učinke, uključujući bol, glavobolje ili osjećaj nesvjestice ili vrtoglavice.

• Virtualna stvarnost može biti bolja od alternativne terapije u smislu blagog poboljšanja ravnoteže i vjerojatno smanjuje ograničenja aktivnosti.

• Vrlo malo istraživanja uključilo je aplikacije virtualne stvarnosti koje su se smatrale imerzivnim (na primjer, gdje se virtualno okruženje promatralo putem uređaja koji se montira na glavu).

Cilj je bio usporediti učinke virtualne stvarnosti naspram alternativnog liječenja ili izostanka liječenja na oporavak nakon moždanog udara, koristeći funkciju ruke i druge ishode poput brzine hodanja, kognitivne funkcije (mišljenja), samostalnosti i kvalitete života nakon moždanog udara.

Mnogi ljudi imaju poteškoća s kretanjem, razmišljanjem i osjetilima nakon moždanog udara. To često uzrokuje niz problema u svakodnevnom životu kao što su pisanje, hodanje i vožnja. Virtualna stvarnost je širok pojam koji se koristi za opisivanje korištenja računalnih programa osmišljenih za oponašanje predmeta i događaja iz stvarnog života. Terapija temeljena na virtualnoj stvarnosti može imati neke prednosti u odnosu na tradicionalne terapijske pristupe, jer aplikacije mogu omogućiti ljudima da prakticiraju svakodnevne aktivnosti koje se ne prakticiraju ili ne mogu prakticirati u bolničkom ili kliničkom okruženju. Osim toga, postoji nekoliko značajki programa virtualne stvarnosti koje bi mogle potaknuti pacijente da provedu više vremena u terapiji, na primjer, aktivnost bi mogla biti motivirajuća.

Željelo se saznati je li korištenje virtualne stvarnosti u programima oporavka od moždanog udara učinkovitije od tradicionalnih pristupa terapiji. Željeli su se razumjeti učinci na različite ishode (uključujući kretanje, kognitivne sposobnosti i ograničenje aktivnosti). Najviše su razmatrani ishodi povezani s funkcijom ruke, s obzirom na to da je to najčešći predmet istraživanja u ovom području. Također se željelo razumjeti kako se najučinkovitije može koristiti virtualna stvarnost (u smislu koliko terapije pružiti i kada) te koje vrste programa virtualne stvarnosti mogu biti najkorisnije.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala virtualnu stvarnost s alternativnim oblikom terapije (na primjer, tradicionalnim pristupima fizikalne terapije za poboljšanje snage i kretanja) ili izostankom terapije. Uključena su istraživanja koja su regrutirala odrasle osobe u svim fazama oporavka nakon moždanog udara.

Uključeno je 190 istraživanja koja su obuhvatila 7188 ispitanika nakon moždanog udara. Korišten je širok raspon programa virtualne stvarnosti. Većina je imala za cilj poboljšanje funkcije ruke ili pokretljivosti (brzina hodanja i ravnoteža).

• Šezdeset sedam ispitivanja ispitivalo je poboljšava li korištenje virtualne stvarnosti u usporedbi s alternativnom terapijom sposobnost korištenja ruke te je utvrđeno da korištenje virtualne stvarnosti možda dovodi do blagog poboljšanja funkcije.

• Ljudi koji koriste virtualnu stvarnost (u usporedbi s alternativnim terapijskim pristupima) mogu osjetiti blaga poboljšanja u ravnoteži i vjerojatno poboljšanja u ograničenju aktivnosti, ali možda neće osjetiti poboljšanja u brzini hodanja ili kvaliteti života.

• Dodavanje virtualne stvarnosti uobičajenoj njezi ili rehabilitaciji (što rezultira povećanim vremenom provedenim u terapiji) vjerojatno povećava funkcionalnost ruke.

• Virtualna stvarnost može biti najkorisnija kada ljudi provode puno sati koristeći program.

• Mali broj ispitanika koji su koristili virtualnu stvarnost prijavio je bol, glavobolje ili osjećaj nesvjestice ili vrtoglavice. Nije bilo prijavljenih ozbiljnih neželjenih učinaka.

Trenutačno postoji velik broj istraživanja, no ona su općenito bila malog opsega i niske kvalitete. Malo je istraživanja sadržavalo sve podatke od interesa. Stoga postoji umjereno do vrlo nisko povjerenje u dokaze.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do rujna 2023. godine.

• Liraglutid u usporedbi s placebom (lažnim lijekom) vjerojatno povećava broj ljudi koji gube najmanje 5% tjelesne mase, ali njegov utjecaj na neželjene učinke, kvalitetu života i veće kardiovaskularne događaje čini se malim ili nejasnim, kako srednjoročno (6 do 24 mjeseca) tako i dugoročno (više od 24 mjeseca).

• Pouzdanost dokaza ograničena je zbog načina na koji su istraživanja provedena i informacija koje nedostaju. Proizvođači liraglutida sudjelovali su u 22 od 24 uključena istraživanja, što izaziva zabrinutost u pogledu valjanosti rezultata.

• Buduća istraživanja trebala bi promatrati dugoročne rezultate kod različitih tipova ljudi i biti neovisna o proizvođačima liraglutida.

Pretilost je dugotrajno stanje u kojem osoba ima previše tjelesne masti. Može povećati rizik od zdravstvenih problema poput dijabetesa tipa 2, bolesti srca i krvnih žila (kardiovaskularne bolesti) i nekih vrsta tumora. Razina pretilosti raste diljem svijeta, što predstavlja značajno opterećenje za zdravstvene sustave. Liječenje pretilosti obično uključuje promjene načina života poput zdravije prehrane i veće tjelesne aktivnosti. Međutim, mnogima je teško održavati ove promjene, pa liječnici mogu propisati lijekove kao potporu u gubitku tjelesne mase.

Liraglutid je vrsta lijeka koja pomaže ljudima da se brže osjećaju sitima te stoga jedu manje. Izvorno je razvijen za liječenje dijabetesa tipa 2, ali je u mnogim zemljama odobren za pomoć ljudima u gubitku tjelesne mase. Daje se kao dnevna injekcija. Neke osobe koje uzimaju liraglutid imaju nuspojave, poput mučnine, proljeva i zatvora. Liraglutid je 'agonist GLP-1 receptora' (GLP-1RA). Slični lijekovi uključuju semaglutid i tirzepatid.

Željelo se saznati koliko dobro liraglutid djeluje kod odraslih osoba s pretilošću u srednjoročnom (6 do 24 mjeseca) i dugoročnom (24 mjeseca ili više) razdoblju. Ispitani su njegovi učinci na tjelesnu masu, neželjene učinke, zdravstvene probleme povezane s pretilošću, kvalitetu života i rizik od smrti. Nije analizirano što se događa nakon što ljudi prestanu uzimati liraglutid.

Pretražena su istraživanja koja su ispitivala liraglutid kod odraslih osoba s pretilošću. Istraživanja su mogla ispitivati bilo koju dozu liraglutida u usporedbi s placebom (lažnim lijekom), izostankom liječenja, promjenama načina života ili drugim lijekovima za mršavljenje. Uključena su istraživanja u kojima su ispitanici uzimali liraglutid najmanje 6 mjeseci. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza.

Uključena su 24 istraživanja s 9937 muškaraca i žena s pretilošću, u dobi između 31 i 64 godine. Neki ispitanici su imali bolesti povezane s prekomjernom tjelesnom masom poput dijabetesa ili bolesti jetre. Većina je istraživanja uspoređivala liraglutid s placebom. Uglavnom su se odvijala u zemljama s visokim i srednjim dohotkom.

• Gubitak tjelesne mase: osobe koje su uzimale liraglutid imale su veću vjerojatnost da će izgubiti najmanje 5% tjelesne mase od onih koje su uzimale placebo u srednjoročnom (18 istraživanja, 6651 ispitanik) i dugoročnom (2 istraživanja, 1262 ispitanika) razdoblju. Međutim, postoji nesigurnost u učinke liraglutida na ukupnu postotnu promjenu tjelesne mase ljudi od početka istraživanja do kraja srednjoročnog razdoblja (16 istraživanja, 6050 ispitanika), a dugoročno može biti male ili nikakve razlike u postotnoj promjeni tjelesne mase (2 istraživanja, 1262 ispitanika).

• Neželjeni učinci: gledano tijekom srednjoročnog razdoblja, osobe koje uzimaju liraglutid mogu imati više nuspojava bilo koje vrste (16 istraživanja, 8147 ispitanika) i ozbiljnije nuspojave (20 istraživanja, 8487 ispitanika) od onih koje uzimaju placebo. Postoji nesigurnost oko blagih do umjerenih nuspojava (17 istraživanja, 7440 ispitanika) i toga jesu li nuspojave dovele do toga da ispitanici prestanu uzimati terapiju (19 istraživanja, 8628 ispitanika). Dugoročno (2 istraživanja, 2640 ispitanika), liraglutid može povećati učestalost nuspojava te će ljudi vjerojatnije prekinuti liječenje zbog njih. Postoji nesigurnost u vezi neželjenih događaja općenito i blagih do umjerenih neželjenih učinaka.

• Kvaliteta života : liraglutid vjerojatno malo ili nimalo ne utječe na kvalitetu života, kako srednjoročno (6 istraživanja, 3733 ispitanika), tako i dugoročno (1 istraživanje, 863 ispitanika).

• Ostali rezultati: liraglutid vjerojatno ne utječe na srčano-žilne incidente u srednje dugom razdoblju (6 istraživanja, 5762 ispitanika). Postoji nesigurnost u njegove učinke na srčano-žilne incidente dugoročno i na smrtne slučajeve srednjoročno i dugoročno.

Dokazi umjerene kvalitete upućuju na to da su osobe koje su uzimale liraglutid izgubile više tjelesne mase nego one koje su primale placebo. Međutim, pouzdanost u druge dokaze je ograničena zbog načina na koji su istraživanja provedena i informacija koje su nedostajale. Malo je istraživanja proučavalo dugoročne učinke ili uključivalo različite populacije iz različitih sredina, tako da se rezultati možda neće odnositi na sve. Proizvođači liraglutida bili su uključeni u ustroj, provođenje ili analizu 22 od 24 istraživanja, što ograničava pouzdanost rezultata. Potrebno je više neovisnih istraživanja.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do prosinca 2024. godine.

- Postoji nesigurnost u učinkovitost lokalnih (tj. primijenjenih u obliku kapi, sprejeva ili krema) antibiotika sa steroidima u poboljšanju rješavanja iscjetka iz uha kod ispitanika s bolešću uha poznatom kao kronični gnojni otitis media (CSOM).

- Nisu pronađeni dokazi da dodatak steroida lokalnim antibioticima utječe na prestanak iscjetka iz uha kada se mjeri nakon jednog do dva tjedna, a nisu bili dostupni ni rezultati za dugoročnije ishode.

- Postoje dokazi niske razine sigurnosti da neke vrste lokalnih antibiotika (bez steroida) mogu biti bolje od lokalnih kombinacija antibiotika i steroida za brže povlačenje iscjetka.

- Postoji nesigurnost oko relativne učinkovitosti različitih vrsta antibiotika; nije moguće utvrditi je li klasa antibiotika poznatih kao kinoloni bolja, lošija ili ista kao i antibiotici poznati kao aminoglikozidi. Vjeruje se da ove dvije skupine spojeva imaju različite štetne učinke, ali nema dovoljno dokaza iz istraživanja uključenih u pregled da bi se dao bilo kakav komentar o mogućnosti istih. Općenito, štetni učinci bili su slabo prijavljeni.

Kronična gnojna upala srednjeg uha (engl. chronic suppurative otitis media, CSOM) je upala srednjeg uha koja traje dva ili više tjedana. Osobe s takvom upalom obično imaju ponavljajući ili trajni iscjedak iz uha (gnoj koji curi iz rupe u bubnjiću) i gubitak sluha.

CSOM se obično liječi kombinacijom antibiotika (lijekova protiv bakterijskih infekcija) i steroida (lijekova koji djeluju smanjenjem upale u tijelu). Ovi lijekovi se nazivaju 'lokalnim' tretmanima kada se primjenjuju kao kapi za uši, sprejevi ili kreme koje se stavljaju izravno u uho. Često se za liječenje CSOM-a kombiniraju lokalni antibiotici i lokalni steroidi. Da bi se saznalo koliko je ova kombinacija učinkovita i uzrokuje li neželjene učinke, pregledani su dokazi iz znanstvenih istraživanja.

Pretražena su sva relevantna istraživanja u medicinskoj literaturi, uspoređeni su rezultati i sažeti dokazi iz svih istraživanja. Istraživanja su ispitivala niz kombinacija antibiotika sa steroidima te ih uspoređivala s izostankom liječenja, lažnim liječenjem (placebom), istim antibiotikom bez steroida i s drugim antibioticima bez steroida. Također je procijenjena pouzdanost dokaza, uzimajući u obzir čimbenike kao što su veličina uzorka i način provođenja istraživanja. Na temelju procjena dokazi su kategorizirani kao oni vrlo niske, niske, umjerene ili visoke razine pouzdanosti.

Ovo je prva obnovljena verzija Cochraneovog sustavnog pregleda objavljenog 2020. godine, koji je obuhvatio 17 istraživanja.

Pronađena su dva nova istraživanja. Sveukupno, pregled je obuhvatio 19 istraživanja u koje je bilo uključeno više od 2024 osobe s CSOM-om. Niti jedno istraživanje nije mjerilo jedan od ishoda od interesa: kvalitetu života povezanu sa zdravljem.

Primarni ishod, zaustavljanje iscjetka iz uha, nije mjeren u vremenskoj točki od jednog do dva tjedna.

Ne zna se jesu li antibiotici sa steroidima bolji ili lošiji od placeba ili izostanka liječenja za:

- zaustavljanje iscjetka iz uha (kada se mjeri nakon četiri tjedna);

- sluh;

- uzrokovanje neželjenih učinaka (kao što su bol u uhu ili ozbiljne komplikacije).

Ovi dokazi su vrlo niske razine pouzdanosti.

Lokalni antibiotici sa steroidima mogu malo ili nimalo utjecati na zaustavljanje iscjetka iz uha nakon jednog do dva tjedna (dokazi niske razine pouzdanosti). Ishod nije mjeren u vremenskoj točki „nakon četiri tjedna“.

Ne zna se jesu li antibiotici sa steroidima bolji ili lošiji od istog lokalnog antibiotika korištenog samostalno za:

- sluh;

- uzrokovanje neželjenih učinaka (kao što su bol u uhu ili ozbiljne komplikacije).

Ovi dokazi su vrlo niske razine pouzdanosti.

Nekinolonski antibiotici (posebno antibiotici poznati kao aminoglikozidi) plus steroidi možda nisu toliko učinkoviti kao klasa antibiotika poznatih kao kinoloni koji se koriste samostalno za zaustavljanje iscjetka iz uha nakon jednog do dva tjedna (dokazi niske razine sigurnosti).

Ne zna se jesu li nekinolonski antibiotici sa steroidima bolji ili lošiji od kinolonskih antibiotika za:

- prestanak iscjetka iz uha nakon četiri tjedna;

- sluh;

- uzrokovanje neželjenih učinaka (kao što su bol u uhu ili ozbiljne komplikacije).

Ovi dokazi su vrlo niske razine pouzdanosti.

Rezultati za 10 drugih usporedbi prikazani su u cijelom sustavnom pregledu.

Premalo je metodološki snažnih istraživanja provedeno da bi se znalo utječe li dodavanje steroida lokalnim antibioticima na učinkovitost antibiotika ili na rizik od štetnih učinaka liječenja. Dokazi su također ograničeni zbog starosti istraživanja i nedostatka informacija o određenim populacijskim skupinama.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do lipnja 2022. godine.

• Injekcije DMPA (depo medroksiprogesteron acetata) vjerojatno rezultiraju malom ili nikakvom razlikom u riziku od dobivanja HIV-a u usporedbi s bakrenim intrauterinim uređajem (IUD).

• Levonorgestrel implantat (LNG) vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u riziku od dobivanja HIV-a u usporedbi s bakrenom spiralom.

• DMPA injekcije vjerojatno neznatno povećavaju rizik od zaraze HIV-om u usporedbi s LNG implantatima.

• Postoji nesigurnost u učinak DMPA u usporedbi s noretisteron enantatom (NET-EN) na zarazu HIV-om.

HIV je virus koji utječe na imunološki sustav tijela i slabi sposobnost borbe protiv svakodnevnih infekcija i bolesti. Virus se nalazi u tjelesnim tekućinama zaražene osobe. Virus se najčešće širi s jedne osobe na drugu nezaštićenim spolnim odnosom. Ljudi se također mogu zaraziti virusom dijeljenjem igala ili šprica. Bebe se mogu zaraziti tijekom trudnoće, poroda ili dojenja.

Iako ne postoji lijek za HIV, liječenje je vrlo učinkovito i može poboljšati očekivano trajanje života i kvalitetu života.

Kontracepcijske metode su metode kontrole začeća. Cilj korištenja kontracepcije je sprječavanje neželjene trudnoće. Postoji mnogo različitih metoda kontracepcije. Neki kontraceptivi sadrže hormone, dok drugi ne. Uobičajene moderne metode uključuju injekcije, implantate, pilule i intrauterine uloške (IUD-ove, koji se nalaze unutar maternice). DMPA je injekcija koja se daje svaka tri mjeseca. LNG implantat se postavlja ispod kože nadlaktice i može ostati učinkovit do pet godina. NET-EN je injekcija koja se daje svaka dva mjeseca, a sadrži progesteron (vrstu hormona).

Željelo se saznati izlaže li korištenje hormonske kontracepcije žene većem riziku od zaraze HIV-om nego korištenje drugih metoda kontracepcije.

Pretražena su sva istraživanja koja su proučavala učinke korištenja hormonske kontracepcije kod žena koje žive u područjima s visokim rizikom od zaraze HIV-om. Rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza na temelju čimbenika kao što su način provođenja istraživanja i broj uključenih ispitanika.

Uključena su četiri istraživanja koja su uključivala 9726 HIV-negativnih žena. Razmatran je rizik od zaraze ženama HIV-om te rizik od trudnoće.

Utvrđeno je da korištenje DMPA injekcija vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u šansi za dobivanje HIV-a u usporedbi s korištenjem bakrene spirale.

Korištenje LNG implantata vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u šansi za dobivanje HIV-a u usporedbi s bakrenom spiralom.

Korištenje DMPA injekcija ili LNG implantata vjerojatno smanjuje rizik trudnoće u usporedbi s bakrenom spiralom, ali taj učinak može biti posljedica kontroliranog okruženja istraživanja koje potiče žene da nastave koristiti svoje kontracepcijske metode.

Također je uočeno da korištenje DMPA vjerojatno neznatno povećava rizik od HIV infekcije u usporedbi s korištenjem LNG implantata, ali DMPA vjerojatno rezultira malom ili nikakvom razlikom u riziku od trudnoće u usporedbi s LNG-om.

Dokazi o učinku DMPA u usporedbi s NET-EN-om na šanse zaraze HIV-om ili trudnoće su vrlo nesigurni.

Niti jedno od ispitivanja nije uspoređivalo rizik žena koje koriste kontracepciju sa ženama koje ne koriste kontracepciju, stoga se ne može sa sigurnošću reći koliki je rizik od zaraze HIV-om kod žene ako ne koristi kontracepciju. Ispitivanja su proučavala samo nekoliko specifičnih metoda kontracepcije, a ne sve metode dostupne na tržištu.

Ovo je obnovljeni Cochraneov sustavni pregled. U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do 13. rujna 2023. godine.

• Transkranijalna laserska terapija (terapija svjetlom niske razine primijenjena na glavu) ne smanjuje broj ljudi koji umiru ili imaju umjereni do teški invaliditet 90 dana nakon ishemijskog moždanog udara (gdje je protok krvi u mozak blokiran krvnim ugruškom).

• Postojeća istraživanja ne pružaju dovoljno dokaza koji bi podržali rutinsku upotrebu transkranijalne laserske terapije kod osoba s ishemijskim moždanim udarom.

Ishemijski moždani udar nastaje kada krvni ugrušak blokira arteriju u mozgu, prekidajući protok krvi i ubijajući moždane stanice. Osoba koja ima ishemijski moždani udar može se osjećati zbunjeno, slabo ili imati problema s govorom ili kretanjem.

Trenutačno, glavni tretmani za ishemijski moždani udar uključuju lijekove ubrizgane u venu za otapanje krvnih ugrušaka i operaciju za uklanjanje krvnih ugrušaka iz moždanih žila. Obje ove mogućnosti poznate su kao reperfuzijske terapije: tretmani koji imaju za cilj ponovno otvoriti blokirane krvne žile i vratiti opskrbu krvlju moždanog tkiva.

Opseg ozljede mozga nakon ishemijskog moždanog udara ovisi o tome koliko dugo mozak nema kisika, jer moždane stanice mogu preživjeti bez kisika samo ograničeno vrijeme. Stoga reperfuzijske terapije treba primijeniti što je prije moguće. Međutim, neki ljudi koji primaju reperfuzijske terapije i dalje imaju teški invaliditet, a mogu čak i umrijeti. To zahtijeva istraživanje novih tretmana.

Transkranijalna laserska terapija poznata je i kao fotobiomodulacija, terapija svjetlom niske razine ili terapija laserom bliskog infracrvenog zračenja. Ova neinvazivna tehnologija prenosi lasersku energiju kroz vlasište i lubanju kako bi potaknula zacjeljivanje u mozgu. Smatra se obećavajućim tretmanom za poboljšanje ishoda nakon ishemijskog moždanog udara.

Željelo se saznati može li transkranijalna laserska terapija pomoći u smanjenju invaliditeta i smrtnosti kod osoba s ishemijskim moždanim udarom i je li povezana sa štetnim posljedicama.

Pretražena su istraživanja koja su uspoređivala transkranijalnu lasersku terapiju s lažnom terapijom ili izostankom terapije kod osoba koje su pretrpjele ishemijski moždani udar, s ili bez uobičajenog liječenja u obje skupine. Procijenjena je kvaliteta uključenih istraživanja, rezultati su uspoređeni i sažeti te je procijenjena razina pouzdanosti dokaza.

Uključena su četiri istraživanja s 1420 osoba koje su pretrpjele ishemijski moždani udar. Uključena istraživanja objavljena su između 2007. i 2014. godine, a provedena su u različitim bolnicama u Europi, Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Aziji ili na više od jednog od ovih kontinenata. Ispitanici su bili uglavnom muškarci (59,6%), s prosječnom dobi od 68,3 godine. Svi su bili uključeni u istraživanja unutar 24 sata nakon što su se pojavili simptomi moždanog udara.

U usporedbi s lažnim liječenjem, transkranijalna laserska terapija rezultira malom ili nikakvom razlikom u broju ljudi s umjerenim do teškim invaliditetom ili smrću 90 dana nakon ishemijskog moždanog udara. Transkranijalna laserska terapija može imati mali ili nikakav učinak na stopu smrtnosti i poboljšanje težine moždanog udara, a vjerojatno ima mali ili nikakav učinak na štetne učinke. Međutim, to može malo smanjiti ozbiljne štetne učinke.

Uključena istraživanja su uglavnom bila mala i provedena prije najmanje 10 godina. Postojale su nedosljednosti u nalazima između istraživanja, što je ograničilo sposobnost izvođenja zaključaka. Jedno istraživanje nije pojasnilo jesu li osobe koje su mjerile ishod znale kojoj skupini pripadaju ispitanici, što je moglo utjecati na način na koji su zabilježili ili interpretirali rezultate koji se odnose na umjereni do teški invaliditet, poboljšanje težine moždanog udara i ozbiljne ozljede.

U ovaj su sustavni pregled uključeni dokazi objavljeni do kolovoza 2024. godine.