Pročitajte knjigu "Gdje su dokazi? Bolja istraživanja za bolje zdravlje"

Sprječavaju li visoke doze vitamina C nastanak prehlade? Ima li kakve koristi od antioksidansa? Pomaže li marihuana u liječenju kronične boli? Odgovor na ovakva i slična pitanja nije baš teško dobiti. Ako već netko nije prije nas istražio određeno pitanje i objavio svoj rezultat onda i mi sami možemo pokušati pronaći odgovor. Da bi to napravili potrebno nam je izabrati što sličnije ispitanike, nasumično ih razvrstati u dovoljno velike skupine od kojih će jedna biti podvrgnuta terapiji čija nas učinkovitost zanima, jedna će primiti placebo (lijek bez aktivnih sastojaka), a jedna neće primiti nikakvu terapiju. Takvu vrstu istraživanja nazivamo randomizirani klinički pokus. Ovako osmišljeno istraživanje ne izgleda kao pretjerano komplicirani zadatak, ali ipak u nas se provodi vrlo malo takvih istraživanja, a i ono malo pokusa koji se provode vrlo su često loše kvalitete zbog koje ne mogu biti objavljeni u dobrim časopisima. Ponekad su ta istraživanja potpuno nepotrebna jer autori nisu sustavno pregledali literaturu pa stvaraju dokaze koji već postoje. Zbog svega toga vrlo se često događa da se primjenjuju terapije za koje ne postoje valjani dokazi o njihovoj učinkovitosti.

Da ne moraju samo zahvati i tablete biti opasni pokazuje nam dojmljiva priča o jednom smrtonosnom savjetu. U SAD-u se 1950-ih godina počela tiskati knjiga dr. Benjamina Spocka Njega dojenčeta i djeteta (engl. Baby and Child Care). Dr. Spock je u brojnim izdanjima te iznimno popularne knjige tijekom petnaestak godina davao roditeljima savjet da dojenčad polegnu na trbuh i to je objašnjavao naoko nepobitnom logikom – po njemu, ako se dijete polegne na leđa može povratiti i ugušiti se povraćenim sadržajem, a navodio je i da dijete ima sklonost glavu uvijek okrenuti na jednu stranu zbog čega se glava može nepravilno razvijati. Taj savjet su roditelji poslušno slijedili i polijeganje djece na trbuh postalo je rutinska praksa i u obiteljima i u bolnicama. Uskoro su se pojavile sumnje da je takav položaj spavanja povezan s većom učestalošću sindroma iznenadne dojenačke smrti. Nažalost, bilo je potrebno 40 godina da bi se provela ozbiljna istraživanja koja su potvrdila tragične posljedice tog savjeta. Nakon brojnih javnih kampanja koje su nakon toga uslijedile i u kojima su roditelji pozivani da napuste praksu polijeganja na prsa dramatično je smanjen broj iznenadnih dojenačkih smrti.

O ovakvim iskustvima govori knjiga Gdje su dokazi? koju je u okviru aktivnosti Hrvatskog Cochranea i uz pomoć projekta popularizacije znanosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa prevela Livia Puljak, profesorica Medicinskog fakulteta u Splitu. Knjiga Gdje su dokazi? prijevod je knjige Testing Treatments koju je objavila grupa britanskih autora. Prvo izdanje knjige pojavilo se 2006. godine i postiglo je veliki uspjeh. Od tada su prodane tisuće primjeraka, knjiga je prevedena na šest jezika, a drugo izdanje knjige objavljeno je 2011. godine. Jedan od uvjeta za sve prevoditelje, pa tako i za ovaj hrvatski prijevod, bio je da knjiga mora biti besplatno dostupna putem mrežnih stranica http://hr.testingtreatments.org/

Knjiga Gdje su dokazi? nosi važnu poruku – birajući one terapije za koje postoje pravi dokazi o uspješnosti možemo zdravstvu uštedjeti mnogo novca. Nespremnost da ponekad detaljnije analiziramo situaciju duboko je usađena u našu narav pa koliko god bili educirani ipak smo skloni olakom i nepromišljenom donošenju odluka. Kad se tome problemu doda samovolja onih koji u zdravstvu donose odluke, razlozi zbog kojih nemamo bolje zdravstvo postaju jasniji. Kad ste zadnji put čuli da netko donosi neku odluku vezanu za zdravstvenu politiku na temelju ozbiljne procjene dokaza? Stoga nije čudo da se u tom razumskom vakuumu otvara prostor za odluke kojih se nitko ne pridržava (sjetite se zabrane pušenja), koje traju nekoliko mjeseci (sjetite se smjenskog rada) ili odluka o kampanjama koje ne rade ono što bi trebale (sjetite se kampanje Zdravi doručak).

Za liječnike je osobito interesantan dio knjige koji govori o metodologiji kliničkih istraživanja i o načinima kako objektivno provjeriti postupke liječenja te kako izbjeći pristranosti. Autori nam vrlo sažeto opisuje zašto pretjerano reguliranje istraživanja može biti štetno te daje primjere dobrih, loših i nepotrebnih istraživanja. Autori u ocjeni suvremenih istraživanja ne štede ni farmaceutsku industriju, ni akademsku zajednicu, ali ni udruge pacijenata, te nam daju jasne preporuke kako pojednostaviti regulativu istraživanja i kako razviti sustav koji neće obeshrabrivati objektivne provjere terapijskih postupaka. Također nas usmjeravaju na istraživanja koja su istinski vrijedna pacijentu, koja daju odgovore na pitanja koja svakodnevno postavljaju svojim liječnicima a na koja ne dobivaju zadovoljavajuće odgovore.

Knjiga također govori o složenosti problema probira – postupaka za rano dijagnosticiranje bolesti – kojima se u nekim slučajevima ne postižu željeni rezultati već se zdravi ljudi obilježavaju kao bolesni. Olako donošenje odluka o probiru ili njegovo provođenje na neprimjerena način mogu nanijeti velike štete zdravstvenom sustavu ali i pojedincu. Jednostavno kopiranje tuđih iskustava nije dobro pa se nameće pitanje zbog čega ne postoje čvrsti podatci o uspješnosti probira koji se provode u nas.

Knjiga Gdje su dokazi? ne sadrži besplodne kritike suvremene medicine. Kroz cijelu knjigu autori iskazuju istinsko poštovanje prema dostignućima suvremene medicine, ali nas odmah upozoravaju da pri prihvaćanju novih postupaka liječenja moramo voditi računa o mogućim štetnim posljedicama ili naprosto – o neučinkovitosti lijeka. Stoga najvažnije pitanje koje netko može postaviti glasi „Kako znaš?“, a knjiga Gdje su dokazi? odgovara na to pitanje uvažavajući sve principe medicine utemeljene na dokazima. Ova nas knjiga poziva da se uključimo u borbu za što bolje terapijske postupke, daje nam praktične savjete kako taj posao možemo obaviti svi zajedno obaviti, potiče nas na kritičko razmišljanje i jednostavno rečeno "dobra je za naše zdravlje".