Kolokvij koji iscrpljuje, ali i ispunjava
Dario Sambunjak
Kaže se da neko mjesto valja posjetiti barem tri puta da bi se moglo ispravno o njemu suditi. Za mene je Cochrane kolokvij u Beču bilo treće sudjelovanje na središnjem godišnjem skupu Cochranea, nakon Keystonea (SAD) 2010. i Madrida 2011. godine. Iako svaki put drugačiji, Cochrane kolokvij – barem prema mom iskustvu – ima nekoliko učinaka koje se redovito ponavljaju: izaziva oduševljenje, budi entuzijazam, temeljito iscrpljuje i ostavlja trajna sjećanja.
Valja primijetiti da “Cochrane kolokvij” i nije najprikladniji naziv za godišnju konferenciju na kojoj se okuplja oko tisuću ljudi sa svih strana svijeta, a tijekom nekoliko dana održi se više stotina predavanja, radionica, kratkih usmenih i poster prezentacija, te formalnih i neformalnih sastanaka. Riječ “kolokvij” u nazivu konferencije zadržao se zbog povijesnih razloga, iz vremena kada se nekolicina entuzijasta početkom 1990-tih godina okupila u Oxfordu kako bi razgovarala o ideji organiziranog pristupa izradi sustavnih pregleda literature iz različitih područja medicine.
Za mene je ovogodišnji Cochrane kolokvij po nečemu ipak bio bitno drugačiji od prethodnih, jer sam u njemu sudjelovao ne kao voditelj Hrvatskog Cochranea nego kao član središnjeg tima (Central Executive Team), u kojem radim na potpori i izobrazbi Cochrane autora i urednika. U toj ulozi sudjelovao sam na sastancima Mreže Cochrane edukatora, Metodološkog odbora, kao i tima za organizaciju idućeg kolokvija koji će se održati 2016. godine u Seulu. Također, moderirao sam seriju kratkih usmenih izlaganja o izobrazbi, te sudjelovao u organizaciji radionice na kojoj su edukatori raspravljali o svojim potrebama i načinima na koje im središnji Cochrane tim može pomoći u njihovim aktivnostima izobrazbe autora sustavnih pregleda.
Jedan od glavnih izazova za sve koji sudjeluju u Cochrane kolokvijima, bez obzira dolaze li prvi put ili su redoviti ‘gosti’, jest kako iz prebogatog programa odabrati ono što će pohađati. Jer, svaka odabrana radionica, izlaganje ili sastanak znači da će mnogi drugi zanimljivi sadržaji – koji se održavaju u isto vrijeme – nužno biti propušteni. Te “slatke brige” stvaraju pritisak zbog kojeg pojedini sudionici tijekom programa frenetično jure iz jedne prostorije u drugu, pokušavajući pohvatati što više nektara koji se nudi. Čak su i pauze za ručak maksimalno iskorištene, pa nije čudno što je jedan od savjeta osobama koje prvi put sudjeluju na Cochrane kolokviju da se čuvaju “preforsiranja”. Na žalost, to je lakše reći nego učiniti, kao što pokazuje primjer mnogih redovitih posjetitelja angažiranih u različitim Cochrane aktivnostima koji se okupljaju i nekoliko dana prije početka kolokvija, a sa sastancima nastavljaju čak i nakon službenog završetka, pa kući odlaze posve iscrpljeni.
Iscrpljeni, ali ne i ispražnjeni. Po povratku kući, nakon jedne ili dvije noći prespavane u vlastitom krevetu, počinju se osjećati posljedice intenzivnog “punjenja”: Cochrane aktivnosti nastavljaju se punim žarom, naviru nove ideje, a mailovi se razmjenjuju s novim poznanicima i suradnicima s kojima smo se upoznali. Da su barem svi kolokviji tako uzbudljivi, poučni i produktivni kao Cochrane kolokvij!