Prvo čega se sjetim kada pomislim na 24. Cochrane kolokvij su divni ljudi, lokalni specijaliteti te ugodna atmosfera za umrežavanje i rješavanje problema. Moj prvi kontakt sa Seoulom je oživio uspomene na odrastanje u Philadelphiji, velikom i užurbanom gradu. No usprkos konstantnoj gradskoj vrevi, bio je užitak iskusiti postojanu strpljivost i ljubaznost lokalnog stanovništva.

Jednaku toplinu i otvorenost koju sam osjetila među poslovnim ljudima i trgovcima na ulicama Seula sam doživjela i na Cochrane kolokviju. Uz već poznata Cochrane lica, upoznala sam nove ljude te uspostavila nove suradnje tijekom pet dana provedenih na Kolokviju. Bilo je osvježavajuće naći se u društvu znanstvenika koji dijele zajedničke ciljeve i prijedloge za rješavanje problema vezane za prijavljivanje podataka o pacijentima iz kliničkih pokusa. Sudjelovanje na radionicama i diskusijama je kod mene odmah stvorilo osjećaj pripadnosti. Pomislila sam: „Sviđa mi se ova družina“ što se i poklapa s nazivom za osobe uključene u ostvarivanje Cochrane ciljeva, takozvana „Cochrane družina“ (eng. Cochrane Crowd).

Posebno bih željela istaknuti znanstvenike poput Kay Dickersin s Johns Hopkins škole javnog zdravlja u SAD-u te Paula Glaszioua sa Sveučilišta Bond u Australiji koji su održali posebno pronicljiva predavanja o trenutnoj situaciji vezanoj za dijeljenje podataka o pacijentima. Oni potiču sve nas u Cochrane družini da i dalje istražujemo i rješavamo ozbiljan javnozdravstveni problem pod-izvještavanja podataka koji dovodi do rasipanja resursa u istraživanjima.

Zaključno, uvijek ću se sjećati mog puta u Seoul, ne samo kao profesionalnog postignuća, nego i kao divno provedenih dana u kojima sam iskusila znamenitosti, zvukove i (začinjene) okuse druge kulture i okoline. Ako se ikad vratim u bilo koju od mnogih četvrti Seoula, znam da ću se osjećati dobrodošlom sa Seoulom u mom srcu.

Shelly Pranić